Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-49/19 (I.L. i drugi)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-49/19

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 49/19, rješavajući apelaciju I. L. i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija I. L., P. L., I. B. i D. L.

podnesena protiv presuda Apelacijskog suda Distrikta Brčko BiH br.

96 0 P 080652 18 Rev od 11. listopada 2018. godine i 96 0 P 080652 17 Gž od 27. veljače 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 P 080652 14 P od 20. rujna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Apelanti I. L., P. L., I. B. i D. L. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Milenko Marjanović, odvjetnik iz Brčkog, podnijeli su 4. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacijskog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj 96 0 P 080652 18 Rev od 11. listopada 2018. godine i 96 0 P 080652 17 Gž od 27. veljače 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 080652 14 P od 20. rujna 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda, Osnovnog suda i tuženog Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Pravobraniteljstvo Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 1. srpnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacijski sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju u razdoblju od 9. do 20. srpnja 2020. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 18. kolovoza 2014. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog s tužbenim zahtjevom da se tuženi obveže da apelantima preda dijelove nekretnina zauzetih izgradnjom puta u naselju Lukići – Sabrići, na području mjesne zajednice Ulice, te da sa zemljišta ukloni asfalt i zemljište vrati u stanje u kojem je bilo prije bespravne izgradnje puta, sve kako je prikazano na skici lica mjesta vještaka geodetske struke D. J., s tim da se tuženi može osloboditi te obveze (predaje nekretnina) ako apelantima isplati ukupan iznos od 120,000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, zahtjev (facultas alternativa). Apelanti su podneskom od 9. kolovoza 2017. godine tražili da se tuženi obveže na naknadu materijalne štete po osnovi zakupa i bespravnog držanja u posjedu spornog zemljišta, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka.

6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj 96 0 P 080652 14 P od 20. rujna 2017. godine kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata, uz istodobno obvezivanje apelanata na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, vještačenjem po sudskom vještaku geodetske struke i uviđajem na licu mjesta, saslušanjem vještaka i svjedoka, te apelanata i zastupnika tuženog u svojstvu parničnih stranaka) i njihovom ocjenom, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđeno da je tuženi kao naručitelj radova, sa pravnom osobom AD „Bijeljina put“ Bijeljina kao izvođačem radova, 28. lipnja 2004. godine zaključio ugovor o izvođenju radova – asfaltiranje puta Lukići – Sabrići, na području mjesne zajednice Ulice, te da je prilikom izvođenja tih radova postojeći put proširen na nekretnine koje su privatno vlasništvo. Također je utvrđeno da je dio puta proširen i na dijelu nekretnina koje su vlasništvo apelanata (u daljnjem tekstu: sporno zemljište). Cijeneći da je izgradnjom predmetnog puta sporno zemljište faktički postalo sastavni dio cijele putne komunikacije na području mjesne zajednice Ulice, kao javnom dobru kojim upravlja tuženi, Osnovni sud je zaključio da predaja u posjed apelantima spornog zemljišta i uspostava prijašnjeg stanja nije moguća. Osnovni sud je u svezi s tim zaključio da je tuženi na spornom zemljištu stekao i pravo vlasništva po sili zakona, shodno odredbama članka 25. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu).

8. Nadalje, Osnovni sud je istaknuo da su apelanti tužbeni zahtjev postavili kao facultas alternativa, shodno odredbama članka 302. ZPP-a, kojim je propisano: „Ako je tužilac u tužbi tražio da mu se dosudi određena stvar, a istovremeno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto stvari primiti određeni novčani iznos, Osnovni sud će, ako usvoji tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženi može osloboditi davanja stvari, ako plati taj novčani iznos“. U svezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da su apelanti postavljajući zahtjev (facultas alternativa) shodno odredbama članka 302. ZPP-a tuženom dali mogućnost da, ukoliko sud usvoji primarni tužbeni zahtjev (predaja u posjed zemljišta i povrat u stanje prije izgradnje puta), isplatom ponuđenog novčanog iznosa (120.000,00 KM) može se osloboditi obveze predaje zemljišta, ukazujući da kod zahtjeva facultas alternativa isplata novčanog iznosa ne predstavlja samostalan (eventualni zahtjev) i sud nema mogućnosti odvojenog odlučivanja, već samo ukoliko obveže tuženog na predaju u posjed spornog zemljišta tuženom će dati mogućnost da odluči na koji način će izvršiti svoju obvezu, dakle predajom zemljišta ili isplatom ponuđenog novčanog iznosa. S obzirom na to da u konkretnom slučaju predaja spornog zemljišta u posjed apelantima i uspostava prijašnjeg stanja nije moguća zbog privođenja namjeni i svrsi tog zemljišta (izgradnja predmetnog puta), Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu neutemeljen, ukazujući da sud nije odlučivao o zahtjevu za isplatu novčanog iznosa od 120,000,00 KM kao zahtjevu facultas alternativa, niti su apelanti tražili da sud, u slučaju da odluči da je neutemeljen zahtjev za predaju spornog zemljišta, odlučuje o njihovom zahtjevu za isplatu traženog iznosa kao o naknadi protuvrijednosti oduzetog zemljišta.

9. Međutim, Osnovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je sporno zemljište vlasništvo apelanata, da je na njemu izgrađen put, da nije izvršena eksproprijacija odlukom nadležnog organa tuženog i da je u pitanju „faktičko deposjediranje“ imovine apelanata po kojoj osnovi apelanti stječu pravo na naknadu po Zakonu o eksproprijaciji, a koje pravo (pravo na naknadu) ne zastarijeva. Imajući u vidu da su apelanti podneskom od 9. kolovoza 2017. godine tražili da se tuženi obveže da im isplati naknadu štete po osnovi zakupa i bespravnog tuženikovog držanja u posjedu spornog zemljišta i da je na okolnost cijene zakupa spornog zemljišta proveden dokaz vještačenja po vještaku geodetske struke, kojim je i utvrđeno da visina cijene zakupa spornog zemljišta ukupno iznosi 4.727,80 KM, a da pritom tijekom postupka nisu tražili da se tuženi obveže da im isplati novčanu naknadu na ime protuvrijednosti njihove faktički izuzete imovine, Osnovni sud je zaključio da nije utemeljen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade štete po osnovi zakupa, kako je traženo podneskom od 9. kolovoza 2017. godine. Prema mišljenju Osnovnog suda, navedeno iz razloga jer apelanti nisu s tuženim bili u odnosu zakupa, niti je tuženi od 2004. godine koristio sporno zemljište po osnovi zakupa (članak 567. Zakona o obligacijskim odnosima; u daljnjem tekstu ZOO). Pored navedenog, Osnovni sud je zaključio da apelantima ne pripada ni pravo na naknadu po osnovi neutemeljenog bogaćenja (čl. od 210. do 219. ZOO-a) jer apelanti nisu ni koristili sporno zemljište s obzirom na to da žive i rade u inozemstvu, a tuženi je stjecanjem vlasništva po sili zakona 2004. godine stekao pravnu osnovu za korištenje tog zemljišta. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.

10. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostupanjske presude, Apelacijski sud je donio Presudu broj 96 0 P 080652 17 Gž od 27. veljače 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. Apelacijski sud je u prvom redu ocijenio neutemeljenim žalbene navode o povredi odredbe članka 8. ZPP-a, nalazeći da iz stanja spisa proizlazi da su izvedeni svi dokazi koji su od parničnih stranaka predloženi i prihvaćeni na pripremnom ročištu, te da je prvostupanjski sud dao pravilnu ocjenu izvedenih dokaza, a naročito nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke. Apelacijski sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su apelanti vlasnici spornog zemljišta koje je zauzeto prilikom izgradnje i proširenja puta, te da je postalo sastavni dio putne komunikacije za naselja Lukići – Sabrići, kao dobra u općoj upotrebi, u smislu članka 7. stavak 1. točka a) Zakona o javnoj imovini u Distriktu Brčkom BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o javnoj imovini). S obzirom na karakter i izgrađenost spornog zemljišta koje je postalo sastavni dio asfaltnog puta, te izgrađenu infrastrukturu uz postojeći put, Apelacijski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno izveo zaključak da je sporno zemljište postalo sastavni dio javne imovine shodno odredbama Zakona o javnoj imovini kojom upravlja tuženi, te da je tuženi po sili zakona stekao pravo vlasništva na njemu, shodno odredbama članka 25. stavak 3. Zakona o vlasništvu i da samim tim nisu ispunjeni uvjeti za predaju spornog zemljišta u posjed apelanata u smislu odredaba članka 41. Zakona o vlasništvu. Prema mišljenju Apelacijskog suda, nije postojala mogućnost ni za usvajanje zahtjeva facultas alternativa jer takav zahtjev nema karakter tužbenog zahtjeva, već je materijalnopravna izjava volje koja vodi tome da će sud, ako usvoji tužbeni zahtjev, u presudi izreći da se tuženi može osloboditi davanja stvari ako plati određeni novčani iznos („plaćanje novčanog iznosa je pravo tuženog“).

11. Apelacijski sud je nadalje naveo da su apelanti 9. kolovoza 2017. godine opredijelili svoj zahtjev za naknadu materijalne štete, po osnovi zakupa, u iznosu od 4.727,80 KM kao cijene zakupa spornog zemljišta, koja je utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke, te da je, prema mišljenju tog suda, prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio navedeni zahtjev uz zaključak da između stranaka nije uspostavljen odnos zakupa, te da je tuženi stjecanjem vlasništva po sili zakona (članak 25. stavak 3. Zakona o vlasništvu) imao pravnu osnovu za korištenje spornog zemljišta nakon izgradnje predmetnog puta 2004. godine. Pored toga, Apelacijski sud je istaknuo da apelanti u predmetnom postupku nisu tražili naknadu na ime protuvrijednosti za faktički izuzeto sporno zemljište iako su mogli (ukoliko se nisu suglasili da daju dio svojih nekretnina za izgradnju puta kao njihov doprinos izgradnji potrebne putne mreže) tražiti da im se u predmetnom postupku odredi naknada u visini tržišne vrijednosti. Navedeno iz razloga što u slučajevima kada javna vlast vrši izgradnju objekta od javnog interesa na zemljištu koje nije formalno eksproprirano naknada ranijim vlasnicima na njihov zahtjev određuje se u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji i zahtjev za određivanje novčane naknade ne zastarijeva. Imajući u vidu navedeno, Apelacijski sud je donio odluku kao u izreci, shodno odredbama članka 335. ZPP-a.

12. Odlučujući o reviziji apelanata, Apelacijski sud (revizijsko vijeće) donio je Presudu broj 96 0 P 080652 18 Rev od 11. listopada 2018. godine kojom je reviziju odbio. Prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravne zaključke nižestupanjskih presuda, Apelacijski sud je zaključio da je drugostupanjska presuda pravilna i zakonita, pozivajući se na razloge koje je dao drugostupanjski sud, kako ih ne bi nepotrebno ponavljao.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da su pobijanim presudama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelanti su, prije svega, detaljno prezentirali odlučenja redovnih sudova s kojima se ne slažu, a zatim kroz izvršenu analizu i svoju ocjenu dokaza iznijeli neslaganje u pogledu zaključaka o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva jer smatraju da redovni sudovi nisu s istom pažnjom cijenili njihove dokaze i argumente i dokaze tuženog. Stoga, apelanti tvrde da su pobijane presude proizvoljne jer nisu u suglasnosti sa dokazima koje su apelanti izveli, a kojim su, suprotno stavu redovnih sudova, dokazali utemeljenost tužbenog zahtjeva. U svezi s tim, navode da su nesporno dokazali da im je tuženi oduzeo posjed na spornom zemljištu i da trpe materijalnu štetu budući da je izgradnjom predmetnog puta tuženi „zauzeo dio parcela“ vlasništvo apelanata bez njihovog odobrenja i suglasnosti s obzirom na to da nisu bili prisutni u vrijeme izgradnje predmetnog puta jer dugi niz godina žive i rade u inozemstvu. Stoga, smatraju da su pobijane presude utemeljene na proizvoljnoj primjeni odredaba članka 25. st. 3. i 41. stavak 2. Zakona o vlasništvu, te predlažu da se apelacija usvoji i revizijska presuda Apelacijskog suda ukine, te predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

14. Apelacijski sud je u odgovoru naveo da ostaje pri razlozima danim u pobijanim presudama tog suda, te da nije bilo kršenja ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju.

15. Osnovni sud je naveo da su pred tim sudom provedeni svi predloženi dokazi, te da je nakon ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi odlučeno o tužbenom zahtjevu primjenom odredaba Zakona o vlasništvu, a kako je sve obrazloženo u pobijanoj presudi tog suda. Stoga, prema mišljenju Osnovnog suda, neutemeljene su tvrdnje apelanata da je u predmetnom postupku došlo do povrede ustavnih prava koja navode u apelaciji.

16. Tuženi je naveo da apelanti u apelaciji ističu sve ono što su već istakli u prvostupanjskom, žalbenom i revizijskom sudskom postupku, na koje navode je prvostupanjski sud odgovorio, a žalbeno vijeće ih je prihvatilo kao potpune i pravilne, kao i revizijsko vijeće. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2. stavak 1.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Članak 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3 stavak 2).

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 291.

Ako je tužitelj u tužbi tražio da mu se dosudi određena stvar, a istodobno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto stvari primiti određeni novčani iznos, sud će, ako usvoji tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženi može osloboditi davanja stvari, ako plati taj novčani iznos.

18. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 13. stavak 2.

(2) O dobrima u općoj uporabi vodi brigu i njima upravlja Distrikt, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno.

Članak 22.

Pravo vlasništva može se steći na osnovu zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog organa Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. Članak 25. stavak 3.

(3) Ako od dviju spojenih ili pomiješanih stvari jedna ima neznatnu vrijednost u odnosu na drugu, vlasnik vrijednije stvari stječe pravo vlasništva na novu stvar.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Apelacijskog suda broj 96 0 P 080652 18 Rev od 11. listopada 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 7. studenog 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. siječnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

27. Apelanti smatraju da su njihova prava na pravično suđenje povrijeđena zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne ocjene dokaza, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

29. U svezi s prigovorima apelanata kojim dovode u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da redovni sudovi nisu s pažnjom cijenili dokaze i argumente koje su iznosili tijekom postupka, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).

30. Dovodeći u svezu navedena stajališta sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima apelanata, iz obrazloženja pobijanih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Osnovni sud u postupku pred tim sudom na glavnoj raspravi proveo dokaze koje su predložili i izveli kako apelanti tako i tuženi (materijalni dokazi uz učešće vještaka geodetske struke i saslušanje svjedoka) i da je taj sud u smislu odredaba članka 8. ZPP-a ocijenio sve provedene dokaze, te primjenom raspravnog načela i pravila o teretu dokazivanja, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, Zakona o vlasništvu i ZOO-a, odbio tužbeni zahtjev apelanata kao neutemeljen. Takvo odlučenje je potvrdio Apelacijski sud svojom presudom u žalbenom postupku i presudom u revizijskom postupku kao konačnom odlukom u konkretnoj pravnoj stvari zaključio da su nižestupanjske presude utemeljene na pravilnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

31. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u provedenom postupku utvrdili da je sporno zemljište postalo sastavni dio javne komunikacije kao dobra u općoj upotrebi, te da su pozivajući se na odredbe čl. 25. stavak 3. i 41. stavak 2. Zakona o vlasništvu dali dovoljna i jasna obrazloženja zašto su zaključili da u konkretnom slučaju predaja u posjed apelantima i vraćanje u prijašnje stanje predmetnih nekretnina više nije moguće, a u danom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.

32. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi utvrdili da su apelanti svoj zahtjev postavili (i) kao facultas alternativa (članak 302. ZPP-a), dakle da se tuženi može osloboditi obveze za predaju u posjed spornog zemljišta plaćanjem određenog novčanog iznosa (120.000,00 KM). U svezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili da takav zahtjev nije samostalan predmet spora i da sud o njemu ne može odvojeno odlučivati, već su apelanti tako postavljenim zahtjevom tuženom samo dali mogućnost da, ukoliko sud obveže tuženog na predaju u posjed spornog zemljišta, odluči na koji način će izvršiti svoju obvezu, dakle predajom zemljišta ili isplatom ponuđenog novčanog iznosa. Budući da je u okolnostima konkretnog slučaja utvrđeno da nije utemeljen zahtjev za predaju spornog zemljišta u posjed apelantima i uspostavu prijašnjeg stanja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali dovoljne i jasne razloge zašto nisu mogli razmatrati zahtjev za isplatu ponuđenog novčanog iznosa od 120,000,00 KM kao zahtjev facultas alternativa.

33. Ustavni sud nadalje zapaža da su redovni sudovi, polazeći od pravne osnove zahtjeva apelanata od 9. kolovoza 2017. godine, kojim su tražili da se tuženi obveže na naknadu štete po osnovi zakupa, utvrdili da tuženi sporne nekretnine nije zauzeo radi zakupa, niti je između apelanata i tuženog uspostavljen odnos zakupa (članak 567. ZOO-a) po osnovi spornog zemljišta, te su u svezi s tim zaključili da ne postoji osnova za naknadu štete po osnovi zakupa, niti da se tuženi neutemeljeno obogatio (čl. od 210. do 219. ZOO-a). Niti u navedenom Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u primjeni relevantnog prava koja bi mogla pokrenuti pitanje poštovanja prava apelanata na pravično suđenje.

34. Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi, na sve tri instance, bili jedinstveni u stavu kako je utvrđeno da su apelanti vlasnici spornog zemljišta, da im je sporno zemljište de facto oduzeto i da je postalo vlasništvo tuženog, te da takvo oduzimanje zemljišta od apelanata predstavlja faktičku eksproprijaciju. Međutim, Ustavni sud zapaža, kako je istaknuo žalbeni a potvrdio revizijski sud, apelanti u predmetnom postupku nisu tražili naknadu na ime protuvrijednosti za faktički izuzeto sporno zemljište, iako su mogli tražiti da im se u predmetnom postupku odredi naknada u visini tržišne vrijednosti oduzetog zemljišta. Naime, u slučajevima kada javna vlast vrši izgradnju objekta od javnog interesa na zemljištu koje nije formalno eksproprirano naknada ranijim vlasnicima na njihov zahtjev određuje se u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji i zahtjev za određivanje novčane naknade ne zastarijeva. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na odredbu članka 2. ZPP-a kojom je propisano da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a apelanti nesporno nisu u postupku istaknuli zahtjev za isplatu protuvrijednosti oduzetog zemljišta, na što imaju pravo u slučaju faktičke eksproprijacije, kao što je u konkretnom slučaju. Pored toga, prema članku 127. stavak 3. ZPP-a, sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravni temelj tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj naveo pravni temelj, sud nije vezan za taj pravni temelj. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, redovne sudove nije obvezivala pravna osnova koju su apelanti u tužbi i tijekom postupka naveli, ali su ih obvezivale granice zahtjeva koje su apelanti stavili u postupku. S obzirom na to da apelanti nisu istaknuli zahtjev za isplatu protuvrijednosti zemljišta koje je de facto eksproprirano, redovni sudovi nisu imali mogućnost odlučiti o nepostojećem zahtjevu pa ni dosuditi apelantima isplatu protuvrijednosti oduzetog zemljišta u postupku koji je okončan pobijanom odlukom.

35. Dakle, apelanti ne mogu pravo na obeštećenje ostvariti na način kako su to pokušali u konkretnom postupku. Apelanti pravo na obeštećenje mogu tražiti u posebnoj parnici na temelju odredaba Zakona o eksproprijaciji, koje pravo ne zastarijeva, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju izvršena faktička eksproprijacija. Iz navedenog proizlazi da redovni sudovi smatraju da apelanti i dalje imaju pravo na pravično obeštećenje, ali da nisu koristili odgovarajući pravni put radi ostvarenja svojih prava, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost, posebno imajući u vidu da zahtjev za obeštećenje prema odredbama Zakona o eksproprijaciji ne zastarijeva.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.

Pravo na imovinu

37. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama prekršeno i njihovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava temelje na istim tvrdnjama koje su isticali u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacijski navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od redovnih sudova prilikom donošenja pobijanih presuda, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka, na tri sudske instance, za svoje stavove dali dovoljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP-a, Zakona o vlasništvu i ZOO-a.

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelanti tvrdnju o kršenju tih prava vezuju za pogrešnu ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-49/19 (I.L. i drugi) | Sudska praksa | Aktio