Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1094/19 (A. R.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Povrat stana
- Ništavost
- Stanarsko pravo
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1094/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1094/19, rješavajući apelaciju Anite Ristanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Anite Ristanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 226041 18 Rev od 13. decembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 226041 18 Gž od 17.
aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 226041 15 P od 15. decembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Anita Ristanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijela je 12. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 226041 18 Rev od 13. decembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 226041 18 Gž od 17. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 226041 15 P od 15. decembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od tuženog Bojana Glamočanina (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 30. jula do 7. septembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 226041 15 P od 15. decembra 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj preda u posjed stan u Banjoj Luci (pobliže označen u izreci presude; u daljnjem tekstu: predmetni stan). Istovremeno, Osnovni sud je odlučio da će o eventualnom tužbenom zahtjevu i troškovima postupka odlučiti nakon pravosnažnosti odluke iz prvog stava prvostepene presude.
6. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio, između ostalog, da su apelantkinja kao prodavac i tuženi kao kupac 11. novembra 2005. godine zaključili predmetni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana za kupoprodajnu cijenu od 75.000,00 KM, da je presudom Osnovnog suda od 23. maja 2014. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 4. decembra 2014. godine, između ostalog, utvrđeno da su apsolutno ništavi ugovor o zakupu predmetnog stana od 11. oktobra 2002. godine i ugovor o otkupu predmetnog stana od 29. aprila 2003. godine, koji su zaključeni između apelantkinje i Kliničkog centra Banjaluka (u daljnjem tekstu: KCB) i da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji stana zaključen 11. novembra 2005. godine između tuženog kao kupca i apelantkinje kao prodavca, te je apelantkinja obavezana da tuženom vrati kupoprodaju cijenu u iznosu od 75.000,00 KM i iznos od 1.586,03 KM plaćen na ime poreza na promet, a sve sa zakonskom zateznom kamatom. Osnovni sud je dalje utvrdio da je rješenjem o izvršenju Osnovnog suda od 11. marta 2015. godine, na prijedlog tuženog kao tražioca izvršenja protiv apelantkinje kao izvršenika određeno izvršenje na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda od 23. maja 2014. godine radi naplate 76.586,03 KM (75.000,00 KM i 1.586,03 KM) sa zakonskom zateznom kamatom i da je apelantkinja izmirila svoju obavezu prema tuženom. Osnovni sud je utvrdio da je odlukom CRPC-a od 4. oktobra 2000. godine potvrđeno da je V. K. na dan 1. april 1992. godine bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, čiji je nosilac prava raspolaganja i davalac stana na korišćenje KCB i određeno vraćanje u posjed stana nositeljici stanarskog prava V. K. Nakon toga je zaključkom o dozvoli izvršenja od 18. marta 2008. godine potvrđeno da je odluka CRPC-a od 4. oktobra 2000. godine konačna, obavezujuća i izvršna i da će izvršenje sprovesti OMI Odsjek Banja Luka, a navedenim zaključkom istovremeno je utvrđen prestanak prava korišćenja predmetnog stana privremenom korisniku – tuženom i on pozvan da na miran način preda stan V. K. (tražiocu izvršenja u tom postupku). Nadalje, Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je nositeljica stanarskog prava V. K. sa KCB 15. juna 2015. godine zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana, nakon čega se po osnovu izvršenog otkupa 22. juna 2015. godine upisala kao vlasnica predmetnog stana s 1/1 dijela u knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova. Osnovni sud je takođe utvrdio da je apelantkinja 2. oktobra 2007. godine podnijela tužbu protiv tuženih V. K., KCB i Zavoda za izgradnju Banja Luka da se utvrdi da je prestalo stanarsko pravo tužene V. K. na predmetnom stanu i da je pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen između apelantkinje kao kupca i KCB kao prodavca, na osnovu kojeg se apelantkinja upisala kao vlasnica stana, da je u parnici pokrenutoj po navedenoj tužbi prvostepeni sud donio rješenje od 31. oktobra 2012. godine kojim je utvrđeno povlačenje tužbe.
7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je primjenom odredbi člana 104 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je tuženi predmetni stan u upravnom postupku, u postupku izvršenja odluke CRPC-a, vratio u posjed prijeratnoj nositeljici stanarskog prava V. K., koja ga je otkupila i na osnovu otkupa se upisala kao vlasnica stana s 1/1 dijela, slijedom čega se tuženi ne može obavezati da stan preda u posjed apelantkinji. Pored toga, Osnovni sud je zaključio da vraćanje u posjed predmetnog stana u konkretnom postupku apelantkinja ne može ostvariti ni na osnovu odredbi Zakona o stvarnim pravima. Pri tome je Osnovni sud ukazao na odredbe čl. 126 i 127 citiranog zakona, kojima je propisano da vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, odnosno da vlasnik, da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog. U tom smislu, Osnovni sud je naglasio da činjenica da je tuženi u posjedu predmetnog stana nije od uticaja na drugačiju odluku jer iz njegove izjave proističe da stan drži u posjedu po osnovu pravnog posla sa V. K., a apelantkinja nije dokazala suprotno. Pored toga, Osnovni sud je zaključio da apelantkinja nije dokazala da je vlasnica predmetnog stana, slijedom čega nije dokazala da su ispunjeni uslovi iz člana 127 Zakona o stvarnim pravima. Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 7, 102, 123 i 126 ZPP, zaključio da u konkretnom slučaju apelantkinja nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva, dok je tuženi dokazao da je predmetni stan u upravnom postupku izvršenjem odluke CRPC-a vraćen u posjed prijeratne nositeljice stanarskog prava V. K., koja je predmetni stan otkupila i po osnovu otkupa postala vlasnica predmetnog stana s 1/1 dijela.
8. U pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva kojim je apelantkinja tražila da sud obaveže tuženog da joj na ime naknade za korišćenje predmetnog stana isplati iznos od 400,00 KM mjesečno počev od 11. novembra 2005. godine, Osnovni sud je naglasio da, kako odluka o primarnom tužbenom zahtjevu nije pravosnažna, nije obrazlagao izvedene dokaze po eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu s obzirom na to da će odluku o eventualnom tužbenom zahtjevu i o zahtjevu za naknadu troškova postupka donijeti nakon pravosnažnosti odluke o primarnom tužbenom zahtjevu.
9. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 226041 18 Gž od 17. aprila 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je naveo da je apelantkinja u žalbi, između ostalog, istakla da je postavila dva tužbena zahtjeva, prvi kojim je tražila da joj tuženi vrati predmetni stan i drugi ukoliko se stan ne može vratiti da joj tuženi plati naknadu za korišćenje stana, da sud prvostepenom presudom nije odlučio o oba tužbena zahtjeva iako je prema odredbama ZPP trebalo o oba zahtjeva istovremeno odlučiti, te da prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbu člana 104 stav 1 ZOO na kojoj je apelantkinja zasnovala svoj tužbeni zahtjev.
10. Okružni sud je naveo da stvarna legitimacija u parnici predstavlja materijalno-pravni odnos stranke prema predmetu spora, odnosno prema pravu za čiju je zaštitu parnica pokrenuta, pa su u toj parnici stvarno legitimisani učesnici – subjekti materijalno-pravnog odnosa iz kojeg je parnica nastala. Prihvatajući činjenično utvrđenje prvostepenog suda, prije svega, da je pravosnažnom presudom prvostepenog suda od 23. maja 2014. godine utvrđena apsolutna ništavost ugovora o zakupu i ugovora o otkupu predmetnog stana koji su zaključeni između apelantkinje i KCB i da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen između tuženog kao kupca i apelantkinje kao prodavca, Okružni sud je ocijenio da je otpao pravni osnov apelantkinji za bilo kakvo potraživanje koje se tiče predmetnog stana. Zbog ništavosti navedenih ugovora predmetni stan, čiji je nosilac prava raspolaganja i davalac stana na korišćenje KCB, tuženi je morao vratiti u posjed nositeljici stanarskog prava V. K., a ne apelantkinji. U konkretnom slučaju, Okružni sud je zaključio da apelantkinja nije aktivno legitimisana u predmetnoj parnici jer nema nikakvih prava u odnosu na predmetni stan. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelantkinjini žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev da joj tuženi preda u posjed predmetni stan.
11. Okružni sud je dalje naveo da je apelantkinja u predmetnoj pravnoj stvari postavila primarni tužbeni zahtjev predlažući da ukoliko sud odbije primarni da usvoji sljedeći eventualni tužbeni zahtjev. Pri tome je Okružni sud pojasnio da ovakva formulacija sama po sebi podrazumijeva odluku o „sljedećem tužbenom zahtjevu“ tek po pravosnažnosti odluke o prvom – primarnom zahtjevu. Isticanjem više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi predviđeno je odredbom člana 55 stav 4 ZPP, prema kojoj tužilac može dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi istaći u jednoj tužbi i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut prije njega nije osnovan. Saglasno navedenoj zakonskoj odredbi, u slučaju isticanja više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi, traži se usvajanje eventualnog istaknutog tužbenog zahtjeva uz uslov da bude pravosnažno odbijen primarni tužbeni zahtjev. Pravna priroda ovako postavljenog tužbenog zahtjeva podrazumijeva da „nalaz suda“ da primarni zahtjev nije osnovan predstavlja osnov za nastavak postupka povodom eventualnog zahtjeva tek kada on postane pravosnažan. Stoga je prvostepeni sud o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu mogao raspravljati u toku postupka istovremeno, raspravljajući i o primarnom tužbenom zahtjevu i prije pravosnažnosti odbijenog primarnog tužbenog zahtjeva. Međutim, prije pravosnažnosti odluke o primarnom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud nije mogao meritorno suditi o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu pošto je taj zahtjev postavljen tako da prethodni bude pravosnažno odbijen. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije mogao meritorno suditi o eventualnom tužbenom zahtjevu do pravosnažnosti odluke o primarnom tužbenom zahtjevu. U vezi s tim Okružni sud je ocijenio da su neosnovani navodi žalbe da je prvostepeni sud pobijanom presudom trebao odlučiti istovremeno i o primarnom i eventualnom tužbenom zahtjevu.
12. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 226041 18 Rev od 13. decembra 2018. godine reviziju odbio.
13. Vrhovni sud je istakao da apelantkinja svoj tužbeni zahtjev zasniva na odredbi člana 104 ZOO, na tvrdnji da je tuženi, nakon utvrđenja ništavim ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenim s apelantkinjom, bio dužan da njoj vrati predmetni stan u posjed, posebno zbog činjenice da je ona tuženom vratila novčana sredstva koja je primila po osnovu predmetnog ugovora.
14. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da apelantkinja nije aktivno legitimisana u predmetnoj parnici jer je prestala biti vlasnica stana kada je u posebnoj parnici presudom Osnovnog suda od 23. maja 2014. godine utvrđeno da je njen ugovor o otkupu stana na osnovu kojeg je to pravo stekla ništav. U toj parnici odlučeno je prema postavljenim zahtjevima stranaka i o restituciji shodno odredbi člana 104 ZOO, pri čemu tuženom nije naložena obaveza predaje stana apelantkinji, niti je takav zahtjev bio postavljen u toj parnici. Zato se, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantkinja u predmetnoj parnici u kojoj je postavljen zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana bez uspjeha poziva na odredbu člana 104 ZOO. U tom smislu, Vrhovni sud je pojasnio da pravo da zahtijeva predaju u posjed stvari pripada vlasniku stvari shodno odredbi člana 126 Zakona o stvarnim pravima, i to od lica u čijoj se državini stvar nalazi, pod uslovom da dokaže da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog. Kako u konkretnom slučaju apelantkinja nije vlasnica stana, niti je pretpostavljena vlasnica tog stana u smislu odredbe člana 131 Zakona o stvarnim pravima, Vrhovni sud je zaključio da apelantkinja nije aktivno legitimisana da postavi zahtjev za predaju u posjed stana, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno sudili kada su odbili primarni tužbeni zahtjev za predaju u posjed. Vrhovni sud je dalje pojasnio da činjenica da je tuženi u posjedu predmetnog stana po osnovu pravnog posla – ugovora o kupoprodaji zaključenog 2015. godine sa V. K. nije od uticaja na drugačiju odluku, a tako ni činjenica na koju se revizija poziva, da nije izveden dokaz da je tuženi u upravnom postupku stan vratio ranijoj nositeljici stanarskog prava V. K.
15. Vrhovni sud je istakao da je apelantkinja u predmetnoj pravnoj stvari postavila, u smislu odredbe člana 55 stav 4 ZPP, primarni tužbeni zahtjev kojim je tražila predaju u posjed stana, predlažući da ukoliko sud odbije primarni, da usvoji sljedeći – eventualni tužbeni zahtjev da joj tuženi na ime naknade za korišćenje stana isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Konstatovano je da će o eventualnom tužbenom zahtjevu biti odlučeno nakon pravosnažnosti odluke o primarnom tužbenom zahtjevu. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu odredbu člana 55 stav 4 ZPP, koju je citirao, naglasivši da se u slučaju isticanja više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi traži odlučivanje o eventualnom tužbenom zahtjevu tek ako bude pravosnažno odbijen primarni tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema povrede odredbi parničnog postupka iz člana 2 stav 2 ZPP, niti člana 176 stav 1 ZPP. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantkinja smatra da prvostepeni sud nije odlučio u granicama tužbenih zahtjeva koji su postavljeni u postupku iz člana 2 stav 1 ZPP jer je odlučio o prvom tužbenom zahtjevu kojim je tražila da joj tuženi vrati u posjed predmetni stan, a propustio da odluči o drugom tužbenom zahtjevu kojim je tražila da, ako tuženi ne može da vrati predmetni stan, da joj plati naknadu za korišćenje predmetnog stana. Apelantkinja je dalje navela da navedene povrede parničnog postupka u donošenju prvostepene presude nisu otklonili ni Okružni sud, ni Vrhovni sud koji je odlučivao o reviziji. Apelantkinja takođe smatra da iz izvedenih činjenica koje su utvrđene u postupku, a koje sudovi nisu cijenili, ne proizlazi apelantkinjina nesavjesnost jer je KCB kao nosilac raspolaganja na predmetnom stanu taj stan dodijelio apelantkinji na korišćenje, koji je ona kasnije otkupila.
b) Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima iznesenim u obrazloženju osporene presude u kojoj su dati razlozi za takvu odluku suda. Smatra da nisu osnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na koja se poziva u apelaciji.
19. Okružni sud je naveo da je dato obrazloženje u saglasnosti s relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s materijalno-pravnim propisima na kojima je zasnovana drugostepena odluka. Okružni sud je naveo da odlukom tog suda nije povrijedio apelantkinjina prava koja navodi u apelaciji izjavljenoj Ustavnom sudu. Ističe da apelantkinja nije navela niti jedan relevantan osnov za povredu prava na koja ukazuje.
20. Osnovni sud je naveo da se apelantkinjinim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim tim, da nisu povrijeđena apelantkinjina prava garantovana zakonom, Ustavom i Evropskom konvencijom.
21. Tuženi je naveo da je u međuvremenu donesena presuda Osnovnog suda od 26. juna 2019. godine i presuda Okružnog suda od 11. februara 2020. godine kojima je odbijen apelantkinjin eventualni tužbeni zahtjev (koje je u prilogu odgovora na apelaciju i dostavio), koje presude su pravosnažne budući da apelantkinja nije izjavila reviziju protiv tih presuda. Nadalje, tuženi je naveo da je predao predmetni stan u upravnom postupku izvršenja odluke CRPC-a, te ga vratio u posjed prijeratne nositeljice stanarskog prava, koja je taj stan otkupila i na osnovu njega se upisala kao vlasnica 1/1. Smatra da postavljenim tužbenim zahtjevom apelantkinja nije mogla njega obavezati da joj preda u posjed predmetni stan jer bi to derogiralo pravosnažan zaključak o dozvoli izvršenja, kao i odluke Ustavnog suda broj AP 4525/10 od 20. decembra 2011. godine i AP 4526/15 od 10. januara 2018. godine.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav, zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.
23. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09
– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 126.
(1) Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
(2) Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.
Član 127.
(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.
(2) Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
(3) Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.
Član 131.
(1) Savjesni držalac individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati vraćanje stvari i od savjesnog držaoca kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
(2) Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje može dokazati nesumnjivog prethodnika, a ako oba lica to mogu, ili ne može ni jedan, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo prava ima lice kod koga se stvar nalazi, odnosno lice kome je stvar prvom predata.
(3) Pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegova svojina, kao i da je stvar koju zahtijeva u državini tuženog.
(4) Pretpostavka svojine ne djeluje u korist lica koje nije bilo savjesni držalac.
(5) Na odnose pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog držaoca na odgovarajući način shodno se primjenjuju odredbe čl. 127-129. ovog zakona.
24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 2. stav (2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.
Član 55. stav (4) Tužilac može dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi istaći u jednoj tužbi, i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 226041 18 Rev od 13. decembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Cijeneći blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja navela da joj je navedena presuda Vrhovnog suda od 13. decembra 2018. godine dostavljena 17. januara 2019. godine. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud nije dostavio dostavnicu o uručenju osporene presude apelantkinji ili njenom pravnom zastupniku, već je dostavio dostavnicu o uručenju odluke iz postupka koji se vodio pred Osnovnim sudom u predmetu broj 71 0 P 226041 19 P 2 (u kojem je odlučeno o eventualnom tužbenom zahtjevu). Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantkinji osporene presude Vrhovnog suda od 13. decembra 2018. godine, imajući u vidu da ta presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud je zaključio da će pri ocjeni blagovremenosti podnošenja prihvatiti apelantkinjin navod da joj je osporena presuda uručena 17. januara 2019. godine jer se apelantkinji ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je apelacija podnesena 12. marta 2019. godine, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je apelantkinja tražila vraćanje u posjed predmetnog stana, te apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Ustavni sud ističe da apelantkinja osporava odluke redovnih sudova, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Takođe, apelantkinja povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što sudovi nisu odlučili o njenom drugom tužbenom zahtjevu kojim je tražila da joj tuženi, ako ne može da vrati predmetni stan, plati naknadu za korišćenje predmetnog stana.
34. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
36. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj preda u posjed predmetni stan i istovremeno odlučeno da će o eventualnom tužbenom zahtjevu, kojim je tražila da joj tuženi isplati naknadu na ime korišćenja predmetnog stana, sud odlučiti nakon pravosnažnosti odluke o predaji u posjed predmetnog stana (primarni tužbeni zahtjev), pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, Zakona o stvarnim pravima i ZPP. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude, kojom je predmetni postupak okončan, dao jasne i precizne razloge o tome zašto je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan, te je dao iscrpne razloge zašto apelantkinjini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantkinjinim navodima, na osnovu izvedenih dokaza, jasno i argumentovano obrazložili da apelantkinja nije vlasnica, niti je pretpostavljena vlasnica predmetnog stana u smislu odredbi čl. 126 i 131 Zakona o stvarnim pravima, zbog čega je zaključio da nije aktivno legitimisana da postavi zahtjev za predaju u posjed stana jer je prestala biti vlasnica predmetnog stana kada je u posebnoj parnici presudom Osnovnog suda od 23. maja 2014. godine utvrđeno da je njen ugovor o otkupu stana na osnovu koga je to pravo stekla ništav (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4526/15 od 10. januara 2018. godine; dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom pravcu, Vrhovni sud je pojasnio da je u toj parnici odlučeno prema postavljenim zahtjevima stranaka i o restituciji, shodno odredbi člana 104 ZOO, pri čemu tuženom nije naložena obaveza predaje stana apelantkinji, niti je takav zahtjev bio postavljen u toj parnici, zbog čega se, prema ocjeni tog suda, apelantkinja u predmetnoj parnici u kojoj je postavljen zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana bez uspjeha poziva na odredbu člana 104 ZOO. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, u kojoj je Vrhovni sud prihvatio razloge nižestepenih sudova da apelantkinja nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva, dok je tuženi dokazao da je predmetni stan u upravnom postupku izvršenja odluke CRPC-a vratio u posjed prijeratnoj nositeljici stanarskog prava V. K., koja je predmetni stan otkupila i po osnovu otkupa postala vlasnica predmetnog stana s 1/1 dijela, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantkinjinu štetu.
37. Takođe, u odnosu na apelantkinjine navode da su sudovi povrijedili procesni zakon kada nisu o njenom drugom tužbenom zahtjevu kojim je tražila da joj tuženi, ako ne može da vrati predmetni stan, plati naknadu za korišćenje predmetnog stana, kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu člana 55 stav (4) ZPP, Ustavni sud zapaža da su se, suprotno apelacionim navodima, redovni sudovi bavili ovim pitanjem, te da su u obrazloženju osporenih odluka naveli da nisu mogli meritorno odlučivati o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu pošto je taj zahtjev postavljen tako da prethodni bude pravosnažno odbijen, zbog čega su zaključili da se nije moglo meritorno suditi o eventualnom tužbenom zahtjevu do pravosnažnosti odluke o primarnom tužbenom zahtjevu. Pri tome, kako ovaj prigovor pokreće pitanje tumačenja citirane odredbe, a zadatak Ustavnog suda nije da tumači odredbe zakona, za što su u pravilu zaduženi redovni sudovi, pri čemu apelantkinja ovaj prigovor nije pojasnila i dovela u vezu s eventualnim štetnim posljedicama po njen položaj u predmetnoj parnici, posebno imajući u vidu da je Osnovni sud pravosnažnom Presudom broj 71 0 P 226041 19 P 2 od 26. juna 2019. godine odbio apelantkinjin eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati naknadu na ime korišćenja predmetnog stana, Ustavni sud ovaj prigovor smatra neosnovanim.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. Apelantkinja smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantkinjinih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u konačnici potvrdio presudu prvostepenog i drugostepenog suda, naveo detaljno i jasno obrazloženje u pogledu neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnog stana. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova niti u zaključku redovnih sudova da o eventualnom tužbenom zahtjevu odluče nakon pravosnažnosti primarnog tužbenog zahtjeva.
41. Takođe, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević