Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-499/19 (Općina Jajce)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Miješanje u imovinu
- Legitimno očekivanje
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Propisano zakonom
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata
Predmeti (1)
AP-499/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 499/19, rješavajući apelaciju Općine Jajce, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Općine Jajce.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 090378 18 Rev od 6. novembra 2018. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vrhovnom sudu da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Općina Jajce (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Jajce, podnijela je 31. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 090378 18 Rev od 6. novembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i MH „Elektroprivreda RS“ – ZP „Hidroelektrana na Vrbasu“ AD Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili 9. juna 2020. i 22. juna 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 090378 16 Ps2 od 31. maja 2017. godine obavezan je tuženi da apelantici na ime naknade za korištenje hidroakumulacionih objekata isplati iznos od 1.784.482,80 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ukupni iznos od 981.751,20 KM, prema pojedinačnim mjesečnim iznosima precizno navedenim u izreci presude, te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 15.661,00 KM, dok je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate i naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je predmet spora u konkretnom slučaju apelanticin zahtjev za isplatu naknade za korištenje hidroakumulacionih objekata za period od 20. septembra 2002. do 31. decembra 2014. godine s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Naveo je da je na osnovu dokaza u spisu nesporno utvrdio da površina potopljenog zemljišta koja se nalazi na području koje pripada apelantici iznosi 7,51%. Pri tome je naglasio da navedeni procenat potopljenog zemljišta koje pripada apelantici nije bio poznat do 2010. godine kada je utvrđen na osnovu Elaborata pripadajućih površina i zapremina (u daljnjem tekstu: Elaborat), koji je naručio tuženi. Okružni privredni sud je naveo da se u konkretnom slučaju primjenjuje propis Federacije BiH, odnosno Zakon o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata. Ukazao je da je navedenim zakonom propisano da su javno preduzeće i druga pravna lica koja ostvaruju prihod korištenjem hidroakumulacionog objekta izgrađenog na potopljenom području dužna, prema odredbama tog zakona, plaćati naknadu (član 2), da naknada iz člana 1. tog zakona iznosi 0,01 KM po proizvedenom kilovat-satu (kWh) električne energije, odnosno 0,005 KM po utrošenom kubnom metru (m ) vode (član 3). Zatim, da se naknada utvrđuje na osnovu ukupno proizvedenih kWh (kilovat-sati) za protekli mjesec, odnosno na osnovu ukupno iskorištene pitke ili industrijske vode izražene u m za protekli mjesec i da se naknada obračunava za protekli mjesec najkasnije do desetog u mjesecu, a plaćanje se vrši do petnaestog u mjesecu, da se konačan obračun naknade vrši do 31. januara za prethodnu godinu i vrši se konačna isplata za ukupno proizvedenu električnu energiju i ukupno iskorištenu pitku ili industrijsku vodu za prethodnu godinu (član 4). Također je ukazao da se naknada uplaćuje u budžet općine ili grada na čijem je području izgrađen hidroakumulacioni objekt (član 5), te da se ako je hidroakumulacioni objekt izgrađen na području dviju ili više općina, sredstva ostvarena od naknade raspoređuju razmjerno površini potopljenoj hidroakumulacionim objektom i razmjerno količini prikupljene vode s područja dvije ili više općina (član 6). Slijedom navedenog, Okružni privredni sud je zaključio da je tuženi kao pravno lice koje ostvaruje prihod korištenjem hidroakumulacionog objekta izgrađenog na potopljenom području, počev od septembra 2002. godine zaključno s decembrom 2014. godine, dužan plaćati apelantici naknadu za korištenje hidroakumulacionih objekata izgrađenih na potopljenom zemljištu. Okružni privredni sud je dalje naveo da je u postupku utvrđeno da su apelantica i tuženi 12. novembra 2010. godine održali sastanak na kojem je konstatirano da tuženi nije izvršio svoju zakonsku obavezu i nije utvrdio površinu potopljenog zemljišta na apelanticinom području koja bi služila kao osnov za izračunavanje naknade i da je dogovoreno da će se visina naknade koju je tuženi dužan platiti apelantici utvrditi tako što će tuženi provesti proceduru odabira najpovoljnijeg ponuđača koji će izvršiti premjer i utvrditi pripadajući dio svih općina čija je teritorija potopljena hidroakumulacijom predmetne hidroelektrane. Također je utvrdio da je tuženi aktom od 15. novembra 2010. godine dostavio apelantici podatke o ostvarenoj mjesečnoj proizvodnji za period od 1. jula 2010. do 31. oktobra 2010. godine i Elaborat, te da je apelantica tražila od tuženog dopunu podataka, odnosno da u skladu sa Zakonom dostavi i visinu naknade koja apelantici pripada. U konačnici, Okružni privredni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o povremenim potraživanjima jer iznos naknade nije unaprijed poznat, već se obračunava periodično, te da se stoga na predmetno potraživanje primjenjuje opći zastarni rok od 10 godina propisan odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 090378 17 Pž 2 od 27. oktobra 2017. godine djelimično je usvojena žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za isplatu naknade za period od 20. septembra 2002. do 1. decembra 2007. godine (iznos od 533.112,70 KM) i za period od 1. januara 2011. do 1. oktobra 2012. godine (iznos od 251.169,73 KM) i dosuđeni iznos od 1.784.482,80 KM je snižen na iznos od 1.000.200,37 KM, te je tuženi obavezan platiti zakonsku zateznu kamatu od 16. novembra 2010. godine do isplate na iznos od 448.638,50 KM umjesto na iznos od 981.751,20 KM. Također je preinačena odluka o troškovima postupka tako što je dosuđeni iznos od 15.661,00 KM snižen na iznos od 9.211,00 KM, dok je odbijen zahtjev za naknadu troškova preko tog iznosa, obavezana je apelantica da tuženom nadoknadi troškove sastavljanja žalbe u iznosu od 2.177,00 KM, dok je odbijen zahtjev za naknadu troškova na ime sastavljanja žalbe preko tog iznosa, te je u preostalom dijelu odbijena žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu.
8. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio obračun vještaka prema Zakonu o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata (FBiH). Međutim, istakao je da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o prigovoru zastare odlučio primjenjujući opći zastarni rok propisan zakonom Republike Srpske, te da je u konkretnom slučaju trebao primijeniti pravo Federacije BiH. U vezi s tim je naveo da predmetna naknada predstavlja povremeno potraživanje koje dospijeva mjesečno i zastarijeva u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja u smislu člana 372. ZOO. Pri tome je istakao da u konkretnom slučaju povremeno potraživanje počiva na stalnom pravu, odnosno na zakonu. Slijedom navedenog je zaključio da su zastarjela sva apelanticina potraživanja koja su dospjela do 12. mjeseca 2007. godine, odnosno u periodu dužem od tri godine prije podnošenja predmetne tužbe (28. decembra 2010. godine). Dalje je naveo da je apelantica na ročištu za glavnu raspravu od 12. novembra 2015. godine preinačila tužbu i uz postojeći zahtjev postavila zahtjev za isplatu naknade za period od podnošenja tužbe do 31. decembra 2014. godine. U vezi s tim je istakao da su zastarjela potraživanja nakon podnošenja tužbe za period od 1. januara 2011. do 1. oktobra 2012. godine, tj. potraživanja koja su dospjela nakon podnošenja tužbe, a do preinačenja tužbe je prošlo više od tri godine od njihove dospjelosti jer se podnošenjem tužbe ne može prekinuti zastara za buduća potraživanja.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 090378 18 Rev od 6. novembra 2018. godine usvojena je revizija tuženog i preinačena je drugostepena presuda na način da je usvojena žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, te je apelantica obavezana da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 23.025,00 KM.
10. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da nema sumnje da se u konkretnom slučaju radi o potraživanjima koja dospijevaju u tačno određenim vremenskim razmacima koji nisu duži od jedne godine, odnosno povremenim potraživanjima u smislu odredbe člana 372. stav 1. ZOO koja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga je zaključio da pri odlučivanju o prigovoru zastarjelosti predmetnog potraživanja nema mjesta primjeni općeg roka zastarjelosti propisanog odredbom člana 371. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 373. stav 1. ZOO propisano da samo pravo iz koga potječu povremena potraživanja zastarijeva u roku od pet godina od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja. U vezi s tim je istakao da od trenutka kada dužnik prestane da vrši svoje obaveze potraživanje po povremenim obavezama zastarijeva u roku od tri godine, računajući od svake povremene obaveze, dok će samo pravo iz kojeg je povremeno potraživanje nastalo zastarjeti u roku od pet godina, računajući od istog trenutka kada je dužnik kontinuirano prestao da vrši svoje obaveze, a ne samo preskočio da vrši neke od dospjelih povremenih obaveza. S obzirom na to da je nesporno da je tuženi apelantici prestao plaćati predmetnu naknadu još 1992. godine, a u svakom slučaju ništa po tom osnovu nije platio od septembra mjeseca 2002. godine i da je od tada do podnošenja tužbe (2010. godine) prošlo više od pet godina, Vrhovni sud je zaključio da je došlo do zastare prava iz kojeg proistječu predmetna povremena potraživanja. Pri tome je naglasio da u slučaju zastare prava iz kojeg proistječu povremena potraživanja nestaje i pravni osnov zahtijevati njihovo ispunjenje, pa povjerilac gubi mogućnost zahtijevati ne samo buduća povremena davanja nego i ona koja su dospjela prije zastarjelosti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo i da je pomiješao dvije pravno relevantne činjenice, dan kada su ispunjeni uvjeti za ispunjenje predmetnog potraživanja od kada dužnik zapada u docnju i moment od kada teku zakonske zatezne kamate. Navodi da rok zastare predmetnog potraživanja nije mogao početi teći sve dok tuženi nije dostavio apelantici podatke o površini potopljenog zemljišta koje joj pripada i obračun proizvedenih kWh jer do tada predmetno potraživanje nije bilo utvrđeno i apelantica nije mogla zahtijevati njegovo ispunjenje prinudnim putem, odnosno tužbom. Apelantica navodi da Zakon o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata ne propisuje rok do kada traje pravo na utvrđivanje udjela u površini potopljenog hidroakumulacionog objekta, zbog čega smatra da je za zastaru te obaveze trebalo primijeniti opći zastarni rok od 10 godina. Apelantica navodi da je 2010. godine, u roku od 10 godina od stupanja na snagu navedenog zakona, pozvala tuženog da joj dostavi podatke o površini potopljenog zemljišta koje joj pripada i da je tek od dostavljanja traženih podataka, koje je izvršeno u sudskom postupku, počeo teći trogodišnji zastarni rok za svako pojedinačno potraživanje. Dalje navodi da ima legitimno očekivanje koje se zasniva na odredbama čl. 5. i 6. Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata i da je osporenom odlukom došlo do nezakonitog miješanja u apelanticinu imovinu jer se u predmetnom postupku jedino moglo raspravljati o zastari prava na utvrđivanje parametara za utvrđivanje visine naknade koja apelantici pripada, a ne i o zastari prava na samu naknadu. Apelantica navodi da, ukoliko bi i prihvatili da je miješanje u njeno pravo na imovinu bilo zasnovano na zakonu i da institut zastare ima opravdanje u javnom interesu, miješanje u apelanticinu imovinu, pod okolnostima konkretnog slučaja kada je došlo do mijenjanja granica općina i zakonskih propisa, te do pasivnosti tuženog, ne zadovoljava načelo proporcionalnosti s obzirom na to da je apelantici uskraćeno pravo na naknadu sve dok jedna hidroelektrana postoji, što može trajati više stotina godina.
b)Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke i da primjena relevantnih odredbi o zastari nije bila proizvoljna, arbitrarna, niti zlonamjerna. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
13. Tuženi je naveo da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te da su neosnovani apelanticini navodi da je osporena odluka arbitrarna i da ne zadovoljava načelo zakonitosti miješanja u apelanticino pravo na imovinu. Naveo je da je apelantica, prije isteka zastarnog roka, bila u mogućnosti utvrditi visinu obaveze tuženog s obzirom na to da su elementi za obračun naknade propisani odredbama člana 3. stav 1. i člana 4. stav 1. Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata, te da se apelantica tek 2010. godine obratila tuženom sa zahtjevom za dostavljanje podataka o visini predmetne naknade. Također je naveo da je do gubitka apelanticinih imovinskih prava došlo uslijed njenog pasivnog držanja, te da nije povrijeđeno načelo proporcionalnosti zadiranja u apelanticino pravo na imovinu. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata („Službene novine Federacije BiH“ br. 44/02, 18/03, 9/04 i 57/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Javno preduzeće i druga pravna lica koja ostvaruju prihod korištenjem hidroakumulacionog objekta izgrađenog na potopljenom području, dužna su po odredbama ovog zakona plaćati naknadu.
Član 3.
Naknada iz člana 1. ovog zakona iznosi 0,01 KM po proizvedenom kilovatsatu (kWh) električne energije, odnosno 0,01 KM po utrošenom kubnom metru (m ) vode.
Naknada iz stava (1) ovog člana procentualno se usklađuje sa svakim povećanjem, odnosno smanjenjem cijene električne energije koju utvrđuje Regulatorna komisija za električnu energiju Federacije Bosne i Hercegovine i primjenjuje se od dana povećanja odnosno smanjenja cijene električne energije. Član 4.
Naknada se utvrđuje na osnovu ukupno proizvedenih kWh (kilovatsati) za protekli mjesec, odnosno na osnovu ukupno iskorištene pitke ili industrijske vode izražene u m za protekli mjesec.
Naknada se obračunava za protekli mjesec najkasnije do desetog u mjesecu, a plaćanje se vrši do petnaestog u mjesecu.
Konačan obračun naknade vrši se do 31. januara za prethodnu godinu i vrši se konačna isplata za ukupno proizvedenu električnu energiju i ukupno iskorištenu pitku ili industrijsku vodu za prethodnu godinu.
Član 5.
Naknada se uplaćuje u budžet općine ili grada na čijem je području izgrađen hidroakumulacioni objekat.
Član 6.
Ako je hidroakumulacioni objekat izgrađen na području dviju ili više općina, sredstva ostvarena od naknade raspoređuju se srazmjerno površini potopljenoj hidroakumulacionim objektom, i razmjerno količini prikupljene vode s područja dvije ili više općina.
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Povremena potraživanja Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.
[…] Zastarjelost samog prava Član 373.
(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastareva za pet godina, računajući od dospelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja posle koga dužnik nije vršio davanja.
(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, poverilac gubi pravo ne samo da zahteva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospela pre ove zastarelosti.
[…]
16. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Pravo vlasništva može se ograničiti ili oduzeti samo u javnom interesu, sukladno s ustavom, na način i pod uvjetima određenim zakonom.
Vlasnik ima pravo na punu nadoknadu za ograničeno ili oduzeto pravo vlasništva.
[…] Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
17. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13 i 32/19 – odluka USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 20.
Ograničenja prava vlasništva na temelju zakona Pravo vlasništva može u javnom interesu biti oduzeto ili ograničeno uz naknadu, u skladu sa zakonom.
Član 126.
Vlasničke tužbe (1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, a od osobe koja ga protupravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
(2) Pravo na povrat stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 090378 18 Rev od 6. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 31. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Ustavni sud, in primo, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
25. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantica „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
26. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema konzistentnoj praksi Ustavnog suda „imovina“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
27. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak koji je okončan osporenom odlukom vodio radi isplate duga. Stoga Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o apelanticinoj „postojećoj imovini“, niti o „dobrima“, već se apelantica, postavljajući tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu predmetne naknade pojavljuje samo kao podnositeljica zahtjeva u odnosu na tu imovinu. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelantica imala „legitimno očekivanje“ da će zahtjev za isplatu predmetne naknade biti riješen u njenu korist.
28. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je apelantica tužbeni zahtjev zasnovala na odredbama Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata kojim je stipulirano da su javno preduzeće i druga pravna lica koja ostvaruju prihod korištenjem hidroakumulacionog objekta izgrađenog na potopljenom području dužna, prema odredbama tog zakona, plaćati naknadu (član 2) i da se naknada uplaćuje u budžet općine ili grada na čijem je području izgrađen hidroakumulacioni objekt (član 5). Stoga, Ustavni sud zaključuje da se apelanticino očekivanje uspjeha u postupku pred redovnim sudovima zasnivalo na konkretnim zakonskim odredbama, te da apelantica uživa garancije prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
29. Nadalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelanticinu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, te da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg interesa.
30. U vezi s prvim pitanjem Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kojom je u cijelosti odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je apelantica od tuženog tražila isplatu naknade zbog korištenja hidroakumulacionog objekta izgrađenog na potopljenom području koje je u apelanticinom vlasništvu, uz obrazloženje da je zastarjelo i samo pravo na tu naknadu, što onemogućava apelanticu da od tuženog prinudnim putem zahtijeva isplatu naknade za korištenje njene imovine i pro futuro, nesumnjivo došlo do miješanja u apelanticinu imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
31. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud kao razlog za odbijanje apelanticinog tužbenog zahtjeva naveo da je došlo do zastare kako utuženih dospjelih anuiteta na ime predmetne naknade, kao povremenih potraživanja u smislu odredbe člana 372. ZOO, tako i samog prava iz kojeg naknada proistječe u smislu odredbe člana
373. ZOO. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da pravo na naknadu, koja je predmet spora, proizlazi iz činjenice da je apelantica vlasnica dijela zemljišta koje je potopljeno za potrebe tuženog. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o trajnoj obligaciji nastaloj na osnovu zakona, koja obligacija, odnosno prestacija (praestatio) tuženog kao dužnika obavezuje da isplaćuje predmetnu naknadu, svoju kauzu (osnov) ima u činjenici da je apelantica onemogućena da koristi zemljište čiji je ona vlasnik. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je pravo vlasništva apsolutno stvarno pravo koje u sebi sadrži pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njom raspolaže u skladu s njenom prirodom i namjenom, pri čemu je svako dužan uzdržavati se od povrede prava vlasništva drugog lica, čija sudska zaštita, shodno odredbi člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i odredbi člana 126. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, ne zastarijeva.
32. Ustavni sud primjećuje da je u situaciji kada je Vrhovni sud zaključio da je, pored pojedinih anuiteta, zastarjelo i samo pravo na potraživanje predmetne naknade, s jedne strane apelantica de facto trajno lišena prava vlasništva na potopljenom zemljištu i da joj je preostalo nudum proprietas („golo pravo vlasništva“) jer ne može ni držati, niti koristiti zemljište čiji je ona vlasnik za neograničen vremenski period, a upitno je da li tim zemljištem može i raspolagati.
33. S druge strane, apelantica je trajno onemogućena da prinudnim putem zahtijeva naplatu predmetne naknade, te takva obaveza tuženog predstavlja samo naturalnu obligaciju. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 6. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i odredbom člana 20. Zakona o stvarnim pravima propisano da se pravo vlasništva može u javnom interesu oduzeti ili ograničiti uz naknadu. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelanticino vlasništvo ograničeno izgradnjom hidroakumulacionih objekata, u javnom interesu – u svrhu proizvodnje električne energije i pitke i industrijske vode (član 1. Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata), te da je za to ograničenje navedenim zakonom propisana naknada u apelanticinu korist, koju je naknadu, odnosno pravo na njenu prinudnu naplatu, apelantica, shodno zaključku osporene odluke o zastari samog prava, trajno izgubila. Međutim, u konkretnom slučaju, za razliku od povjerioca trajnog obligacionog odnosa koji za predmet ima iskorištavanje nekretnine od druge ugovorne strane uz naknadu, dakle, po osnovu ugovora, a ne po osnovu zakona kao u konkretnom slučaju (npr. zakup zaključen na neodređeno vrijeme), koji povjerilac bi u slučaju primjene odredbe o zastari samog prava iz kojeg proistječu povremena potraživanja imao pravo da raskine (otkaže) takav ugovor i zahtijeva povrat posjeda stvari, apelantica, iako je i ona povjerilac trajnog obligacionog odnosa, to pravo ne može ostvariti jer je njena imovina (dio njene teritorije) trajno potopljena uslijed izgradnje hidroakumulacionih objekata. Dakle, apelantica ne može ni vršiti faktičku vlast nad zemljištem koje je u njenom vlasništvu, niti može prinudnim putem zahtijevati naknadu koja joj, uslijed nemogućnosti vršenja vlasničkih prerogativa, pripada.
34. Slijedom navedenog, sistemskim tumačenjem relevantnih odredbi materijalnog prava, proizlazi da samo pravo iz kojeg proistječe apelanticino pravo na predmetnu naknadu jeste pravo vlasništva, čija sudska zaštita ne zastarijeva. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da primjena pravila obligacionog prava, kao relativnog prava, ne može za posljedicu imati de facto oduzimanje prava vlasništva kao apsolutnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud postupao proizvoljno kada je, pod specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, zaključio da je zastarjelo samo pravo iz kojeg proistječe pravo na povremena potraživanja u smislu odredbe člana 373. ZOO. Sumirajući navedeno, Ustavni sud zaključuje da miješanje u apelanticino pravo na imovinu nije bilo zakonito jer u konkretnom slučaju pravo na predmetnu naknadu, kao povremeno potraživanje, proistječe iz prava vlasništva kao apsolutnog stvarnog prava čija sudska zaštita nije podložna zastari u smislu odredbe člana 373. ZOO.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
36. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na zaključak o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je Vrhovni sud zaključio da je, u smislu odredbe člana 373. ZOO, zastarjelo samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja, a povremena potraživanja u konkretnom slučaju proizlaze iz prava vlasništva kao apsolutnog stvarnog prava koje ne zastarijeva.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević