Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2920/20 („Kelava“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Zastara
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2920/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2920/20, rješavajući apelaciju „Kelava“ d.o.o. Banjaluka, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Kelava“ d.o.o. Banjaluka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 125293 19 Pž od 25. svibnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Kelava“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Aleksandar Kostić odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 11. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 125293 19 Pž od 25. svibnja 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi (Medžlis islamske zajednice Banjaluka) obveže da mu na ime naknade štete zbog neispunjenja ugovorenih obaveza isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, te je odbijen eventualni apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obveže da na ime neosnovanog obogaćenja na račun apelanta isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Također, apelant je obvezan naknaditi tuženom troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni iznos na ime naknade štete zbog neispunjenja ugovornih obaveza sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, kao i eventualni tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže isplatiti određeni novčani iznos na ime neosnovanog obogaćenja sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka, te je apelant obavezan da tuženom plati određen iznos na ime troškova postupka, sve precizirano u izreci presude. U obrazloženju odluke, između ostalog, prvostupanjski sud je naveo da je apelant u cijelosti izgubio parnicu, te ga je sud obvezao da tuženom naknadi troškove postupka u skladu s odredbom članka 386. i 387. Zakona o parničnom postupku i u skladu s Tarifom o naknadama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
4. U obrazloženju odluke Viši privredni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelant izveo radove u većoj površini nego su parnične stranke ugovorile osnovnim ugovorom. Viši privredni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelantov zahtjev usmjeren na plaćanje preostalog dijela izvršenih radova po osnovu ugovora o djelu (potraživanje iz ugovora o prometu roba i usluga) pa se kod odlučivanja o prigovoru zastare imala primijeniti odredba članka 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a ne članak 376. ZOO koji definira rok potraživanja naknade štete (kako je to pogrešno smatrao apelant). Dakle, prvostupanjski sud je naveo da su se stranke nalazile u materijalno pravnom odnosu po osnovu ugovora o djelu iz odredbe članka 600. ZOO. Nadalje, Viši privredni sud je ukazao da je odredbom članka 4. Ugovora o djelu rečeno da će se ukupno izvedeni radovi i nabavljeni i ugrađeni materijal platiti na osnovu okončane situacije ovjerene od strane nadzornog organa. S tim u vezi, naveo je da je u građevinskom dnevniku sam izvođač radova potpisao da su 10. siječnja 2014. godine završeni radovi na pokrivanju kupola, a da je apelant izvodio radove od 22. prosinca 2010. do 10. rujna 2013. godine. Pri tome, naveo je da je nakon okončanja radova apelant tuženom 13. svibnja 2014. godine uputio primjedbe na obračun radova na objektu u kome navodi da je izvršio radove u većoj površini (iz čega slijedi da su radovi tuženom predani prije ulaganja primjedbi), te je apelant već tada znao u kom opsegu je izvršio radove. S obzirom da je od tog trenutka (do podnošenja tužbe 12. veljače 2018. godine) protekao zakonom propisan rok od tri godine, Viši privredni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je prigovor zastare osnovan. Također, naveo je da je apelant podizvođač i posao koji je radio apelant je ugovor o djelu a ne ugovor o građenju, zbog čega činjenica je li potpisao građevinski dnevnik ili ne po ocjeni ovoga suda nije od značaja za ocjenu prigovora zastare. Nasuprot tome, od značaja je činjenica kada je apelant završio radove koje se obavezao ugovorom izvršiti i kada je stekao mogućnost da u skladu sa odredbom člana 623. ZOO zahtijeva plaćanje izvršenih radova. Konačno, Viši privredni sud je istakao da u situaciji kada je potraživanje zastarjelo iz ugovora o prometu roba i usluga, ne može se istaći zahtjev po drugom pravnom osnovu, npr. iz neosnovanog obogaćenja, jer zastarjelošću prestaje pravo na zahtjev za ispunjenje obaveze. U konkretnoj situaciji neki dio imovine apelanta nije prešao u imovinu tuženog bez osnova u pravnom poslu, jer se radi o zaključenom ugovoru iz oblasti prometa robe i usluga, što je opće pravilo za primjenu ovog instituta. Dakle, istakao je da u toj situaciji nema obogaćenja bez osnova na strani tuženog. Navedeno je dalje da tužilac nije uspio u postupku po žalbi iz kog razloga je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu, jer to nije radnja koja se mora preduzeti radi okončanja postupka. Viši privredni sud je zaključio da je žalba neosnovana i nisu učinjene povrede na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je prvostupanjska presuda potvrđena na osnovu članka 226. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant u suštini smatra da Viši privredni sud nije dao odgovor na žalbene prigovore koji se tiču odluke prvostupanjskog suda o troškovima postupka, kao i o prigovoru da se nije mogao primijeniti zastrani rok od tri godine. Također, apelant je istakao da sud u skladu s ostalim odredbama Ugovora o djelu nije odredio točan datum kad je potraživanje apelanta zastarjelo, niti je obrazloženo kad je naručitelj radova obavio pregled radova.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka u predmetnom postupku dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višeg privrednog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević