Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-929/19 (B. D.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-929/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 929/19, rješavajući apelaciju Blagoja Dukića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Blagoja Dukića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016976 16 Uvp od 5. decembra 2018. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Blagoju Dukiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Blagoja Dukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016976 16 Uvp od 5. decembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 016976 15 od 8. aprila 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Blagoje Dukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Branislav Rakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 26. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 016976 16 Uvp od 5. decembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 016976 15 od 8. aprila 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, u periodu od 7. do 21. juna 2020. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Odjeljenja za opštu upravu i društvene djelatnosti Opštine Kneževo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Ministarstvo su u periodu od 12. do 22. juna 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Prvostepeni organ u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Rješenjem prvostepenog organa broj 02/19-560-74/95 od 27. novembra 1995. godine, po apelantovom zahtjevu od 22. maja 1995. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V kategorije sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja koje je zadobio kao pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), s pravom na ličnu invalidninu.
7. Rješenjima prvostepenog organa od 12. novembra 1996. godine, 11. novembra 1998. godine, 10. decembra 2002. godine i 27. decembra 2005. godine apelantu je i dalje priznata ista kategorija i stepen invaliditeta po istom osnovu, po istim „ocjenskim tačkama Liste Pravilnika“.
8. Rješenjem prvostepenog organa broj 03/3-560-74/6-1/95 od 2. marta 2007. godine, odlučujući o apelantovom zahtjevu za povećanje procenta invaliditeta, apelantu je priznato svojstvo RVI III kategorije sa 90% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojne dužnosti kao pripadnik JNA-VRS, s pravom na ličnu invalidninu u iznosu od 55% od osnova.
9. Rješenjem prvostepenog organa broj 03/3-560-74/7/95 od 4. marta 2009. godine apelantu je i dalje priznata ista kategorija i stepen invaliditeta po istom osnovu, uz napomenu da se radi o privremenom invaliditetu koji se priznaje u roku od dvije godine zbog prirode bolesti.
10. Rješenjem prvostepenog organa broj 05.4-560-14/11 od 30. marta 2011. godine, rješavajući po službenoj dužnosti, apelantu je i dalje priznato svojstvo RVI, ali VI kategorije sa 60% invaliditeta po istom osnovu i pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 24% od osnovice, trajno. Tim rješenjem je zamijenjeno rješenje od 4. marta 2009. godine.
11. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je naveo da je zapisnikom Centralne revizione komisije o izvršenom nadzoru nad sprovođenjem Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) naloženo da se apelantov spis dostavi Ministarstvu radi vršenja revizije. Pošto je apelantu procenat vojnog invaliditeta utvrđen privremeno, odnosno do 28. februara 2011. godine, prvostepeni organ je od Ministarstva zatražio povrat spisa kako bi u skladu sa članom 98 Zakona o pravima boraca donio novo rješenje. U vezi s tim prvostepeni organ je naveo da je u skladu sa članom 89 Zakona o pravima boraca zatražio nalaz i mišljenje Prvostepene ljekarske komisije. Prvostepeni organ je citirao nalaz i mišljenje Prvostepene ljekarske komisije od 17. februara 2011. godine, odnosno od 24. marta 2011. godine, u vezi s ocjenom apelantovog zdravstvenog stanja, te je naveo da je komisija zaključila da „primjenom člana 4 stav 1 Pravilnika ukupan procenat vojnog invaliditeta (apelanta) iznosi 60% trajno“. Prvostepeni organ je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje, imajući u vidu da je potpun, jasan i obrazložen, odnosno da je ocjena apelantovog vojnog invaliditeta izvršena pravilnom primjenom Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i Liste procenata. Imajući u vidu naprijed navedeno, a shodno odredbama člana 4 Zakona o pravima boraca, prvostepeni organ je naveo da je odlučio kao u dispozitivu.
12. Rješenjem Ministarstva broj 16-0314-1-2-560-322/2011 od 15. juna 2015. godine, rješavajući o apelantovoj žalbi i u postupku revizije, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 30. marta 2011. godine, dok je u postupku revizije data saglasnost na prvostepeno rješenje.
13. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je, s ciljem ispitivanja apelantovih žalbenih navoda i istovremeno u postupku revizije, zatražilo nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije o osnovu i procentu apelantovog vojnog invaliditeta, koja je nakon sprovedenog vještačenja dala nalaz i mišljenje od 4. juna 2015. godine. U tom nalazu je navedeno da je uvidom u medicinsku dokumentaciju, spis predmeta, te neposrednim pregledom apelanta komisija konstatovala da je apelant učestvovao u oružanim snagama VRS, da je ranjen i da je zadobio povredu glave od neprijateljske granate, detaljno je opisana anamneza bolesti i proces apelantovog liječenja, te je zaključeno da primjenom člana 4 stav 1 Pravilnika ukupan apelantov vojni invaliditet iznosi 60% trajno. Naime, Drugostepena komisija je zaključila da nema osnova za ocjenu vojnog invaliditeta po osnovu oštećenja sluha prema Pravilniku jer audiogram iz 2011. godine ukazuje na niži stepen oštećenja sluha od onog propisanog Listom, kao i da nema osnova za ocjenu vojnog invaliditeta po jednoj tački po kojoj je apelant bio cijenjen 2009. godine jer istu vrstu povrede definiše druga tačka po kojoj je apelant, takođe, cijenjen 2009. godine.
14. U vezi s tim Ministarstvo je navelo da je Drugostepena ljekarska komisija potvrdila nalaz i mišljenje Prvostepene ljekarske komisije od 17. februara 2011. godine, odnosno od 24. marta 2011. godine u pogledu odlučujućih činjenica – osnova i procenta vojnog invaliditeta. Ministarstvo je navelo da je prihvatilo navedeni nalaz i mišljenje jer sadrži sve činjenice koje su s medicinskog stanovišta bitne za rješavanje i da je on dat u skladu s procesnim odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija iz 2012, odnosno 2014. godine, a ocjena vojnog invaliditeta je izvršena u skladu s odredbama Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i Liste procenata iz 1993. godine – pravilnika koji je važio i u vrijeme podnošenja apelantovog zahtjeva za priznavanje svojstva RVI 22. maja 1995. godine i nastanka pravnog odnosa u predmetnoj upravnoj stvari. Osim toga, Ministarstvo je navelo da je u nalazu dato potpuno i jasno obrazloženje o oštećenjima organizma, koje je zasnovano na specijalističkim nalazima koji su navedeni u nalazu i mišljenju, a koji su pribavljeni u prvostepenom postupku i koji se nalaze u spisu predmeta.
15. Istovremeno, Ministarstvo je navelo da je vršeći reviziju prvostepenog rješenja utvrdilo da je prvostepeni organ pravilno sproveo postupak, u potpunosti i tačno utvrdio činjenično stanje u pogledu osnova, procenta i kategorije vojnog invaliditeta, jer je u drugostepenom postupku medicinskim vještačenjem i pravilnom primjenom Pravilnika u postupku revizije na isti način izvršena ocjena kao i u prvostepenom postupku. Naime, Ministarstvo je navelo da je nalazom i mišljenjem Prvostepene ljekarske komisije od 25. februara 2009. godine, na kojem apelant zasniva žalbene navode, nepravilno izvršena ocjena apelantovog invaliditeta po osnovu oštećenja sluha iako apelantovo oštećenje sluha ne prelazi granicu propisanu Listom, kao i po osnovu povrede glave, koja je ranije cijenjena po dvije tačke Liste umjesto po jednoj tački koja obuhvata iste vrste povrede. S obzirom na to da vještačenjem iz 2009. godine apelantov vojni invaliditet nije utvrđen u skladu s Listom procenata, što je proizvelo pogrešno utvrđen ukupan procenat vojnog invaliditeta, Ministarstvo je navelo da proističe da apelant kategoriju i procenat vojnog invaliditeta nije ostvario u skladu s propisima, pa je prvostepeni organ, u postupku ponovne ocjene vojnog invaliditeta, otklonio navedene nedostatke i donio rješenje kojim je apelantu i dalje priznao status i prava u obimu i pod uslovima propisanim Zakonom o pravima boraca, zbog čega je Ministarstvo u postupku revizije dalo saglasnost na prvostepeno rješenje jer je, prema njegovoj ocjeni, u svemu pravilno i zasnovano na zakonu i opštem aktu.
16. Apelant je tužbom od 23. jula 2015. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 15. juna 2015. godine.
17. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 016976 15 od 8. aprila 2016. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva od 15. juna 2015. godine.
18. U obrazloženju presude Okružni sud je detaljno opisao hronologiju predmetnog postupka, te je naveo da je Ministarstvo za odluku iz osporenog akta dalo razloge koje taj sud cijeni pravilnim i na zakonu zasnovanim. U vezi s tim Okružni sud je naveo da je Ministarstvo, s ciljem stvaranja objektivne slike u postupku revizije i u postupku ispitivanja žalbenih navoda, tražilo nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije, te je detaljno ponovio utvrđenja i zaključke komisije od 4. juna 2015. godine. Okružni sud je naveo da se uvidom u predmetni nalaz i mišljenje može zaključiti da je on dat na osnovu uvida u medicinsku dokumentaciju, spis predmeta, kao i na osnovu neposrednog pregleda apelanta. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da je komisija cijenila oštećenje apelantovog zdravlja primjenom Pravilnika i Liste procenata vojnog invaliditeta iz 1993. godine, dakle pravilnika koji je važio u vrijeme podnošenja apelantovog zahtjeva za priznavanje svojstva RVI (22. maja 1995. godine). Okružni sud je naveo da zbog tih razloga nisu osnovani prigovori da se primjenjuje pravilnik koji je davno prestao da važi jer je Ministarstvo dalo razlog zbog kojeg je primijenilo taj pravilnik, a ne pravilnik koji želi apelant, a koji je objavljen u Službenom glasnik RS 2010. godine i koji je stupio na snagu nakon podnošenja zahtjeva za priznavanje svojstva RVI.
19. Okružni sud je dalje naveo da apelant u tužbi ističe da ljekarska komisija nije dala obrazloženje za umanjenje procenta vojnog invaliditeta, odnosno za izostavljanje određenih tačaka po kojima je oštećenje njegovog zdravlja ranije cijenjeno. Okružni sud je naveo da takvi prigovori nemaju osnova jer je iz nalaza vidljivo da je ljekarska komisija jasno označila zašto nema osnova za ocjenu vojnog invaliditeta po osnovu oštećenja sluha, i to iz razloga što stepen oštećenja apelantovog sluha nije ravan stepenu oštećenja koji se traži prema Listi Pravilnika. S obzirom na to da je kod apelanta taj procenat ispod procenta određenog Listom Pravilnika, Okružni sud je naveo da je dato jasno obrazloženje za izostavljanje te tačke po kojoj je prije postupka revizije apelant cijenjen. Osim toga, Okružni sud je naveo da je ljekarska komisija jasno obrazložila da je apelantova povreda glave ranije cijenjena po jednoj tački Liste Pravilnika, koja je sada obuhvaćena drugom tačkom budući da definišu istu vrstu povrede.
20. Imajući u vidu izneseno, Okružni sud je naveo da je nalazom i mišljenjem od 25. februara 2009. godine, na koji se poziva apelant, nepravilno izvršena ocjena apelantovog vojnog invaliditeta, dok je nalazom i mišljenjem Drugostepene komisije od 4. juna 2015. godine, pravilnom primjenom člana 4 stav 1 Pravilnika, na osnovu stručnog znanja, ocijenjen ukupni apelantov vojni invaliditet sa 60% trajno, a ujedno su potvrđeni zaključci Prvostepene ljekarske komisije na kojima je zasnovano rješenje prvostepenog upravnog organa od 30. marta 2011. godine. Okružni sud je takođe naveo da više puta ponovljena konstatacija u tužbi da kod apelanta nije došlo do poboljšanja opšteg zdravstvenog stanja nema osnova jer se i nije govorilo niti cijenilo da li je došlo do poboljšanja njegovog opšteg zdravstvenog stanja, već se radilo o pravilnoj primjeni zakona i akata koji iz njega proističu. U vezi s tim Okružni sud je zaključio da je Ministarstvo pravilno u postupku revizije dalo saglasnost na prvostepeno rješenje, za šta je dalo jasne razloge koji se zasnivaju na osnovama medicinske struke i nauke kao što su data obrazloženja i korekcije ranije utvrđenih „ocjenskih“ tačaka, pa je takav nalaz u svemu u skladu s Pravilnikom koji je objavljen u Službenom glasniku 2012. godine.
21. Apelant je 8. aprila 2015. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda.
22. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 016976 16 Uvp od 5. decembra 2018. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 8. aprila 2016. godine.
23. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pobijanom presudom pravilno odbijena tužba, uz iznošenje jasnih i valjanih razloga od strane nižestepenog suda koje apelant nije doveo u sumnju navodima zahtjeva. U tom pravcu Vrhovni sud je istakao da nije osnovan apelantov navod da se nižestepeni sud nije izjasnio o svim bitnim pravno-relevantnim navodima tužbe. Naime, Vrhovni sud je naveo da je nižestepeni sud osnovano prihvatio stav Ministarstva da se u postupku ocjene zakonitosti prvostepenog rješenja, koje je doneseno u prevođenju i kojim su apelantu priznata prava po zahtjevu podnesenom 22. maja 1995. godine, s materijalno-pravnog aspekta primjenjuju isključivo propisi koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, odnosno u vrijeme nastanka tog pravnog odnosa, dakle Pravilnik i Lista iz 1993. godine, a ne oni koji su stupili na snagu 2010. i 2012. godine, jer bi takvo postupanje predstavljalo nedozvoljenu retroaktivnu primjenu propisa.
24. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je nižestepeni sud podržao pravilno zaključivanje Ministarstva, zasnovano na nalazu i mišljenju Drugostepene ljekarske komisije, da nema osnova za ocjenu oštećenja apelantovog sluha jer je ukupan gubitak sluha kod njega ispod propisanih 60%, kao ni za ocjenu posljedica povrede glave po tački Liste kojom je ranije cijenjen jer je ocjena tog oštećenja organizma obuhvaćena drugom tačkom Liste, zbog čega je u postupku prevođenja okončanog prvostepenim rješenjem od 30. marta 2011. godine i došlo do smanjenja ukupnog apelantovog invaliditeta, kako je i obrazloženo, a ne zato što se apelantovo zdravstveno stanje poboljšalo jer to, evidentno, nije slučaj. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
26. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim apelant navodi da organi uprave u svom radu primjenjuju Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i Listu procenata iz 1993. godine koji su prestali da važe stupanjem na snagu novih pravilnika. Apelant ističe da su redovni sudovi u osporenim odlukama odgovorili na njegove navode, ali da on smatra da je njihovo obrazloženje proizvoljno i pogrešno. Apelant smatra da je na njega trebao biti primijenjen pravilnik koji je bio na snazi u vrijeme kada se odlučivalo o njegovim pravima, a ne pravilnik iz 1993. godine koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelant podnio zahtjev za sticanje svojstva RVI. Apelant je takođe nezadovoljan i utvrđenim procentom invaliditeta. Osim toga, apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te potražuje naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovori na apelaciju
27. Vrhovni sud je naveo da su svi apelantovi navodi neosnovani i da njegova prava nisu povrijeđena u postupku pred Vrhovnim sudom.
28. Okružni sud je naveo da su razlozi za odluku tog suda dati u obrazloženju presude.
29. Ministarstvo je navelo da smatra da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U vezi s tim Ministarstvo je navelo da je sprovelo medicinsko vještačenje osnova i visine apelantovog invaliditeta, da je prihvatilo nalaz i mišljenje ljekarske komisije jer je ocijenilo da sadrži sve činjenice koje su s medicinskog aspekta značajne za rješavanje, te da je ocjena invaliditeta izvršena uz pravilnu primjenu procesno-pravnih odredbi Pravilnika iz 2012. i 2014. godine i materijalnih odredbi Pravilnika i Liste procenata iz 1993. godine. Ministarstvo je navelo da su detaljni razlozi za primjenu Pravilnika iz 1993. godine dati u obrazloženju rješenja, te je istaklo da je pogrešan navod iz apelacije da se trebao primijeniti Pravilnik iz 2012. godine budući da bi to predstavljalo retroaktivnu primjenu zakona. U vezi s dužinom trajanja postupka Ministarstvo je istaklo da ima veliki priliv predmeta, za šta je potreban veći broj „izvršilaca – voditelja postupka“, da se predmeti rješavaju hronološki, te da je apelant imao mogućnost postupanja u smislu člana 17 stav 1 Zakona o upravnim sporovima. Slijedom iznesenog, Ministarstvo je predložilo da se apelacije odbaci ili odbije.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka i 50/10), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Načelo efikasnosti Član 7.
Kad organi rešavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbede uspešno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka.
Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
31. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 48.
Sud će primjeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.
32. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
33. Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 55/07 – prečišćeni tekst, 59/08 i 118/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Ratni vojni invalid je lice iz člana 2. st. 1. do 3. ovog zakona, koje je u oružanoj borbi ili oružanoj akciji u ratu ili miru, za očuvanje SFRJ, odnosno Republike Srpske, zadobilo ranu, povredu ili ozljedu, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%, odnosno koje je pod istim okolnostima zadobilo bolest zbog koje je nastupilo oštećenje organizma najmanje za 40%.
(...)
Član 89.
Vojni invaliditet, pravo na dodatak za njegu i pomoć, pravo na ortopedski dodatak, kao i činjenicu da je bolest, odnosno smrt u uzročnoj vezi sa vršenjem vojne službe utvrđuje se samo na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija.
(...)
Član 98.
Nadležni organ, po službenoj dužnosti, pokreće postupak za donošenje novog rješenja o pravima vojnog invalida kome je procenat vojnog invaliditeta utvrđen privremeno, odnosno o pravima korisnika porodične invalidnine kojima je pravo na porodičnu invalidninu utvrđeno privremeno.
(...)
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 016976 16 Uvp od 5. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 26. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
41. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetu, u postupku po službenoj dužnosti, apelantu utvrđivalo svojstvo RVI i pravo na invalidninu, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obaveza, tako da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
a) U odnosu na osporenu odluku
42. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi i da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da je organ uprave utvrdio činjenično stanje na osnovu nalaza nadležne ljekarske komisije koja je utvrdila da apelantov invaliditet iznosi 60%, a ocjena invaliditeta je data u skladu s odredbama Pravilnika iz 1993. godine. U vezi s tim Ustavni sud nalazi da su organi uprave, kao i redovni sudovi, dali jasno i precizno obrazloženje zbog čega je apelantov invaliditet cijenjen prema odredbama Pravilnika iz 1993. godine, a ne kasnije donesenih pravilnika. Naime, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi vrlo detaljno obrazložili da su prihvatili kao pravilan stav upravnih organa da se u postupku ocjene apelantovog invaliditeta s materijalno-pravnog aspekta primjenjuju isključivo propisi koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva za priznanje svojstva RVI, odnosno u vrijeme nastanka tog pravnog odnosa, dakle Pravilnik i Lista iz 1993. godine, a ne pravilnici koji su kasnije stupili na snagu, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U vezi s apelantovim navodom da je nezadovoljan utvrđenim procentom invaliditeta Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi prihvatili i ocijenili kao pravilne zaključke upravnih organa u vezi sa stepenom i vrstom apelantovog invaliditeta, o čemu su u osporenim odlukama dali precizno i jasno obrazloženje.
44. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju tako i u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
46. Ustavni sud zapaža da je u predmetu utvrđivanja svojstva RVI i prava na invalidninu, rješavajući po službenoj dužnosti, prvostepeni organ donio rješenje 30. marta 2011. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda 5. decembra 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i osam mjeseci, što je period koji će ispitati Ustavni sud.
Analiza dužine trajanja postupka
47. U konkretnom slučaju radi se o predmetu utvrđivanja svojstva RVI i prava na invalidninu. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Ustavni sud, takođe, zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je od ishoda tog postupka zavisilo utvrđivanje osnova i visine invalidnine, kao i svojstva RVI.
48. Ustavni sud nalazi da je prvostepeni organ u postupku priznavanja prava na ličnu invalidninu po službenoj dužnosti donio rješenje 30. marta 2011. godine kojim je apelanta svrstao u nižu kategoriju RVI i odredio mu invalidninu u manjem iznosu nego ranije. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu, koju je Ministarstvo nakon četiri godine i dva mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepenog rješenja) odbilo i potvrdilo prvostepenu odluku. Ministarstvo za ovakvo postupanje nije ponudilo razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem. Apelant je protiv rješenja Ministarstva pokrenuo upravni spor, međutim, Okružni sud je u roku od osam mjeseci odbio apelantovu tužbu i potvrdio rješenje Ministarstva. Predmet je okončan presudom Vrhovnog suda od 5. decembra 2018. godine, koja je donesena nakon dvije godine i šest mjeseci (od dana podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke), a kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
49. U pogledu apelantovog doprinosa dužini predmetnog postupka Ustavni sud zapaža da je apelant imao pravo da koristi pravne lijekove zbog ćutanja administracije. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Evropski sud, odlučujući o zahtjevima podnosilaca predstavki da se utvrdi povreda prava na suđenje u razumnom roku pred upravnim tijelima, takve zahtjeve proglasio nedopuštenim budući da podnosioci predstavki nisu koristili pravne lijekove zbog „ćutanja administracije“ prema Zakonu o opštem upravnom postupku i Zakonu o upravnim sporovima (čije relevantne odredbe korespondiraju takvim zakonima u BiH), kojima su mogli, prema mišljenju tog suda, djelotvorno obezbijediti da se upravni postupak ubrza i da se donese odluka o njihovim zahtjevima (vidi Evropski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopuštenosti od 20. januara 2000. godine i Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi u predmetu broj AP 3570/08 zauzeo stav da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ u postupku po apelantkinjinom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu, cijeneći činjenicu da je, shodno navedenim propisima, apelantkinja mogla, a ne morala, da koristi navedena pravna sredstva zbog ćutanja administracije da bi njen zahtjev bio blagovremeno riješen. Naime, njeno nekorišćenje mogućnosti koje joj je zakon davao nije sprečavalo nadležne organe da odluče o njenom zahtjevu jer je zakonom propisana izričita obaveza da postupaju u zakonom postavljenim rokovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, st. 28 i 36, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, a u odnosu na dužinu i okolnosti konkretnog postupka, Ustavni sud smatra da činjenica da apelant nije koristio ovaj pravni lijek nije odlučujuća.
50. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je postupak koji je značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao sedam godina i osam mjeseci, pri čemu je Ministarstvo odluku o žalbi donijelo nakon četiri godine i dva mjeseca, što je u pretežnom dijelu uticalo na dužinu trajanja postupka.
51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
52. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
53. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
54. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
c) Ostali navodi
55. Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje (pogrešna primjena prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje), a koje je Ustavni sud ocijenio kao neosnovane u prethodnim tačkama ove odluke. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i navodi iz apelacije u vezi s kršenjem prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije neosnovani.
56. Ustavni sud dalje zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Iako apelant nije izričito naveo, Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je izjavio žalbu, tužbom pokrenuo upravni spor kod nadležnog suda, odnosno podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. O svim pravnim lijekovima su odlučili drugostepeni upravni organi, odnosno sudovi, razmotrili su apelantove navode i dali razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultovali ishodom postupka u apelantovu korist, sama po sebi ne vodi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, imajući u vidu, prije svega, da je predmetni postupak koji je značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao sedam godina i osam mjeseci, te da je Ministarstvo odluku o žalbi donijelo nakon četiri godine i dva mjeseca, što je u pretežnom dijelu uticalo na dužinu trajanja postupka.
58. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, kao ni pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili da nisu našli nepravilnosti u postupanju upravnih organa koji su svoje odluke zasnovali na nalazu i mišljenju saglasnih ljekarskih komisija na dva stepena, te kada su obrazložili zbog čega je u postupku primijenjen Pravilnik koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja apelantovog zahtjeva za priznanje svojstva RVI.
59. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
60. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević