Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2611/20 (B. S.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2611/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2611/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Belma Sinanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Belma Sinanović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 383312 15 Rsž od 5. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Belma Sinanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Senka Kulović advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 383312 15 Rsž od 5. novembra 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-126/20 od 11. februara 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 383312 20 Rev od 19. maja 2020. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 383312 13 Rs od 5. decembra 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje da se poništi oglas tuženog (Univerzitetski klinički centar Sarajevo) za prijem u radni odnos objavljen 13. juna 2013. godine u dnevnom listu „Dnevni Avaz“ u dijelu pozicije pod rednim brojem 10. (laboratorijski tehničar), te da se poništi Odluka o prijemu kandidata od 25. jula 2013.godine. Obavezana je apelantkinja da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM.

4. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 5. decembra 2014. godine, Kantonalni sud je presudom broj 65 0 Rs 383312 15 Rsž od 5. novembra 2019. godine odbio predmetnu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 5. Pravilnika o radu tuženog (na osnovu kojeg je tuženi raspisao predmetni oglas za prijem u radni odnos) propisano da, kada se kod tuženog ukaže potreba za zasnivanjem radnog odnosa sa novim zaposlenikom, generalni direktor donosi odluku da se u dnevnoj štampi objavi oglas o zasnivanju radnog odnosa, te je navedenim članom propisana daljnja procedura postupanja poslodavca u slučaju prijema zaposlenika u radni odnos raspisivanjem javnog oglasa. Kantonalni sud je dalje naveo da, kako je sporni oglas objavljen na osnovu citirane odredbe Pravilnika o radu, proizlazi da je tuženi imao potrebu za zasnivanjem radnog odnosa sa novim zaposlenicima, te je po ocjeni tog suda predmetna konkursna procedura provedena u skladu sa odredbama člana 5. Pravilnika o radu. Kantonalni sud je takođe naveo da je članom 6. navedenog pravilnika (na koji se apelantkinja poziva u svojim navodima) propisano da je zasnivanje radnog odnosa sa novim zaposlenikom zbog povećanog obima posla ili zamjene odsutnog zaposlenika moguće tek nakon neuspjelog pokušaja traženja novog zaposlenika unutar Univerzitetskog kliničkog centra Sarajevo. Kantonalni sud je ukazao da je, dakle, članom 5. navedenog pravilnika propisan postupak u slučaju potrebe za zasnivanje radnog odnosa sa novim zaposlenikom, dok je članom 6. propisan postupak zasnivanja radnog odnosa koji bi imao privremeni karakter. Kantonalni sud je, imajući navedeno u vidu, zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni načela povoljnijeg prava na koje se apelantkinja poziva u žalbi jer je prvostepeni sud pravilno tumačio član 6. Pravilnika o radu tuženog koji na jasan način uređuje kada tuženi ima obavezu traženja zaposlenika unutar Univerzitetskog kliničkog centra Sarajevo. Apelacioni navodi

5. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Naime, apelantkinja ističe da su redovni sudovi pogrešno tumačili član 6. Pravilnika o radu tuženog, a takvo tumačenje je „u direktnoj suprotnosti s načelom primjene najpovoljnijeg prava“ .

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantkinje, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Pravilnika o radu tuženog. Ustavni sud također ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2611/20 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio