Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3262/20 (R. C.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasljedstvo
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Testament
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3262/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3262/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Radojka Cice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Radojka Cice protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 050653 20 Rev od 6. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radojka Cice (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa Nebojša Rudan advokat iz Trebinja, podnijela je 1. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 050653 20 Rev od 6. jula 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje da se utvrdi da je testament ostaviteljke S.M. (apelantkinjine majke), koji je sastavljen u formi sudskog zavještanja pred sudijom Općinskog suda u Dubrovniku 25. marta 1988. godine, ništav u dijelu u kojem se M.M. (apelantkinjinoj sestri) ostavlja cjelokupna imovina ostavilje koja se nalazi u Dubrovniku, a da u preostalom dijelu navedeni testament u formi sudskog zavještanja ostane neizmijenjen, te da se obaveže tužena Lj.M. (kao sljednik M.M.) da joj nadoknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 64. Zakona o nasljeđivanju, a koji zakon se primjenjivao u relevantnom periodu („Narodne novine SR Hrvatske“ br. 51/71 i 47/78) propisano da oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina života, te da je oporuka ništava ako u vrijeme njenog pravljenja oporučitelj nije imao 16 godina života i nije bio sposoban za rasuđivanje. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da izvedenim dokazima (iskaz apelantkinje, te iskazi svjedoka M.G. i D.G.) nisu dokazani navodi apelantkinje o nesposobnosti ostaviteljke u vrijeme sačinjavanja testamenta, bez obzira što je prema navodima tužbe ista bila u starijoj životnoj dobi i dijabetičar (jer to ne znači da nije bila sposobna za rasuđivanje). Vrhovni sud je dalje naveo da u tom pravcu nije dovoljan ni iskaz apelantkinje i svjedoka D.G. (a koje su navele da je S.M. bila dementna) jer ovi navodi nisu dokumentovani medicinskom dokumentacijom za ostaviteljku, koja datira iz perioda sačinjavanja testamenta, te koja bi bila osnov za provođenje dokaza vještačenjem po vještaku neuropsihijatru (a koji vještak bi jedini bio kompetentan da se izjasni o zdravstvenom stanju ostaviteljke). Vrhovni sud je također naveo da se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje djelimične ništavosti testamenta, iako nije moguće da je u dijelu spornog raspolaganja ostaviteljka bila testamentarno nesposobna, a u dijelu raspolaganja imovinom koja je pripala i apelantkinji (na području opštine Trebinje) testamentarno sposobna. Vrhovni sud je naveo da je, shodno odredbama člana 65. stav (1) tada važećeg Zakona o nasljeđivanju oporuka ništava ako je oporučitelj bio natjeran prijetnjom ili prinudom da je napravi zbog toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi. Vrhovni sud je naveo da iz izvedenih dokaza, a kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud, nije utvrđeno da je kćerka M.M. zloupotrijebila stariju životnu dob i bolest svoje majke, tako što je istoj prevarno prikazala da predmetnim testamentom navodno svoju imovinu ostavlja na jednake dijelove svim potomcima, jer je predmetni testament ostaviteljki pročitan, a u ovom pravcu se nisu izjašnjavali ni saslušani svjedoci. Vrhovni sud je takođe naveo da iskaz svjedoka D.G., da joj je navodno ostaviteljka govorila da joj je žao što apelantkinji u pogledu sporne imovine nije ostavila ništa, nije dovoljan za suprotan zaključak. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da, naime, kad bi se i prihvatili navodi ovog svjedoka (da je ostaviteljka izražavala žaljenje zbog načina raspolaganja svojom imovinom) to ne bi vodilo ništavosti predmetnog testamenta, jer nisu dokazani navodi da je ostaviteljka prevarnim putem bila dovedena u zabludu, a istoj je na raspolaganju bila i mogućnost opoziva sačinjenog testamenta.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantkinja navodi da su pogrešno redovni sudovi odbili njen tužbeni zahtjev, zanemarujući pri tome činjenicu da je „ostaviteljka bila težak bolesnik-dijabetičar“, te da je u vrijeme sačinjavanja spornog testamenta „već bila u dobi od 76 godina života“. Apelantkinja dalje navodi da je tokom postupka dokazala da je M.M. zloupotrijebila navedeno stanje ostaviteljke, te je „staru i bolesnu majku prevarno navela da na sudski zapisnik izjavi da svoju nepokretnu imovinu na području opštine Dubrovnik zavješta samo njoj“. Apelantkinja ističe da je svjedok u predmetnom postupku (D.G.) u svom iskazu izjavila da je ostaviteljka u njenom prisustvu više puta izražavala žaljenje u pogledu sadržaja akta koji će kasnije biti proglašen kao njena izjava posljednje volje, te da joj je poznato da je ostaviteljka u vrijeme sačinjavanja spornog testamenta „uveliko bila dementna“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koju se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3262/20 (R. C.) | Sudska praksa | Aktio