Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-516/19 („Lala i Laćo“ d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Javne nabavke
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-516/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-516/19, rješavajući apelaciju "Lala i Laćo" d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Lala i Laćo" d.o.o. Bijeljina protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024667 18 Uvp od 17. januara 2019. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Lala i Laćo“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić advokat iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 024667 18 Uvp od 17. januara 2017. godine.

2. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je zaključkom Ureda za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine, filijala Banjaluka broj JN2-02-07-1-57-6/17 od 23. februara 2017. godine odbačena kao neuredna žalba apelanta kao ponuđača od 3. februara 2017. godine, podnesena protiv Odluke o izboru najpovoljnijeg ponuđača broj 1171/17 od 24. januara 2017. godine, Ugovornog organa MH ,,ERS“ MP a.d. Trebinje ZP „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: Ugovorni organ), u postupku javne nabavke „Nabavka bezalkoholnih pića“.

3. Iz dostavljene dokumentacije takođe proizilazi da je u obrazloženju navedenog zaključka od 23. februara 2017. godine konstatovano da postupajući po apelantovoj žalbi na tendersku dokumentaciju ugovornog organa, Ured konstatovao da ista ne sadrži sve bitne elemente i da je zaključkom od 13. februara 2017. godine uputio apelanta da upotpuni svoju žalbu na način da uplati naknadu za pokretanje žalbenog postupka u iznosu od 2.000,00 KM i da dostavi dokaz o uplaćenoj naknadi. S obzirom da apelant nije dostavio dokaz o izvršenoj uplati naknade za pokretanje žalbenog postupka, Ured za razmatranje žalbi je u smislu odredbi člana 105. i 106. Zakona o javnim nabavkama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o javnim nabavkama) i člana 60. stav 2. Zakona o upravnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZUP)odbacio žalbu kao neurednu.

4. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja Ureda za razmatranje žalbi, koju je Sud BiH odbio presudom broj S1 3 U 024667 17 U od 11. juna 2018. godine.

5. U obrazloženju presude Sud BiH je zaključio da je osporeni zaključak donesen nakon pravilno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa tim, između ostalog, ukazao je da u konkretnom slučaju, iz podataka u spisu predmeta nesporno proizilazi, da apelant nije izvršio uplatu naknade za pokretanje žalbenog postupka u iznosu od 2.000,00 KM, koja mu je naložena zaključkom od 13. februara 2017. godine a koji akt je apelant zaprimio. Sud BiH je dalje naveo da iz stanja spisa proizilazi, a što u konačnici u tužbi ni sam ne osporava, da apelant nije postupio po zahtjevu, niti je dostavio dokaze o uplaćenoj naknadi. Shodno tome, Sud BiH je konstatovao da je Ured pravilno postupio kada je odbacio njegovu žalbu. Pri tome, Sud BiH je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor kojim se poziva na primjenu supsidijarnog zakona. Naime, Sud BiH je ukazao da se ZUP primjenjuje samo u slučaju kada nešto nije regulisano lex specialis zakonom, a što je propisano u članu 117. Zakona o javnim nabavkama i u članu 3. ZUP-a.

6. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje navedene presude Suda BiH, koji je Apelaciono vijeće Suda BiH, odbilo presudom broj S1 3 U 024667 18 Uvp od 17. januara 2019. godine.

7. U obrazloženju presude je konstatovano da je Ured zakonito postupio kada je odbacio kao neurednu apelantovu žalbu izjavljenu na predmetnu odluku Ugovornog organa o izboru najpovoljnijeg ponuđača primjenom odredbi člana 105. i 106. Zakona o javnim nabavkama. Naime, Apelaciono vijeće je konstatovalo da je zaključkom Ureda broj JN2-02-07-1 -56-2/17 od 13. februara 2017.godine, apelantu ukazano na neurednost njegove žalbe, u kom pravcu je, na osnovu odredbe člana 106. (kojom je regulisan postupak s neurednom žalbom) Zakona o javnim nabavkama, pozvan da istu uredi u roku od tri dana na način da dostavi originalni dokaz o plaćenoj naknadi za pokretanje žalbenog postupka u iznosu od 2.000,00 KM, kako je to i propisano odredbom člana 108. navedenog zakona. Kako apelant nije dostavio dokaz o plaćenoj naknadi za pokretanje žalbenog postupka, Ured je po shvatanju Apelacionog vijeća, pravilno postupio kada je istu odbacio kao neurednu. Apelaciono vijeće je ukazalo da je Zakonom o javnim nabavkama, koji je u konkretnom slučaju lex specialis, propisan žalbeni postupak, te da je prema odredbi člana 105. stav 1. tačka i) istog zakona dužnost Ureda za razmatranje žalbi BiH da ustanovi je li žalitelj platio naknadu za žalbu, pa u slučaju da takav dokaz nije dostavljen, navedeni organ bi trebalo da odbaci žalbu kao nedopuštenu, jer je uslov za postupanje po žalbi plaćanje naknade u visini koja je propisana članom 108. Zakona o javnim nabavkama. Pri tome, Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju tuženi organ (postupivši u skladu sa odredbom člana 106. stav 2. Zakona o javnim nabavkama iako se navedena odredba ne odnosi na tačku i) člana 105. stav 1. istog zakona) postupio kao da se radi o nepotpunoj žalbi, čime je pogodovao apelantu davanjem naknadnog roka za ispravku neuredne žalbe. Apelaciono vijeće je ocijenilo da apelantov prigovor da se taksa na žalbu mogla i prinudnim putem naplatiti nije osnovan, bez obzira na izražen stav u presudi tog suda broj S1 3 U 017018 15 Uvp od 19. aprila 2016. godine, jer je Apelaciono vijeće u konkretnom predmetu jezičkim i logičkim tumačenjem odredbi člana 105. tačka i) i 106. stav 2. Zakona o javnim nabavkama zaključilo da se po nepotpunoj žalbi može odlučivati samo ako to proizlazi iz sadržaja žalbe i ako žalba ima postavljeni žalbeni razlog i dokaz o plaćenoj administrativnoj taksi na žalbu. Dakle, iz navedenih zakonskih odredbi se ne dovodi u pitanje da je obavezan sastavni dio žalbe dokaz o plaćenoj taksi, te da je izlišna prinudna naplata iste, kako to reguliše Zakon o administrativnim taksama.

8. Apelaciono vijeće je zaključilo da je neosnovan apelantov prigovor da je zahtjev Ureda u suprotnosti sa stavom Ustavnog suda izraženim u odluci AP-1684/13, s obzirom da se u toj odluci razmatralo pitanje plaćanja sudske takse kod podnošenja tužbe, odnosno razmatralo se pitanje da je odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo u suprotnosti sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pa je utvrđeno da je apelantu u tom predmetu povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Apelaciono vijeće je ukazalo da se u konkretnom slučaju, a kako je već istaknuto, radi o naknadi za vođenje žalbenog postupka pred upravnim organom i da je Zakonom o javnim nabavkama propisano da žalba, pored ostalih elemenata, sadrži i dokaz o plaćenoj naknadi, te je zakon predvidio i posljedice propuštanja uplate iste i ista ne dira u pravo stranke na pristup sudu da bi se u konkretnom slučaju mogao primijeniti stav Ustavnog suda

9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim apelant, između ostaloga, navodi da je u zahtjevu za vanredno preispitivanje ukazao Sudu BiH na stav Ustavnog suda izražen u odluci AP-1684/13, u kojoj je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pristup sudu. Osim toga, apelant smatra da se, suprotno stavu Suda BiH, i pristup Uredu za razmatranje žalbi, odnosno podnošenje žalbe ima smatrati pravom na pristup sudu. Takođe, apelant navodi da je Sud BiH u presudi broj S1 3 U 017018 15 Uvp od 19. aprila 2016. godine zauzeo stav da iz odredaba Zakona o javnim nabavkama ne proizilazi da je Ured za razmatranje žalbi prije odlučivanja o žalbi morao pozvati podnosioca žalbe da naknadu plati u određenom roku, kao i da se takav nedostatak može otkloniti u svakoj fazi postupka, pa u krajnjem slučaju i prinudnom naplatom.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud nalazi da apelant povredu prava na pravično suđenje nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava što dovodi u vezu sa pravom na pristup sudu. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju predmetne odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, to jest zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi u više svojih odluka već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Suda BiH (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti: broj AP-3439/18 od 10. aprila 2019. godine, broj AP-3531/18 od 11. juna 2019. godine i AP-701/18 od 10. septembra 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-516/19 („Lala i Laćo“ d.o.o. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio