Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2910/20 (S. G.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2910/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-2910/20, rješavajući apelaciju Slobodana Gavrilovića, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Gavrilović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 054133 20 Gž 3 od 18. ožujka 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Gavrilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Branislav Kosić odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 10. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 054133 20 Gž 3 od 18. ožujka 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi pravna valjanost kupoprodajnog ugovora zaključenog između pravnog prednika apelanta, kao kupca i pravnog prednika tuženih (N.S. i L.M.) kao prodavača, o prodaji predmetne nekretnine, kao i zahtjev da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o poklonu zaključen između pravnog prednika apelanta kao poklonodavca i apelanta kao poklonoprimca iz 1963. godine, o poklonu predmetne nekretnine, na osnovu čega bi se apelant u zemljišnim knjigama uknjižio kao nositelj prava korištenja i potom prava vlasništva.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je apelant u iskazu kao stranka tvrdio da mu je otac pričao da je spornu parcelu kupio od prednika tuženih, te je izjavio da je oko 1940. godine sačinjen kupoprodajni ugovor i isplaćena cijena.

4. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je apelant tvrdio da je njegov prednik, s prednikom tuženih zaključio pismeni kupoprodajni ugovor 1939. godine, da je predmet bila sporna parcela i da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena. Prema odredbi članka 46. stavak 1. Zakona o prometu nepokretnosti propisano je da ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu tog zakona 1979. godine iako nisu sačinjeni u pismenoj formi su punovažni ako su ugovorne strane do stupanja na snagu tog zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje nastaju iz ugovora. S tim u vezi, naveo je da je apelant tvrdnju da je njegov prednik zaključio ugovor sa prednikom tuženih temeljio na iskazima saslušanih svjedoka T.D., V.J. i M.V.. Pri tome, je tvrdio da zaključeni pismeni ugovor zbog okolnosti koje su postojale pred II. svjetski rat i u tijeku rata nije bilo moguće provesti u zemljišnim knjigama, da bi u međuvremenu, zbog proteka roka od 80 godina ugovor bio izgubljen. Međutim, Okružni sud je naveo da apelant ovakve tvrdnje nije dokazao, te je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, u spisu nema dokaza da je prednik tuženih prodao spornu parcelu uoči II. svjetskog rata zbog masovnog iseljavanja Židova iz Banjaluke. Pored toga, apelantova tvrdnja da je prednik tuženih imao očigledan pravni interes prodati spornu parcelu, jer je od ranijeg vlasnika parcelu kupio za 3.000 dinara, a predniku apelanta je prodao za 5.000 tadašnjih dinara, se nije mogla prihvatiti s obzirom da za takve tvrdnje u predmetnoj parnici apelant nije izveo relevantne dokaze. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prednik tuženih također kupio predmetno zemljište 1939. godine, ali je kupoprodajni ugovor proveo u zemljišnoj knjizi (isti se u originalnom primjerku nalazi kao dokaz u spisu predmeta). Stoga, Okružni sud je naveo da se apelantova tvrdnja da ugovor nije sačuvan zbog proteka od 80 godina nije mogla prihvatiti kao relevantna za zaključak da je ugovor zaista i zaključen. Nadalje, Okružni sud je naveo da su apelantov prednik i apelant, imali na raspolaganju jedno dugo vremensko razdoblje, te su još za života prednika tuženih imali mogućnost da sporni pravni odnos razriješe na odgovarajući način. Sama tvrdnja da apelant i njegov pravni prednik nisu imali saznanja je li prednik tuženih živ, ne opravdava njihov pasivan odnos u pogledu razrješenja pravnog odnosa vezanog za spornog nekretninu. Također, naveo je da se na osnovu iskaza saslušanih svjedoka koji su tvrdili da je prednik apelanta držao ovu parcelu u posjedu i obrađivao kao bašču, ne može se izvesti zaključak da je u pogledu sporne parcele zaključen pismeni ugovor. Naime, prednik tuženih je nakon II. svjetskog rata podnio zahtjev da mu se vrati predmetna parcela i nadležni sud je 1947. godine donio odluku kojom je spornu parcelu vratio predniku tuženih, a tu činjenicu je apelantov prednik i apelant svakako mogao utvrditi samim uvidom u zemljišnu knjigu koja predstavlja javnu ispravu i koja je dostupna svim zainteresiranim osobama. Imajući u vidu navedene razloge, Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je neosnovan zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora, a slijedom toga i ugovora o poklonu.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, ističe da je od pokretanja postupka do izvođenja dokaza proteklo 10 godina u kome periodu je preminuo ključni svjedok M.S. kojeg sud nije saslušao (koji je bio prisutan prilikom zaključenja ugovora i plaćanja kupoprodajne cijene, s obzirom da je te je svjedok preminuo). Apelant ističe da je zbog starosti ovog svjedoka i sporosti rada tražio osiguranje dokaza saslušanjem ovog svjedoka, ali tome nije udovoljeno. Pored toga, apelant je istakao da sud nije cijenio apelantov iskaz kao stranke.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2910/20 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio