Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3271/20 (R.R.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3271/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3271/20, rješavajući apelaciju R. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. R.

protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Mal 089624 20 Gž od 24. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Dunja Matijašević advokat iz Prijedora, podnio je 3. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Mal 089624 20 Gž od 24. juna 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tužena („Elektroprenos BiH“ a.d. Banjaluka, operativno područje Banjaluka, Ramići) na ime naknade štete isplati iznos od 1.741,67 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) materijalna šteta definisana kao umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), dok je odredbama člana 154. ZOO propisano da je onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan da je nadoknadi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Okružni sud je naveo da odgovornost za štetu nastaje samo ako je štetna radnja protivpravna, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 87. stav (2) Zakona o električnoj energiji propisano da korisnik dozvole ima pravo da radi redovnog korišćenja i održavanja, odnosno izmjene izgrađenog elektroenergetskog objekta održava trasu kresanjem ili otklanjanjem rastinja iznad, ispod ili pored tih elektroenergetskih objekata bez naknade vlasnicima zemljišta. Dalje, da se, shodno odredbama člana 6. stav (3) Zakona o prenosu, regulatoru i operateru sistema električne energije u BiH, u cilju zaštite objekata i opreme elektroprenosa uspostavlja zona bezbjednosti, dok je odredbama člana 2. Pravilnika o zonama sigurnosti nadzemnih elektroenergetskih vodova propisano da je širina područja zone sigurnosti horizontalne ravnine 30 metara. Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja koje je rezultat geodetskog vještačenja (da je sječa izvršena ispod i oko visokonaponskog dalekovoda u horizontalnoj širini od 25 m), a na koji nalaz vještaka apelant nije imao prigovor, proizlazi da je tužena sječu izvršila u zoni bezbjednosti, shodno navedenim zakonskim odredbama. Okružni sud je dalje naveo da stečeno pravo tužene na održavanje sigurnosnog pojasa proizlazi iz nesporne činjenice da je apelant obeštećen za dio parcele u površini od 200 m2 preko koje površine vazdušnom linijom prelaze elektrokablovi. Okružni sud je naveo da, dakle, radnje tužene koje su se manifestovale u održavanju trase, otklanjanjem rastinja pored dalekovoda u okviru sigurnosne zone, nisu protivpravne, zbog čega i nisu ispunjeni kumulativni uslovi za naknadu štete, shodno odredbi člana 154. ZOO. Okružni sud je takođe naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je obrazloženje presude kontradiktorno samo sebi jer je očigledno da apelant presudu tumači na način da iz cjelokupnog obrazloženja, koje ima kontinuitet izlaganja, izdvaja samo pojedine činjenice i te činjenice tumači izolovano od obrazloženja cjelokupne presude.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da su kontradiktorno sudovi najprije utvrdili da je apelant posjednik predmetne nekretnine i da tuženi vrši sječu na dijelu iste, a potom da je apelant izjavio da je namiren i da nije dokazao da je tuženi odgovoran za štetu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3271/20 (R.R.) | Sudska praksa | Aktio