Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2809/20 (I. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2809/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2809/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivica Božić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivica Božić protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru broj 79 0 P 002343 19 Gž od 8. svibnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Kozarskoj Dubici broj 79 0 P 002343 18 P od 5. ožujka 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica Božić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, podnio je 1. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 79 0 P 002343 19 Gž od 8. svibnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Kozarskoj Dubici broj 79 0 P 002343 18 P od 5. ožujka 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, obvezan je apelant da tužiteljici (Republika Srpska, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede) preda u posjed, slobodno od osoba i stvari, poljoprivredno zemljište, predmetno zemljište bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke. Nadalje, utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu u kojemu je tužiteljica tražila da se apelant obveže na isplatu duga na temelju neplaćene zakupnine u određenome iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je predmet spora zahtjev tužiteljice za predaju u posjed nekretnina koje su bile predmetom ugovora o zakupu od 18. veljače 2010. godine (ugovor je tužiteljica potpisala sa pravnim prednikom apelanta N.B.) i aneksa istoga od 9. travnja 2014. godine (kojim je izvršen prijenos prava korištenja na temelju osnovnoga ugovora sa pravnog prednika apelanta na apelanta kao novoga zakupca), koji su raskinuti jer apelant nije ispunjavao svoju obvezu plaćanja zakupnine. Okružni je sud istakao da je zaključenjem ugovora o zakupu, shodno odredbama čl. 567. st. 1. i čl. 686. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), tužiteljica kao zakupodavac se obvezala da preda stvar apelantu kao zakupcu na uporabu, a apelant da plaća zakupninu i da po prestanku zakupa vrati neoštećenu stvar tužiteljici. Okružni je sud istakao da je obveza tužiteljice u tomu smislu ispunjena, jer je činjenica predaje stvari, odnosno uvođenja u posjed, dokazana zapisnikom o uvođenju apelanta u posjed poljoprivrednoga zemljišta, sastavljen 5. svibnja 2010. godine, kojega je apelant potpisao za svojega pravnoga prednika. Okružni je sud istakao da je tužiteljica dokazala da ove nekretnine, koje su bile predmetom zakupa, apelant drži u posjedu, iz kojega razloga nije bilo potrebno provoditi dokaz čitanjem posjedovnih listova u kojima su te nekretnine upisane, kako to pogrešno smatra apelant. Okružni je sud istakao da s obzirom da je tužiteljica, zbog neispunjavanja obveza preuzetih ugovorom o zakupu od strane apelanta isti raskinula, to je apelant u smislu odredbe čl. 585. ZOO bio dužan da poljoprivredno zemljište po prestanku ugovora o zakupu vrati tužiteljici, što nije učinio, odnosno nije dokazao da je predmetno zemljište predao u posjed tužiteljici ili da mu po drugome temelju pripada pravo da ih drži u posjed. Okružni je sud istakao da je stoga pravilna odluka prvostupanjskoga suda kojom obvezuje apelanta na predaju u posjed predmetnoga zemljišta. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući „da Okružni sud ne želi da vidi i utvrdi kako je prvostepeni sud svojevoljno inkorporirao dokaze u petit presude, a da za to nema obrazloženja“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević