Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3462/20 (A. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3462/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3462/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Amra Brkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Amra Brkić protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Mal 063761 20 Gž 3 od 21. jula 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 Mal 063761 18 Kom od 25. marta 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amra Brkić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Lukavca, koju zastupa Ašida Žilić advokat iz Visokog, podnijela je 21. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Mal 063761 20 Gž 3 od 21. jula 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 Mal 063761 18 Kom od 25. marta 2020. godine. Takođe, apelantkinja je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „spriječiti izvršenje nezakonitih sudskih presuda, jer su joj potrebne njene minimalne penzije za život i egzistenciju, a nije realno ništa MTEL-u dužna. Također, da će obavezati tužioca na plaćanje troškova koji su joj izazvani neosnovanim utuživanjem, a to su troškovi za sastav podnesaka po advokatu, prema AT“.
2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 Mal 063761 18 Kom od 25. marta 2020. godine obavezana je apelantkinja da tužiocu („Mtel“ a.d. Banjaluka) isplati glavni dug u ukupnom iznosu od 697,34 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose precizirane izrekom prvostepene presude, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 100,00 KM.
3. U obrazloženju osporene presude Osnovni sud je naveo da je taj sud 26. septembra 2019. godine održao pripremno ročište u prisustvu punomoćnika tužioca i odsustvu uredno pozvane apelantkinje. Osnovni sud je naveo da je uvidom u ugovor o korišćenju usluga mobilne telefonije od 23. jula 2017. godine utvrdio da su tužilac i apelantkinja zaključili obligacioni odnos čiji je predmet regulisanje međusobnih obaveza ugovornih strana u vezi sa priključenjem korisnika na Mtel mobilnu telefonsku mrežu i korišćenje usluga mobilne telefonije. Osnovni sud je dalje naveo da je članom 2. predmetnog ugovora propisano da se korisnik obavezuje platiti tužiocu naknadu paketa mobilnog telefona, dok je članom 5. propisano da se korisnik obavezuje da će danom zaključenja ugovora platiti tužiocu 20% cijene paketa mobilnog telefona, a da će ostatak isplatiti u 23 jednake mjesečne rate u iznosu od po 1,66 KM. Osnovni sud je takođe naveo da je članom 7. predmetnog ugovora korisnik obavezan da uredno i blagovremeno plaća račune ispostavljene na ime pruženih telekomunikacijskih usluga, a da je rok za plaćanje do datuma naznačenog na računu. Osnovni sud je naveo da je članom 12. ugovora od 23. jula 2017. godine određeno da se u slučaju spora utvrđuje mjesna nadležnost suda u Sokocu, te da su predmetni ugovor potpisali tužilac i apelantkinja kao korisnik.
4. Osnovni sud je naveo da je neosnovan apelantkinjin prigovor mjesne nenadležnosti tog suda, pa je u vezi s tim ukazao da je nesporno da apelantkinja ima prebivalište u Visokom, ali da su se u konkretnom slučaju, shodno odredbama člana 52. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) parnične stranke sporazumjele da im u slučaju spora sudi sud koji nije mjesno nadležan, odnosno sud u Sokocu, što je određeno članom 12. naprijed pomenutog ugovora od 23. jula 2017. godine. Osnovni sud je ocijenio da je neosnovan i apelantkinjin prigovor koji se odnosio na zakonskog zastupnika tužioca, te punomoć za zastupanje u konkretnom predmetu. Osnovni sud je naveo da je iz punomoći broj 1 -01 -2.2413/12 od 17. septembra 2012. godine utvrdio da je zakonski zastupnik tužioca, generalni direktor P.Ć., opunomoćio Lj.M., diplomiranog pravnika iz Banjaluke da može potpisivati i podnositi tužbe iz pretplatničkih odnosa, precizirati tužbeni zahtjev, povući tužbu i zaključiti sudsko poravnanje, te da je navedeni punomoćnik potpisao predmetnu tužbu.
5. Osnovni sud je naveo da je, odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, na osnovu slobodne ocjene dokaza, našao da je tužilac, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku, dokazao činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev u pogledu glavnog zahtjeva koji se odnosi na ugovorene obaveze stranaka i u pogledu troškova koji se odnose na parnični postupak. Osnovni sud je naveo da je odluku o glavnoj stvari donio primjenom člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da su strane u obligacionom odnosu dužne izvršiti svoju obavezu i da su odgovorne za njeno ispunjenje i člana 262. navedenog zakona kojim je propisano da je povjerilac u obligacionom odnosu ovlašćen od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan da je ispuni savjesno u svemu kako ona glasi. Osnovni sud je također naveo da je u konkretnom slučaju primijenio i odredbe tačke 12.11. Opštih uslova za telekomunikacione usluge (kojom je propisano da su pretplatnici ovih usluga pored cijene za ostvarene veze dužni platiti i određeni iznos mjesečne pretplate koja se naplaćuje od pretplatnika kao naknada za stavljanje telekomunikacionih sredstava na raspolaganje pretplatnicima ovih usluga, bez obzira da li ih koriste ili ne), kao i odredbe tačke 13.4 t) l. navedenih uslova (kojim je propisano da dužničko povjerilački odnos između pružaoca usluga i pretplatnika u vezi sa pruženom telekomunikacionom uslugom nastaje danom fakturisanja usluge).
6. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 25. marta 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 89 0 Mal 063761 20 Gž 3 od 21. jula 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
7. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o posebnom postupku za sporove male vrijednosti u kojem se primjenjuju posebna pravila, pa se, shodno odredbama člana 433. ZPP, odluka kojom se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Okružni sud je dalje naveo da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je pravilnom primjenom materijalnog prava (i to odredaba čl. 17. i 262. ZOO i odredaba tač. 12.11 i 13.4 t) 1. Opštih uslova za telekomunikacione usluge) usvojio tužbeni zahtjev tužioca. Okružni sud je takođe naveo da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati one činjenice koje su neophodne za uspjeh njenog zahtjeva, pa teret dokazivanja nosi ona stranka u čijem je interesu da sud izjavu o činjenici uzme za istinitu. Okružni sud je naveo da, stoga, one činjenice na kojima se određeno pravo zasniva treba dokazati ona stranka koja se na to pravo poziva, a nasuprot tome, činjenice koje isključuju nastanak tog prava treba dokazati stranka koja to pravo osporava. Okružni sud je u vezi s tim naveo da apelantkinja nije izvedenim dokazima u toku prvostepenog postupka dokazala činjenice koje je isticala u toku prvostepenog postupka (da tužilac „nije dokazao da je apelantkinja obavezna da mu isplati predmetni dug“), a koje ponovo ističe u žalbi. Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu ustavnog prava na djelotvoran pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelantkinja smatra da je, budući da je njeno prebivalište u Visokom, u konkretnom slučaju mjesno nadležan sud bio Općinski sud u Visokom, a ne Osnovni sud, pa je na taj način Osnovni sud „svjesno“ povrijedio odredbe člana 29. ZPP. Dalje, apelantkinja navodi da je predmetna tužba bila neuredna, pa je kao takva trebala biti odbačena, budući da tužilac koji je pravno lice nije imao zakonskog zastupnika, a da i punomoć koja je bila u spisu nije bila valjana. Apelantkinja navodi da se negativne činjenice ne dokazuju, te da je teret dokazivanja bio na tužiocu koji nije dokazao da među strankama postoji obligacionopravni odnos jer apelantkinja nije korisnik njegovih usluga, pa se u konkretnom slučaju radi o „otimanju penzije penzioneru iz Federacije BiH u korist telekoma Srbije, koji je postao vlasnik „Mtel“ a.d. Banjaluka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Osnovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, Opštih uslova za telekomunikacione usluge i ZPP, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u toku prvostepenog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud predmetne navode apelantkinje, prilikom donošenja prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio svoje odlučenje u predmetnom slučaju. Ustavni sud takođe zapaža da je osporena presuda prvostepenog suda potvrđena odlukom Okružnog suda koji je, u okviru svojih nadležnosti, takođe dao jasne i detaljne razloge zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević