Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-414/19 (D. M. i H. A.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokaz
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-414/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 414/19, rješavajući apelacije Demira Mešića i Hajriza Alisana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Demira Mešića i Hajriza Alisana podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003818 18 Kž od 13. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003818 17 K od 17.
januara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Demir Mešić (u daljnjem tekstu: prvoapelant), koji se nalazi u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica, podnio je 28. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 13 0 K 003818 18 Kž od 13. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 003818 17 K od 17. januara 2018. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 414/19. Prvoapelant je podneskom od 13. februara 2019. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Odjeljenju za izvršenje krivičnopravnih sankcija Općinskog suda u Zenici da obustavi bilo kakve pravne radnje u pogledu izvršenja pravosnažne presude Okružnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Prvoapelant i Hajriz Alisan (za potrebe ove odluke Ustavni sud će, zavisno od konteksta, upotrebljavati termin prvoapelant, odnosno apelanti), koje zastupa advokat Srđan Petrić iz Zenice, podnijeli su 4. februara 2019. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv iste Presude Vrhovnog suda broj 13 0 K 003818 18 Kž od 13. novembra 2018. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 522/19. U predmetnoj apelaciji apelanti su, također, podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo Općinskom sudu u Zenici - Odjeljenju za izvršenje krivičnopravnih sankcija da obustavi bilo kakve pravne radnje u pogledu izvršenja krivičnopravne sankcije iz pravosnažne Presude Okružnog suda broj 13 0 K 003818 17 od 17. januara 2018. godine, a koja je potvrđena osporenom odlukom Vrhovnog suda RS od 13. novembra 2018. godine. Također, apelanti su tražili da se stave van pravne snage uputni akti Općinskog suda, koji su upućeni matičnoj službi u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica na daljnje izvršenje, a sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji. Apelanti su na traženje Ustavnog suda dopunili apelaciju 15. februara 2019. godine dostavom punomoći za zastupanje. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 28. februara 2019. godine (u predmetu broj AP 522/19), odnosno 9. i 10. juna 2020. godine zatraženo je od Vrhovnog suda RS, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) da dostave odgovore na apelacije.
4. Vrhovni sud RS, Okružni sud i Republičko tužilaštvo su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 8. do 14. marta 2019. godine (u predmetu broj AP 522/19), odnosno od 17. do 19. juna 2020. godine.
5. Ustavni sud je na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 522/19 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
6. Ustavni sud je na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 411/19 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbio kao neosnovan zahtjev prvoapelanta za donošenje privremene mjere.
7. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 414/19 i AP 522/19 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 414/19.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
9. Protiv apelanata je po optužnici Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona od 1. decembra 2011. godine vođen krivični postupak zbog krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav (2) tač. a) i d) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
10. Navedeni krivični postupak je pravomoćno okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 04 0 K 003843 14 Kžk od 17. februara 2015. godine kojom su apelanti oslobođeni optužbe da su počinili krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret. Navedenu presudu Vrhovni sud FBiH donio je nakon održanog pretresa pred tim sudom, a čemu je prethodilo ukidanje prvostepenih (osuđujućih) presuda Kantonalnog suda u Zenici u dva navrata.
11. U obrazloženju navedene presude Vrhovnog suda FBiH je, između ostalog, navedeno da je sud prihvatio prijedlog odbrane da se kao nezakonit iz spisa predmeta izdvoji, između ostalih, i zapisnik sa iskazom svjedoka B.M. iz istrage od 22. septembra 2011. godine. U vezi sa ovim dokazom, Vrhovni sud FBiH je naveo da je ovaj svjedok u vrijeme kada je navedeni zapisnik sačinjen imao svojstvo privilegiranog svjedoka, jer je sa tada osumnjičenim prvoapelantom B.M. živjela u izvanbračnoj zajednici. Dalje je navedeno da samo postojanje ove izvanbračne zajednice stranke i branitelj nisu osporavali. Zatim je Vrhovni sud FBiH istakao da je u prvobitno provedenom postupku predmetni iskaz na glavnom pretresu pročitan zbog nemogućnosti da se svjedok B.M. pronađe - odgovarajuća primjena odredbe člana 288. stav (2) tada važećeg Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). U tom smislu je Vrhovni sud FBiH istakao da je navedena zakonska odredba nepravilno primijenjena na datu procesnu situaciju. U vezi s tim je istaknuto da nemogućnost čitanja na glavnom pretresu zapisnika sa iskazima privilegiranih svjedoka datih u istrazi proizlazi, posredno, iz odredbe člana 332. st. (2) i (3) ZKPFBiH. Stoga je Vrhovni sud FBiH ukazao da su to razlozi koji su tada opredijelili taj sud da zaključi kako je predmetni istražni iskaz svjedoka B.M. nezakonito korišten na glavnom pretresu i da se zbog toga na njemu ne može zasnovati sudska odluka. Također je ukazano da nemogućnost da se prihvati iskaz privilegiranog svjedoka iz istrage i njegovog čitanja na novom glavnom pretresu, koji se održava nakon ukidanja prve prvostepene presude, proizlazi iz odredbe člana 331a. stav (5) tada važećeg ZKPFBiH.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
12. Okružno tužilaštvo je 9. decembra 2016. godine protiv apelanata podiglo optužnicu (koja je potvrđena 13. decembra 2016. godine) zbog postojanja osnovane sumnje da su kao saizvršioci počinili krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivično djelo krađa iz člana 231. stav (1) navedenog zakona.
13. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 003818 17 K od 17. januara 2018. godine apelanti su proglašeni krivim da su u vrijeme (3. septembra 2011. godine), mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude, s namjerom da pribave protivpravnu imovinsku korist (upotrebom sile protiv drugog lica), oduzeli tuđe pokretne stvari, učinili krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZRS, pa su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po osam godina.
14. U obrazloženju je prvenstveno ukazano na dokaze koji su korišteni u predmetnom krivičnom postupku (pobliže navedene na str. 3. i 4. presude). S tim u vezi je navedeno i da je, na osnovu člana 288. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), pročitan, između ostalih, i iskaz svjedoka B.M. od 22. septembra 2011. godine, „čije je boravište nepoznato pa se nije mogao pronaći“. Dalje je navedeno da je odbrana kao svoje dokaze uložila, između ostalog, i Presudu Vrhovnog suda FBiH broj 04 0 K 003843 14 Kžk od 17. februara 2015. godine. Potom je Okružni sud naveo da je odbio prijedlog odbrane da se saslušaju kao svjedoci T.R., S.B. i A.K., kao i da se na okolnost da je prvoapelant bio u izvanbračnoj vezi sa svjedokom B.M. sasluša svjedok H.M., jer je sud ocijenio da su provedenim dokazima te činjenice i okolnosti razjašnjene i da je za izvođenje ovih dokaza nepotrebno. Također je ukazano da je branilac apelanata, između ostalog, naveo da se iskaz svjedoka B.M. ne može koristiti kao dokaz, jer nije pribavljen na zakonit način budući da je u vrijeme davanja tog iskaza bila u izvanbračnoj zajednici sa prvoapelantom a nije propisno upozorena da nije dužna da svjedoči i da bez tog dokaza ne postoji nijedan drugi dokaz koji apelante može dovesti u vezu sa izvršenjem predmetnog krivičnog djela.
15. Naime, Okružni sud je naveo da je izvršio analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u vezi sa drugima, u smislu člana 295. ZKPRS, te da je odlučio kao u izreci presude. S tim u vezi je Okružni sud opisao činjenice koje nisu bile sporne među strankama (pobliže opisano na strani 7. presude), a potom ukazao na već navedene tvrdnje odbrane. S tim u vezi je navedeno da je sud prihvatio navode odbrane da je u vrijeme davanja iskaza (22. septembra 2011. godine) svjedok B.M. imala svojstvo privilegiranog svjedoka, jer iz njegovog sadržaja proizlazi da je u to vrijeme bila u izvanbračnoj zajednici sa prvoapelantom u kojoj su stekli jedno dijete, pa je zbog tog razloga sud odbio prijedlog odbrane za provođenje dokaza na tu okolnost. Međutim, Okružni sud je istakao da nije prihvatio prigovore kojima se osporava zakonitost ovog dokaza, jer, suprotno stanovištu odbrane, smatra da je prilikom saslušanja navedeni svjedok propisno upozoren, u smislu člana 148. stav (1) ZKPRS, da nije dužan da svjedoči i da se jasno izjasnio i izričito odrekao ovog prava kada je izjavio: „Želim svjedočiti“ i kada je potpisao zapisnik na dnu stranice na kojoj je ta izjava i unesena. Također je navedeno i da je sud ocijenio i prigovore odbrane u kojima se poziva na presudu Vrhovnog suda FBiH (od 17. februara 2015. godine) uz obrazloženje da se ne radi o identičnim procesnopravnim situacijama, te da se u konkretnom slučaju navedeni zapisnik može koristiti kao dokaz „budući da je, prema izjavi prvoapelanta, prije više godina vanbračna zajednica prestala da postoji, pa ovaj svjedok više i nema svojstvo privilegiranog svjedoka“.
16. Dalje je navedeno da sud nije prihvatio ni prigovore odbrane kojima se prigovara vjerodostojnosti iskaza svjedoka D.P. iz istrage (sa zapisnika od 29. novembra 2011. godine), jer je navedeni svjedok „tako detaljno i uvjerljivo opisao događaj od 29. novembra 2011. godine i ono što je uslijedilo nakon toga da jednostavno ne bi bilo moguće da su mu poznate sve te pojedinosti, a da u tom događaju nije i sam učestvovao“. S tim u vezi je ukazano na sadržaj iskaza navedenog svjedoka (pobliže opisano na strani 8. presude), te navedeno da je navedeni iskaz u potpunom skladu i sa iskazom svjedoka A.O., zapisnikom o uviđaju policijske stanice, foto-dokumentacijom lica mjesta i snimkom nadzorne kamere označene benzinske pumpe, kao i da je u saglasnosti sa iskazima označenih svjedoka (pobliže opisano na str. 8. i 9. presude). Na osnovu tih dokaza, Okružni sud je naveo da je utvrdio da su u kritično vrijeme upravo apelanti otuđili putničko vozilo marke „fiat bravo“, vlasništvo A.O. Pritom je Okružni sud naveo i da je ocijenio i prigovore odbrane da je protiv apelanata bila obustavljena istraga za „ovo djelo“, ali da je jasno da takvi prigovori ne mogu dovesti u pitanje ovakav zaključak, jer to što je istraga obustavljena samo po sebi ne znači da djelo nije izvršeno i da u njemu nisu učestvovali apelanti kao izvršioci.
17. Zatim je Okružni sud naveo da je sa posebnom pažnjom analizirao iskaz svjedoka B.M., koja je u kritično vrijeme živjela u izvanbračnoj zajednici sa prvoapelantom i koja je očito ključni svjedok optužbe. S tim u vezi je ukazano na sadržaj njene izjave (pobliže opisano na strani 9. presude), te da njen iskaz sud prihvata kao vjerodostojan, koji je u skladu sa drugim materijalnim dokazima, a prije svega, sa snimcima nadzornih kamera i zapisnikom o uviđaju, ali i sa iskazima svjedoka B.S. i D.P. iz istrage, te da on nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima. Dovodeći iskaz navedenog svjedoka u vezu sa drugim označenim iskazom, Okružni sud je naveo da nema nikakve sumnje da su apelanti izvršioci predmetnog (krivičnog) djela. S tim u vezi je dalje ukazano na sadržaj iskaza pojedinačno označenih svjedoka, te materijalne dokumentacije kojima se sud rukovodio kod navedenog zaključka (pobliže opisano na str. 10. i 11. presude). Isto tako je navedeno i da sud nije posebno ocijenio iskaz, nalaz i mišljenje vještaka Gregora Kovača, kao i dopunu tog nalaza, zato što navedeni svjedok nije mogao ni potvrditi, niti isključiti mogućnost da se na snimcima nadzornih kamera nalaze apelanti, pa ti dokazi nisu ni mogli poslužiti kao pouzdan osnov za identifikaciju izvršilaca predmetnog djela. Također je ukazano i da sud nije koristio kao dokaz zapisnik o prepoznavanju predmeta, jer je prihvatio prigovor odbrane da nije sačinjen u skladu sa odredbom člana 150. stav (3) ZKPRS. Konačno, Okružni sud je naveo da je djelimično izmijenio činjenični opis djela u odnosu na optužnicu, tako što je izostavio činjenice koje nisu dokazane (da su apelanti na vozilo „fiat bravo“ postavili registarske tablice označenog broja) i činjenice koje nisu od značaja za postojanje krivičnog djela (da je vozilo pronađeno zapaljeno), te sam čin izvršenja uredio tako da što jasnije opiše radnje izvršilaca, pazeći pritom da ne povrijedi i objektivni identitet optužnice. Na kraju je istaknuto da su apelanti u izvršenju predmetnog djela bili svjesni svog djela i htjeli njegovo izvršenje (direktni umišljaj).
18. Presudom Vrhovnog suda RS broj 13 0 K 003818 18 Kž od 13. novembra 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i njihovog branioca, te potvrđena prvostepena presuda.
19. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da, suprotno žalbenim tvrdnjama, nema povrede prava na odbranu, budući da je prvostepena presuda ocjenom svih provedenih dokaza našla da je nesumnjivo dokazano da su apelanti počinili krivično djelo za koje se terete optužnicom, odnosno da nije imala nikakvu sumnju u krivicu apelanata za to djelo, zbog čega nije ni bilo osnova za primjenu principa in dubio pro reo. Dalje je navedeno da, suprotno žalbenim tvrdnjama, zapisnik o saslušanju svjedoka B.M. iz istrage (od 22. septembra 2011. godine) nije nezakonit dokaz. S tim u vezi je istaknuto da je navedeni svjedok propisno upozoren u smislu člana 148. stav (1) ZKPRS da nije dužan da svjedoči i nakon toga se on jasno i izričito odrekao ovog prava, navodeći: „Želim svjedočiti“, a zatim potpisao zapisnik na dnu stranice na kojoj je ta izjava i unesena. Isto tako je Vrhovni sud istakao da se navedeni zapisnik može koristiti kao dokaz s obzirom na to da je, i prema izjavi samog prvoapelanta, vanbračna zajednica prestala da postoji prije više godina, pa ovaj svjedok više i nema svojstvo privilegiranog svjedoka. Također je navedeno i da je neosnovano pozivanje žalbe na presudu Vrhovnog suda FBiH (od 17. februara 2015. godine, koji je u tom predmetu zauzeo stanovište da se ne može koristiti kao zakonit dokaz zapisnik sa iskazom svjedoka B.M. od 22. septembra 2011. godine), budući da se ne radi o identičnim procesnopravnim situacijama. Pritom je navedeno da su žalbeni prigovori kojima se ističe da navedena upozorenja postoje i u ostalim zapisnicima o saslušanju svjedoka, koji nisu privilegirani, potpuno irelevantni. S obzirom na sadržaj navedenog zapisnika, te činjenicu da ga je svjedok B.M. i potpisao, Vrhovni sud RS je naveo da on u vrijeme održavanja pretresa pred prvostepenim sudom više nije imao svojstvo privilegiranog svjedoka zbog čega je, i po ocjeni Vrhovnog suda RS, taj zapisnik zakonit dokaz i na njemu se može zasnivati sudska odluka.
20. Dalje je Vrhovni sud RS naveo da, suprotno žalbenim prigovorima, Okružni sud nije prekoračio optužbu i time počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav (1) tačka i) ZKPRS s obzirom na to da se prvostepena presuda odnosi na lica koja su optužena i na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj optužnici, te da je zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu, pa je na bazi takvih utvrđenja izvršena neznatna korekcija u činjeničnim opisima djela, koja su ostala u okviru istog događaja i istog krivičnog djela iz potvrđene optužnice.
21. Isto tako, suprotno žalbenim navodima, Vrhovni sud RS je ukazao da izreka prvostepene presude nije nerazumljiva, niti protivrječna sama sebi, niti njenim razlozima i da obrazloženje te presude sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnog djela i krivice apelanata i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu KZRS. Pored toga je Vrhovni sud RS naveo i da su bez osnova i žalbeni prigovori kojima se ističe da je protiv apelanata bila obustavljena istraga u vezi sa otuđenjem PMV „fiat bravo“, jer to što je istraga obustavljena, samo po sebi ne znači da djelo nije izvršeno i da u njemu nisu učestvovali apelanti kao izvršioci.
22. Stoga je Vrhovni sud RS naveo da su činjenična utvrđenja prvostepene presude, suprotno prigovorima, potpuna i pravilna, te da su zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su izneseni u obrazloženju prvostepene presude, te ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav (2) ZKPRS. Na osnovu takvog pristupa ocjeni dokaza, Vrhovni sud RS je istakao da je izveden konačan i pravilan zaključak da su apelanti počinili predmetno krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZRS, slijedom čega su neosnovani prigovori kojima se ta utvrđenja dovode u sumnju.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija
23. Iz sadržaja predmetnih apelacija proizlazi da apelanti smatraju da su im osporenim odlukama, odnosno u predmetnom krivičnom postupku prekršena, prije svega, prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također se ukazuje i na kršenje prava obuhvaćenih članom 3, članom 4. st. 1. i 2, članom 5. stav 1. tač. a) i b) i članom 13. Evropske konvencije, kao i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti ističu i kršenje pojedinačno označenih odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
24. Naime, apelanti prvenstveno ukazuju da presuđenje u ovoj krivičnopravnoj stvari nema uporište u izvedenim dokazima, te da se zasniva na nezakonitim dokazima na kojima se presuda nije mogla zasnovati (prije svega, na izjavi svjedoka B.M, kao i svjedoka D.P.). S tim u vezi se navodi da svjedok B.M. ima status privilegiranog svjedoka (nevjenčana supruga prvoapelanta). U tom smislu se apelanti referiraju (AP 522/19) i na stav Vrhovnog suda FBiH iz presude od 17. februara 2015. godine), argumentirajući da je Vrhovni sud RS u konkretnom predmetu kod donošenja osporene drugostepene odluke morao uvažiti taj stav, jer se radi o „jedinstvenom pravnom kontinentalnom sistemu, identičnom svjedoku i datumu davanja izjave“, kao i da jednom utvrđena nezakonitost ostaje nezakonita i da je ne može „konvalidirati proizvodan stav prvostepenog suda“. Dalje se navodi da je izreka osporene presude nerazumljiva, te protivrječna sama sebi i razlozima, odnosno da ne sadrži odlučne razloge na osnovu kojih je sud uzeo činjenice i dokaze koji se mogu primijeniti na štetu apelanata, pritom ne primjenjujući opšte načelo in dubio pro reo, shodno odredbi člana 3. stav 2. ZKPRS. Zatim, apelanti ističu (AP 522/19) da je sud prekoračio optužbu na način da je samoinicijativno i na „sebi svojstven način“ direktno intervenirao u sam identitet optužnice (tako što je izostavio činjenice koje nisu dokazane: da su apelanti na PMV „fiat bravo“ postavili registarske tablice označenog broja). Također, apelanti ukazuju (AP 522/19) da je sud, favorizujući optužbu, apelante doveo u neravnopravan položaj, navodeći s tim u vezi i da je sud na glavnom pretresu odbio da sasluša svjedoke (R.K., S.B. i A.K.) koje je odbrana (prvoapelanta) predložila.
b)Odgovori na apelacije
25. Vrhovni sud RS je naveo da su navodi apelacija neosnovani, jer je taj sud donio pravilnu i zakonitu (osporenu) presudu kojom nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje, niti su povrijeđene druge odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, niti Evropske konvencije na koje se apelanti pozivaju. S tim u vezi je istaknuto da je Vrhovni sud RS savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS ocijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne odgovore, slijedom čega je predloženo da se predmetne apelacije odbiju kao neosnovane.
26. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, odnosno prava na koja se apelanti pozivaju u predmetnim apelacijama, slijedom čega je predloženo da se one odbiju kao neosnovane.
27. Republičko tužilaštvo je navelo da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje, te da je Vrhovni sud RS dao logična i jasna obrazloženja na sve žalbene na navode apelanata, pritom se pozivajući na sve relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Dalje je navedeno da je odluka o krivičnoj odgovornosti apelanata donesena nakon provedenog dokaznog postupka na pretresu pred Okružnim sudom, kojem su prisustvovali apelanti i njihovi branioci, te na kojem su apelanti imali mogućnost ispitivati svjedoke optužbe i odbrane, kao i izvoditi svoje dokaze u svrhu dokazivanja tvrdnji odbrane. Činjenica da je postupak završen osuđujućom presudom za apelante, po ocjeni Republičkog tužilaštva, ne znači da je povrijeđen član
6. Evropske konvencije, odnosno da se ne može zaključiti da se radi o nejednakom tretmanu apelanata na glavnom pretresu u odnosu na Tužilaštvo. Osim toga je navedeno i da je Okružni sud upravo u prvostepenoj presudi jasno naveo da određeni dokazi nisu pribavljeni na zakonit način, kao što je i navedeno da sud nije posebno ocijenio iskaz i nalaz vještaka Gregora Kovača zbog toga što vještak nije mogao ni potvrditi, ali ni isključiti mogućnost da se na snimcima nadzornih kamera nalaze apelanti. Dakle, Republičko tužilaštvo je istaklo da iz navedenog jasno proizlazi da su obje strane imale potpuno isti tretman u prezentiranju slučaja i da su obje strane u postupku u izvođenju svojih dokaza imale potpuno identičan procesni položaj. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je postupak, sagledan u cjelini, bio pravičan, pa je predloženo da se predmetne apelacije odbiju kao neosnovane.
V.Relevantni propisi
28. Krivični zakon Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnog djela (septembar 2011. godine) stavljenog apelantima na teret, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Razbojništvo Član 233. st. (1) i (2) (1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili ako je učinjeno iz mržnje ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.
29. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3. stav (2) (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Zakonitost dokaza Član 10. st. (1) i (2) (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Lica koja mogu odbiti svjedočenje Član 148.
(1) Svjedočenje mogu odbiti:
a) bračni i vanbračni supružnik osumnjičenog, odnosno optuženog, […] (2) Organ koji vodi postupak dužan je da lica iz stava 1. ovog člana, prije njihovog saslušanja ili čim sazna za njihov odnos prema osumnjičenom, odnosno optuženom upozori da ne moraju svjedočiti. Upozorenje i odgovor se unose u zapisnik.
[...] (4) Ako je kao svjedok saslušano lice koje može odbiti svjedočenje, a nije na to upozoreno ili se nije izričito odreklo tog prava ili to upozorenje i odricanje nije uneseno u zapisnik, na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. stav (2) (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.
30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 288. stav (2) Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.
Član 331a. st. (4) i (5) Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda (4) [...] Iskazi saslušanih svjedoka [...] bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, [...].
(5) Odredba stava (4) ovog člana se ne odnosi na osobe, iz člana 97. ovog zakona, koje mogu odbiti svjedočenje.
Član 332. st. (2) i (3) Pretres pred drugostepenim sudom (2) Ako drugostepeni sud ustanovi da je potrebno ponovno izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi ispitanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne strane ili branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne strane ili branitelja iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim Zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276.
stav (2) tačka e) ovog Zakona.
(3) Odredbe stava 2. ovog člana se ne odnose na lica koja mogu odbiti da svjedoče iz člana 97. ovog zakona.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda RS broj 13 0 K 003818 18 Kž od 13. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 7. decembra 2018. godine, a apelacije su podnesene 28. januara, odnosno 4. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelanti ukazuju da su im osporenim odlukama, odnosno da su im u predmetnom krivičnom postupku prekršena prava primarno iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, a potom i druga prava obuhvaćena kako Ustavom Bosne i Hercegovine, tako i Evropskom konvencijom, kao i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetne apelacije svojom suštinom pokreću isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zbog kojeg razloga će Ustavni sud ispitati navode apelacija po ovom pravnom osnovu.
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...].
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
38. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, te, stoga, oni u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
39. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su isticali u postupku pred redovnim sudovima.
40. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnji da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Također, apelanti ukazuju i da je u predmetnom krivičnom postupku prekršeno načelo in dubio pro reo i da je prekršen princip jednakosti stranaka („jednakost oružja“). Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
41. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i ocijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
42. Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Evropske konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
43. Kada je u pitanju načelo in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da ono predstavlja poseban izraz načela pretpostavke nevinosti (vidi, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj aplikacije 35522/04, presuda od 27. septembra 2007. godine, stav 39), te zahtijeva da sudije ne polaze od unaprijed stvorene ideje da je optuženi počinio djelo na koje se žali, da je teret dokazivanja na tužilaštvu i da sumnja ide u korist optuženog (vidi, Lavents protiv Latvije, broj aplikacije 58442/00, presuda od 28. novembra 2002. godine, stav 125).
44. Konačno, u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.
45. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“, tako i onih koje je predlagala odbrana apelanata. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je Okružni sud dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno odbrana apelanata, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Upravo je na ovu činjenicu ukazao i Vrhovni sud RS, odlučujući o žalbi apelanata i njihovog branioca, a koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, odgovorio na sve žalbene navode od suštinskog značaja. Dakle, redovni sudovi su detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da su apelanti kao saizvršioci počinili predmetno krivično djelo razbojništvo. Pritom Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju, prije svega, prvostepene presude Okružnog suda, a potom i drugostepene osporene odluke sadržani svi prigovori odbrane apelanata koji su isticani kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i u navodima predmetnih apelacija, a koji se tiču primarno kvaliteta i zakonitosti pojedinih dokaza, a posebno iskaza svjedoka B.M. i svjedoka D.P. koje su dali u fazi istrage, u kontekstu ostalih dokaza kako subjektivne, tako i objektivne prirode. Zatim, iz obrazloženja odluka donesenih u predmetnom krivičnom postupku ne proizlazi ni da su Okružni sud i Vrhovni sud RS stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka (datih kako u fazi istrage, tako i na glavnom pretresu) izveli paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Okružni sud, a potom i Vrhovni sud RS načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Pri tome, u kontekstu ocjene dokaza, Ustavni sud zapaža da su apelanti posebno istakli navod da je osuđujuća presuda donesena na osnovu nezakonitog dokaza, argumentirajući to činjenicom da je u predmetnom postupku korišten iskaz svjedoka B.M. koji je dala u fazi istrage 22. septembra 2011. godine, a za koji je Vrhovni sud FBiH u presudi (od 17. februara 2015. godine) donesenoj u drugom krivičnom postupku utvrdio da ga je prvostepeni sud nezakonito koristio. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u tom drugom krivičnom postupku sudilo apelantima za drugo krivično djelo (ubistvo), te da je tačno da je Vrhovni sud FBiH u presudi (od 17. februara 2015. godine) u obrazloženju, između ostalog, zaključio da je navedeni svjedok u vrijeme kada je navedeni zapisnik sačinjen imao svojstvo privilegiranog svjedoka, jer je sa tada osumnjičenim prvoapelantom živjela u izvanbračnoj zajednici. Osim toga, Ustavni sud naglašava da se u takvim okolnostima radilo o procesnoj odluci koja se ticala dopustivosti određenog dokaza u kontekstu primjene materijalnog prava kod utvrđenja krivice apelanata za drugo krivično djelo.
47. S druge strane, iz obrazloženja osporenih odluka u ovom predmetu proizlazi da su redovni sudovi zauzeli stav da navedeni istražni iskaz svjedoka B.M. nije nezakonit dokaz na kojem se ne može zasnivati sudska odluka. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju postavlja pitanje je li primjena odredbe člana 288. stav (2) ZKPRS u ovoj krivičnojpravnoj stvari bila proizvoljna, budući da je na osnovu navedene zakonske odredbe sporni istražni iskaz svjedok B.M. (koja se nije mogla pronaći, tj. koja je bila nedostupna organima krivičnog gonjenja u ovom postupku) uvršten u dokaznu građu i korišten na glavnom pretresu pred Okružnim sudom, te na osnovu kojeg je, između ostalog, i donesena osporena prvostepena osuđujuća presuda za apelante za krivično djelo razbojništvo. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi u ovom predmetu stav o zakonitosti navedenog dokaza argumentirali prvenstveno činjenicom da je sporni iskaz sačinjen u skladu sa odredbama člana 148. ZKPRS, ukazujući u tom smislu i na utvrđenu činjenicu da je svjedok M.B. u međuvremenu izgubila status privilegiranog svjedoka koji je imala tokom davanja predmetnog istražnog iskaza. Ono što je, prema mišljenju Ustavnog suda, odlučujuće u konkretnom slučaju kod ocjene zakonitosti navedenog dokaza jeste poštivanje obaveza od ovlaštenih organa javne vlasti (krivičnog gonjenja) prilikom davanja sporne izjave-iskaza navedenog svjedoka u svjetlu relevantnih krivičnoprocesnih normi i u kojoj mjeri je takvo postupanje bilo od utjecaja na krivični postupak sagledan u cjelini. U tom smislu Ustavni sud ponavlja da iz obrazloženja kako prvostepene presude, tako i osporene presude proizlazi da je kao nesporno utvrđeno da je navedeni svjedok nakon upozorenja bio izričit (prilikom davanja izjave na zapisnik u istrazi) da želi svjedočiti, te da je ta njegova izjava unesena u zapisnik koji je on svojevoljno i svojeručno potpisao bez primjedaba u smislu relevantnih procesnih normi koje se odnose na način saslušanja svjedoka. U takvim okolnostima, sve i ukoliko bi se prihvatila tvrdnja apelanata da je navedeni svjedok imao sve vrijeme status privilegiranog svjedoka, prema mišljenju Ustavnog suda, on se na već opisani način odrekao svog prava da odbije svjedočiti, kako je to upravo i konstatovao prvo Okružni sud u prvostepenoj osporenoj odluci, a potom i Vrhovni sud RS u drugostepenoj osporenoj odluci. Stoga se, po ocjeni Ustavnog suda, ne čini proizvoljnim stav Okružnog suda iz osporene prvostepene presude (koji je potvrdio ujedno Vrhovni sud RS u osporenoj odluci - u pogledu ovog žalbenoapelacionog navoda iz apelacije broj AP 522/19) da se u konkretnom slučaju ne radi o identičnim procesnopravnim situacijama u svjetlu zaključaka Vrhovnog suda FBiH iz presude od 17. februara 2015. godine, kako to smatraju apelanti (u pogledu pravne kvalifikacije i dopuštenosti korištenja istražnog iskaza svjedoka M.B.), odnosno situaciji u kojoj bi se eventualno otvorilo pitanje poštivanja pravne sigurnosti kao ustavnog principa i segmenta prava na pravično suđenje na koji se indirektno ukazuje apelacionim navodima. U svjetlu ovog zaključka, Ustavni sud smatra da je pitanje kako statusa svjedoka B.M. i njenog istražnog iskaza u predmetnom krivičnom postupku raspravljeno u kontekstu izvedenih dokaza i na osnovu slobodne ocjene dokaza, te sudijske diskrecije da ocijeni dokaze u svakom konkretnom slučaju, posljedično čemu se ne može govoriti o proizvoljnoj primjeni člana 288. stav (2) ZKPRS u predmetnom postupku u kojem su donesene osporene odluke u kontekstu tumačenja zakonitosti istražnog iskaza svjedoka M.B. a u vezi sa primjenom odredaba, prije svega, člana 148. stav (4), te potom i člana 10. stav (2) ZKPRS koje govore o nemogućnosti zasnivanja sudske odluke na dokazima pribavljenim kršenjem bitnih odredaba krivičnog postupka.
48. Zatim, Ustavni sud primjećuje da su apelanti ukazali i da su u predmetnom postupku bili u neravnopravnom položaju u odnosu na optužbu. Na navedeni način apelanti problematiziraju poštivanje principa jednakosti u postupanju strana u postupku, u smislu člana 14. ZKPRS. Ovi navodi se, po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima nerijetko podudara sa pravom na „jednakost oružja“ kao elementom pravičnog suđenja koji se podrazumijeva po članu 6. stav 1. Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, po ocjeni Ustavnog suda, od odlučnog značaja je da li je apelantima i njihovoj odbrani bilo omogućeno da ravnopravno učestvuju u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno je li im pružena mogućnost da unakrsno ispitaju svjedoke i pobijaju sadržaj njihovih iskaza kako onih datih na (glavnom) pretresu, tako i onih datih u fazi istrage (vidi, Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same krivičnopravne odgovornosti apelanata, tj. krivice. Dovodeći navedene stavove u vezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje krivične odgovornosti apelanata u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već na cjelokupno provedenom dokaznom postupku na usmenom (i javnom) pretresu/pretresima u pogledu kojih je apelantima, tj. njihovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporavaju. Pri tome Ustavni sud ističe da je odbrani apelanata u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke. Stoga, u situaciji kada utvrđenje krivice apelanata nije isključivo i jedino zasnovano na izjavi primarno svjedoka B.M., a potom i svjedoka D.P,, već na sveukupnosti ocjene izvedenih dokaza kako optužbe, tako i odbrane, u smislu čl. 15. i 295. ZKPRS, te kada iz stanja spisa predmeta (niti apelacionih navoda) ne proizlazi da je odbrana apelanata bila lišena pred redovnim sudovima (na glavnom pretresu pred Okružnim sudom) mogućnosti pobijanja kako iskaza navedenih svjedoka iz faze istrage, tako i ostalih dokaza izvedenih tokom glavnog pretresa, Ustavni sud smatra da odbrana apelanata nije bila u konvencijskom smislu ograničena i dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da je apelantima povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku, u smislu člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
49. Konačno, kada su u pitanju navodi apelacije (AP 522/19) da je u predmetnoj pravnoj stvari narušen identitet optužbe na štetu apelanata, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se (objektivni) identitet optužbe i presude ogleda u tome što se presuda može odnositi samo na djelo koje je obuhvaćeno optužbom, a da se o prekoračenju optužbe radi samo onda kada se presuda odnosi na drugo ili drugačije djelo od onoga koje je predmet optužbe. Međutim, u konkretnom slučaju apelanti su osuđeni upravo za djelo koje im je, između ostalog, optužbom stavljeno na teret (razbojništvo), pritom imajući u vidu da samo obrazloženje prvostepene presuda upravo sadrži obrazloženje koje se tiče ovog apelacionog navoda, a koje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim, slijedom čega je neosnovan ovaj navod apelanata. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud svoj zaključak (potvrđen osporenom odlukom Vrhovnog suda RS) o postojanju predmetnog krivičnog djela-razbojništvo u kontekstu radnji apelanata izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali svoje odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelante, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo, u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju odbrani apelanata u kontekstu navoda apelacija nisu uskraćene bilo kakve procesne garancije obuhvaćene članom 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu već citiranih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanata, sagledan u cjelini sa aspekta primjene procesnog i materijalnog prava, u odnosu na utvrđivanje krivičnopravne odgovornosti apelanata i osiguranje procesnih garancija nije bio pravičan u smislu poštivanja garancija člana 6. Evropske konvencije.
51. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacija u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem su apelanti proglašeni krivima za počinjenje krivičnog djela razbojništvo iz člana 233. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZRS koje im je optužnicom i stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u presudama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanata poštovani svi standardi prava na pravično suđenje pri čemu je posebno obrazloženo zašto iskaz svjedoka dat u istrazi, koji je korišten u predmetnom postupku, u smislu relevantnih odredaba ZKP ne predstavlja nezakonit dokaz.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević