Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-975/19 (D. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Građanski postupak
- Hipoteka
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-975/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-975/19, rješavajući apelaciju Derviša Begluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Derviš Begluk protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 116037 14 Gž od 30. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Derviš Begluk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupaju Vesna Pehar i Zoran Lesko advokati iz Mostara, podnio je 4. marta 2019 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 116037 14 Gž od 30. januara 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 116037 12 P od 28. novembra 2013. godine utvrđene su ništavim odredbe čl. 11. i 12. Ugovora od 28. jula 2006. godine (stav I), utvrđene su ništavim odredbe Sporazuma o zasnivanju hipoteke od 10. avgusta 2006. godine sklopljenog između apelanta i tuženog (,,Hypo-Alpe-Adria Bank" d.d. Mostar), kojim sporazumom je zasnovano založno pravo na nekretnini koja je predmet osiguranja Ugovora iz stava I (stav II), obavezan je tuženi da apelantu isplati novčani iznos od 4.374,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime neosnovano naplaćene kreditne obveze po ugovoru od 28. jula 2006. godine za period od dana plasmana kredita do 16. maja 2013. godine (stav III), te je obavezan tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.783,20 KM (stav IV).
3. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili ugovor o kreditu od 28. jula 2006. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženi odobrio apelantu namjenski stambeni kredit u iznosu od 40.110,83 CHF uz valutnu klauzulu po srednjem kursu, što na dan zaključenja ugovora iznosi 49.831,65 KM, uz promjenjivu kamatnu stopu koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 6,75%, mjesečni obračun,12 mjesečni Libor uvećan za maržu, Libor zaokružen na prvu veću četvrtinu, te kamatu u roku korištenja u visini redovne, te da se apelant obavezao da će prije korištenja kredita pribaviti zasnovano založno pravo na nekretninama založnog dužnika, policu osiguranja nekretnine koja se zalaže, solo mjenice bianco potpisane „bez protesta“ i saglasnost o zapljeni. Ugovorom o kreditu apelant je prihvatio primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, a tuženi se obavezao da će o visini kamatne stope i o promijenjenom iznosu rate obavijestiti korisnika kredita (član 11. Ugovora o kreditu). Općinski sud je takođe utvrdio da je 10. avgusta 2006. godine pred Općinskim sudom u Konjicu zaključen Sporazum između tuženog, apelanta i založnog dužnika radi osiguranja novčanog potraživanja po osnovu Ugovora o kreditu uknjižbom hipoteke na nekretninama založnog dužnika. Općinski sud je ukazao da je odredbama Zakona o deviznom poslovanju, koji je važio u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano da banke mogu odobravati devizne kredite domaćim pravnim licima radi plaćanja u inostranstvu s tim da se na odobreni devizni kredit može plaćati kamata i u devizama (član 56.), te da se prava, obaveze i poslovi zaključeni u Federaciji između domaćih pravnih i fizičkih lica mogu izražavati i izvršavati u stranim sredstvima plaćanja, pod uslovima propisanim zakonom (član 59.). Takođe je ukazao da je odredbom člana 395. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ako novčana obaveza protivno posebnom zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje može se zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze. Slijedom navedenog Općinski sud je zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na obračun duga po kreditu prema kursu CHF u KM na dan plaćanja (čl. 11. i 12.) ništave jer su protivne prinudnom propisu iz odredbe člana 395. ZOO, te da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba prema kojoj se ispunjenje obaveze može zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze. S obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da je tuženi, protivno odredbi člana 395. ZOO, obračunao i naplatio po osnovu kursa više za iznos od 4.372,49 KM i po osnovu kamate iznos od 2,24 KM, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 4.374,63 KM (4,372,49 KM + 2,24 KM) na osnovu odredbe člana 104. u vezi sa članom 105. ZOO. U konačnici Općinski sud je zaključio da je, s obzirom da se radi o akcesornom pravnom poslu koji slijedi pravnu sudbinu glavnog ugovora, ništav i Sporazum o zasnivanju hipoteke od 10. avgusta 2006. godine.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 116037 14 Gž od 30. januara 2019. godine djelimično je usvojena žalba tuženog i djelimično je preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrde ništavim odredbe Ugovora o kreditu utvrđene u čl. 11. i 12, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrde ništavim odredbe Sporazuma o zasnivanju hipoteke od 10. avgusta 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neosnovano naplaćene obaveze kreditne obaveze isplati iznos od 4.372,49 KM, te je obavezan tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 300,10 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.783,20 KM), dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da činjenica da li je tuženi mijenjao kamatnu stopu na ugovoreni način i na način propisan internim aktima ne utiče na ništavost Ugovora o kreditu, već može predstavljati nepoštivanje ugovornih odredaba i propisanih procedura jedne ugovorne strane, te je ukazao da druga ugovorna strana u takvoj situaciji ima drugačije instrumente zaštite svojih prava i eventualnog obeštećenja ukoliko je uslijed takvog ponašanja tuženog pretrpila kakvu štetu ili platila nešto što nije bila dužna. Slijedom navedenog je zaključio da pojedine odredbe Ugovora o kreditu nisu ništave, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. S tim u vezi je istakao da je Ugovor o kreditu ugovor zaključen u zakonom propisanoj formi u smislu odredaba člana 1066. ZOO i potpisan od strane ugovornih strana, pa je samim tim pravno valjan i kao takav proizvodi pravno dejstvo u smislu odredaba člana 148. ZOO. Pri tome je naglasio da je Ugovor o kreditu ispunjen u dijelu obaveze tuženog kao davaoca kredita koji je apelantu isplatio iznos od 49.752,63 KM (40.110, 83 CHF) i u dijelu apelantove obaveze koji je otplaćivao kredit prema anuitetnom planu u KM valuti, a što je utvrđeno iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Kantonalni sud je nadalje naveo da je Ugovorom o kreditu određen iznos kredita koji se odobrava apelantu uz valutnu klauzulu u protivvrijednosti domaće valute na dan odobravanja kredita i određen je rok otplate kredita od 180 mjeseci, koji će se otplaćivati u mjesečnim ratama koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 350,51 CHF i ista će se otplaćivat u KM po srednjem kursu na dan uplate. Nadalje je naveo da je na odobreni kredit ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 6,75%, mjesečni obračun, 12 mjesečni Libor uvećan za maržu, Libor zaokružen na prvu veću četvrtinu i kamata u roku korištenja u visini redovne, te da se kamate obračunavaju i naplaćuju mjesečno. Kantonalni sud je naveo da se interkalarna kamata obračunava u visini redovne kamate za vrijeme korištenja kredita i do dana prijenosa kredita u otplatu i da je plaća korisnik kredita iz vlastitih sredstava kod prenosa kredita u otplatu po obavijesti banke, da je ugovoreno da se naknada po ugovoru obračunava se i plaća jednokratno unaprijed po stopi od 1,5% od iznosa kredita, te da je ugovorena kamatna marža čija visina je određena Odlukom kreditnog odbora od 21. jula 2006. godine. Slijedom navedenog Kantonalni sud je zaključio da je Ugovorom o kreditu određen iznos kao i uslovi davanja, korišćenja i vraćanja kredita u smislu odredaba člana 1066. stav 2. ZOO. Kantonalni sud je ukazao da je ugovorom određen iznos odobrenog kredita u CHF valuti uz valutnu klauzulu, protivvrijednost u KM valuti, promjenjiva kamatna stopa koja zavisi od visine 12-mjesečne Libor kamatne stope i stope kamatne marže (član 11.), da je ugovoreno da je korisnik kredita saglasan i prihvata primjenu Odluke o kamatnim stopama i sve njene kasnije izmjene i dopune (član 12.), da se apelant obavezao da će obaveze izvršavati u KM valuti po srednjem kursu CHF na dan uplate, te da je apelant dao izričiti pristanak da je tuženi, u slučaju da tokom trajanja ugovora dođe do promjene tečaja KM u odnosu na CHF, ovlašten izvršiti konverziju preostalih obaveza korisnika kredita u CHF valutu, u skladu sa službenim kursom Centralne banke na dan dospjelosti ili ispunjenja obaveze. Slijedom navedenog Kantonalni sud je zaključio da je predmet obaveze odrediv u smislu odredbe člana 50. stav 1. ZOO, te se u vezi sa tim pozvao na pravni stav Vrhovnog suda Federacije BiH zauzet u odluci o spornom pravnom pitanju broj 58 0 P 135023 16 Spp od 25. maja 2016. godine. Kantonalni sud je nadalje istakao da se u konkretnom slučaju radi o kreditu sa deviznom klauzulom, a ne o deviznom kreditu. S tim u vezi je ukazao da odredbama Zakona o deviznom poslovanju, Zakona o centralnoj banci BiH i Zakonom o bankama nije bilo zabranjeno ugovaranje u stranoj valuti sa deviznom klauzulom vezanom za CHF. Stoga je Kantonalni sud zaključio da predmetni ugovor nije ništav niti u smislu odredbe člana 103. ZOO, niti u smislu odredbe člana 47. ZOO. S obzirom na navedeni zaključak da Ugovor o kreditu nije ništav, Kantonalni sud je zauzeo stanovište da nije ništav ni sporazum kojim je zasnovano založno pravo radi obezbjeđenja potraživanja iz tog ugovora. Nadalje je naveo da je u konkretnom slučaju ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se sastojala iz promjenjivog (LIBOR) i nepromjenjivog dijela (kreditna marža), te da je prvostepeni sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je obavezao tuženog na isplatu iznosa koji je neosnovano naplatio jer je suprotno odredbi člana 2. Ugovora o kreditu povećavao maržu koja je bila fiksna i nije smanjivao kamatnu stopu kada je Libor padao, na koji način je bez osnova stekao iznos od 2,24 KM u smislu odredbe člana 210. ZOO.
Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je predmetni ugovor u potpunosti ništav jer je u suprotnosti sa osnovnim načelima ZOO, kao i iz razloga što je obaveza po Ugovoru o kreditu bila neodređena i neodrediva u KM valuti. Navodi da je ugovaranje valutne klauzule u CHF u suprotnosti sa Zakonom o Centralnoj banci i da predstavlja kršenje aranžmana valutnog odbora. U konačnici navodi i da su u predmetnom postupku povrijeđene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (čl. 3, 93. i 95.).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proističu iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak da je Ugovor o kreditu punovažan i da proizvodi pravno dejstvo, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Kantonalni sud je jasno ukazao da je Ugovor o kreditu zaključen u zakonom propisanoj formi i da sadrži zakonom propisane elemente (iznos kredita i uslove davanja, korišćenja i vraćanja kredita) u smislu odredaba člana 1066. ZOO, da je predmet obaveze tog ugovora odrediv u smislu odredbe člana 50. stav 1. ZOO, te da ugovaranje valutne klauzule u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu pozitivnim propisima nije bilo zabranjeno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, odluke o dopustivosti br. AP-5487/18 od 20. maja 2020. godine, AP 4058/19 od 8. aprila 2020. godine, AP-4362/19 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud zaključuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević