Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-693/19 (I. K.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Miješanje u porodični život
- Upravni postupak
- Protjerivanje stranaca
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o zaštiti tajnih podataka
- Zakon o strancima
- Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o zaštiti tajnih podataka
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o strancima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti tajnih podataka
Predmeti (1)
AP-693/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 693/19, rješavajući apelaciju Izeta Kačapora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Izeta Kačapora podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 030619 18 U od 18. januara 2019. godine u odnosu na pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Kačapora podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 030619 18 U od 18. januara 2019. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 13.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Izet Kačapor (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Republike Sjeverne Makedonije, kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 030619 18 U od 18. januara 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Ministarstva – Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 14. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Ministarstvo su dostavili odgovore 22, odnosno 25. septembra 2020. godine. Služba nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješavajući o apelantovom zahtjevu za izmjenu rješenja o odobrenom stalnom boravku u BiH, Služba je donijela Rješenje broj UP-1/18.5.1-07.3-67/18 od 5. jula 2018. godine kojim je apelantu otkazala pravo na stalni boravak odobren rješenjem Službe od 28. augusta 2009. godine, poništila naljepnicu o odobravanju stalnog boravka broj B0055670 i izrekla mjeru protjerivanja s teritorije BiH sa zabranom ulaska i boravka u periodu od četiri godine računajući od dana napuštanja teritorije BiH. Istim rješenjem apelantu je naloženo da napusti teritoriju BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju, pod prijetnjom prisilnog izvršenja, te je određeno da mu se do napuštanja teritorije BiH uz potvrdu privremeno oduzimaju sve putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelant 10. aprila 2018. godine obratio Službi – Terenskom centru Tuzla, zahtjevom za izmjenu rješenja o odobrenom stalnom boravku u BiH. Dalje je navedeno da je, postupajući po službenoj dužnosti, Služba u skladu sa članom 75. stav (2) Pravilnika o ulasku i boravku stranaca izvršila provjere u evidencijama Službe, operativne provjere na terenu, kao i provjere u službenim i operativnim evidencijama organa nadležnih za sprovođenje zakona u BiH, te da se u vezi s tim obratila Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH (u daljnjem tekstu: OSA) koja je u skladu sa članom 8. stav 4. Zakona o strancima nadležna za vršenje sigurnosnih provjera za strance s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti. Zatim, konstatovano je da je OSA dostavila Službi informacije označene „određenim stepenom tajnosti“ iz kojih je evidentno da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Također, ukazano je da je uvidom u evidencije Službe utvrđeno da apelant od 28. augusta 2009. godine ima odobren stalni boravak na osnovu kontinuirano odobravanih privremenih boravaka u BiH u trajanju dužem od pet godina. Služba je, pored toga, konstatovala da je 5. jula 2018. godine, neposredno prije donošenja odluke kao u dispozitivu, od apelanta uzeta izjava u zapisnik kada je apelant upoznat da postoje određene sigurnosne smetnje za njegov ostanak u BiH, a potom mu omogućeno izjašnjenje u pogledu utvrđenih činjenica, kao i pravo na pružanje besplatne pravne pomoći s ciljem zaštite prava i interesa u predmetnom postupku. Navedeno je da se apelant u tom pogledu izjasnio da je zaposlen na poslovima direktora u firmi „Tes-Shop“ d.o.o., da nikada nije bio u sukobu sa zakonom, kako u BiH tako i u matičnoj državi. Naveo je da u BiH živi u bračnoj zajednici s državljankom BiH, Selmom Ahmetović-Kačapor, u kojoj imaju dvoje djece koja su također državljani BiH. U pogledu kvalifikacije da predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, javnom poretku ili međunarodnim odnosima, apelant se izjasnio da nema nikakve veze s bilo kakvim kriminalnim aktivnostima, niti postoje bilo kakve njemu poznate okolnosti da se dovodi u vezu s bilo kakvim krivičnim djelima. Služba je dalje istakla da je članom 96. stav 1. tačka n) Zakona o strancima propisano da će se strancu u BiH otkazati boravak ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. U stavu 2. istog člana propisano je da ako se strancu otkazuje stalni boravak iz razloga propisanih stavom 1. tačke a), b), c), d), f), h), i), j), m), n) ili r) tog člana, može mu se uz otkaz boravka izreći i mjera protjerivanja sa zabranom ulaska u BiH. Služba je zaključila da i pored činjenice da apelant već duže od pet godina boravi u BiH, da živi u bračnoj zajednici s državljankom BiH s kojom ima dvoje djece, taj organ nije mogao zanemariti dostavljenu sigurnosnu procjenu nadležne agencije, kao i informacije sadržane u njoj, iz kojih jasno proizlazi da je apelant u toku svog boravka u BiH preduzimao određene aktivnosti koje narušavaju sigurnost BiH. Služba je istakla da dostavljena procjena nadležne agencije ima primat u odnosu na apelantov stepen integrisanosti u BiH. Prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska Služba je cijeneći utvrđene činjenice u pogledu stepena integrisanosti apelanta, državljanina Republike Sjeverne Makedonije, u BiH odlučila da je period od četiri godine opravdan i proporcionalan u odnosu na utvrđenu smetnju za apelantov daljnji boravak u BiH. Također, zaključila je da donošenjem odluke o protjerivanju s teritorije BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, cijeneći sve dokaze kako pojedinačno tako i njihovoj uzajamnoj vezi, pri tom vodeći računa o svim otežavajućim i olakšavajućim okolnostima, Služba je na osnovu člana 96. stav 1. tačka n) i stava 2. istog člana Zakona o strancima donijela odluku kao u izreci.
8. Apelant se žalio protiv navedenog rješenja Službe. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06- 07-2-66/18 od 6. augusta 2018. godine odbilo apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Službe od 5. jula 2018. godine i potvrdilo navedeno prvostepeno rješenje.
9. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da se iz priloga prvostepenog spisa, i to zapisnika o usmenoj izjavi stranke od 5. jula 2018. godine vidi da je apelant saslušan na okolnosti koje se odnose na njegov boravak u BiH i na saznanja i informaciju da se kao stranac dovodi u vezu sa preduzimanjem aktivnosti koje su u suprotnosti sa zakonom BiH. Cijeneći navode žalbe, utvrđene činjenice, kao i stanje u spisu predmeta, Ministarstvo je utvrdilo da je prvostepeni organ potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis kada je donio prvostepeno rješenje pozivajući se na član 96. stav 1. tačku n) Zakona o strancima, te stav (2) istog člana Zakona. Utvrđeno je da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu povjerljivog akta agencije BiH koji je dostavljen Službi prema kojem apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, javnom poretku ili međunarodnim odnosima BiH, pa je opravdana primjena člana 96. stav 1. tačka n) Zakona o strancima. Članom 8. stav (4) Zakona o strancima je propisano da sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, vrši OSA. Dalje je istaknuto da su informacije koje u skladu sa članom 8. Zakona o strancima dostavlja OSA obavezujuće za prvostepeni i drugostepeni organ. Dalje je navedeno da je to ministarstvo izvršilo uvid u tajni dio prvostepenog spisa, i to u informaciju OSA-e koja je dostavljena Službi i u kojoj je navedeno da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, javnom poretku ili međunarodnim odnosima. Ministarstvo je nadalje utvrdilo da su neosnovani navodi žalbe da apelant nije upoznat zašto predstavlja prijetnju sigurnosti budući da se radi o povjerljivim podacima. Pored toga, istaknuto je da, u smislu člana 11. Zakona o zaštiti podataka, sva lica iz čl. 5. i 6. Zakona o zaštiti tajnih podataka koja imaju zakonsko ovlaštenje za pristup tajnim podacima (dakle i službena lica koja vode postupak) imaju obavezu da kao tajne čuvaju podatke sve do skidanja s njih oznake tajnosti. Ograničenja u pogledu prezentovanja apelantu navedenih dokaza pribavljenih u prvostepenom postupku i prezentovanje sadržaja tih dokaza u obrazloženju osporenog rješenja, zaključilo je Ministarstvo, proizlaze iz odredbi čl. 8. i
10. Zakona o zaštiti tajnih podataka, te člana 72. stav 4. Zakona o upravnom postupku.
10. Ministarstvo je također zaključilo da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije jer je apelant oženjen državljankom BiH s kojom ima dvoje djece, koja su također državljani BiH. Ministarstvo je istaklo da je članom 8. stav
2. Evropske konvencije propisano da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti i javne sigurnosti. Da bi miješanje bilo opravdano ono mora biti u skladu sa zakonom. Polazeći od člana 8. stav 2. Evropske konvencije i odredbi Zakona o strancima, Ministarstvo je smatralo da je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti, pa otkaz privremenog boravka i apelantovo protjerivanje iz BiH na osnovu jasno definisanih odredbi i u postupku propisanim Zakonom o strancima ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život, te je, kako je zaključeno, uplitanje u apelantovo pravo na porodični život predviđeno zakonom i nužno je u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti.
11. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Sud BiH odbio Presudom broj S1 3 U 030619 18 U 2 od 18. januara 2019. godine.
12. Sud BiH je u obrazloženju presude istakao da je apelant u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor pred tim sudom naveo da osporava pravilnost i zakonitost pobijanog akta zbog bitne povrede postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U tužbi je također naveo da u BiH boravi dugi niz godina, da je u braku s državljankom BiH, s kojom ima dvoje djece, te da je vlasnik firme koja upošljava više lica. Bitnu povredu postupka apelant vidi u tome što u postupku nije upoznat s informacijom OSA-e, slijedom koje je i donesena odluka o odbijanju apelantovog zahtjeva za izmjenu rješenja, kao i da prvostepeni organ i tuženo ministarstvo nisu konkretizovali razloge za donošenje navedenih odluka, nego su se samo pozvali na informaciju nadležne agencije.
13. U obrazloženju je dalje navedeno da je Sud BiH radi ocjene pravilnosti pobijanog rješenja tuženog pribavio i izvršio uvid u izvještaj OSA-e, koja u smislu zakona po službenoj dužnosti vrši sigurnosnu provjeru za strance, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. U provedenom postupku Sud BiH je utvrdio da je Ministarstvo pri donošenju konačnog upravnog akta pravilno utvrdilo sve činjenice, koje su od utjecaja za donošenje odluke. Utvrđeno je da je, prema podacima u spisu, što nije osporeno ni navodima tužbe, apelant imao odobren stalni boravak u BiH, te je podnio zahtjev za izmjenu rješenja o odobrenom stalnom boravku. Dalje je navedeno da je postupajući po navedenom zahtjevu prvostepeni organ izvršio provjere u evidencijama Službe, operativne provjere na terenu, te provjere u službenim i operativnim evidencijama organa nadležnih za sprovođenje zakona. Utvrđeno je da je u toku vršenja navedenih provjera prvostepeni organ zaprimio informaciju OSA-e u kojoj je navedeno da apelant preduzima aktivnosti i radnje koje štete javnom interesu BiH, odnosno aktivnosti koje predstavljaju prijetnju javnom poretku. Postupajući po navedenoj informaciji, kako je dalje navedeno, prvostepeni organ je pokrenuo postupak, te je saslušao apelanta na navedene okolnosti i od nadležne agencije zatražio da se s akata koji ispunjavaju uvjet za skidanje oznake tajnosti ta oznaka skine i da se akti prezentuju apelantu. Dalje je istaknuto da je nadležna agencija odgovorila da nijedan akt ne ispunjava uvjete za skidanje elementa tajnosti jer bi se otkrivanjem podataka moglo očekivati izazivanje značajnije štete po legitimne ciljeve i zaštitu sigurnosti BiH, nakon čega je prvostepeni organ primjenom čl. 96. stav 1. tačka (n) i 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima donio rješenje o otkazu boravka i protjerivanju.
14. U odnosu na apelantov prigovor da u pobijanom rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da apelant preduzima aktivnosti i radnje koje štete javnom interesu BiH, odnosno aktivnosti koje predstavljaju prijetnju javnom poretku, Sud BiH je utvrdio da je istaknuti prigovor u suprotnosti s podacima u spisu jer iz dijela spisa tuženog ministarstva, koji nosi oznaku „povjerljivo“, proizlazi osnovanost zaključka tuženog. Sud BiH je zaključio da je Ministarstvo prilikom donošenja odluke pravilno cijenilo relevantne informacije dostavljene od OSA-e. Kako Ministarstvo i Služba kao prvostepeni organ nemaju zakonsku mogućnost da vrše ocjenu činjenica utvrđenih od OSA-e, Sud BiH je smatrao da su upravni organi pravilno na osnovu dostavljenih informacija utvrdili da su se ispunili uvjeti za primjenu člana 96. stav 1. tačka (n) Zakona o strancima. Također je utvrđeno da je apelantov prigovor da mu je prvostepeni organ uskratio da se izjasni o okolnostima slučaja neosnovan. Utvrđeno je da iz spisa predmeta proizlazi da je apelant saslušan prije donošenja rješenja o protjerivanju, prilikom kojeg saslušanja je upoznat o tome da postoje informacije nadležne agencije, a što potvrđuje apelantova izjava, koju je on lično potpisao. Sud BiH je istakao da se predmetno rješenje o otkazu boravka treba posmatrati i u kontekstu Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer u skladu s tim Protokolom stranac može biti ograničen u kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Državni organi za sprovođenje zakona nisu obavezni da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak i takva obaveza izvještavanja nije nijednim zakonom propisana. Sud BiH je istakao da prava stranca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa navedenim Zakonom o strancima, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu, u interesu državne ili javne sigurnosti, pa sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi OSA shodno članu 8. Zakona o strancima.
15. Ocjenjujući pravilnost i zakonitost pobijanog i prvostepenog rješenja, Sud BiH je istakao da je ozbiljno pristupio činjenici da je apelantova porodica nastanjena na teritoriji BiH. Međutim, Sud BiH je zaključio da nema opravdanja da se supruga i djeca na bilo koji način primoravaju na odlazak iz BiH, što ne utječe na činjenicu da to može biti stvar izbora. Stoga je neosnovan apelantov prigovor da se pobijano rješenje zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Sud BiH je smatrao da je, prema tome, apelantovo udaljavanje iz BiH opravdano i u smislu člana 8. stav
2. Evropske konvencije jer miješanje javne vlasti u prava na porodični život stranca koji nezakonito boravi u BiH zbog zaštite nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite prava ili sloboda drugih nužna je mjera u demokratskom društvu, odnosno upotrijebljeno sredstvo i željeni cilj su u konkretnom slučaju u proporcionalnom odnosu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant tvrdi da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. Također, apelant se poziva na odredbe Konvencije o pravima djeteta (član 2.2, član 3.1. i član 16.1). Apelant, u suštini, tvrdi da mu nikada u toku predmetnog postupka nije omogućeno da se upozna sa sadržajem informacija OSA-e na kojima se zasnivaju osporene odluke, te da se eventualno izjasni na navode iz tih informacija, odnosno da nije mogao iznijeti razloge protiv svog protjerivanja, bez obzira na to što je saslušan prije donošenja prvostepenog rješenja. Apelant ukazuje da u osporenim odlukama nije konkretizovano zašto njegovo prisustvo predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, odnosno da su zaključci Suda BiH i organa uprave u tom smislu arbitrarni. Također, apelant ukazuje da se osporene odluke ne obaziru na ukazanu činjenicu da ima dvoje malodobne djece s državljankom BiH. Smatra da se u konkretnom slučaju posebna pažnja mora posvetiti upravo činjenici da ima malodobnu djecu koja, također, imaju svoja prava prema Konvenciji o pravima djeteta i da je u osporenim odlukama izostalo obrazloženje koje bi zadovoljilo prava na zaštitu najboljeg interesa apelantove djece zagarantovana tom konvencijom, a koja su osporenim odlukama odvojena od apelanta. U vezi s tim navodima, apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 5156/15. Apelant tvrdi da se osporenim odlukama nije obaziralo na činjenicu da je apelant „duboko integrisan u ovoj zemlji“, zasnivajući porodicu, obavljajući privrednu djelatnost i zapošljavajući veći broj radnika, odnosno da nedostaje obrazloženje okolnosti da je njegovo protjerivanje zaista neophodno i opravdano, što, prema njegovom mišljenju, predstavlja kršenje člana 8. Evropske konvencije. Također, apelant navodi da ne može da uživa porodični život u drugoj zemlji, a da ne remeti život svoje malodobne djece koja borave u BiH sa svojom majkom. Stavljanje apelantove djece u položaj u kojem im se kao „stvar izbora“ nameće odlazak u drugu državu, s kojom nemaju nikakvu poveznicu, ili odrastanje bez jednog od roditelja, prema apelantovom mišljenju, u potpunoj je suprotnosti sa standardima i svrhom Konvencije o pravima djeteta. Zbog navedenog, apelant smatra da mu je osporenim odlukama kojima mu je naloženo napuštanje teritorije BiH prekršeno pravo na porodični život kako je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
17. Sud BiH je, između ostalog, istakao da je u odluci koja se osporava apelacijom cijenio sve apelantove navode i dao jasno obrazloženje za utvrđenje neosnovanosti apelantove tužbe u konkretnom upravnom sporu. Navedeno je da je Sud BiH u osporenoj odluci raspravio pitanje apelantovog prava na uvid u spise s oznakom tajnosti, cijenio je njegov radni i porodični status, te posljedice konačne upravne odluke na apelantov porodični život. Istaknuto je da su stoga neosnovani navodi apelacije da osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava standarde, kao i ukazivanje na arbitrarnost suda kod odlučivanja i postupanja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da odlukom tog organa uprave i u provedenom žalbenom postupku nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o strancima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 88/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8. stav 4.
(Sloboda kretanja) (4) Sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obavještajno-sigurnosna agencija).
Član 96. stav (1) tačka n) i stav (2) (Razlozi za otkaz boravka) (1)Boravak stranca u BiH otkazuje se ako:
[…]
n) prisustvo stranca u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH; […] (2) Ako stranac ima odobren stalni boravak, on se može otkazati iz razloga propisanih u stavu (1) tač. a), b), c), d), f), i) ili n) ovog člana. Ako se strancu otkazuje stalni boravak iz razloga propisanih stavom (1) tačka n) ovog člana, može mu se uz otkaz boravka izreći i mjera protjerivanja sa zabranom ulaska u BiH.
[…] Član 105.
(Mjera protjerivanja) (1) Protjerivanje je mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, period zabrane ulaska i boravka u BiH može biti duži od pet godina kada to zahtijevaju razlozi zaštite sigurnosti BiH, javnog poretka, javnog reda i mira.
[…] (6) Rješenje o protjerivanju stranca iz BiH, sa zabranom ulaska i boravka u BiH, donosi Služba po službenoj dužnosti ili na obrazloženi prijedlog druge organizacione jedinice Ministarstva, organa za provođenje zakona ili drugog organa.
[…] (10) Strancu se do okončanja postupka, uz potvrdu, privremeno oduzimaju putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH, osim ako pristane dobrovoljno napustiti BiH prije okončanja postupka.
[…] Član 106.
(Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1)Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
[…]
j) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;
[…] (2) Prilikom odlučivanja da li će strancu izreći mjeru protjerivanja iz BiH, kao i prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska, Služba je dužna s naročitom pažnjom ocijeniti sve dokaze i utvrditi sve okolnosti i činjenice bitne za donošenje odluke, kao i stepen integriranosti u BiH, a u skladu s principima zakona kojim se uređuje oblast upravnog postupka BiH.
[…]
20. Zakon o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 4.
(Značenje izraza) Izrazi korišteni u Zakonu imaju sljedeća značenja:
a) tajni podatak je činjenica ili sredstvo koje se odnosi na javnu sigurnost, odbranu, vanjske poslove ili obavještajnu i sigurnosnu djelatnost Bosne i Hercegovine, koji je potrebno, u skladu s odredbama Zakona, zaštititi od neovlaštenih osoba i koji je ovlaštena osoba označila oznakom tajnosti, […]
f) pristup je postupak upoznavanja osobe s tajnim podatkom ili mogućnost upoznavanja osobe s tajnim podatkom na osnovu dozvole za pristup tajnim podacima,
g) korištenje tajnih podataka je postupak upotrebe takvih podataka od ovlaštene osobe pri obavljanju dužnosti, uz zaštitu izvora i načina dolaska do njih, […] Član 5.
(Pristup tajnim podacima svih stepena) (1) Izuzetno od odredbi Zakona, pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju sljedeće osobe:
[…]
d) sudije Suda BiH i Ustavnog suda BiH […] (2)Lica iz stava (1) ovog člana imaju pristup isključivo tajnim podacima potrebnim za obavljanje njihovih dužnosti.
(3)Lica iz stava (1) ovog člana ne mogu zahtijevati pristup tajnim podacima koji se ne odnose na pitanja iz njihove nadležnosti kako su propisane Ustavom, zakonima i propisima.
(4) Lica iz stava (1) ovog člana početkom mandata, odnosno pri preuzimanju dužnosti svojeručno potpisuju izjavu o upoznavanju sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima koji uređuju sigurnost tajnih podataka i preuzimaju obaveze postupanja prema tajnim podacima u skladu sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima.
Član 8.
(Značenje izraza „tajni podatak“) Tajnim se smatra podatak čije bi otkrivanje neovlaštenoj osobi, sredstvima javnog informiranja, organizaciji, instituciji, organu ili drugoj državi, odnosno organu druge države, moglo prouzrokovati ugrožavanje integriteta Bosne i Hercegovine, naročito u oblasti:
a) javne sigurnosti, […] Član 10.
(Uslovi za pristup tajnim podacima) Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uslove utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdatim na osnovu Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina.
Član 11.
(Čuvanje tajnosti podataka) 1) Svi zvaničnici iz člana 5., odnosno člana 6. Zakona, kao i ostali zvaničnici i zaposlenici, koji imaju zakonsko ovlaštenje za pristup tajnim podacima, imaju obavezu čuvati tajnim podatke sve do skidanja oznake tajnosti s njih bez obzira na to kako su do njih došli, a to važi i nakon isteka njihovog mandata, prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka obavljanja dužnosti ili članstva u odgovarajućem organu.
[…] Član 14.
(Ovlaštene osobe za određivanje tajnosti podataka stepena VRLO TAJNO) (1) Stepen VRLO TAJNO mogu odrediti samo sljedeće ovlaštene osobe:
[…]
g) generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH […] (2) Osobe iz stava (1) ovog člana mogu, također, određivati i stepen tajnosti
INTERNO, POVJERLJIVO i TAJNO.
[…] Član 17.
(Postupak određivanja tajnosti podataka) 1) Ovlaštena osoba određuje tajnost podatka u trenutku njegovog nastanka, odnosno na početku aktivnosti organa koji stvara tajni podatak.
[…] Član 22.
(Ukidanje tajnosti podataka) (1) Ovlaštena osoba dužna je ukinuti tajnost podatka kada se za to steknu uslovi određeni Zakonom.
(2) Obrazloženje odluke o ukidanju tajnosti podatka mora biti u pisanoj formi, a to ukidanje tajnosti može zatražiti osoba kojoj je odbijen zahtjev za dobivanje tog podatka, o čemu odlučuje ovlaštena osoba.
21. Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 12/04, 20/04, 56/06, 32/07, 50/08, 12/09, 43/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 1.
Ovim zakonom osniva se Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija), koja je odgovorna za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.
Agencija obavlja svoj rad u skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila.
Član 5.
Agencija je odgovorna za prikupljanje obavještajnih podataka u vezi s prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine kako unutar tako i van Bosne i Hercegovine, njihovo analiziranje, obradu i prenošenje ovlaštenim zvaničnicima i tijelima navedenim u članu 6. stav 5. ovog zakona, kao i za prikupljanje, analiziranje, obradu i prenošenje obavještajnih podataka s ciljem pružanja pomoći ovlaštenim službenim osobama kako je definirano zakonima o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, te ostalim nadležnim tijelima u Bosni i Hercegovini kada je to potrebno radi suzbijanja prijetnji po sigurnost Bosne i Hercegovine.
U smislu ovog zakona, pod "prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine" smatrat će se prijetnje suverenitetu, teritorijalnom integritetu, ustavnom poretku, osnovama ekonomske stabilnosti Bosne i Hercegovine, kao i prijetnje po globalnu sigurnost koje su štetne po Bosnu i Hercegovinu, a naročito:
[…] Član 27.
Generalni direktor odgovoran je za profesionalno, zakonito i blagovremeno izvršavanje aktivnosti Agencije.
Generalni direktor Agencije ima sljedeća prava i dužnosti:
[…] 19. da odgovori na žalbe koje podnose osobe u skladu s članom 68. ovog zakona. Član 68.
Osobe koje smatraju da su njihova prava narušena radnjama ili propustima Agencije mogu se obratiti nadležnom sudu.
Svaka osoba u Bosni i Hercegovini može podnijeti žalbu generalnom direktoru u vezi s radnjama Agencije.
Član 87.
Informacije koje Agencija čuva i koje su označene kao povjerljive ili tajne mogu se otkriti samo uz odobrenje generalnog direktora Agencije. Generalni direktor može zamjeniku generalnog direktora dati ovlaštenje za donošenje odluke u vezi s pojedinim kategorijama otkrivanja.
Ako je informacija označena kao tajna zato što sadrži lične podatke, otkrivanje se može odobriti samo ako je izričito predviđeno zakonom ili ako je ispunjen jedan od sljedećih uslova:
a) osoba o kojoj se radi dala je saglasnost za otkrivanje;
b) otkrivanje je od vitalnog interesa za osobu o kojoj se radi; ili
c) otkrivanje je nužno zbog općeg javnog interesa koji spada u nadležnost Agencije. Kao izuzetak od odredbe stava 1. ovog člana, za otkrivanje informacija stepena VRLO TAJNO i tajnih podataka o evidenciji saradnika potrebna je i saglasnost predsjedavajućeg Vijeća ministara.
Član 88.
U svakom zahtjevu za otkrivanje informacija mora biti naveden organ ili osoba koja podnosi zahtjev, kao i razlog traženja informacija.
Otkrivena informacija ne smije se koristiti u svrhe koje nisu navedene u zahtjevu za otkrivanje informacija.
Član 91.
Agencija je dužna obavijestiti građanina, na njegov pisani zahtjev, da li su pokrenute mjere prikupljanja podataka protiv njega i da li Agencija vodi evidenciju koja sadrži njegove lične podatke i da mu, na njegov zahtjev, tu dokumentaciju o prikupljenim podacima stavi na uvid. Ta evidencija ne smije sadržavati informacije o pripadnicima Agencije koji su preduzeli mjere prikupljanja podataka vezanih za treće osobe.
Agencija mora dati tražene informacije, odnosno dopustiti uvid u dokumente navedene u stavu 1. ovog člana u roku od 60 dana od dana primanja zahtjeva.
Agencija može biti oslobođena obaveze iz stava 1. ovog člana ukoliko:
1. takva informacija može ugroziti obavljanje zadataka Agencije;
2. takva informacija može ugroziti sigurnost izvora ili druge osobe.
U slučajevima kada generalni direktor oslobodi Agenciju od primjene odredbi iz stava 1. ovog člana, on donosi odluku u kojoj navodi razloge utvrđene u stavu 3. ovog člana. Generalni direktor obavještava glavnog inspektora o svim takvim odlukama, koje se čuvaju u arhivi Agencije.
Građani se mogu žaliti na takvu odluku prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.
22. Zakon o upravnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 72. stav 4.
(4) Ne mogu se razgledati ni prepisivati ili fotokopirati: zapisnik o vijećanju i glasanju, službeni referati i nacrti rješenja, kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi, ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu stranke ili trećih osoba.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek
24. Apelant tvrdi da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.
25. Prilikom ispitivanja ovih apelacionih navoda Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(…)
26. Apelant, dakle, osporava odluku Suda BiH kojom je odlučivano o njegovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja upravnih organa kojim je apelant kao stranac protjeran s teritorije Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska i boravka u određenom trajanju. Ustavni sud podsjeća da odluke koje se tiču ulaska, ostanka i protjerivanja stranaca ne uključuju utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza ili utvrđivanje postojanja krivične optužbe protiv njega u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Maaouia protiv Francuske, aplikacija broj 39652/98, st. 36-40, EHCR 2000-X i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5802/10 od 30. marta 2012. godine, tačka 54, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
27. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostala prava
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 030619 18 U od 18. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant pobija navedenu odluku tvrdeći da mu je tom odlukom prekršeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
33. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da bi njegovim protjerivanjem bilo povrijeđeno ne samo njegovo pravo na porodični život već i pravo na porodični život njegove supruge i djece koji su državljani BiH. Također, apelant posebno naglašava da nikad nije bio upoznat s razlozima zbog kojih predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH, na osnovu čega mu je uskraćeno pravo na stalni boravak i izrečena mjera protjerivanja.
34. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je apelant od 28. augusta 2009. godine imao kontinuirano odobravane privremene boravke u BiH, da živi u braku s državljankom BiH i da imaju dvoje malodobne djece, koja su, također, državljani BiH. Pravosnažnim rješenjem Službe od 5. jula 2018. godine apelantu je otkazano pravo na stalni boravak i naloženo da napusti teritoriju BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju, pod prijetnjom prisilnog izvršenja, te mu je zabranjen ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od četiri godine, računajući od dana napuštanja, i to zbog toga što je utvrđeno da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. U vezi s navedenim, Ustavni sud konstatuje da proizlazi da je apelant uspostavio odnose koji predstavljaju porodični život u smislu člana 8. Evropske konvencije, pa da izrečena mjera protjerivanja predstavlja miješanje u apelantovo pravo na porodični život (vidi Evropski sud, Al-Nashif protiv Bugarske, presuda od 20. juna 2000. godine, st. 112-115, Lupsa protiv Rumunije, aplikacija broj 10337/04, st. 24, 26. i 27, ECHR 2006-VII, Musa i drugi protiv Bugarske, presuda od 11. januara 2007. godine, stav 58, Bashir i drugi protiv Bugarske, presuda od 14. juna 2007. godine, stav 37).
35. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da, da bi miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo u skladu sa članom 8. Evropske konvencije ono mora biti „u skladu sa zakonom“, mora slijediti jedan od „legitimnih ciljeva“ određenih stavom 2. navedenog člana i mora biti „neophodno u demokratskom društvu“.
36. U vezi s pitanjem da li je miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo „u skladu sa zakonom“, Ustavni sud ukazuje da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4261/18 od 11. oktobra 2018. godine (u kojem je u kontekstu osporenih odluka u tom predmetu o izricanju mjere protjerivanja ispitivao navode o povredi prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te čl. 5. i 8. Evropske konvencije), kao i u Odluci broj AP 3439/17 od 11. oktobra 2017. godine (u kojoj je u kontekstu osporenih odluka u tom predmetu – o otkazivanju prava na stalni boravak i izricanju mjere protjerivanja ispitivao navode o povredi prava iz člana 8. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije, kao i navode o povredi prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u tački 44. Odluke broj AP 4261/18 navedeno: „[…] Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka eksplicitno proizlazi da je u konkretnom slučaju mjera protjerivanja izrečena apelantu zasnovana na članu 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima. Tom odredbom je propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Dakle, izrečena mjera je, u smislu navedenih standarda Evropskog suda, imala osnov u domaćem zakonu koji je objavljen u službenom glasilu, čime je zadovoljen zahtjev dostupnosti […].“ Imajući u vidu praksu iz navedene odluke broj AP 4261/18, Ustavni sud smatra da je mjera koja je izrečena apelantu na osnovu iste zakonske odredbe kao i u navedenom slučaju također u smislu navedenih standarda Evropskog suda imala osnov u domaćem zakonu koji je objavljen u službenom glasilu, čime je zadovoljen zahtjev dostupnosti.
37. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke kojom je odlučivano o navedenim mjerama proizlazi da apelantovo prisustvo u državi, prema procjeni OSA-e, predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH pa bi navođenje njenog sadržaja bilo u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka jer se radi o tajnim podacima u smislu člana 4. tačka a) Zakona o zaštiti tajnih podataka. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da OSA, u skladu sa članom 8. stav
4. Zakona o strancima, sprovodi sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. Dalje, OSA je uspostavljena Zakonom o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH i, shodno članu 1. navedenog zakona, odgovorna je za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka s ciljem zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak BiH, a svoj rad obavlja u skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila. Dalje, Ustavni sud zapaža da je OSA sporne informacije u konkretnom predmetu i sačinila u skladu s ovlaštenjem iz odredbe člana 8. stav 4. Zakona o strancima kojom je regulisano da sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi OSA. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 5. stav 1. tačka d) Zakona o zaštiti tajnih podataka propisano da izuzetno od odredbi tog zakona pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju i sudije Suda BiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da sudijama Suda BiH nije bila uskraćena mogućnost da ostvare uvid u informacije OSA-e u kojima su izneseni podaci prema kojima je apelant označen kao prijetnja javnom poretku i nacionalnoj sigurnosti i da se upoznaju s njihovim sadržajem. Štaviše, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Suda BiH, nasuprot apelantovim tvrdnjama, proizlazi da je Sud BiH izvršio uvid u navedene informacije OSA-e, shodno članu 5. stav 1. tačka d) Zakona o zaštiti tajnih podataka prema kojem sudije Suda BiH imaju pristup tajnim podacima i da je ocijenio da iz njih proizlazi osnovanost zaključka organa uprave da apelantovo prisustvo u državi predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke Suda BiH nema elemenata koji bi upućivali na zaključak da je tumačenje sigurnosti BiH u apelantovom slučaju bilo nezakonito ili suprotno zdravom razumu, ili da se radilo o arbitrarnoj procjeni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su prilikom odlučivanja da li je apelantu potrebno izreći mjeru protjerivanja iz BiH, kao i prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska, nasuprot apelantovim navodima, nadležni organi, odnosno Sud, s naročitom pažnjom cijenili i stepen njegove integrisanosti u BiH, pa Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni odredbe člana 106. Zakona o strancima u konkretnom slučaju (vidi tačka 43. Odluke broj AP 3439/17 od 11. oktobra 2017. godine i tačka 45. Odluke broj AP 4261/18 od 11. oktobra 2018. godine).
38. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelantu, u smislu navedenih standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, nije bila uskraćena mogućnost preispitivanja izrečene mjere protjerivanja, zabrane ulaska i oduzimanja putnih isprava putem žalbe, odnosno tužbe u upravnom sporu pred nezavisnim i nepristrasnim organom, odnosno Sudom BiH, u kontradiktornom postupku u kojem je apelant imao sve proceduralne garancije. Činjenica da ni u jednoj fazi postupka izricanja navedenih mjera apelantu nije, makar u naznakama, predočena suština slučaja prijetnje po sigurnost BiH, zasniva se na zakonskom ograničenju za učesnike u postupku predviđenom Zakonom o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH i Zakonom o zaštiti tajnih podataka da, i pored mogućnosti da ocjenjuju sadržaj informacije OSA-e, te da zahtijevaju i njeno obnavljanje, ne mogu odlučivati o skidanju tajnosti ni u dijelu ni u cjelini, odnosno ne mogu je otkriti i prezentovati u toku postupka, niti praviti opservacije o njenom sadržaju u obrazloženju odluke (vidi tačka 44. Odluke broj AP 3439/17 od 11. oktobra 2017. godine i tačka 46. Odluke broj AP 4261/18 od 11. oktobra 2018. godine).
39. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u prethodno navedenim odlukama i u odlukama o dopustivosti i meritumu broj AP 5802/10 od 30. i 31. marta 2012. godine i AP 2533/10 od 13. juna 2012. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 5802/10 od 30. i 31. marta 2012. godine, na koju se pozvao i u svojoj odluci broj AP 2533/10 od 13. juna 2012. godine i u gore navedenim odlukama, između ostalog, konstatovao da informacija OSA-e nije bila apsolutno nedostupna apelantu, ali da u postupku nije koristio mehanizme ustanovljene odredbama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH i Zakona o zaštiti tajnih podataka, te je time sam sebe lišio mogućnosti da uspješno osporava činjenicu da je prijetnja po nacionalnu sigurnost. S obzirom na to da apelant u navedenim predmetima ove mogućnosti nije koristio, a da, izuzimajući činjenice da mu nije otkrivena informacija OSA-e, nije tvrdio da mu mjera protjerivanja nije izrečena u skladu s uvjetima propisanim zakonom, na način i u postupku koji je, također, propisan zakonom, Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na porodični život u tim predmetima bilo zakonito. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda, te činjenicu da iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizlazi da je apelant u konkretnom slučaju koristio mehanizme ustanovljene odredbama čl. 68, 87, 88. i 91. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH i odredbama člana 10. Zakona o zaštiti tajnih podataka, čime je sam sebe i lišio mogućnosti da uspješno osporava činjenicu da je prijetnja po sigurnost BiH, kao i uzimajući u obzir da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba Zakona o strancima na koje su se nadležni organi i Sud BiH pozvali u osporenoj odluci, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju, kao i u navedenim slučajevima, miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo zakonito.
40. Ustavni sud nadalje podsjeća da stav 2. člana 8. Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje javnih organa vlasti u uživanje prava na privatni i porodični život mora biti „nužno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih”.
41. Da bi se odredilo da li su osporene odluke kojima je apelantu naređeno da napusti teritoriju BiH kompatibilne s poštovanjem prava na porodični život mora se razmotriti obim veza koje pojedinac ima u državi domaćinu i u državi prijema koja je država porijekla. Neki od faktora koji se pri tome uzimaju u obzir su: dužina boravka i poznavanje jezika i kulture i jedne i druge države, postojanje porodičnih veza i društvenog kruga u obje zemlje, efekat na odnos sa onim članovima porodice koji ostaju, te sve druge lične okolnosti kao što su zdravstveni ili psihološki faktori koji mogu značiti da bi deportacija imala drastičan utjecaj na pojedinca. Navedeni faktori moraju biti u ravnoteži s razlozima za deportaciju da bi se odredilo da li je miješanje u porodični život proporcionalno potrebi na koju se njime odgovara.
42. U konkretnom slučaju, kao što je već konstatovano u ovoj odluci, iz obrazloženja osporene odluke i dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant od 28. augusta 2009. godine u kontinuitetu boravio u BiH, i to po osnovu izdatih odobrenja za privremeni boravak, te da je 10. aprila 2018. godine podnio zahtjev za izmjenu rješenja o odobrenom stalnom boravku, prilikom čega je Služba, nakon operativnih provjera i provjera u službenim i operativnim evidencijama, donijela rješenje o otkazivanju prava na stalni boravak i izrekla mjeru apelantovog protjerivanja s teritorije BiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant živi u bračnoj zajednici s državljankom BiH, sa kojom ima dvoje mldb. djece koja su državljani BiH i da je zaposlen kao direktor firme „Tes-Shop“ d.o.o. O eventualnim drugim vezama s državom BiH apelant nije dostavio dokaze Ustavnom sudu. U pogledu veza s „državom Makedonijom“, čiji je apelant državljanin, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi da ne govori jezik te zemlje ili da je presjekao sve veze s tom zemljom. Dalje, apelant nije dostavio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze o tome da u „državi Makedoniji“ ima bilo kakvih problema s javnim vlastima.
43. Odgovarajući na pitanje da li je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud ukazuje da je apelantu osporenim odlukama izrečena mjera protjerivanja na period od četiri godine. Pri tome, u vezi s apelacionim navodima kojima se apelant poziva na odredbe Konvencije o pravima djeteta i princip najboljeg interesa djeteta, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 3. stav 1. navedene konvencije propisano: „U svim aktivnostima koje se tiču djece od primarnog su značaja interesi djeteta. Bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.“ Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Jeuness protiv Holandije (u kojem je odlučivao o predstavci podnesenoj u odnosu na odluke kojima je odbijen zahtjev podnositeljice predstavke za boravišnu dozvolu) izrazio stav da, kada se radi o djeci, u obzir se moraju uzeti njihovi najbolji interesi u smislu odredbi Konvencije o pravima djeteta. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant u postupku pred organima uprave i Sudom BiH uopće ukazivao na povrede odredbi Konvencije o pravima djeteta i iznio konkretne tvrdnje i dokaze da u konkretnom slučaju nisu uzeti u obzir najbolji interesi njegove djece. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelant ni u apelaciji ničim ne dokazuje da postoji opasnost za njega i njegovu porodicu da boravi u državi Makedoniji, ni da njegova djeca ne govore službeni jezik te zemlje ili da ga ne mogu posjećivati ili boraviti u toj zemlji, odnosno da njihov boravak u toj zemlji ili posjećivanje apelanta ne bi bilo u njihovom najboljem interesu ili da postoje neki drugi konkretni razlozi zbog kojih osporene odluke o apelantovom protjerivanju s teritorije BiH ne bi bile proporcionalne njegovom pravu na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije imajući u vidu i najbolji interes djeteta. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH i da je kontaktirao s drugim licima koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Također, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju nadležni organi i Sud BiH, nasuprot apelantovim navodima, razmotrili okolnosti u vezi s apelantovim ličnim prilikama kao što su brak i porodica i činjenicu da je direktor privrednog društva sa sjedištem u BiH, te, dovodeći ih u vezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti, utvrdili da je mjera protjerivanja koja je izrečena apelantu proporcionalna njegovom uživanju u pravu na porodični život i, iako se o tome nisu eksplicitno izjasnili, u najboljem interesu apelantove djece u smislu odredbi Konvencije o pravima djeteta. Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je dao Sud BiH o odnosu nacionalne sigurnosti i poštovanja apelantovog prava na porodični život zadovoljavajuće i da ono ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Odluke upravnih organa su bile predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije, tako da je Sud BiH u okolnostima navedenog slučaja ispitao apelantovu opasnost po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome, s druge strane, osigurao da tajne informacije ne budu javno otkrivene. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na porodični život s druge strane. U vezi s apelantovim pozivanjem na Odluku broj AP 5156/15 od 10. maja 2017. godine, Ustavni sud smatra da praksa iz navedene odluke nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer se u tom predmetu radi o različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (u predmetnoj odluci su osporavane odluke organa uprave i redovnog suda kojima je odbijen zahtjev apelantice i njene mldb. djece za stjecanje državljanstva Bosne i Hercegovine i državljanstva Federacije Bosne i Hercegovine).
44. Ustavni sud zaključuje da otkazivanjem prava na stalni boravak i izricanjem mjere protjerivanja na period od četiri godine nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su odluke o otkazu stalnog boravka apelantu i mjeri protjerivanja, zabrani ulaska, te oduzimanja putnih isprava zasnovane na uvjetima propisanim zakonom, donesene u postupku koji je propisan zakonom i u kojem je apelant imao sve proceduralne garancije, te kada razlozi i obrazloženja iz osporenih odluka nedvosmisleno upućuju na zaključak da je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, odnosno da predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava.
46. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević