Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1876/19 (T.Ž.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1876/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-1876/19, rješavajući apelaciju T. Ž., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T. Ž. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 104851 17 Rev od 14. februara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 104851 16 Rsž od 6. septembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. T. Ž. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnijela je 26. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 104851 17 Rev od 14. februara 2019. godine. Takođe iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica osporava i Presudu Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 104851 16 Rsž od 6. septembra 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 104851 12 P od 28. decembra 2015. godine, utvrđeno je da je određeni stan (bliže opisan u izreci navedene presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao poseban etažni dio stambene zgrade (bliže opisane u izreci navedene presude), zajednička bračna stečevina apelantice i tuženog M. Š. (u daljnjem tekstu: tuženi), sa jednakim suvlasničkim dijelovima od po 1/2, „a koje pravo joj je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelantica upiše sa 1/2 na suvlasničkom dijelu tuženog od 1/4, na predmetnoj nekretnini“.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je ukazao da je apelantica u tužbi navela, između ostalog, da je sa tuženim bila u braku, da su toku braka zajedničkim radom i sredstvima izgradili predmetni stan, koji predstavlja poseban etažni dio porodične kuće. Naime, da je prije rata bila stara porodična kuća (koja je uništena u ratu), da je vlasnik iste bio otac tuženog koji je umro, pa su ga naslijedili supruga T. Š. (u daljnjem tekstu: majka tuženog), sinovi D. Š., P. Š. (u daljnjem tekstu: braća tuženog) i tuženi sa po 1/4 dijela. Zatim, da je poslije rata izgrađena nova porodična kuća, a da je prije izgradnje između majke i braće tuženog, te tuženog i apelantice, postignut usmeni dogovor da se izgradi veća kuća, kako bi svako od suvlasnika imao za sebe zaseban stan, te da svako od njih u izgradnju svog stana ulaže svoja vlastita novčana sredstva, koji dogovor je realiziran.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo šta je iz provedenih dokaza utvrdio (bliže opisano u obrazloženju presude), između ostalog, da su apelantica i tuženi brak zaključili 23. jula 1998. godine, da u braku nisu stekli zajedničku djecu, te da je brak razveden presudom od 11. jula 2011. godine. Nadalje je naveo, da iz iskaza parničnih stranaka proizlazi da su nedugo nakon zaključenja braka pa sve do povratka u Mostar u oktobru 2006. godine živjeli u SR Njemačkoj, gdje su i radili (apelantica i prekovremeno i vikendom, što proizlazi i iz iskaza svjedoka E. G., A. V., T. A. i M. Ć.). Zatim je ukazao, da je svjedok E. G. istakla da su se apelantica i tuženi puno toga odricali radi izgradnje kuće, te da je apelantica nosila njihov iznos na banku u Zagreb, a što proizlazi i iz ugovora o deviznom računu PBZ od 8. aprila 2006. godine i ugovora o deviznom računu od 3. marta 2002. godine. Općinski sud je naveo, da su parnične stranke novac slale porodici tuženog koji su trošili novac za pojedine radove, stoga apelantica ne posjeduje račune o gradnji, a što je „razvidno i iz pismena u rukopisu sa memorandumom GP PP „Dvor" Export-import d.j.o.“. Takođe je naveo, da su apelantica i tuženi ulagali u objekat i nakon povratka iz Njemačke vidljivo iz „primitka od 25. aprila 2007. godine u iznosu od 1.790 EUR-a bez naznačene namjene koji glasi na ime obje parnične stranke i primitka G.T.U.P. "Dvor” Export-Import d.o.o. Mostar na ime stranaka na iznos od 1.000,00 EUR-a na ime avansa za fasadu u Šantićevoj od 19. marta 2007. godine“.

5. Općinski sud je istakao, da nije sporno da je prije rata postojao stambeni objekat koji je otac tuženog kupio 1971. ili 1972. godine, te da se sastojao od prizemlja i potkrovlja. Nadalje je istakao, da je otac tuženog umro 2000. godine, da je proveden ostavinski postupak i kuću su naslijedili tuženi, njegova majka i braća (sa dijelom po 1/4). Zatim je istakao, da nije sporno da je u ratu kuća uništena do temelja i da je ista iznova građena, da se novosagrađeni objekat razlikuje od prijašnjeg jer se sada kuća sastoji od prizemlja i kata, a i prošireni su gabariti kuće (što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka geometra). Naime, predmetna kuća je bila na samoj borbenoj liniji i sve kuće u tom djelu iste ulice, obnovljene su donatorskim sredstvima danske humanitarne organizacije i dijelom sredstvima Grada Mostara.

6. Općinski sud je ukazao šta je tuženi u svom iskazu naveo, pa je istakao da kuća koja sada postoji nije ista kuća koju je kupio njegov otac, te da je neosnovan prigovor tuženog da je ista predmet nasljeđivanja, jer je izgradnja započeta nakon očeve smrti. Takođe je istakao, da apelantica ne posjeduje račune osim „primitaka GP Dvor d.o.o. Mostar“, što je logično jer su radove povjerili braći tuženog, na šta ukazuje i postizanje usmenog dogovora da se izgradi veća kuća, koja bi zadovoljila stambene potrebe cijele porodice tako da svako od četiri suvlasnika ima zaseban stan i ulaže svoja sredstva u svoj dio. Slijedom takvog usmenog dogovora, zaključen je i „ugovor o pretvaranju prava suvlasništva na porodičnoj-stambenoj zgradi u etažnom suvlasništvu“ ovjeren kod Općinskog suda 12. maja 2005. godine. Naime, prema tom ugovoru tuženom je pripao predmetni stan. Općinski sud je istakao da taj ugovor ukazuje da predmetni stan nije bio rezultat sticanja u široj porodičnoj zajednici, te da tuženi nije pružio dokaze o postojanju ekonomske porodične zajednice, već da su suvlasnici ulagali u svoje stambene cjeline (uknjižba etažnog vlasništva temeljem ovog ugovora nije izvršena, jer je nedostajao projekat podjele etažnog vlasništva i pravosnažno rješenje kojim se daje upotrebna dozvola). Općinski sud je istakao, da je apelantica svoja ulaganja dokazala „navedenim deviznim računima, primicima i iskazima svjedoka E. G., A. V., T. A. i M. Ć., nalazima vještaka, te ugovoru o pretvaranju suvlasništva“.

7. Zatim je Općinski sud ukazao, da je vještak građevinske u svom nalazu i mišljenju naveo da je predmetna stambena kuća u naravi dvojna kuća, da je ranija kuća bila manjih dimenzija, da je novom grdnjom, između ostalog, tavan pretvoren u etažu za življenje, pa su na taj način učinjene značajne ekonomske promjene, jer je novosagrađeni objekat povećan za jednu etažu za življenje. Nadalje je ukazao, da je predmet nalaza navedenog vještaka predmetni stan, te nakon što je opisao predmetni stan, Općinski sud je istakao kolika je „građevinska vrijednost objekta“, „prometna vrijednost objekta bez zemljišta“, odnosno kolika je „tržišna vrijednost sa zemljištem“. Nadalje je istakao, da je iz podataka tuženog i svjedoka o donacijama, iz priloženih rekapitulacija, vidljivo da je za dio kuće na ime mame i braće tuženog primljen određeni novčani iznos, dok se druga rekapitulacija odnosila na brata tuženog (koji je taj iznos primio u ime apelantice i tuženog, kako priznaje i tuženi, da su braći plasirana sredstva) u određenom novčanom iznosu (sve bliže opisano u obrazloženju presude). Naime, kad se taj iznos uporedi sa „ukupnom vrijednosti nekretnine od 135.332,80 KM“ proizlazi da donatorska sredstva predstavljaju tek 1/5 od vrijednosti objekta, odnosno nešto više od 1/4, ako se uzme sama „građevinsko-troškovna vrijednost objekta prema nalazu vještaka“. Općinski sud je ukazao da i donirana sredstva koja su ugrađena u predmetni stan čine zajedničku imovinu stečenu u braku (Presuda Vrhovnog suda F BiH broj Rev. 801/04 od 8.12.2005. godine). Slijedom navedenog, Općinski sud je istakao da je osnovan stvarno-pravni zahtjev apelantice na predmetnom stanu, odnosno da je udovoljio tužbenom zahtjevu apelantice iz razloga što sve što su ona i tuženi stekli radom u toku bračne zajednice i svi prihodi iz takve imovine, imaju se podijeliti na jednake dijelove, u skladu sa odredbom člana 252. stav 1. Porodičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon).

8. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 104851 16 Rsž od 6. septembra 2016. godine, žalba tuženog je uvažena, te je prvostepena presuda preinačena na način da je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, te je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove postupka.

9. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da osnovano tuženi ističe da stambena zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan predstavlja njegovu posebnu imovinu, jer se radi o porodično-stambenoj zgradi koju je 1971. - 1972. godine kupio otac tuženog, a u kojoj je tuženi, nakon smrti oca, naslijeđem ostvario suvlasnički dio od 1/4. Nadalje je istakao, da je apelantica tokom prvostepenog postupka trebala dokazati da je ulagala novčana sredstva u ponovnu izgradnju porodično-stambene zgrada ali ista sudu nije ponudila niti jedan jedini materijalni dokaz o njenim eventualnim ulaganjima u predmetnu kuću, kao što su dokazi o izvršenim uplatama, izvodi iz banke, računi o plaćanju materijala ili obavljenih usluga i sl.. Naime, prvostepeni sud je udovoljio apelantičinom tužbenom zahtjevu tvrdeći da je apelantica svoja ulaganja u predmetnu kuću dokazala iskazima svjedoka E. G., A. V., T. A. i M. Ć.. Međutim, iz iskaza ovih svjedoka ne mogu se tačno utvrditi relevantne činjenice vezane za eventualne iznose koje je apelantica ulagala u predmetnu kuću, ne može se utvrditi period u kojem je uložen novac, način izvršenih plaćanja, te činjenica da li je predmetni novac ulagan u izgradnju kuće ili u pokretne stvari u kući, kao što su namještaj, televizor, kućanski aparati i sl., kao i činjenice vezane za eventualna slanja novčanih pošiljki apelantice iz Njemačke u Mostar.

10. Kantonalni sud je ukazao da je svjedokinja E. G. govoreći o tim činjenicama jedino navela „znam da je apelantica često išla u Zagreb radi ostavljanja novca u banci a o kojoj banci se radi točno ne znam“, a svjedokinja A. V. je istakla „apelantica mi je pričala kada je dolazila kod njene mame koja je moja susjeda da su bili u Njemačkoj i radili i da je ulagala u izgradnju kuće u namještaj ne mogu se tačno izjasniti šta“, dok je svjedokinja T. A. izjavila „vezano za ulaganja u objekat nismo se baš tako intenzivno družili da bi osobno vidjela ili prisustvovala ulaganju novca i sl.„. Dakle, imajući u vidu da je građevinska vrijednost predmetne kuće cca. 90.000,00 KM (prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke), da je nesporno među strankama da je „Danska vlada za izgradnju predmetne kuće donirala dvije donacije dva puta od po 18.000,00 KM, da je Grad Mostar donirao dvije donacije od dva puta po 5.000,00 KM, te da je u gradnju iste uložena i ušteđevina tuženikovog oca od 16.000,00 KM (kako to nesporno čini apelantica mada tuženi govori o iznosu od 30.000,00 KM), dolazi se do nesporno utvrđenog iznosa od 63.000,00 KM koji je uložen u izgradnju predmetne kuće a ostali iznos od cca. 30.000,00 KM predstavlja ukupna zajednička ulaganja braće tuženog, njihove majke i parničnih stranaka“.

11. Kantonalni sud je istakao, da je iz svega naprijed navedenog, a posebno iz iskaza same apelantice koja je istakla da su u predmetnu kuću ona i tuženi uložili cca. 18.000,00 KM (tuženi tvrdi da se radilo o iznosu od cca. 10.000,00 KM), jasan zaključak da je udio parničnih stranaka u izgradnji predmetne kuće u iznosu od po 9.000,00 KM (po kazivanju apelantice) neznatan u odnosu na vrijednost cijelog objekta, te da tim ulaganjima nije promijenjena suština stvari. Zatim je istakao, da su istiniti i tačni iskazi svjedoka brata i majke tuženog, te svjedokinje A. V., da su ta ulaganja bila u odnosu na uljepšavanje stana jer stranke nisu bile zadovoljne pojedinim materijalom iz humanitarne pomoći, pa su umjesto planiranih ugrađivali druge keramičke pločice, stavljali druge parkete, kupovali namještaj i opremali stan ostalim potrebnim kućanskim aparatima. U vezi sa navedenim je istakao, da je apelantica u konkretnom slučaju mogla postaviti jedino i isključivo obligaciono pravni zahtjev kojim bi tražila nadoknadu novčanih sredstava koja je potrošila na ime ulaganja u predmetnu kuću, ali nikako nije mogla postaviti stvarno pravni zahtjev i tražiti utvrđivanje suvlasničkog dijela na 1/2 nasljednog dijela koji je dobio tuženi nakon smrti njegovog oca.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 104851 17 Rev od 14. februara 2019. godine, odbijena je apelantičina revizija.

13. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio pravilno i zakonito i na način propisan odredbama čl. 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdio činjenice odlučne za ovaj spor, za koji zaključak je u obrazloženju svoje odluke dao pravilne i potpune razloge. Nadalje je istakao, da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza, ukoliko ista u sebi uključuje i prigovore činjenične prirode (član 240. stav 2. ZPP), što apelantica upravo čini dajući u reviziji svoju ocjenu pojedinih dokaza.

14. Vrhovni sud je naveo, da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe materijalnog prava - Porodični zakon, bez obzira što se u obrazloženju svoje odluke nije pozvao na isti, što ne čini pobijanu presudu samo zbog toga nezakonitom. S tim u vezi je naveo, da su relevantne odredbe materijalnog prava, koje uređuju pitanja koja su predmet spora, odredbe člana 250. do 263. Porodičnog zakona, te je ukazao šta je propisano odredbama čl, 250., 251. stav 1. i 254. Porodičnog zakona. Nadalje je ukazao, da je faktičko pitanje da li neka imovina predstavlja bračnu stečevinu ili posebnu imovinu bračnih partnera, te da se o tome odlučuje u svakom konkretnom slučaju, ovisno o utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, cijeneći izvedene dokaze, apelantica izvan razumne sumnje nije dokazala navode iz tužbe, da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu apelantice i tuženog, nasuprot čemu je tuženi dokazao da predmetni stan predstavlja njegovu posebnu imovinu, koju je naslijedio od svog oca, a činjenica da je apelantica svojim radom djelimično doprinijela povećanju iste ne daje joj pravo sticanja suvlasništva na istoj, nego jedino obligaciono-pravni zahtjev za nadoknadu sredstava uloženih u predmetnu nekretninu.

15. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelantica je istakla, između ostalog, da su Vrhovni i Kantonalni sud propustili da cijene, da je otac tuženog bio vlasnik porodične kuće koja je u toku rata uništena, a da je nakon rata izgrađena nova kuća (sa prizemljem i katom i koja je u gabaritu proširena), pa tuženi nije mogao naslijediti imovinu koja nije bila vlasništvo njegovog oca. Nadalje je istakla, da je propušteno da se cijeni porodični dogovor o izgradnji veće porodične kuće (a koji dogovor je i realiziran), tako da svako ima zaseban stan i ulaže sredstva u izgradnju svog stana, te da su, a na insistiranje apelantice, zaključili pismeni ugovor o pretvaranju prava suvlasništva na porodično-stambenoj zgradi u etažno vlasništvo. Naime, iz navedenog ugovora može se utvrditi da je tuženom pripao najveći stan, jer su ga parnične stranke izgradile, a stan nije rezultat stjecanja u široj porodičnoj zajednici. Nadalje je istakla da sudovi pogrešno cijene nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i utvrdili da je građevinska vrijednost porodične kuće 90.000,00 KM, iako predmet vještačenja nije bila procjena vrijednosti cijele porodične kuća, već samo predmetnog stana. Zbog navedenog, drugostepeni sud je došao i do pogrešnog zaključka i proračuna ulaganja parničnih stranaka u predmetni stan, jer je sve iznose donacija koji su dobiveni za izgradnju cijele porodične kuće od strane humanitarnih organizacija i Grada Mostara uračunao u vrijednost stana. Apelantica smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, dok su drugostepeni i revizijski sud izvršili grubu ocjenu dokaza i pogrešno primijenili materijalno pravo. Relevantni propisi

17. Porodični zakon Federacije Bosne i Herce (“Službene novine Federacije BiH", br. 35/05, 41/05 - ispravka, 31/14 i 32/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH", br. 35/05 41/05 - ispravka i 31/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 250.

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

a) Bračna stečevina Član 251.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

(3) Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina.

(4) Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.

Član 252. stav 1.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

c) Posebna imovina Član 254.

(1) Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina.

(2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je apelantica svojim tužbenim zahtjevom tražila, između ostalog, da se utvrdi da je predmetni stan zajednička bračna stečevina apelantice i tuženog koji je odbijen drugostepenom presudom, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda. Zatim, Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su drugostepeni i Vrhovni sud u konkretnom slučaju, na osnovu izvedenih dokaza u predmetnom parničnom postupka, zaključili da apelantica kao tužiteljica, u toku postupka nije dokazala da predmetni stan čini bračnu stečevinu nje i tuženog, shodno odredbama člana 251. Porodičnog zakona. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP i Porodičnog zakona sa odlučenjem Kantonalnog i Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju navedenih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1876/19 (T.Ž.) | Sudska praksa | Aktio