Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-538/19 (D. S.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-538/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 538/19, rješavajući apelaciju Dragana Savkića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Savkića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 107931 18 Kž 10 od 8. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 107931 18 K od 7. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Savkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, a kojeg zastupa advokat Marko Pisarević iz Brčkog, podnio je 4. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 107931 18 Kž 10 od 8. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 107931 18 K od 7. juna 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 21. maja 2020. godine je od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo su 5. i 8. juna 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 107931 18 K od 7. juna 2018. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme („neutvrđenog dana tokom 2016. godine“) i mjestu, te na način označen pobliže u izreci presude počinio krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 367 stav (2) Krivičnog zakona Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZDBBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 30 dana. Presudom je dalje apelant oslobođen da je u vrijeme, mjesto i na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo prevare iz člana 288 stav (1) u vezi sa članom 55 KZDBBiH.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, ukazao na član 3 stav (1) Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPDBBiH) i na član 16 stav (2) navedenog zakona, ističući da je smisao tih osnovnih procesnih principa u tome da postupajući sudija u krivičnom postupku mora da postupa bez predrasuda i predubjeđenja o krivici optuženog lica, koje nije dužno da dokazuje svoju nevinost, dok je s druge strane tužilac taj koji snosi teret dokazivanja krivice optuženog i ima opštu dužnost iznošenja dokaza na kojima je zasnovao optužnicu, kao i dužnost uvjeravanja suda u istinitost tvrdnji iznesenih u optužnici. U vezi s tim, a u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta, Osnovni sud je apelantovu krivicu utvrdio prvenstveno na osnovu iskaza svjedoka Ml. J. i Mi. J., te na osnovu nespornih materijalnih dokaza. U tom smislu je ukazano na sadržaj iskaza navedenih svjedoka, kao i na iskaz svjedoka J. P. (pobliže opisano na str. 3 i 4 presude). U vezi s navedenim iskazima Osnovni sud je ukazao da je izvršio uvid u označene materijalne dokaze (strana 4 presude). U odnosu na iskaze svjedoka Ml. J. i Mi. J., Osnovni sud je naveo da ih je u cijelosti prihvatio s obzirom na to da su u bitnim dijelovima saglasni, a radi se o tome da im je apelant rekao da im može pomoći da dobiju diplomu označene škole, pa im je za tu uslugu uzeo i određeni iznos novca. Takođe je navedeno i da je sud iskaz svjedoka J. P. u cijelosti prihvatio jer se radi o svjedoku koji je pronašao navedene dokumente i zatim ih predao policiji. U vezi s navedenim iskazima Osnovni sud se referirao, između ostalog, i na materijalni dokaz označen kao DO-2 (zapisnik o saslušanju svjedoka Ml. J. koji je dao u fazi istrage pred policijom 28. septembra 2016. godine), navodeći da je taj dokaz veoma ograničene sadržine, da nije audio zabilježen, što je očigledno uticalo i na samu sadržinu zapisnika. Pritom je navedeno da je sud iskaze svjedoka M. D. i J. Č. cijenio kao potkrepljujuće dokaze, uzimajući u obzir i apelantov iskaz koji je dao u svojstvu svjedoka (pobliže opisano na str. 5 i 6 presude). U odnosu na apelantov iskaz, Osnovni sud je naveo da ga nije prihvatio s obzirom na to da se svodi na prosto negiranje bilo kakvog svog učešća u radnjama učinjenja krivičnog djela (krivotvorenje isprave) iako subjektivni i objektivni dokazi ukazuju da je upravo apelant nabavio radi upotrebe falsifikovanu diplomu i svjedočanstva. Takođe je navedeno i da su neosnovani apelantovi navodi o dugovima svjedoka J. P. prema njemu. Stoga je ukazano da apelantovi navodi izneseni tokom svjedočenja nisu potkrijepljeni nijednim drugim dokazom.

7. Dalje je, između ostalog, navedeno da su u konkretnom slučaju diplome i svjedočanstva (svjedoka) Mi. J. predstavljale javne lažne isprave koje je apelant nabavio i htio da preda (svjedoku) Mi. J, a koji je odmah shvatio da se radi o falsifikovanim dokumentima, zbog čega ih nije htio ni preuzeti, niti upotrijebiti. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da je na osnovu navedenih dokaza sasvim pouzdano utvrdio da je apelant nabavio javne lažne isprave radi upotrebe od strane Mi. J. Pritom ja navedeno da je te lažne javne isprave svjedok J. P. pronašao i predao ih nadležnoj policiji. Stoga je Osnovni sud naveo da je potpuno irelevantno za apelantovu krivicu ko je lice koje je sačinilo falsifikovane diplome i svjedočanstva, da li je za njih uzelo novac ili vratilo dio novca. U tom smislu je istaknuto da je nabavka lažnih javnih isprava samo jedna od alternativno preduzetih radnji izvršenja ovog krivičnog djela tako da se i samom nabavkom lažne javne isprave ostvaruje bitno obilježje bića kvalifikovanog krivičnog djela krivotvorenja isprave iz člana 367 stav (2) u vezi sa stavom (1) KZDBBiH. Na kraju je ukazano da je apelant predmetno krivično djelo učinio s umišljajem, pri čemu njegova uračunljivost tokom krivičnog postupka nijednom činjenicom nije bila dovedena u pitanje. Dakle, Osnovni je naveo da je apelant znao da falsifikovane diplome i svjedočanstva nabavlja drugim licima, koja imaju namjeru da te dokumente upotrijebe i koja su mu za nabavku tih dokumenata dala novac.

8. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 107931 18 Kž 10 od 8. novembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda.

9. U obrazloženju presude je, prije svega, navedeno da nije u pravu apelantov branilac kada u žalbi tvrdi da se prvostepena presuda „skoro isključivo“ zasniva na iskazima svjedoka Ml. J. i Mi. J. jer je iz obrazloženja prvostepene presude jasno da je Osnovni sud pri utvrđivanju odlučnih činjenica, osim iskaza navedenih svjedoka, s jednakom pažnjom analizirao i iskaz svjedoka J. P, te M. D. i J. Č. U vezi s tim je dalje navedeno da je, osim navedena dva svjedoka, i svjedok J. P. imao direktne spoznaje o tome da se apelant „bavi nabavkom diploma za novac“ i dogovarali su s njim da im on te diplome obezbijedi. U tom smislu je istaknuto da su navedena dva svjedoka dala apelantu označeni iznos da im obezbijedi diplome o završenoj srednjoj stručnoj spremi, dok se iz iskaza svjedoka J. P. nije pouzdano moglo zaključiti koji iznos novca je dao apelantu i da li mu je apelant obezbijedio traženu diplomu. Stoga je Apelacioni sud ukazao da je ocjena iskaza navedenih svjedoka, kao i materijalnih dokaza, tokom prvostepenog postupka u svemu u skladu sa članom 15 i članom 281 stav (2) ZKPDBBiH, a u obrazloženju prvostepene presude o tome su dati uvjerljivi razlozi, kako je to propisano članom 290 stav (7) navedenog zakona.

10. Dalje je navedeno da su netačne tvrdnje apelantovog branioca da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio iskaz svjedoka Ml. J. koji je dao u istrazi u Policijskoj stanici na zapisnik (od 28. novembra 2016. godine – dokaz označen kao DO-2). Naime, Apelacioni sud je istakao da je izvjesno da je po svom sadržaju navedeni zapisnik u potpunosti neupotrebljiv jer pitanja koja su ovlašćena službena lica postavljala navedenom svjedoku nisu išla za tim da se eventualno potvrdi i njegovo učešće u dogovaranju i nabavci diploma za sebe i rođaka Mi. J., a i odgovori koje je davao svjedok Ml. J. ukazuju na njegovu namjeru da se distancira od svega što se odnosilo na njegove kontakte s apelantom. Stoga je istaknuto da navedeni iskaz nije u pravom smislu riječi u suprotnosti s onim što je svjedok Ml. J. izjavio na glavnoj raspravi jer ni u tom iskazu ne poriče sam čin nabavke diploma od strane apelanta, nego prikriva svoju umiješanost u te apelantove radnje, dok u iskazu datom na glavnoj raspravi priznaje da je i sam s apelantom dogovarao nabavku spornih diploma. Zatim je Apelacioni sud istakao da su netačne žalbene tvrdnje da sud na selektivan način prihvata kao vjerodostojne iskaze svjedoka M. D. i J. Č., i to samo u dijelu koji tereti apelanta, makar i posredno, a u potpunosti zapostavlja dijelove iskaza tih istih svjedoka koji idu u korist optuženog.

11. Zatim je ukazano i da određena nepreciznost koja se odnosi na samo vrijeme počinjenja krivičnog djela, koje se u izreci prvostepene presude preširoko određuje („tačno neutvrđenog dana tokom 2016. godine“) samo prividno izaziva sumnju u to da li je apelant uopšte bio u prilici da sporni koverat u kojem su se nalazile diploma i svjedodžbe označene škole ostavi u kontejneru u krugu označenog preduzeća neutvrđenog dana tokom 2016. godine. U vezi s tim Apelacioni sud je ukazao da je tačno da su označeni svjedoci potvrdili da je apelant radio u označenom preduzeću sve dok se nije posvađao s vlasnikom tog preduzeća, kada ga je i napustio. Međutim, Apelacioni sud je naveo da navedeni svjedoci nisu mogli preciznije definisati kada se to tačno desilo, nego su samo izjavili „da je to bilo možda unazad tri do četiri godine“ u odnosu na vrijeme kada su svjedočili na sudu, a samo je apelant u svojoj odbrani određenije naveo da je to bilo krajem 2015. godine (oktobar mjesec). Istaknuto je da je navedeni datum apelantov branilac istakao samo u žalbi, ne pozivajući se na bilo koji dokaz (niti ga je priložio) na osnovu kojeg bi se pouzdano moglo utvrditi da je apelantu radni odnos u označenom preduzeću doista prestao s oktobrom 2015. godine.

12. Isto tako je navedeno da je, suprotno žalbenim tvrdnjama, pravilan zaključak prvostepenog suda da je upravo apelant krivotvorene dokumente ostavio u kontejneru označenog preduzeća (pobliže opisano na str. 5 i 6 presude). U pogledu pravilnosti prednjeg zaključka prvostepenog suda, Apelacioni sud je naveo da je očito da bilo kakva forenzička analiza spornih krivotvorenih dokumenata ne bi mogla dovesti do utvrđivanja identiteta lica koje je na polici kontejnera ostavilo koverat s diplomom i svjedodžbama na ime Mi. J. Osim toga, Apelacioni sud je ukazao da je upravo svjedok Mi. J. izjavio da mu je sporne dokumente upravo donio apelant na označenom mjestu, a koje je odbio preuzeti svjestan da se radi o krivotvorenim dokumentima, pa je stoga bilo realno očekivati da ih je apelant po povratku u krug preduzeća ostavio na označenom mjestu. Konačno je, između ostalog, navedeno i da je, suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostepeni sud na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja opravdano zaključio da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva zakonska obilježja krivičnog djela krivotvorenja isprave iz člana 367 stav (2) u vezi sa stavom (1) KZDBBiH jer je na osnovu označenog školskog akta (17. novembra 2016. godine) na pouzdan način utvrđeno da sporne dokumente koji su predmet ovog krivičnog postupka nije izdala navedena školska ustanova.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant prije svega ukazuje da ocjena dokaza, te primjena odredbi krivičnog postupka i primjena krivičnog zakona izvršene u predmetnom krivičnom postupku „definitivno ulaze u kategoriju očigledno proizvoljnih u mjeri u kojoj konstituišu grubo i očigledno kršenje njegovih ljudskih prava“. U vezi s tim ukazuje na kršenje principa procesnih normi, konkretno odredbi člana 3 stav (2) – in dubio pro reo, člana 15 – slobodna ocjena dokaza, člana 281 stav (2) – dokazi na kojima se zasniva presuda, člana 290 stav (7) – sadržaj presude i člana 297 stav 1 tačka j) ZKPDBBiH. Navedene povrede se, prema apelantovim navodima, prevashodno odnose kako na ocjenu iskaza svjedoka Ml. J. i Mi. J. (na osnovu kojih je utvrđena apelantova krivica) tako i na iskaze ostalih svjedoka optužbe, kao i na iskaz koji je apelant dao u svojstvu svjedoka odbrane. U tom smislu se, takođe, navodi da je prvostepeni sud propustio da, u skladu s odredbom člana 281 stav (2) ZKPDBBiH, cijeni zapisnik o saslušanju svjedoka od 28. novembra 2016. godine koji je na glavnom pretresu proveden kao dokaz odbrane (izjava svjedoka Ml. J. data u fazi istrage u Policijskoj stanici). Dalje se ističe da je prvostepeni sud prihvatao samo dokaze optužbe kao vjerodostojne, ali samo u dijelovima koji terete apelanta. U pogledu ocjene apelantovog iskaza ukazuje se da je prvostepeni sud potpuno zanemario jedno od osnovnih principa krivičnog postupka, tj. da optužba mora da dokaže da je optuženi počinio krivično djelo, a ne optuženi da nije. Zatim se ističe da je Apelacioni sud osporenom drugostepenom odlukom, potvrđujući osporenu prvostepenu presudu, iskazao „još viši nivo proizvoljnosti u ocjeni žalbenih navoda“. U svjetlu navedenog apelant ukazuje da je neprihvatljiv zaključak da je nesporno dokazano da je predmetne diplome u kontejneru ostavio upravo apelant, a ne neko drugi od desetina lica koja su svakodnevno ulazila i izlazila iz kontejnera.

b) Odgovori na apelaciju

14. Apelacioni sud je, prije svega, naveo da je skoro identične prigovore apelantov branilac iznio u žalbi izjavljenoj protiv osporene prvostepene presude, povodom kojih je Apelacioni sud dao detaljne razloge. U vezi s tim je dalje navedeno da se apelantovi stavovi uglavnom zasnivaju na pogrešnom razumijevanju razloga drugostepenog suda iznesenih u obrazloženju osporene drugostepene presude, kojim se ne nameće nikakva obaveza apelanta kao optuženog da dokazuje svoju nevinost, nego se, suprotno tome, ukazuje na neosnovanost žalbenih navoda apelantovog branioca, koji bi, kao i svaki učesnik u postupku, bio u obavezi da na argumentovan način osporava postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Stoga je navedeno da u konkretnom slučaju niti jedna odlučna činjenica po pitanju kako apelantove krivice tako i obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim bilo kojim apelantovim argumentovanim prigovorom nije ozbiljno dovedena u sumnju, slijedom čega nije bilo mjesta primjeni člana 3 stav (2) ZKPDBBiH. Slijedom navedenog je zaključeno da nisu osnovani navodi iz podnesene apelacije, te da u drugostepenom postupku nije povrijeđeno bilo koje apelantovo procesno pravo, uključujući i pravo na pravično suđenje.

15. Osnovni sud je naveo da su netačni navodi iz apelacije da se (osporena prvostepena) presuda zasniva na bitnim povredama krivičnog postupka, o čemu najbolje svjedoči činjenica da je tačkom 2 izreke presude apelant oslobođen za krivično djelo prevare, slijedom čega je u takvim paušalnim navodima podnesena apelacija suprotna sama sebi. Dalje je istaknuto da apelant, odnosno njegov branilac, ima svoje tumačenje svih izvedenih dokaza tako da se apelacija uglavnom bavi činjeničnom analizom dokaza, koja je detaljno obrazložena u samoj presudi. U konačnom, Osnovni sud je naveo da nijednim postupkom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, niti je u bilo kom dijelu predmetni krivični postupak bio nepravičan, što uostalom tokom postupka nije ni isticano. U skladu s naprijed navedenim zaključeno je da prvostepeni sud nije načinio nikakvu povredu bilo kakvog zakona, nego je isključivo postupao po zakonu, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

16. Tužilaštvo je istaklo da je, za razliku od odbrane, stava da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te na osnovu njega, pravilnom primjenom odredbi krivičnog zakona, donio zakonitu odluku u ovoj krivičnoj stvari. Dalje je navedeno su neosnovane tvrdnje apelantovog branioca za pogrešno cijenjenje izjava svjedoka. Isto tako je ukazano i da Apelacioni sud nije ni mogao drugačije odlučiti jer sve ukazuje na nespornu činjenicu da je apelant učinio krivično djelo za koje je i pravosnažno osuđen, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Krivični zakon Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 33/13 – prečišćeni tekst, 47/14 – ispravka, 26/16, 13/17 i 50/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 33/13 – prečišćeni tekst, 47/14 – ispravka i 26/16) koji je važio u vrijeme u vrijeme učinjenja krivičnog djela (2016. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi:

Krivotvorenje isprave Član 367.

(1) Ko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava, ili ko lažnu ili preinačenu ispravu upotrijebi kao pravu ili je nabavi radi upotrebe, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1 ovoga člana počini glede javne isprave [...] kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

18. Zakon o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst, 27/14, 3/19 i 16/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst, 27/14 i 3/19), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Jednakost u postupanju i pravedno suđenje (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

(3) Pravila utvrđena ovim zakonom treba da osiguraju da se osumnjičenom odnosno optuženom omogući pravedno suđenje.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 297.

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

j) ako je optužba prekoračena, VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 107931 18 Kž 10 od 8. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelant je primio 10. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

[...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

26. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

27. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

28. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno sproveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. Apelant, takođe, ukazuje i da mu je u predmetnom prekršajnom postupku prekršen princip in dubio pro reo, kao i da je došlo do kršenja prava na obrazloženu sudsku odluku i prekoračenja optužbe. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

29. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari sproveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

30. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).

31. Kada je u pitanju princip in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da on predstavlja poseban izraz principa pretpostavke nevinosti (Vassilios Stavropoulos protiv Grčke broj aplikacije 35522/04, presuda od 27. septembra 2007. godine, stav 39), te zahtijeva da sudije ne polaze od unaprijed stvorene ideje da je optuženi počinio djelo na koje se žali, da je teret dokazivanja na tužilaštvu i da sumnja ide u korist optuženog (Lavents protiv Letonije, broj aplikacije 58442/00, presuda od 28. novembra 2002. godine, stav 125).

32. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“ tako i onih koje je predlagao apelant i njegov odbrana. Osnovni sud je dalje dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega ne prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelant, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Dakle, Osnovni sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo krivotvorenja isprave. Pritom, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno kvaliteta pojedinih dokaza, a posebno iskaza svjedoka Ml. J. kojeg je dao u fazi istrage u kontekstu njegovog iskaza kojeg je dao na glavnom pretresu, kao i iskaza ostalih svjedoka i materijalne dokumentacije. Zatim, iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ni da su Osnovni sud i Apelacioni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka (datih kako u fazi istrage tako i na glavnom pretresu) izveli paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Osnovni sud, a zatim i Apelacioni sud, načinom sprovođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stava 1 Evropske konvencije.

33. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da obrazloženja osporenih odluka sadrže i dio u kojem je elaborirano pitanje apelantove izvršilačke uloge u predmetnom krivičnom djelu, kao i sadržaja njegove krivice (uračunljiv i umišljaj), a koje obrazloženje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim budući da je zasnovano na sprovedenom dokaznom postupku, a ne paušalnim zaključivanjem suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela – krivotvorenja isprave, koje je apelantu optužnicom, između ostalog, stavljeno na teret i za koje je u konačnici i osuđen, isključivo u kontekstu apelantovih radnji, izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo u smislu člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, smatra da u konkretnom slučaju apelantu, u kontekstu navoda apelacije, nisu uskraćene bilo kakve procesne garancije obuhvaćene članom 6 stav 3d) Evropske konvencije budući da je apelantovoj odbrani bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno da unakrsno ispita svjedoke i pobija sadržaj njihovih iskaza kako onih iz faze istrage tako i onih sa glavnog pretresa (vidi Ž. protiv Letonije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Pritom, Ustavni sud napominje da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je utvrđenje apelantove krivične odgovornosti u konkretnom slučaju zasnovano isključivo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već na cjelokupnosti sprovedenog dokaznog postupka na usmenom (i javnom) pretresu u smislu odredbi čl. 15 i 281 ZKPDBBiH, čija primjena se u konkretnom slučaju Ustavnom sudu ne čini proizvoljnom.

34. Konačno, apelant navodi da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja odredbe člana 297 stav (1) tačka j) ZKPDBBiH kojom je propisana kao bitna povreda odredbi krivičnog postupka prekoračenje optužbe. Iako apelant, osim generalnog paušalnog navođenja kršenja navedene zakonske odredbe, nije precizirao ovaj navod, prema mišljenju Ustavnog suda, on pokreće pitanje garancija obuhvaćenih članom 6 stav 3a) Evropske konvencije u vezi s garancijama obuhvaćenim stavom 1 i stavom 3d) navedenog člana. U tom pogledu Ustavni sud podsjeća da se objektivni identitet optužbe i presude ogleda u tome što se presuda može odnositi samo na djelo koje je obuhvaćeno optužbom, tj. sud je vezan za činjenični opis djela izložen u optužbi koja je podnesena ili eventualno na glavnoj raspravi izmijenjena. Nadalje, o prekoračenju optužbe radi se samo onda kada se presuda odnosi na drugo ili drugačije djelo od onoga koje je predmet optužbe, dakle kada je izmijenjen objektivni identitet djela. Osim toga, ne može se govoriti o izmjeni objektivnog identiteta djela sadržanog u optužnici kada je optuženi proglašen krivim za onu djelatnost za koju je u okviru optužnice utvrđeno da je i počinio. Ustavni sud, takođe, ukazuje da usklađivanje, odnosno preciziranje činjeničnog opisa u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem ne znači prekoračenje optužbe, niti da je povrijeđen objektivni identitet presude. Međutim, u konkretnom slučaju apelant je osuđen upravo za djelo koje mu je, između ostalog, optužbom stavljeno na teret (krivotvorenje isprave), slijedom čega je neosnovan apelantov navod da je u predmetnoj krivičnoj stvari prekoračena optužba u smislu člana 6 stav 3a) Evropske konvencije.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1, 2 i 3a) i d) Evropske konvencije. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3a) i d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela krivotvorenja isprave iz člana 367 stav (2) KZDBBiH, koje mu je, između ostalog, optužnicom stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-538/19 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio