Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3460/20 (Đ. P.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3460/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3460/20, rješavajući apelaciju Đure Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đure Pavlovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 048354 20 Gž od 7. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đuro Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kruškovog Polja, kojeg zastupa Živan Blagojević advokat iz Šamca, podnio je 18. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 048354 20 Gž od 7. jula 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi (Z.M.) da apelantu na ime plaćenog dijela kredita isplati iznos od 1.750,00 KM, te da apelantu na ime izvršenih isplata njegovog kredita isplati iznos od 465,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.668,59 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant bio jemac tuženom prilikom podizanja kredita kod Nove Banjalučke banke čiji je pravni slijednik UniCredit bank AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), da je tražilac izvršenja podnio prvostepenom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanta i tuženog, radi naplate duga po osnovu ugovora o kreditu koji je zaključio sa tuženim, kao korisnikom kredita, na osnovu koga je tuženom odobren i isplaćen novčani iznos od 7.000,00 KM. Okružni sud je naveo da su tokom navedenog izvršnog postupka apelantove pokretne stvari prodate za cijenu od 1.750,00 KM. S obzirom da je apelant dokazao da je prodajom apelantovih pokretnih stvari djelimično, kao jemac, isplatio dug tuženog prema tražiocu izvršenja u iznosu od 1.750,00 KM, te da je, kao jemac, za tuženog isplatio ukupno 465,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud usvojio ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva (član 1013. Zakona o obligacionim odnosima). Okružni sud je naveo da je na nekretnini, koja je u vlasništvu apelanta u dijelu od ½ i koja je predmet navedenog izvršnog postupka, samo upisana zabilježba izvršenja radi naplate duga u iznosu od 7.168,59 KM u korist tražioca izvršenja, a nije upisana hipoteka. S obzirom da se navedena apelantova nekretnina nije uspjela prodati ni na drugom ročištu za javnu prodaju, Okružni sud je naveo da se ne može smatrati da je apelant u cijelosti izmirio potraživanje tražioca izvršenja prema tuženom u iznosu od 7.668,59 KM, pa je pravilno prvostepeni sud ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan. Osnovom navedenog, Okružni sud je, shodno članu 226. Zakona o parničnom postupku apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu kao pravilnu i na zakonu zasnovanu. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da „je na apelantovoj nekretnini upisana zabilježba izvršenja zbog dugovanja tuženog, da prvostepeni sud provodi javne licitacije radi provođenja izvršenja na navedenoj apelantovoj nekretnini, te postoji realna opasnost da apelant zbog kreditnih obaveza tuženog pretrpi štetu i izgubi vrijednu imovinu“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević