Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-930/19 (L. Č.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Povrat stana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-930/19

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP 930/19, rješavajući apelacije Lenke Čabrilo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije koje je podnijela Lenka Čabrilo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, koji se trenutno nalazi pred Kantonalnim sudom u Mostaru po tužbi protiv Rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja broj UPII-09-04-25-397/02 od 30. aprila 2020.

godine.

Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se predsjedniku Kantonalnog suda u Mostaru da preduzme neophodne mjere iz svoje nadležnosti da se po hitnom postupku okonča predmetni upravni spor shodno članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantici Lenki Čabrilo isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona i predsjedniku Kantonalnog suda u Mostaru da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. AP 930/19 1Lenka Čabrilo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnijela je 4. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu povrata u posjed stana.

2. AP 2017/20 2Apelantica, koju zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnijela je 15. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka u predmetu povrata u posjed stana. II.Postupak pred Ustavnim sudom 3Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Grada Mostara – Odjel za društvene djelatnosti (u daljnjem tekstu: Odjel), Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je u periodu od 8. marta 2019. do 8. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelacije.

4Odjel i Kantonalni sud su u periodu od 25. marta 2019. do 24. augusta 2020. godine dostavili odgovore na apelacije.

5Ministarstvo u ostavljenom roku nije dostavilo odgovore na apelacije.

6S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi apelanticinih ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 930/19.

7Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti donijeti odluku o apelacijama na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po apelanticina ustavna prava. III.Činjenično stanje 8Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9Apelantica je 23. marta 1999. godine podnijela pravnom predniku Odjela (Odjelu prostornog uređenja, graditeljstva i stambeno-komunalnog gospodarstva Mostar, Sektor za stambeno gospodarstvo i poslovne prostore Općine Mostar – Jugozapad) pismeni zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Mostaru, a koji je uslijed ratnih uvjeta proglašen napuštenim. 10Odlučujući o apelanticinom zahtjevu Odjel prostornog uređenja, graditeljstva i stambeno-komunalnog gospodarstva Mostar, Sektor za stambeno gospodarstvo i poslovne prostore Općine Mostar – Jugozapad donio je Rješenje broj 07/II-3-375/98 od 4. oktobra 2000. godine kojim se apelantici ne priznaje stanarsko pravo, niti joj se vraća u posjed predmetni stan, na koje je apelantica 18. februara 2002. godine uložila žalbu.

11Rješenjem Ministarstva broj UPII-09-04-25-397/02 od 12. septembra 2008. godine poništeno je prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. 12Odlučujući u ponovnom postupku Odjel je 25. juna 2009. godine donio Rješenje broj 07/II-3- 375/99 kojim je, između ostalog, odlučio da se apelantici predmetni stan vraća u posjed, te da privremenom korisniku stana M. B. prestaje pravo privremenog korištenja.

13Rješenjem Ministarstva broj UPII-09-04-25-397/02 od 14. septembra 2009. godine odbijena je žalba M. B. izjavljena na Rješenje Odjela broj 07/II-3-375/99 od 25. juna 2009. godine. 14M. B. je 8. oktobra 2009. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. 15Kantonalni sud je 16. septembra 2010. godine donio Presudu broj 07 0 U 003345 10 U kojom je tužbu M. B. uvažio, te je osporena rješenja drugostepenog organa od 14. septembra 2009. godine i prvostepenog organa od 25. juna 2009. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i odluku.

16Apelantica je 10. oktobra 2010. godine podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 16. septembra 2010. godine, koji je odbačen rješenjem Vrhovnog suda FBiH od 2. februara 2012. godine.

17U ponovnom postupku Odjel je donio Rješenje broj 07/II-3-375/99 od 21. septembra 2012. godine kojim se potvrđuje da je apelantica bila korisnik predmetnog stana, te da je apelantica u posjedu stana.

18Nakon što je M. B. izjavio žalbu naprijed navedeno rješenje je poništeno Rješenjem Ministarstva broj UPII-09-04-25-397/02 od 14. decembra 2012. godine te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.

19Odjel je donio Rješenje broj 07/II-3-375/99 od 19. februara 2013. godine kojim apelantici, između ostalog, nije priznato stanarsko pravo, niti se vraća u posjed predmetni stan.

20Na navedeno rješenje apelantica je izjavila žalbu, koja je odbijena drugostepenim Rješenjem Ministarstva broj UPII-09-04-25-397/02 od 5. aprila 2013. godine.

21Apelantica je 17. i 18. aprila 2013. godine podnijela tužbe Kantonalnom sudu. 22Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 U 008532 13 U od 17. aprila 2014. godine spojeni su apelanticini predmeti imajući u vidu da se radi o istovjetnoj upravnoj stvari, te je Kantonalni sud 23. maja 2014. godine donio Presudu broj 07 0 U 008531 13 U kojom se apelanticina tužba uvažava, te su poništena rješenja Ministarstva od 5. aprila 2013. i 14. decembra 2012. godine, kao i rješenja prvostepenog organa od 19. februara 2013. i 21. septembra 2012. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

23Odjel je 15. oktobra 2014. godine donio Rješenje broj 07/II-3-375/99 kojim, između ostalog, apelantici ne priznaje stanarsko pravo, niti joj se vraća u posjed stan, na koje je apelantica izjavila žalbu, koju je Ministarstvo 2. februara 2015. godine odbilo kao neosnovanu svojim Rješenjem broj UP-ll-09-04-25-397/02, protiv kojeg je apelantica 25. februara 2015. godine podnijela tužbu Kantonalnom sudu.

24Kantonalni sud je 22. decembra 2016. godine donio Presudu broj 07 0 U 011862 15 U kojom je apelanticinu tužbu djelimično uvažio, osporeno rješenje tuženog drugostepenog organa od 2. februara 2015. godine i prvostepeno rješenja Odjela od 15. oktobra 2014. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

25Odjel je 9. jula 2018. godine donio Rješenje broj 07/II-3-375/99 kojim se ne priznaje apelanticino stanarsko pravo, niti se vraća u posjed stan, na koje rješenje je apelantica uložila žalbu koja je uvažena Rješenjem Ministarstva broj UPII-09-04-25-397/02 od 31. decembra 2018. godine tako što je poništeno prvostepeno rješenje od 9. jula 2018. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.

26Grad Mostar – gradonačelnik je donio Zaključak broj 07/II-3-375/99 od 7. marta 2019. godine kojim je odbacio apelanticin zahtjev za izuzeće službenog lica.

27Odjel je donio Rješenje broj 07/II-3-375/99 od 13. novembra 2019. godine u kojem se apelantici ne priznaje stanarsko pravo, niti se vraća u posjed predmetni stan. Na navedeno rješenje apelantica je uložila žalbu.

28Ministarstvo je Rješenjem broj UPII-09-04-25-397/02 od 30. aprila 2020. godine apelanticinu žalbu odbilo kao neosnovanu.

29Apelantica je 10. juna 2020. godine pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija 30Apelantica ukazuje da joj je zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica je, između ostalog, navela da je tokom postupka podnosila niz podnesaka i urgencija radi postupanja u predmetnom postupku, te da je 7. juna 2010. godine uvedena u posjed stana. Nadalje je navela da je poslije donošenja rješenja od strane drugostepenog organa 5. aprila 2013. godine, kojim je navedeno rješenje postalo pravomoćno, Odjel donio zaključak o dozvoli izvršenja, te je određeno da se apelantica deložira, kao i da je na isti zaključak 1. aprila 2013. godine uputila žalbu, kao i zahtjev za odgodu izvršenja 5. aprila 2013. godine. Apelantica je navela da prvostepeni i drugostepeni organi izbjegavaju provođenje upravnog postupka, te da ne žele da postupe po uputama iz presuda Kantonalnog suda. Smatra da postupak povrata stana traje nerazumno dugo, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete u određenom novčanom iznosu.

b) Odgovori na apelacije 31U odgovoru na apelaciju Odjel je, između ostalog, naveo da je za rješavanje ove upravne stvari bitan pravni osnov korištenja predmetnog stana, a koji je u suprotnosti s pozitivnim zakonskim propisima. Navedeno je da je apelantica 8. februara 1991. godine zaključila ugovor o zakupu službenog stana s preduzećem, te da iz člana 8. navedenog ugovora proizlazi da korisnik stana ne stječe stanarsko pravo na predmetnom stanu, već samo prava utvrđena Pravilnikom o osnovima i mjerilima za rješavanje stambenih potreba radnika i prava utvrđena ugovorom o zakupu. Dalje je navedeno da apelantica nikada nije zaključila ugovor o korištenju stana, te da nije ni mogla jer nije posjedovala rješenje o dodjeli predmetnog stana. Ukazuje da se u ovoj upravnoj stvari radi o službenom stanu i zakupnom odnosu između apelantice i preduzeća ,,Soko“, što po njemu znači da je imenovana predmetni stan koristila po sasvim drugom pravnom osnovu od onoga na koji se poziva.

32Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 2017/20 naveo da u svemu ostaje pri presudi od 22. decembra 2016. godine i njenom obrazloženju. Smatra da je pravilno primijenio pozitivno-pravne propise, da je dao detaljno obrazloženje, te da njegovim odlukama nije došlo do povrede prava na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji.

33Ministarstvo u ostavljenom roku nije dostavilo odgovore na apelacije.

V.Relevantni propisi 34Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Načelo efikasnosti Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Ekonomičnost postupka Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

35Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 57.

Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ dužan je da ga donese bez odlaganja a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude.

Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.

Član 58.

Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom, ako je u toj stvari potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.

VI.Dopustivost 36U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da je predmetni postupak u toku i da u dužem vremenskom periodu još uvijek nije donijeta konačna i pravomoćna odluka, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

39Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum 40Apelantica navodi da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

1. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

2. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Relevantna načela 41Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

42Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Period koji se uzima u obzir 43Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od 23. marta 1999. godine (kada je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana) pa do donošenja odluke Ustavnog suda. Dakle, period od duži od 20 godina.

Analiza dužine trajanja postupka 44U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora pokrenutog zbog vraćanja u posjed stana, koji se može smatrati relativno složenim imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti. U vezi s tim, imajući u vidu prirodu predmetne stvari, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je od velikog značaja za apelanticu, jer nastoji da ostvari povrat svog prijeratnog doma.

45Analizirajući dužinu postupka koji traje od 23. marta 1999. godine i koji još nije okončan, Ustavni sud primjećuje da su u toku predmetnog postupka prvostepeni i drugostepeni organi uprave donijeli 14 rješenja, kao i da je Kantonalni sud donio tri presude. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni organ uprave u tri navrata poništavao prvostepena rješenja i predmet vraćao prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje, kao i da je Kantonalni sud po tužbi privremenog korisnika stana, a kasnije i u dva navrata po apelanticinom tužbenom zahtjevu poništavao rješenja prvostepenog i drugostepenog organa uprave i predmet vraćao prvostepenom organu na ponovni postupak i odluku, te da je, prema stanju spisa, predmetni postupak u toku pred Kantonalnim sudom. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud, također, podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sistem na način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obavezu postupiti u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu predmetnog postupka koji je traje duže od 20 godina, u konkretnom slučaju snose upravni organi koji nisu vodili postupak bez nepotrebnog odugovlačenja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na način kako je propisano Zakonom o upravnom postupku (član 14), odnosno da su počinili propuste koji su prouzrokovali poništavanje njihovih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak, čime su u pretežnom dijelu doprinijeli dužini postupka. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelantica na bilo koji način doprinijela predmetnoj dužini postupka. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud svoje presude donosio u razumnim rokovima, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, odnosno dvije presude je donio u roku od oko godinu dana i treću u roku od godinu dana i deset mjeseci, što nije u značajnijoj mjeri utjecalo na ukupnu dužinu predmetnog postupka.

46Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da kršenje prava na suđenje u razumnom roku, koje je utvrđeno u tom predmetu, „nije izolirani incident, niti se može pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu, nego je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i mora biti kvalificirano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna s ustavnim pravom na pravično suđenje“. Ustavni sud smatra da navedena praksa nije primjenljiva u konkretnom slučaju jer se ovakva dužina postupka mora pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu i ne može se definirati kao posljedica uopštenih okolnosti i nedostataka u organiziranju nadležnosti u oblasti pravosuđa. Dužina trajanja predmetnog postupka mora se sagledati u kontekstu adekvatnosti administriranja pravde od strane organa koji su postupali u predmetnom postupku.

47Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak vraćanja stana u posjed traje duže od 20 godina i još uvijek nije okončan, a od velikog je značaja za apelanticu, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret organima uprave, koji nisu vodili postupak na način kako je to propisano odredbama Zakona o upravnom postupku i nisu postupali u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji obavezuju javnu vlast da postupke vodi u razumnom roku, djelotvorno i bez nepotrebnog odugovlačenja.

48Iako nije utvrdio odgovornost Kantonalnog suda pred kojim se postupak trenutno vodi, a imajući uvidu odlučujući doprinos organa uprave dužini trajanja postupka u razmatranom periodu, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Kantonalnom sudu da po hitnom postupku okonča postupak s obzirom na to da predmetni postupak u razmatranom periodu traje ukupno duže od dvadeset godina. Naime, budući da je u predmetnom postupku utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daljnjeg odgađanja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku bila bi dovedena u pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Pitanje naknade nematerijalne štete 49U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

50S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM.

51Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. 52Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi 53S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u „razumnom roku“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelanticine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, koje apelantica dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje jer se ti navodi zasnivaju na istim razlozima.

VIII.Zaključak 54Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak vraćanja stana u posjed traje duže od 20 godina i još uvijek nije okončan, a od velikog je značaja za apelanticu, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret organima uprave, koji nisu vodili postupak na način kako je to propisano odredbama Zakona o upravnom postupku, te nisu postupali u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji obavezuju javnu vlast da postupke vodi u razumnom roku, djelotvorno i bez nepotrebnog odugovlačenja.

55Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-930/19 (L. Č.) | Sudska praksa | Aktio