Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3151/19 (M. i M. B.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3151/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3151/19, rješavajući zahtjev Mesuda Begunića i Mirsada Begunića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mesuda Begunića i Mirsada Begunića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mesud Begunić i Mirsad Begunić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Žepče, koje zastupa Admir Hadžić advokat iz Kakanja, podnio je 1. august 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud F BiH), broj 44 0 P 024419 18 Rev od 13. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 44 0 P 024419 18 Gž 2 od 14. avgusta 2018. godine.

2. Apelanti su u podnesku od 22. septembra 2020. godine predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se „odlaže provođenje izvršnih radnji u predmetu Općinskog suda u Žepču broj 44 0 1 028382 18 I“, do donošenja meritorne odluke Ustavnog suda po apelaciji.

3. Ustavni sud je prethodno, odlučujući o apelaciji apelanata podnesenoj protiv naprijed navedene presude Kantonalnog sud, 11. oktobra 2018. godine donio Odluku o dopustivosti broj AP 5036/18 (dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), kojom je predmetnu apelaciju odbacio kao preuranjenu, jer su apelanti izjavili reviziju Vrhovnom sudu o kojoj Vrhovni sud nije bio odlučio.

4. Tužitelji Halil Brzina, Hasan Brzina, Zijad Brzina (u daljnjem tekstu: tužitelji) su 9. septembra 2016. godine podnijeli tužbu protiv apelanata, radi utvrđivanja stvarnog prava služnosti puta.

5. Presudom Općinskog suda broj 44 0 P 024419 16 P od 18. juna 2018. godine u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da su dosjelošću stekli pravo stvarne služnosti „pješačkog i kolskog prolaza putem“ preko nekretnina apelanata u površinama označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: nekretnine apelanta), u korist povlasne nekretnine pobliže označene kao u izreci presude, kao vlasništvo i posjed tužitelja u obimu od ¼. (u daljnjem tekstu: povlasna nekretnina tužitelja), sve u površinama i prema skici lica mjesta koju je izradio vještak Fuad Kukić 4. januara 2018. godine i 9. aprila 2018. godine, pa su apelanti dužni trpjeti da se na osnovu ove presude izvrši upis prava služnosti u zemljišnoknjižnoj evidenciji Općinskog suda i katastarskoj evidenciji Općine Žepče. Istom presudom u cijelosti je odbijen i eventualni tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se ustanovi pravo stvarne služnosti „pješačkog i kolskog prolaza“ putem preko nekretnina apelanata, u korist povlasne nekretnine tužitelja, pa su apelanti dužni trpjeti da se na osnovu ove presude izvrši upis prava služnosti u korist tužitelja, u zemljišnoknjižnoj evidenciji Općinskog suda i katastarskoj evidenciji Općine Žepče. Istom presudom tužiteljima je naloženo da apelantima na ime troškova parničnog postupka isplate novčani iznos kao u izreci presude.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da u konkretnom predmetu nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava služnosti „kolskim putem“, iz razloga što je dosjelost samo osnov za sticanje prava stvarne služnosti jer da bi ista dovela do konstituisanja prava služnosti moraju biti ispunjene i ostale pretpostavke. Dakle da bi se uopšte govorilo o služnosti posjeda, isti mora biti pošten i savjestan, te da je neophodno da postoji potreba na strani povlasnog dobra za korištenje poslužnog dobra, bez koje povlasno dobro upotpunosti i djelimično nije moguće koristiti. Po ocjeni sud u konkretnom slučaju nije ispunjen uslov za sticanje služnosti održajem iz razloga što je kao nesporno utvrđeno da tužitelji svoje nekretnine koriste iako svojim nekretninama ne prilaze nekretninama apelanata. Osim toga Općinski sud je naveo da put za koji se traži ustanovljavanje prava služnosti bi išao neposredno pored ulaznih vrata drugoapelanta. Dakle imajući u vidu sadašnju trasu kojom tužitelji dolaze do svojih parcela, prilikom konstituisanja prava služnosti sud mora voditi računa o jednom od osnovnih načela kod prava služnosti, a to je načelo restrikcije služnosti, jer je u konkretnom slučaju nesporno da tužitelji mogu koristiti svoju parcelu, bez korištenja parcela apelanata. Dakle kod konstituisanja prava služnosti osnovno načelo je da se povlasne nekretnina ne mogu nikako ili bez nesrazmjerno velikih teškoća koristiti bez nekretnine poslužnog dobra, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, jer bi po ocjeni suda nastala veća šteta za apelante, nego što bi tužitelji bili uskraćeni u svom pravu.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 44 0 P 024419 18 Gž 2 od 14. avgusta 2018. godine žalba tužitelja je djelimično uvažena i pobijana presuda preinačena,u dijelu kojim je odlučeno o eventualnom tužbenom zahtjevu tako da se isti usvaja te se ustanovljava pravo stvarne služnosti pješačkog i kolskog prolaza putem u korist povlasne nekretnine tužitelja, preko dijela poslužne parcele apelanta. Stoga apelantima je naloženo da su dužni trpjeti da se na osnovu ove presude izvrši upis prava služnosti u zemljišnoknjižnoj evidenciji Općinskog suda i katastarskoj evidenciji Općine Žepče. U preostalom dijelu žalba tužitelja je odbijena i potvrđena presuda prvostepenog suda.

8. Kantonalni sud je naveo da je konstituisanje prava stvarne služnosti pješačkog i kolskog prolaza putem, dozvoljeno samo izuzetno i to kada se povlasno dobro na drugi način ili bez nesrazmjernih troškova ne može koristiti. Dakle, konstituisanje ove vrste služnosti preko ekonomskog dvorišta i kućnog placa se pribjegava jedino kada se ova služnost ni na koji drugi način i bez nesrazmjerno velikih troškova ne može ostvariti. Prema tome, nužna služnost se može konstituisati samo pod uslovom da to nije moguće postići drugim pravcem, kao što je to u konkretnom slučaju. Prema tome, imajući u vidu sadržaj spisa svih provedenih dokaza, posebno cijeneći nalaz i mišljenja vještaka geodetske struke i njegov iskaz dat na glavnoj raspravi održanoj 9. aprila 2018.godine, Kantonalni sud je ocijenio da tužitelji nemaju pristup do svoje nekretnine sa nekog drugog javnog puta. Navedeno je potvrđeno i postojanjem Sporazuma zaključenog između parničnih stranaka 2006. godine o zajedničkom korištenju parcela pobliže označenih kao u obrazloženju presude, koje u naravi predstavljaju put. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da bi korist otvaranja nužnog prolaza za vlasnike povlasne nekretnine bila veća od štete koju bi vlasnici poslužne nekretnine trpili otvaranjem nužnog prolaza. Stoga Kantonalni sud je usvojio eventualni tužbeni zahtjev tužitelja primjenom odredbe čl. 226, čl. 227, čl. 230, čl. 232 i čl. 233 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Na svega izloženog odlučeno je kao u izreci na osnovu člana 229 tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 44 0 P 024419 18 Rev od 13. maja 2019. godine revizija apelanata je odbačena sa obrazloženjem da nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost revizije iz člana 237. ZPP-a.

10. Tužitelji su na temelju pravosnažne i izvršne presude Kantonalnog suda od 14. avgusta 2018. godine Općinskom sudu podnijeli prijedlog za izvršenje, koji je Općinski sud uvažio i 7. juna 2019. godine donio Rješenje o izvršenju.

11. Rješenjem Općinskog suda broj 44 0 I 028382 18 I od 15. maja 2020. godine odbijen je kao neosnovan prigovor apelanata izjavljen protiv Rješenja o izvršenju od 7. juna 2019. godine.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 44 0 I 028382 20 Gž od 25. juna 2020. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostepeno rješenje.

13. Općinski sud je 10. septembra 2020. godine donio Zaključak broj 44 0 I 028382 18 I kojim je apelantima naloženo da u roku od osam dana od prijema zaključka postupe po Rješenju o izvršenju od 7. juna 2019. godine, tj. da prestanu onemogućavati tražitelje izvršenja u ostvarivanju prava stvarne služnosti prolaza putem i da su dužni u skladu sa čl. 210. stav 3. i čl. 209. stav 4. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) o navedenom bez odlaganja obavijestiti sud i priložiti nesumnjiv dokaz o tome da je radnja obavljena i slično a da će se u protivnom smatrati da radnja nije obavljena. Također je utvrđeno da ukolikoapelanti kao izvršenici ne postupe po prethodno navedenom, sud će im izreći novčana kazna u smislu člana 17. stav 4. ZIP.

14. Apelanti u ukazuju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim apelanti su prezentirali hronologiju postupanja redovnih sudova u predmetnom parničnom postupku, navodeći da osporenom presudom nije odlučeno u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno da je u cilju usvajanja tužbenog zahtjeva tužitelja sud „samoinicijativno“ isti korigovao u korist tužitelja. U vezi s tim ukazuju na proizvoljnu primjenu prava, člana 2. ZPP, na koji način parnične stranke „nisu tretirane ravnopravno“. Također apelanti tvrde da usvojeni tužbeni zahtjev tužitelja nije zasnovan na nalazu vještaka geodetske struke, pa stoga osporena odluka nije provodiva u katastarskim i zemljišnim knjigama. Dakle, smatraju da je osporena odluka rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava odredbe čl. 205 i čl. 233. ZSP.

15. Vezano za zahtjev za donošenje privremene mjere, apelanti navode da traže odlaganja provođenje izvršnih radnji u predmetu Općinskog suda u Žepču broj 44 0 1 028382 18 I, do donošenja meritorne odluke po apelaciji. Također navode da bi postupanjem po Zaključku Općinskog suda od 10. septembra 2020. godine morali ukloniti postojeću ogradu, betonsku ploču, betonske labudove, klupe i posjeći zasade voća i da bi se tako utvrđena služnost puta pružala neposredno pored ulaznih vrata drugoapelanta. Nadalje, apelanti u suštini ukazuje da bi provođenjem postupka izvršenja, prije odluke o apelaciji, dovelo do teških posljedica za apelante jer bi pretrpili neotklonjive štetne posljedice.

16. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

19. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se u suštini traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

20. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz navoda apelanata proizilazi da apelanti u prilog donošenju privremene mjere, kojom bi se odložilo provođenje izvršnih radnji u predmetu Općinskog suda u Žepču broj 44 0 1 028382 18 I, do donošenja odluke o apelaciji, ističu navode koji se u suštini tiču merituma spora, o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje po apelaciji. Apelanti ukazuju da bi postupanjem po Zaključku Općinskog suda od 10. septembra 2020. godine morali ukloniti postojeću ogradu, zatim betonsku ploču, betonske labudove, klupe, posjeći zasade voća i da bi se tako utvrđena služnost puta pružala neposredno pored ulaznih vrata drugoapelanta. Nadalje, apelanti u suštini ukazuje da bi provođenjem postupka izvršenja prije donošenja odluke o apelaciji, dovelo do teških posljedica za apelante jer bi pretrpili neotklonjive štetne posljedice. Međutim, Ustavni sud ukazuje da navedena tvrdnja sama po sebi ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere, jer bi u protivnom Ustavni sud uvijek trebao usvojiti privremenu mjeru u situaciji kada apelanti ukažu na eventualnu materijalnu štetu. Takvim bi se logiciranjem u cjelosti izgubio smisao privremene mjere na način kako je ona regulisana pravilima Ustavnog suda, bući da bi takvim postupanjem usvajanje privremene mjere bilo pravilo a ne izuzetak.

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud dakle smatra da apelanti nisu ponudili takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelanti u konkretnom slučaju ničim nisu dokazali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovanim.

22. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

23. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3151/19 (M. i M. B.) | Sudska praksa | Aktio