Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-944/19 (D.G. i drugi)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 1
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-944/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 944/19, rješavajući apelaciju D. G. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. G., E. N., Z. D. i A. M.
podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 447794 16 Rsž od 27. septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. G. iz Donjeg Vakufa, E. N. iz Travnika, Z. D. i A. M. iz Novog Travnika (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Faruk Karić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 447794 18 Rev od 11. decembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 447794 16 Rsž od 27. septembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4910/17 od 17. januara 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 5175/17 koju su apelanti podnijeli 11. decembra 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 447794 16 Rsž od 27. septembra 2017. godine jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Sudska policija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 26. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 15. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 447794 13 Rs od 30. marta 2015. godine obavezana je tužena da apelantima na ime razlike plaće po osnovu povećanja bruto satnice zbog povećanja životnih troškova za određeni period isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom i na ime razlike naknade za minuli rad za određeni period isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom (sve bliže označeno u izreci presude). Prvostepenom presudom tužena je obavezana da nadoknadi apelantima troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da je članom 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH, a kojim je izmijenjen član 9. Općeg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU), kojim je određeno da usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije BiH vrši najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, te da je u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5% Vlada Federacije BiH obavezna da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca, a koje povećanje se odnosi na sve plaće u istom nominalnom iznosu. Zatim je istakao da je osnovan navod apelanata da ne treba da trpe štetne posljedice koje su uzrokovane činjenicom da Vlada FBiH ne postupa u skladu s odredbama OKU-a, odnosno ne povećava najmanju bruto satnicu, pa je prihvatio primjenu Odluke o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine kojom je potvrđena činjenica povećanja troškova života. Općinski sud je naveo da je, u skladu s navedenim, usvojio zahtjev za isplatu razlike plaće za utuženi period za sve apelante, a koji je obračunao vještak finansijske struke.
8. Tužena je 28. maja 2015. godine podnijela žalbu protiv presude Općinskog suda, te je predmetni spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 447794 16 Rsž od 27. septembra 2017. godine uvažena je žalba tužene, prvostepena presuda preinačena i odbijen tužbeni zahtjev apelanata.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da tužena osnovano dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Dalje je naveo da je prvostepeni sud dosuđujući razliku plaća pogrešno primijenio materijalno pravo, te ukazao na član 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama OKU-a kojim je izmijenjen član 9. OKU-a. Dalje je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odluku u ovom dijelu zasnovao na naprijed navedenim odredbama budući da prema zvaničnim podacima Zavoda za statistiku nije došlo do povećanja troškova života većih od 5%, pa stoga i nema mjesta primjeni odluke Vlade iz 2008. godine. Zatim je naveo da smatra da u situaciji kada je Vlada Federacije BiH, u smislu odredaba člana 9. sada važećeg OKU-a, imala obavezu da najmanje jednom godišnje uskladi najnižu bruto satnicu u skladu s kriterijima iz člana 9. navedenog OKU-a, te kada je Vlada Federacije BiH do sada donijela samo jednu odluku o utvrđivanju najniže bruto i neto satnice u Federaciji BiH, te u situaciji kada je nesporno da je tužena apelantima isplaćivala i obračunavala osnovnu plaću u iznosu od po 1,99 KM neto po jednom satu, dakle isplaćivala je neto satnicu u većem iznosu nego što je to određeno naprijed navedenom odlukom Vlade Federacije BiH, apelanti ne mogu tražiti da redovni sud „preuzme“ ulogu Vlade Federacije BiH kao jednog od potpisnika navedenog OKU-a i svojom odlukom uskladi najnižu bruto satnicu. Dalje je ukazao da su strane ugovornice u članu 9. navedenog OKU-a izričito odredile, odnosno dale pravo Vladi Federacije BiH kao jednoj ugovornoj strani da ona ima pravo i obavezu usklađivanja najniže bruto satnice s povećanjem troškova života, rasta cijena i slično, a nisu propisane nikakve „sankcije“ u slučaju postupanja protivno navedenoj odredbi iz ugovora, kao ni postupanje u slučaju da Vlada Federacije BiH iz bilo kojeg razloga jednom godišnje ne donese odluku o usklađivanju najniže bruto satnice.
11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 360013 18 Rev od 18. januara 2019. godine odbačena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude, te je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka koji su nastali povodom izjavljene revizije.
12. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da su apelanti formalni (obični) suparničari, pa se dopustivost revizije cijeni s obzirom na vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara. Vrhovni sud je ukazao da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dozvoljenosti revizije nije ostvaren. Također je ukazao da izuzetna dopustivost revizije u smislu odredaba člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku ne bi imala utjecaj na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu primjenu prava u drugim slučajevima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/
4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
14. Apelanti su ukazali da je presuda Kantonalnog suda zasnovana na pravnom shvatanju Vrhovnog suda iz predmeta broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine, a što je pogrešno i nepravilno. Apelanti smatraju da im je razlike plaća trebalo dosuditi primjenom Odluke Vlade Federacije BiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine, koja je donesena na osnovu člana
9. OKU-a. Apelanti su naveli da osporeno rješenje Vrhovnog suda nije zakonito jer taj sud ima različite parametre kada odlučuje o reviziji. Zatim su ukazali da je u konkretnom slučaju došlo do povrede pravne sigurnosti, zabrane diskriminacije i povrede prava na imovinu jer je Vrhovni sud u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine usvojio tužbeni zahtjev tužilaca koji se odnosi na identično potraživanje kao što je potraživanje apelanata, te zbog različitih odluka nižih sudova prema kojima neki tužioci ostvaruju pravo na isplatu razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života većih od 5%, dok drugi tužioci to pravo neće ostvariti zbog različite sudske prakse (apelanti su uz apelaciju dostavili Odluku Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine).
15. U vezi s povredom prava na suđenje u razumnom roku, apelanti su istakli da im je presudom Kantonalnog suda, između ostalog, povrijeđeno pravo na pravično suđenje „(kako zbog dužine trajanja postupka tako i zbog proizvoljnog zaključka i proizvoljne primjene prava od drugostepenog suda)“.
b)Odgovor na apelaciju
16. Općinski sud je ukratko naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka, te je naglasio da su razlozi donesene prvostepene i drugostepene presude, kao i odluke Vrhovnog suda detaljno obrazloženi u donesenim odlukama. Općinski sud je istakao da postupajući u ovom predmetu svojim radnjama nije povrijedio nijedno pravo stranaka u postupku, niti je doprinio odugovlačenju postupka.
17. Kantonalni sud je naveo da presudom ovog suda nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Tužena je navela da iz navoda apelanata proizlazi da je Kantonalni sud donio osporenu presudu pozivajući se na stav Vrhovnog suda iz Odluke o spornom pravnom pitanju broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine. Tužena je navela pravno shvatanje Vrhovnog suda Federacije BiH iz navedene odluke: „Sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada Federacije BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku”. Smatra da se apelanti pogrešno pozivaju na Odluku Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine jer navedena odluka ne predstavlja stav Vrhovnog suda, nego se radi o stavu koji je shodno utvrđenom činjeničnom stanju izražen u pojedinačnoj presudi. Tužena smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 Evropsku konvenciju, te predlaže da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
20. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Član 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:
„Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.
U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.
Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.
Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu.“
21. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:
I.
U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:
najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 4910/17 od 17. januara 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija broj AP 5175/17 koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 447794 16 Rsž od 27. septembra 2017. godine, s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 447794 18 Rev od 11. decembra 2018. godine odbačena kao nedopuštena (koje rješenje je zastupnik apelanata primio 18. januara 2019. godine). Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 447794 16 Rsž od 27. septembra 2017. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda na www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 5175/17 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4910/17 od 17. januara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 447794 16 Rsž od 27. septembra 2017. godine dostavljena punomoćniku apelanata 11. oktobra 2017. godine, a da su apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda podnijeli 11. decembra 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […].
29. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
30. U vezi s apelacionim navodima koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. novembra 2017. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, te u nizu drugih odluka o dopustivosti koje su slijedile nakon nje, npr. br. AP 5444/17 od 13. marta 2018. godine, AP 6002/18 od 13. februara 2019. godine, kao i u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 349/18 od 8. maja 2019. godine, AP 3263/18 od 17. decembra 2019. godine, AP 5336/18 od 15. januara 2020. godine, AP 4932/18 od 4. juna 2020. godine i AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine, a koje su se odnosile na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
33. Stoga, Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg bi u ovoj odluci zauzeo drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba OKU-a koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Navedeno a fortiori jer je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava je zasnovao odluku, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvatanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je identično predmetu tužbenog zahtjeva apelanata (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5%), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.
34. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.
35. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti, Ustavni sud ukazuje da je već razmatrao identične apelacione navode (da su nižestepeni sudovi u istim predmetima donosili različite odluke, s tim da se u apelaciji poziva i dostavlja Odluka Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine, kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužilaca koji se odnosi na identično potraživanje tužilaca kao što je potraživanje apelanata u konkretnom predmetu) u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući, prije svega, u vidu praksu Ustavnog suda u istovjetnim predmetima, zaključio da postojanjem jedne različite odluke Vrhovnog suda nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, odnosno da apelanti nisu predočili dokaze da je stvorena kontinuirana pravna nesigurnost, te na taj način povrijeđen princip pravne sigurnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelacioni navodi koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti neosnovani, te se umjesto posebnog obrazloženja o neosnovanosti tih navoda u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni prava, te povredi principa pravne sigurnosti zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na dužinu trajanja žalbenog postupka Relevantni principi
37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti isključivo ukazuju na dužinu trajanja parničnog postupka pred Kantonalnim sudom koji je vođen po žalbi koju je tužena podnijela protiv prvostepene presude. Shodno tome, Ustavni sud će kao dužinu trajanja postupka razmatrati period od 28. maja 2015. godine kao datuma kada je tužena podnijela žalbu protiv prvostepene presude pa do 27. septembra 2017. godine kao datuma kada je Kantonalni sud donio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja žalbenog postupka jeste period od dvije godine i četiri mjeseca.
Analiza dužine trajanja postupka
40. Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva bilo potraživanje naknada po osnovu radnog odnosa, dakle radi se o postupku koji je hitne prirode. Dalje, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu, niti da su apelanti doprinijeli dužini trajanja postupka pred Kantonalnim sudom.
41. Ustavni sud smatra da, iako je postupak po podnesenoj žalbi pred Kantonalnim sudom trajao dvije godine i četiri mjeseca, nema elemenata koji ukazuju da je Kantonalni sud namjerno odugovlačio postupak, odnosno da je zloupotrijebio svoja ovlaštenja na štetu apelanata. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da treba imati u vidu okolnost da su apelanti do konačne odluke u predmetnoj pravnoj stvari došli prije podnošenja apelacije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi da je dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom prešla granice razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
43. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/
4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija u pravcu povrede ovih prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog prava, različita sudska praksa), koje navode je Ustavni već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud za svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dao jasne i precizne razloge, uz pozivanje na pravno shvatanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, te kada su apelacioni navodi koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti neosnovani.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u konkretnom slučaju postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom trajao dvije godine i četiri mjeseca, što se ne može smatrati nerazumnim periodom trajanja žalbenog postupka.
46. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelanti kršenje navedenih prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje (primjena materijalnog prava i različita sudska praksa), za koje je Ustavni sud zaključio da su neosnovani.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević