Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2902/20 (A. T.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2902/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2902/20, rješavajući apelaciju Aleksandra Tanovića, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aleksandar Tanović protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 030578 20 Gž 2 od 22. svibnja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 030578 19 P 4 od 25. veljače 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Tanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čajniča, podnio je 10. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 030578 20 Gž 2 od 22. svibnja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 030578 19 P 4 od 25. veljače 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je tuženi (M.P.) da isplati apelantu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah određeni novčani iznos, te da isplati naknadu imovinske štete u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojim je tražio da mu tuženi za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda da proizlazi da je tuženi pravomoćnom presudom oglašen krivim zbog kaznenog djela Teške tjelesne povrede iz članka 132. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske (KZ RS), te je osuđen na novčanu kaznu, jer je teško povrijedio apelanta (na način da je stisnutom pesnicom šakom udario u desni dio lica i nanio mu tešku tjelesnu ozljedu u vidu prijeloma donje vilice). Dalje je naveo da je prvostupanjski sud je u tijeku postupka izvršio uvid u više materijalnih dokaza, te proveo vještačenje po vještaku specijalistu maksilofacijalne kirurgije (M.O.) i vještaku specijalistu neuropsihijatru (D.M.) koje je prihvatio s obzirom da su zasnovani na medicinskoj dokumentaciji i pregledu samog apelanta. Imajući to u vidu, naveo je da je prvostupanjski sud odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na umanjenje životne aktivnosti primjenom odredbe članka

200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelant žalbom prigovarao da je prvostupanjski sud trebao imati u vidu težinu povrede koju je apelant zadobio, a pored toga s dovoljnom pažnjom cijeniti nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke D.D. dat u pravomoćno okončanom kaznenom postupku u kome je utvrdio da umanjenje životne aktivnosti kod apelanta iznosi 12%. Pri tome je prigovorio da je vještak M.O. u iskazu danom pred prvostupanjskim sudom utvrdio da umanjenje životne aktivnosti iznosi 10%. U pogledu toga, Okružni sud je naveo da težina tjelesne povrede ne daje sama po sebi oštećenom pravo na naknadu štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti nego pravo na naknadu štete daju posljedice koje oštećeni osjeća i koje se javljaju kao duševni bolovi. Takvo umanjenje životne aktivnosti, kao posebnog osnova za naknadu štete, obuhvaća ona ograničenja životnih aktivnosti koje je oštećeni ostvarivao ili bi ih po redovnom toku stvari ostvarivao u budućnosti da nije bilo povrjeđivanja, s tim da se pod ograničenjem podrazumijeva i obavljanje aktivnosti uz pojačane napore. Dakle, istakao je da je povodom utvrđivanja umanjenja životne aktivnosti potrebno odrediti vještačenje tako da vještak odgovarajuće struke utvrđuje sve posljedice zbog kojih je uobičajena ili normalna aktivnost ograničena ili otežana, pri čemu nije dovoljno utvrditi samo postotak umanjenja životne aktivnosti, nego se od vještaka mora zahtijevati da se u nalazu i mišljenju izjasni od čega se sastoji umanjenje životne aktivnosti. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da se vještaka D.D. u kaznenom postupku nije izjašnjavao u čemu se sastoji umanjenje životne aktivnosti, dok se vještak M.O. na jasan način o tome izjasnio na ročištu. Naime, naveo je da kod apelanta bez obzira što se radilo o teškoj tjelesnoj ozljedi, ne postoje ograničenja ili bol prilikom otvaranja usta ili prisustvo deformacija. Imajući u vidu takvo mišljenje vještaka, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da kod apelanta ne postoji umanjenje životne aktivnosti i da je neosnovan tužbeni zahtjev u tom dijelu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je činjenično neutemeljen i neobrazložen zaključak sudova da se iz nalaza vještaka M.O. ne može utvrditi da je kod apelanta zaista došlo do umanjenja životne aktivnosti, kad se iz nalaza i mišljenja može iščitati da su ostale posljedice. Osim toga, apelant osporava primjenu odredbi ZOO.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2902/20 (A. T.) | Sudska praksa | Aktio