Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3296/20 (CONTINENTAL ŠPED d.o.o. Bihać)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3296/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3296/20, rješavajući apelaciju koju je podnio CONTINENTAL ŠPED d.o.o. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio CONTINENTAL ŠPED d.o.o. Bihać protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031285 20 Uvp od 2. jula 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio CONTINENTAL ŠPED d.o.o. Bihać protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031285 20 Uvp od 2. jula 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. CONTINENTAL ŠPED d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Herbez advokat iz Banjaluke, podnio je 4. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem teksu: Sud BiH) broj S1 3 U 031285 20 Uvp od 2. jula 2020. godine.
2. Osporenom presudom Suda BIH od 2. jula 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje Presude Suda BiH broj S1 3 U 031285 19 U od 23. aprila 2020. godine kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv Rješenja tužene (Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine; u daljnjem tekstu: Uprava za indirektno oporezivanje) broj 01/4- UP/II-484/18 od 8. oktobra 2018. godine kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja Regionalnog centra Banjaluka broj 03/6-2/I-18-3-Up/I-1882/18 od 8. avgusta 2018. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem utvrđeno je da roba apelanta, prijavljena za puštanje u slobodan promet po carinskoj prijavi od 11. februara 2016. godine Carinske ispostave Bihać, nema preferencijalno porijeklo Evropske unije, te su izmijenjeni podaci u navedenoj carinskoj prijavi i apelant je obavezan da na ime manje plaćenih indirektnih poreza plati ukupan iznos od 1.270,41 KM.
3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant, shodno članu 75. Zakona o carinskoj politici BiH, obavezan na plaćanje uvoznih dažbina za predmetnu robu iz razloga što je u provedenom postupku utvrđeno da je ista stavljena u slobodan promet na osnovu netačnih podataka o porijeklu robe što je rezultiralo naplatom uvoznih dažbina u manjem iznosu. Sud BiH je naveo da je članom 16. stav (1) Protokola 2. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica i Bosne i Hercegovine propisano da će proizvodi s porijeklom iz Zajednice kod uvoza u Bosnu i Hercegovinu imati povlastice iz Sporazuma uz predočavanje „potvrde o kretanju robe EUR.1 ili izjave na računu“. Dalje, da je članom 33. navedenog protokola propisana mogućnost naknadne provjere dokaza o porijeklu robe na način da carinske vlasti zemlje uvoznice mogu izvršiti naknadnu provjeru dokaza o porijeklu putem carinskih vlasti zemlje izvoznice, te da će carinske vlasti koje su podnijele zahtjev, u slučaju ako nema odgovora u roku od deset mjeseci od datuma zahtjeva za provjeru ili ako odgovor ne sadrži podatke dovoljne za utvrđivanje autentičnosti dokumenta o kojem je riječ ili stvarnog porijekla proizvoda, uskratiti pravo na povlašteni tretman. Sud BiH je naveo da je, naime, u predmetnom postupku službenim putem izvršena provjera dokaza o porijeklu robe-izjave na računu, te su carinski organi Republike Slovenije dostavili odgovor od 4. aprila 2018. godine u kojem su naveli da se naknadna provjera ne može izvršiti s obzirom sa samostalni privrednik koji je izdao sporni račun ne posluje i da je 22. septembra 2016. godine brisan iz sudskog registra. Sud BiH je naveo da se, imajući u vidu navedeno, neosnovano tužbom ukazuje na pogrešnu primjenu člana 33. Protokola 2. jer iz akta carinskih organa Republike Slovenije, a kojim aktom je tužena obaviještena o rezultatima provjere predmetnog dokaza o porijeklu, jasno proizilazi da carinski organ zemlje izvoza ne može potvrditi preferencijalno porijeklo izvezene robe, pa je nesporno da u ovakvoj situaciji carinski organi zemlje uvoznice ne mogu kao utvrđeno uzeti da se na predmetnu robu mogu primijeniti pogodnosti preferencijalnog tarifnog postupanja, odnosno pogodnosti po osnovu preferencijalnog porijekla. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise, a konkretno član 33. Protokola 2. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica i Bosne i Hercegovine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i predmetnih naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević