Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3477/20 (B. M.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3477/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3477/20, rješavajući apelaciju Borislava Matarugića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borislava Matarugića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 030963 19 Gž od 8. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Matarugić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Rafaela Ljubojević-Đurić advokat iz Gradiške, podnio je 22. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 030963 19 Gž od 8. jula 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (Addiko Bank a.d. Banjauka) na ime duga isplati iznos od 7.900,00 KM. Osim toga, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništava mjenica koja je izdana 7. februara 2008. godine, bliže označena u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetna mjenica), na iznos od 7.900,00KM sa rokom dospijeća 27. jula 2012. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prednik tužioca Kristal banka odlukom od 22. maja 2000. godine odobrila kratkoročni kredit PP Drvomat iz Gornjih Podgradaca u iznosu od 10.000,00 KM, te da je apelant, kao direktor firme potpisao predmetnu mjenicu radi obezbjeđenja ugovora o kreditu od 22. maja 2000. godine. Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi ništavost mjenice, jer je osnovom nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke utvrđeno da je apelant potpisao predmetnu mjenicu pa ima svojstvo mjeničnog dužnika (član 103. Zakona o obligacionim odnosima). Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o bjanko mjenici (član 18. Zakona o mjenici) za koju je bitno da ju je potpisao trasant, odnosno izdavalac mjenice i ona postaje mjenica kada ovlašteno lice ispuni njen sadržaj. Okružni sud je naveo da je apelant na predmetnoj mjenici označen kao trasant, pa je predmetna mjenica sopstvena mjenica koja sadrži sve bitne elemente, te naglasio da na osnovu sopstvene mjenice izdavalac mjenice odgovara kao glavni mjenični dužnik (član 114. stav 1. Zakona o mjenici). Okružni sud je naveo da imalac mjenice (ovdje tužilac) na osnovu ovlaštenja koje je dobio od trasanta (ovdje apelanta) sporazumnom izjavom ispunjava mjenicu u skladu sa dogovorom o izdavanju mjenice. Okružni sud je naveo da je apelant potpisao sporazum i izjavu o obavezi na osnovu sopstvene (predmetne) mjenice u svrhu obezbjeđenja kredita u iznosu od 10.000,00 KM. Okružni sud je naveo da apelant ničim nije dokazao svoje navode da predmetnu mjenicu nije potpisao, da je predmetna mjenica zbog toga apsolutno ništava i da ne postoji, u smislu člana 7. stav 1., u vezi sa čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku. Okružni sud je naveo da je tužilac dokazao obavezu apelanta na isplatu mjeničnog duga cijeneći zaključeni ugovor o kreditu, kao i izjavu i sredstvo obezbjeđenja isplate kredita, koja je potpisana od strane apelanta, zbog čega odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3477/20 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio