Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2887/20 (M.B.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2887/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2887/20, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 007762 20 Kž od 9.

juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 0077262 19 K od 9. septembra 2019.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Vlado Adamović advokat iz Sarajeva, podnio je 7. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 007762 20 Kž od 9. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 0077262 19 K od 9. septembra 2019.godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim za radnje bliže opisane u izreci prvostepene presude zbog krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) i izrečena uvjetna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, koja se neće izvršiti ako apelant za vrijeme od jedne godine od dana pravosnažnosti prvostepene presude ne počini novo krivično djelo.

3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je oštećeni A.J. (koji je novinar) u svojstvu svjedoka izjavio da poznaje apelanta, da posjeduje u svom mobilnom telefonu više telefonskih brojeva na ime apelanta, između ostalog i telefonski broj apelanta s kojeg je poslana prijeteća viber poruka, sadržaja kako je to navedeno u optužnici, što je kod oštećenog izazvalo osjećaj straha i ugroženosti, zbog čega je sve prijavio policiji, a što je policija dokumentovala u vidu fotodokumentacije. Prvostepeni sud je naveo da je osnovom predmetne fotodokumentacije utvrđeno da su poruke koje je oštećeni zaprimio putem viber aplikacije upravo one poruke koje je oštećeni i naveo u svom iskazu na zapisnik u PS Visoko. Prvostepeni sud je naveo da je u cijelosti poklonio vjeru iskazu oštećenog, jer je jasan, nedvosmislenim i iskren. Prvostepeni sud je naveo da je apelant kritičnog dana, kada je putovao za Ameriku, imao u posjedu mobilni telefon u kome se nalazio pretplatnički broj s kojeg su upućene poruke prijetećeg sadržaja oštećenom, što je utvrđeno izjavom koju je apelant dao na zapisnik u PS Visoko. Prvostepeni sud je naveo da je apelant izjavio da poznaje oštećenog. Prvostepeni sud je naveo da nije prihvatio kao osnovan apelantov navod da je izgubio telefon na putu za Ameriku, te da je primijetio da mu nedostaje telefon kada je sletio u Beč, jer je apelantov iskaz u tom dijelu neuvjerljiv i nije potkrijepljen nijednim dokazom, te naglasio da apelant nestanak mobitela nije prijavio nadležnim organima ni u Beču ni u Americi kao ni nadležnim organima u Bosni i Hercegovini po povratku iz Amerike. Prvostepeni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da nije imao vremena da prijavi gubitak mobitela na aerodromu u Beču, jer je saslušani svjedok R.A., koji je kritičnog dana zajedno sa apelantom putovao za Ameriku, izjavio da su u Beču let za Ameriku čekali sigurno dva do tri sata, dok iz dokaza aviokarte proizlazi da su na aerodromu u Beču proveli jedan sat i 20 minuta. Prvostepeni sud je naveo da je poklonio vjeru svjedoku R.A., jer je njegov iskaz u skladu sa avionskom kartom na kojoj je naveden plan i vrijeme putovanja. Prvostepeni sud je naveo da je osnovom svih izvedenih dokaza van svake razumne sumnje utvrdio da je apelant sa svog mobilnog telefona putem aplikacije Viber poslao više poruka prijetećeg sadržaja, tj. uputio ozbiljne prijetnje (datum, vrijeme i sadržaj poruka bliže naveden u izreci prvostepene presude) oštećenom, koje poruke imaju obilježje prijetnje napada na tijelo oštećenog, a koje prijetnje su kod oštećenog izazvale osjećaj straha i uznemirenosti, čime je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Prvostepeni sud je naveo da je apelant predmetno krivično djelo učinio sa direktnim umišljajem, da je prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela bio uračunljiv, te da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izvršio pravilnu i potpunu ocjenu dokaza, te da je izveo pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da prilikom donošenja presude nije načinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud iznio razlog zbog čega nije prihvatio apelantovu odbranu, a posebno koja se odnosi na gubitak mobitela.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant se pozvao i na prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao. Apelant navodi da „dokazi ukazuju da apelant nije počinio ono za šta je osuđen, te da je osuđen za nešto što nije krivično djelo“. Apelant navodi da prvostepeni sud nije prihvatio apelantov navod da je izgubio telefon, jer je u danu slanja poruke bio na putu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2887/20 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio