Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2913/20 (S. S.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2913/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-2913/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Slobodan Stajić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Stajić protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 V 198911 20 Gž 2 od 25. lipnja 2020. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 V 198911 14 V od 19. kolovoza 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Stajić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 10. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 198911 20 Gž 2 od 25. lipnja 2020. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 V 198911 14 V od 19. kolovoza 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, odbijen je prijedlog apelanta podnesen protiv protivnika predlagatelja (Zajednica etažnih vlasnika), radi određivanja načina korištenja podrumskoga prostora kao zajedničke stvari, zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani protivnika predlagatelja.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da se u konkretnomu slučaju radi o zahtjevu apelanta za određivanje načina korištenja podrumskoga prostora kao zajedničke stvari, koji čini zajednički dio zgrade koji služi zgradi kao cjelini, kako to propisuje odredba čl. 3. toč. ž) Zakona o održavanju zgrada. Okružni je sud istakao da su zajednički dijelovi i uređaji zgrade nedjeljiva i nepodijeljena imovina etažnih vlasnika, koja predstavlja temelj suvlasničke zajednice sa jednakim obujmom prava i obveza (zajedničara). Okružni je sud istakao da skupština protivnika predlagatelja donosi odluku o korištenju zajedničkih prostorija zgrade, a da upravni odbor protivnika predlagatelja izvršava odluke skupštine protivnika predlagatelja. Okružni je sud istakao da predsjednik upravnoga odbora protivnika predlagatelja zastupa zajednicu pred organima uprave i pred pravosudnim organima i u pravnim poslovima, ali sa trećim osobama u svezi sa održavanjem i korištenjem zgrade (čl. 32. Zakona o održavanju zgrada). Okružni je sud istakao da su u konkretnomu slučaju pasivno legitimirani zajedničari, stanari protivnika predlagatelja, jer se radi o prijedlogu apelanta kao etažnoga vlasnika za određivanje načina korištenja podrumskoga prostora kao zajedničke stvari.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći „da je očigledno da apelant nije imao pravično suđenje, posebno ne u razumnome roku“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, pravo na učinkovit pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, apelant ukazuje da je u postupku povrijeđeno i njegovo pravo na pravično suđenje u razumnome roku kao segmentu prava na pravično suđenje. U svezi s tim Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak pokrenut prijedlogom od 10. rujna 2014. godine, a da je okončan rješenjem Okružnoga suda od 25. lipnja 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko pet godina i devet mjeseci. U tomu razdoblju sudovi su poduzimali niz procesnih radnji i donijeli četiri odluke (naime, prvostupanjski je sud prvobitno donio rješenje od 10. listopada 2020. godine kojim je zbog nedostatka pasivne legitimacije odbacio prijedlog apelanta, te je Okružni sud rješenjem od 25. veljače 2019. godine ukinuo prvostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovni postupak). Navedeno ukazuje da se duljina predmetnoga postupaka ne može smatrati duljinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnoga roka“ iz članka 6. stavak

1. Europske konvencije. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2913/20 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio