Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-533/19 (E.H.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Legitiman cilj
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
  • Proporcionalnost
  • Radni odnos
  • Konkurs
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-533/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 533/19, rješavajući apelaciju E. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija E. H.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 049720 17 Rsž od 28.

decembra 2017. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici E. H. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici E. H. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija E. H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću 17 0 Rs 049720 17 Rsž od 28.

decembra 2017. godine u odnosu na pravo na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I Uvod

1. E. H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina podnijela je 5. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 049720 17 Rsž od 28. decembra 2017. godine. Apelantica je uz apelaciju priložila Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 049720 18 Rev od 27. novembra 2018. godine koje nije osporila.

IIPostupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 1765/18 odbačena je kao preuranjena apelanticina apelacija podnesena protiv osporene presude Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1765/18 od 23. aprila 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda, te tuženih USK za Ministarstvo obrazovanja, nauke i kulture i sporta Bihać (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili Ministarstvo) i Federacije BiH za Odbor državne službe za žalbe u daljnjem tekstu: (drugotuženi ili Odbor za žalbe, odnosno prvotuženi i drugotuženi zajedno, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. juna, odnosno 24. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud, te prvotuženi i drugotuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 5. juna do 2. oktobra 2020. godine.

IIIČinjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 16. maja 2013. godine podnijela tužbu protiv tuženih radi zaštite svojih prava iz osnova poništavanja odluka donesenih u konkursnoj proceduri, u kojoj je, kao najbolji kandidat, izabrana na mjesto državnog službenika – inspektor za visoko obrazovanje u Ministarstvu. Odluke kojima je apelantica izabrana kao najbolji kandidat na radno mjesto inspektora poništene su povodom žalbi A. M., umješača u predmetnom postupku, jer je u žalbenom postupku utvrđeno da apelantica ne ispunjava poseban uvjet iz konkursa u pogledu dužine trajanja radnog iskustva (tri godine), odnosno da godina dana pripravničkog rada u Općini Cazin i dvije godine volonterskog rada u Kantonalnom sudu ne zadovoljava navedeni poseban uvjet iz konkursa.

7. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom apelantica je na pripremnom ročištu održanom 10. novembra 2016. godine tražila, između ostalog, da se utvrdi da je nezakonit postupak izbora s liste uspješnih kandidata i postupak postavljanja A. M. (umješač u postupku) na radno mjesto inspektora u Ministarstvu, te da se shodno tome ponište akt drugotuženog, i to rješenje od 12. februara 2013. godine kojim je uvažena žalba umješača u predmetnom postupku i poništeno obavještenje Agencije za državnu službu FBiH (u daljnjem tekstu: Agencija) od 12. decembra 2012. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, te više akata prvotuženog, zaključno sa rješenjem od 6. septembra 2013. godine kojim je A. M. postavljen na radno mjesto inspektora u Ministarstvu. Tužbenim zahtjevom je traženo i da se tuženim naloži da izvrše izbor sa liste uspješnih kandidata i postavljanje državnog službenika shodno raspisanom konkursu objavljenom na internetskoj stranici Agencije od 3. septembra 2012. godine i rješenju Ministarstva kojim je apelantica postavljena na traženo radno mjesto.

8. Odlučujući o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je Presudom broj 17 0 Rs 049720 13 Rs od 6. juna 2017. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev i stavom I izreke utvrdio da su nezakoniti akti tuženih (svi akti su u izreci presude precizirani sa brojem i datumom donošenja), te su oni poništeni, dok je stavom II izreke iste presude odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tuženim naloži da izvrše izbor kandidata prema Obavještenju o rezultatima Javnog konkursa i rješenju Ministarstva kojima je apelantica postavljena na radno mjesto inspektora u Ministarstvu, dok su stavom III izreke presude tuženi obavezani da snose troškove postupka (sve preciznije u izreci presude).

9. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno da li apelantica ispunjava poseban uvjet iz javnog konkursa od 3. septembra 2012. godine, odnosno najmanje tri godine radnog iskustva u struci nakon stjecanja VSS. U vezi s tim tokom postupka su provedeni dokazi, i to akt Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, kao i stav ministra navedenog ministarstva koji je objavljen u časopisu ZIPS kao odgovor na upit apelantice, iz kojih je proizašlo da su se obavljanjem pripravničkog staža u trajanju od godinu dana, kao i volonterskog rada s ciljem obavljanja pripravničkog staža u istom zanimanju stekle tri godine radnog staža u zanimanju za koje se apelantica školovala, u smislu odredbi Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Tokom postupka je također utvrđeno da je apelantica, u međuvremenu, 27. jula 2016. godine zasnovala radni odnos s drugim poslodavcem, a da je umješaču u postupku A. M. 12. januara 2017. godine prestao radni odnos na radnom mjestu inspektora u Ministarstvu.

10. Općinski sud se prilikom odlučenja pozvao na odredbe Zakona o državnim službenicima i namještenicima u organima državne službe USK (čl. 3. i 50. stav 2; u daljnjem tekstu: Zakon o državnim službenicima), te na podzakonske akte koji su doneseni na osnovu tog zakona, zatim na odredbe ZOR-a (član 28), Zakona o volonterstvu (član 16), te Zakona o sudovima FBiH (član 45) koje je citirao i koje je doveo u vezu s provedenim dokazima utvrđujući da apelantica ispunjava uvjete radnog iskustva od tri godine nakon stjecanja VSS i da na taj način ispunjava poseban uvjet iz javnog konkursa od 3. septembra 2012. godine.

11. Ministarstvo i umješač u postupku su tokom postupka osporavali činjenicu da volonterski i pripravnički staž ne mogu trajati tri godine, odnosno da apelantica nije mogla biti primljena na volonterski rad u Kantonalnom sudu na period od dvije godine, već samo na jednu godinu jer je već radila kao pripravnik u Općini Cazin, ali, prema ocjeni Općinskog suda, tuženi u tom pravcu nisu pokrenuli postupak, niti su pobili sadržaj uvjerenja Kantonalnog suda, koje je javna isprava.

12. Shodno tome, Općinski sud je utvrdio da je djelimično osnovan tužbeni zahtjev kao u stavu I izreke presude.

13. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva Općinski sud je naveo da sud nije ovlašten da tuženim naloži da izvrše izbor prema obavještenju o rezultatima javnog konkursa od 3. septembra 2012. godine i rješenju ministra Ministarstva kojima je apelantica postavljena na radno mjesto inspektora u Ministarstvu jer bi na taj način zapravo naložio tuženim da donesu odluku o izboru apelantice, te bi na taj način bilo uzurpirano pravo tuženih, pa je iz tog razloga ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

14. Odlučujući o žalbama tuženih Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 Rs 049720 17 Rsž od 28. decembra 2017. godine žalbu tuženih uvažio, prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka (stav III izreke prvostepene presude) preinačio tako što je apelantica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka i istovremeno obavezana na njihovu naknadu, dok je u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev (stav I izreke prvostepen presude) prvostepena presuda ukinuta i tužba odbačena (sve preciznije navedeno u izreci presude).

15. Apelantica nije dostavila odgovor na žalbe tuženih.

16. Nakon što je ispitao žalbene navode Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, i to član 40. stav 4. Zakon o državnim službenicima koji propisuje da Agencija objavljuje listu uspješnih kandidata na internetskoj stranici Agencije i pismeno obavještava sve kandidate o rezultatima koje su postigli na javnom konkursu, a da kandidat protiv tog obavještenja ima pravo da u roku od pet dana od dana prijema obavještenja izjavi žalbu Odboru za žalbe. U vezi s tim Kantonalni sud je podsjetio da je prvostepeni sud utvrdio da je povodom raspisanog javnog konkursa donesena odluka o izboru kandidata, a to je rješenje Ministarstva od 9. jula 2013. godine, na osnovu kojeg je umješač u postupku postavljen na radno mjesto državnog službenika – inspektora u Ministarstvu, a preuzimanje dužnosti je odgođeno do konačnosti tog rješenja, a da je donošenju tog rješenja prethodilo mišljenje Agencije od 24. juna 2013. godine u kojem je navedeno da su ispunjeni zakonski uvjeti za postavljanje A. M. na radno mjesto inspektora u Ministarstvu, nakon čega je Agencija 25. jula 2013. godine donijela obavještenje o okončanoj konkursnoj proceduri.

17. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zapazio da apelantica tokom postupka nije ukazivala na sadržaj navedenog obavještenja Agencije, niti je dokazala da je na obavještenje Agencije od 25. jula 2013. godine izjavila žalbu Odboru za žalbe, kako to propisuje član 40. stav 4. Zakona o državnoj službi. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije iskoristila pravo na žalbu u smislu citiranog člana i shodno tome nije ostvarila pravo na sudsku zaštitu u dijelu tužbenog zahtjeva kojim osporava rješenje Ministarstva od 6. septembra 2013. godine (koje je doneseno nakon obavještenja Agencije, a kojim je A. M. postavljen na radno mjesto inspektora u Ministarstvu). Dakle, Kantonalni sud je, imajući u vidu akte koji su doneseni u konkursnoj proceduri, čije poništenje apelantica traži i koji su prethodili donošenju rješenja od 6. septembra 2013. godine o postavljanju A. M. na radno mjesto inspektora u Ministarstvu, zaključio da se ne radi o odlukama kojima je okončana konkursna procedura, pa je iz tog razloga taj sud o zahtjevu za poništenje upravnih akta odlučio kao u izreci presude primjenom člana 227. stav (1) tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

18. Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani navodi žalbe kojima se ukazuje da apelantica nije ispunjavala poseban uvjet iz konkursa koji se odnosi na posjedovanje radnog iskustva u trajanju od tri godine, o čemu se prvostepeni sud iscrpno izjasnio, pa taj sud ne vidi potrebu da ponavlja razloge koje je dao prvostepeni sud, a s kojima se u potpunosti slaže. Neosnovnim je ocijenjen i žalbeni prigovor da apelantica nema pravni interes za vođenje parnice samim tim što je u međuvremenu zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod drugog poslodavca i što je u međuvremenu ukinuto radno mjesto inspektora u Ministarstvu.

19. Odlučujući o apelanticinoj reviziji podnesenoj protiv presude Kantonalnog suda Vrhovni sud je Rješenjem broj 17 0 Rs 049720 18 Rev od 27. novembra 2018. godine reviziju odbacio jer vrijednost spora to nije dozvoljavala (član 237. stav (2) ZPP). Osim toga, Vrhovni sud je naveo da nije dopustio reviziju ni izuzetno primjenom člana 237. st. (3) i (4) ZPP zato što apelantica nije postupila u skladu sa stavom (5) člana 237. ZPP, odnosno u reviziji nije označila pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava.

IVApelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica tvrdi da obavještenje Agencije od 25. jula 2013. godine nikada nije primila, te da je za sporno obavještenje Agencije saznala tek iz presude Kantonalnog suda jer je uvidom u njega vidljivo da apelantici uopće nije dostavljeno. U takvoj situaciji postavlja se pitanja da li je uopće protekao rok od pet dana za izjavljivanje žalbe jer rok teče od dana dostavljanja obavještenja, a koje apelantici uopće nije ni dostavljeno. Posebno je naglašeno da tu činjenicu niko od tuženih nije isticao kao spornu, pa čak ni u žalbi. Osim toga, apelantica ukazuje da joj je prekršeno pravo na obrazloženu odluku koja se ogleda u tome da je drugostepeni sud naveo: „Žalba tuženog je djelimično osnovana“, a nije precizirano koja od dvije žalbe se usvaja, u kom dijelu i kojeg tuženog, što presudu čini nejasnom. Iako je Kantonalni sud odbacio tužbu, ipak je taj sud odlučio u meritumu, odnosno potvrdio je stav prvostepenog suda da je apelantica ispunjavala posebni uvjet iz konkursa. Apelantica dalje navodi da je svima jasno da apelantica sporno obavještenje Agencije nikada nije primila, a osim toga ne radi se o rješenju ili odluci, već o obavještenju koje ne sadrži pouku o pravnom lijeku, pa i ako postoji pravo na žalbu, nigdje nije propisano da se ne može tražiti sudska zaštita u smislu podnošenja tužbe. Stoga za apelanticu ostaje nejasno na osnovu čega je Kantonalni sud zaključio da apelantica nije ostvarila pravo na sudsku zaštitu, odnosno kojim je to propisom uvjetovano, pa shodno tome apelantica smatra da joj je presudom Kantonalnog suda uskraćeno pravo na pristup sudu i sudsku zaštitu. Apelantica stoga traži da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na pristup sudu, te da se shodno tome osporena odluka ukine i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje. Istovremeno, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je tužbu Općinskom sudu podnijela 2013. godine, a prvo pripremno ročište je održano 2016. godine, što je neprihvatljivo dug period, pa apelantica traži i naknadu nematerijalne štete zbog kršenja njenog prava na suđenje u razumnom roku jer se radi o hitnom postupku.

b) Odgovori na apelaciju

21. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je u dogovoru na apelaciju hronološki opisao tok postupka pred tim sudom precizirajući datume postupanja tog suda u predmetu, odnosno da je tužba tuženim dostavljena na odgovor 27. marta 2015. godine (tuženi su u zakonskom roku dostavili odgovore), da je pripremno ročište održano 10. novembra 2016. godine, a nastavak pripremnog ročišta 19. januara 2016. godine, a da je glavna rasprava održana i zaključena 6. marta 2017. godine. Općinski sud je također istakao da nastavak pripremnog ročišta, koji je bio zakazan za 16. januar 2016. godine, nije održan tada već 19. januara 2016. godine jer je apelantica obavijestila sud da povlači punomoć dotadašnjem advokatu i da angažira novog. Općinski sud je također naglasio da je zbog velikog broja predmeta i rasprava održanih u „starim“ predmetima rok za donošenje odluke u predmetnom slučaju prekoračen (odluka je trebala biti donesena 20. aprila 2017. godine), o čemu je informiran predsjednik Općinskog suda.

23. Prvotuženi je, između ostalog, naveo da je apelantica ostvarila pravo na sudsku zaštitu u predmetnom slučaju u kojem je tražila poništenje odluka kojima nije okončana konkursna procedura, zbog čega je sud donio zakonitu odluku da se tužba odbacuje. Stoga su apelacioni prigovori neosnovani te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Drugotuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da se u bitnom slaže sa stavom Kantonalnog suda da apelantica nije imala pravo na sudsku zaštitu podržavajući stav Kantonalnog suda u tom pravcu, pri čemu je izneseno mišljenje da se radno iskustvo koje je apelantica stekla ne može izjednačiti sa tri godine radnog iskustva koje je traženo javnim konkursom, o čemu se drugotuženi u odgovoru iscrpno izjasnio.

V Relevantni propisi

25. Zakon o državnim službenicima i namještenicima u organima državne službe Unsko-sanskog kantona („Službeni glasnik USK“ broj 5/12), koji je u konkretnom slučaju primijenjen, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

(Primjena općih propisa) Na pitanja koja nisu uređena ovim ili drugim posebnim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

Član 40.

(Rad komisije za konkurs) (1)Agencija vrši pregled svih podnijetih prijava na javni konkurs i utvrđuje listu kandidata koji ispunjavaju uvjete za prijem u radni odnos, Listu kandidata koji ne ispunjavaju te uvjete i Listu kandidata koji su dužni polagati ispit općeg znanja.

(2) Komisija za konkurs vrši provjeru profesionalnih sposobnosti svakog kandidata pojedinačno, na osnovu znanja koje kandidati pokažu polaganjem stručnog ispita iz člana 39. stav (1) tačka b) ovog Zakona i sačinjava Listu uspješnih kandidata.

(3) Listu uspješnih kandidata iz stava (2) ovog člana Agencija dostavlja rukovodiocu organa državne službe, odnosno drugom nadležnom organu koji vrši popunu upražnjenog radnog mjesta.

(4) Agencija objavljuje Listu uspješnih kandidata na internet stranici Agencije i pismeno obavještava sve kandidate o rezultatima koje su postigli na javnom konkursu. Protiv tog obavještenja kandidat ima pravo izjaviti žalbu Odboru za žalbe u roku od pet dana od dana prijema obavještenja. Žalba se podnosi putem Agencije.

26. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06 – odluka US, 45/10 – ZO, 4/12, 99/15 i 9/17 – odluka US) u relevantnom dijelu glasi:

Član 65. stav (9) tačka a) Odbor državne službe za žalbe 9) Odluke Odbora za žalbe moraju biti donesene na zakonskim osnovima i pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Odluke Odbora za žalbe su:

a)konačne i podliježu svakom preispitivanju od nadležnog suda. Postupak pred sudom može se pokrenuti u roku od 30 dana od dana prijema konačne odluke.

27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi Član 10 (1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 227. stav (1) tačka 2) (1)Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

2)ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a posebno propuštanjem dostave nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude;

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VIDopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 049720 17 Rsž od 28. decembra 2017. godine protiv koje apelantica nije imala drugih djelotvornih pravnih lijekova budući da je Vrhovni sud apelanticinu reviziju odbacio zbog nepostojanja zakonskih uvjeta za reviziju. Ustavni sud, također, zapaža da je apelantica protiv presude Kantonalnog suda blagovremeno podnijela apelaciju Ustavnom sudu (apelanticin punomoćnik je odluku Kantonalnog suda primio 22. januara 2018. godine, a apelacija broj AP 1765/18 je podnesena 20. marta 2018. godine), koja je odbačena kao preuranjena (vidi tačku 3. ove odluke), čime je apelantica osigurala pravo da nakon odluke Vrhovnog suda, bez obzira na to o kakvoj odluci se radi (procesnoj ili meritornoj), ponovo podnese apelaciju poštujući član 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga će se blagovremenost predmetne apelacije sagledati u odnosu na procesno Rješenje Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 049720 18 Rev od 27. novembra 2018. godine. Iz raspoloživih informacija proizlazi da je rješenje Vrhovnog suda apelanticinom punomoćniku uručeno 25. januara 2019. godina, a da je apelacija podnesena 5. februara 2019. godine, dakle, blagovremeno u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VIIMeritum

32. Apelantica osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i to u segmentu prava na pristup sudu i suđenja u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

35. Ustavni sud zapaža da je apelantica vodila postupak radi zaštite prava povodom poništavanja konkursne procedure u kojoj je ona izabrana za najboljeg kandidata i da se konkretni postupak ticao apelanticinih građanskih prava, pa se stoga mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. AU odnosu na osporenu odluku

36. Apelantica kršenje prava na pristup sudu u odnosu na presudu Kantonalnog suda dovodi u vezu s tvrdnjama da obavještenje drugotuženog od 25. jula 2013. godine nikada nije primila, odnosno da joj nikada nije dostavljeno, da je to svima poznato i da iz tog razloga rok od pet dana nije ni mogao isteći, a da se tim pitanjem Kantonalni sud uopće nije bavio. Osim toga, apelantica ukazuje da tuženi tokom postupka, ali ni u žalbi, to pitanje nisu ni postavili kao problem. Apelantica smatra da joj je Kantonalni sud svojom odlukom nezakonito uskratio pravo na sudsku zaštitu, a samim tim i pravo na pristup sudu jer, prema apelanticinoj ocjeni, nepodnošenje žalbe na obavještenje drugotuženog, u smislu člana 40. stav (4) Zakona o državnim službenicima, nije uvjet za podnošenje tužbe, kako to pogrešno tvrdi Kantonalni sud.

37. Imajući u vidu iznesene prigovore koji pokreću pitanje kršenja prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, ali je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. god.) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uvjetovano, odnosno otežano. Evropski sud je također u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. god.) usvojio stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup sudu po svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili njegovih određenih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda pod uvjetom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti, također, mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno, ili njihove odredbe moraju sadržavati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. god.).

38. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, shodno ovlaštenju koje mu je dato procesnim zakonom, i to članom 221. ZPP, da po službenoj dužnosti ispituje primjenu materijalnog prava, utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da je zanemario odredbu člana 40. stav (4) Zakona o državnoj službi (vidi Relevantne propise) i okolnost da apelantica tužbenim zahtjevom nije tražila poništenje konačne odluke protiv koje se po zakonu može tražiti sudska zaštita. U vezi s tim Ustavni sud smatra da se obrazloženje Kantonalnog suda zapravo treba dovesti u vezu sa članom 65. stav 9a. Zakona o državnim službenicima u FBiH (vidi Relevantne propise) koji propisuje da su odluke Odbora za žalbe (drugotuženi) konačne i podliježu sudskom preispitivanju. Prema ocjeni Ustavnog suda, obrazloženje Kantonalnog suda da apelantica nema pravo na sudsku zaštitu imajući u vidu akte nadležnih organa čije je poništenje apelantica tužbom tražila, a koji ne sadrže konačnu odluku Odbora za žalbe koja se donosi po žalbi na obavještenje Agencije o okončanju konkursne procedure, korespondira s odredbama člana 40. stav (4) Zakona o državnim službenicima, te člana 65. stav 9a. Zakona o državnoj službi u FBiH u vezi sa članom 3. Zakona o državnim službenicima (vidi Relevantne propise). Prema ocjeni Ustavnog suda, takvo zakonsko ograničenja je dovoljno jasno i precizno i ne ostavlja prostor za drugačije tumačenje. Konkretno, zakonsko ograničenje, prema ocjeni Ustavnog suda, teži legitimnom cilju, a to je propisivanje jasne procedure koja prethodi sudskoj zaštiti, što uključuje i preciziranje konačne odluke koja podliježe sudskom preispitivanju, pri čemu u konkretnom slučaju postoji i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.

39. U vezi s apelanticinim prigovorom da joj sporno obavještenje od 25. jula 2013. godine nije ni dostavljeno, te da iz tog razloga nije bila u mogućnosti da protiv njega izjavi žalbu, Ustavni sud zapaža da se ovim pitanjem redovni sudovi nisu bavili, niti su ovaj prigovor ispitali jer se to pitanje tokom postupka nije ni postavilo kao sporno. Naime, Ustavni sud zapaža da je za prvostepeni sud sporno pitanje bilo da li apelantica ispunjava poseban uvjet iz konkursa u odnosu na dužinu trajanja radnog iskustva (vidi tačku 9. ove odluke). Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odlučivao isključivo o žalbama tuženih, te je u postupku kontrole primjene materijalnog prava (član 221. ZPP) utvrdio da nije osporeno konačno rješenje drugotuženog. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica nije dostavila odgovor na žalbu u kojem je mogla ukazati na navedeni propust Agencije, što bi obavezivalo Kantonalni sud da se o takvom prigovoru izjasni, te apelantici otvorilo mogućnost da u slučaju da se Kantonalni sud ne izjasni o takvom (relevantnom) prigovoru, takav prigovor uspješno iznese u apelaciji. U takvim okolnostima, budući da se prigovorom da apelantici uopće nije dostavljeno obavještenje Agencije od 25. jula 2013. godine nije bavio Kantonalni sud (to pitanje tokom postupka nije ni postavljeno kao sporno), Ustavni sud nije u mogućnosti da ispita opravdanost prigovora u odnosu na obrazloženje Kantonalnog suda. Zatim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 40. stav (4) Zakona o državnim službenicima propisana obaveza Agencije da na internetskoj stranici objavi listu uspješnih kandidata i pismeno obavijesti sve kandidate o rezultatima koje su postigli na javnom konkursu, te da kandidati protiv obavještenja imaju pravo žalbe drugotuženom u roku od pet dana od dana prijema obavještenja. Dakle, Ustavni sud zapaža da je zakonom propisano pravo na pravni lijek, pa se apelanticini prigovori da se ne radi o rješenju ili odluci, „već o obavještenju koje ne sadrži pouku o pravnom lijeku“ ukazuju neosnovanim.

40. Stoga, imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da presudom Kantonalnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu.

B)Pravo na suđenje u „razumnom roku“

41. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni postupak osporava i u odnosu na njegovu dužinu trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

aRelevantna načela

42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

43. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

44. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica predmetnom apelacijom osporava isključivo presudu Kantonalnog suda (apelantica i ne osporava rješenje Vrhovnog suda kojim je njena revizija odbačena), pa će stoga Ustavni sud dužinu trajanja postupka ispitati zaključno s donošenjem drugostepene odluke. Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbu Općinskom sudu podnijela 16. maja 2013. godine, a da je Kantonalni sud odluku o žalbama tuženih donio 28. decembra 2017. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud ispitati jeste period od četiri godine i nešto duže od sedam mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

45. Prije svega, imajući u vidu pitanja koja je trebalo riješiti u parnici, Ustavni sud ne smatra da se radilo o posebno složenom predmetu. Zatim, Ustavni sud zapaža da se radilo o predmetu koji je po zakonu hitan shodno članu 420. ZPP, koji od suda zahtijeva da u tim parnicama, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, uvijek obraća naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja takvih sporova. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud svoju odluku donio nakon nešto duže od četiri godine, što je za hitan postupak neprihvatljivo dug period u okolnostima kada Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije naveo naročite okolnosti koje su ga eventualno opravdano mogle spriječiti da u predmetu postupa u skladu sa čl. 420. i 10. ZPP. Posebno je neprihvatljivo da je odgovor na tužbu tuženim dostavljen nakon dvije godine od podnošenja tužbe, a da je pripremno ročište zakazano nakon duže od tri godine od podnošenja tužbe. U odnosu na apelanticino ponašanje Ustavni sud iz priloženih dokumenta ne uočava da je njeno ponašanja značajnije utjecalo na dužinu trajanja postupka, odnosno odgađanje pripremnog ročišta za tri dana na apelanticin zahtjev samo je neznatno produžilo trajanje postupka. Također, činjenica da je apelantica konačno opredijelila tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu, također, nije mogao značajnije utjecati na dužinu trajanja postupka budući da je postupak do zakazivanja pripremnog ročišta već trajao neprihvatljivo dugo. Budući da je Kantonalni sud svoju odluku donio u kratkom roku od svega nekoliko mjeseci, Ustavni sud smatra da odgovornost za dužinu trajanja postupka leži isključivo na Općinskom sudu.

46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

47. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

48. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIIIZaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku koje je osigurano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak, koji je po zakonu hitan, trajao gotovo pet godina (četiri godine i skoro osam mjeseci), od toga nešto duže od četiri godine pred Općinskim sudom koji u odgovoru na apelaciju ničim nije opravdao svoju pasivnost od momenta podnošenja tužbe pa do preduzimanja prvih procesnih radnji u predmetu, pri čemu iz raspoloživih dokumenata nije uočljivo da je apelantica svojim ponašanjem značajnije utjecala na dužinu trajanja postupka pred tim sudom.

50. U odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pristup sudu koje štiti član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporenom presudom apelantici uskraćeno pravo na sudsku zaštitu primjenom zakonskih normi koje jasno propisuju koje odluke organa uprave su konačne i kao takve podliježu sudskom preispitivanju, te kada je takvo zakonsko ograničenje težilo legitimnom cilju, te proporcionalno cilju kojem se težilo.

51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević