Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1840/20 (E. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u privatni život
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1840/20
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1840/20, rješavajući apelaciju Erne Mehmedović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Erne Mehmedović.
Utvrđuje se povreda prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na rješenja Kantonalnog suda u Tuzli br. 03 0 K 019373 20 Kv 4 od 7. maja 2020. godine, 03 0 K 019373 19 Kv 3 od 10. marta 2020.
godine i 03 0 K 019373 20 Kpp 19 od 14. februara 2020. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Erne Mehmedović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 019373 20 Kpp 21 od 14. maja 2020. godine, jer je apelacija preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Erna Mehmedović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca podnijela je 26. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 03 0 K 019373 19 Kv 3 od 10. marta 2020. godine i 03 0 K 019373 20 Kpp 19 od 14. februara 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1840/20.
2. Apelantica je 16. jula 2020. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda br. 03 0 K 019373 20 Kv 4 od 7. maja 2020. godine i 03 0 K 019373 20 Kpp 21 od 14. maja 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2429/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se radi o istoj apelantici, te da se apelacijama pokreću određena pitanja koja se međusobno prožimaju, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio spojiti apelacije br. AP 1840/20 i AP 2429/20 i voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1840/20.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju. Također, radi provjere određenih datuma (npr. datuma izjavljivanja žalbe), Ustavni sud je kontaktirao sa Kantonalnim sudom i dobio odgovore koji su potvrđivali tačnost datuma koje je navela apelantica, relevantnim za odlučenje u ovom predmetu. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Kantonalni sud, sudija za prethodni postupak, donio je Rješenje broj 03 0 K 019373 20 Kpp 19 od 14. februara 2020. godine kojim je (tačka I rješenja) odbio apelanticin prijedlog za ukidanje mjera zabrane apelantici – zabrana obavljanja dužnosti sekretara privrednog društva „Gikil“ d.o.o. (u daljnjem tekstu „Gikil“ d.o.o. ili društvo), kao i drugih odgovornih dužnosti u društvu. Tačkom II navedenog rješenja osumnjičenima, među kojima je i apelantica, produžene se mjere zabrane određene rješenjem Kantonalnog suda od 3. decembra 2019. godine (navedenog broja), i to apelantici zabrana obavljanja dužnosti sekretara privrednog društva i drugih odgovornih dužnosti, koja će trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude, s tim što će sud po službenoj dužnosti svaka dva mjeseca ispitati da li je u odnosu na osumnjičene primijenjena mjera zabrane još potrebna. Tačkom III navedenog rješenja apelantici i ostalim navedenim osumnjičenim ukinuta je mjera zabrane međusobnog sastajanja i komuniciranja, kao i sastajanja i komuniciranja ovih osumnjičenih sa ostalim osumnjičenima i naredba da se jednom sedmično javljaju nadležnoj policijskoj stanici (koje su bile određene rješenjem od 3. decembra 2019. godine).
7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se protiv apelantice i drugih navedenih osumnjičenih provodi istraga zbog osnova sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa produženim krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ, te su osumnjičenim određene mjere zabrane u skladu sa članom 140a) i 140b) stav 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), kako je precizirano u rješenju. Kantonalni sud je, postupajući po službenoj dužnosti, odlučivao o daljnjoj opravdanosti izrečenih mjera, kao i o apelanticinom zahtjevu za ukidanje mjera zabrane, te je donio rješenje od 30. januara 2020. godine koje je u postupku po žalbi Kantonalni sud ukinuo (rješenje od 10. februara 2020. godine) i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
8. Kantonalni sud je naveo da je u ponovnom postupku razmotrio apelanticin prijedlog, kao i daljnju opravdanost trajanja mjera zabrane. Nadalje, Kantonalni sud je naveo šta proizlazi iz apelanticinog prijedloga (u suštini, apelantica osporava da iz dokaza tužilaštva proizlazi da je apelantica počinila krivično djelo, odnosno da prikupljeni dokazi ukazuju da postoje osnovi sumnje, te da su navedeni određeni apelanticini dokazi koje prilaže u prilog tvrdnjama, str. 4-7). Kantonalni sud je naveo da apelanticin prijedlog za ukidanje mjera zabrane nije osnovan. Kantonalni sud je ukazao da je sud u obrazloženju rješenja od 30. januara 2020. godine naveo na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje osnova sumnje da je apelantica počinila krivično djelo za koje se protiv nje vodi istraga, a apelanticini dokazi nisu doveli u sumnju ovaj zaključak, jer ih je sud imao u vidu. Kantonalni sud je ukazao na određene dokaze (iskaze svjedoka), te je naveo da dokazi koje je predložila apelantica nisu utjecali na zaključak o postojanju osnova sumnje, koja je detaljno navedena u rješenju od 21. novembra 2019. godine na koje apelantica nije izjavila žalbu. Također, Kantonalni sud je na strani 8. naveo radnje koje se apelantici stavljaju na teret i dokaze, te je zaključio da dokazi koje je apelantica priložila ne utječu na zaključak o postojanju osnovane sumnje da je učinila krivično djelo. Dakle, po ocjeni suda, imajući u vidu da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelantica počinila krivično djelo za koje se protiv nje provodi istraga, Kantonalni sud je ustanovio da je neosnovan apelanticin prijedlog da joj se ukine mjera zabrane obavljanja dužnosti sekretara u društvu (dok je ustanovio da je osnovan prijedlog da se ukine mjera zabrane sastajanja i komuniciranja sa ostalim osumnjičenim u predmetu i javljanja nadležnoj policijskoj stanici o čemu se izjasnio u nastavku rješenja). Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je odlučio kako je to navedeno u dispozitivu, tačka I rješenja.
9. U nastavku je Kantonalni sud ispitao po službenoj dužnosti opravdanost izrečenih mjera zabrane osumnjičenim, uključujući apelanticu. Kantonalni sud je ukazao da nije potrebno ponovo obrazlagati postojanje osnovane sumnje, ukazujući na dokaze prikupljene tokom istrage, a koji su detaljno obrazloženi u rješenju Kantonalnog suda od 21. novembra 2019. godine i 30. januara 2020. godine (koje je ukinuto) na koje osumnjičeni u pogledu postojanje osnovane sumnje nisu ulagali žalbu.
10. U nastavku Kantonalni sud je ukazao da je Tužilaštvo predlagalo da se osumnjičenima odredi pritvor (po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP), što je sud odbio, ali je osumnjičenim odredio mjere zabrane (rješenjem od 21. novembra).
11. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom predmetu ustanovio da je utvrđeno da su svi osumnjičeni pokazali upornost u preduzimanju inkriminiranih radnji, jer su održavali sjednice nadzornog odbora na kojima su donosili odluke i pored činjenice da su osumnjičenom „Pramod Mittal“ rješenjem istog suda izrečene mjere zabrane preduzimanja poslovnih i službenih aktivnosti u „Gikilu“ d.o.o., da su donosili odluke na sjednicama nadzornog odbora radi ostvarivanja imovinske koristi „Pramod Mittal“, a i svoje lične koristi, kako bi i dalje omogućili kontrolu „Promod Mitalla“ i njegov nadzor u „Gikilu“ d.o.o. Sve navedeno, kako je naveo Kantonalni sud, ukazuje na upornost osumnjičenih u preduzimanju inkriminiranih radnji i postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi na slobodi mogli ponoviti krivično djelo. Ipak, i pored postojanja ovih okolnosti u skladu sa čl. 137. stav 2. i 145. stav 4. ZKP, Kantonalni sud je u okolnostima konkretnog slučaja (jer se radi o porodičnim ljudima, te da nisu ranije osuđivani) smatrao da je potrebno produžiti mjere zabrane. Kantonalni sud je naveo da je pri odlučivanju da li će produžiti izrečene mjere zabrane imao u vidu za šta su osumnjičeni osnovano sumnjivi (krivična djela iz člana 342. stav 2. u vezi sa produženim krivičnim djelom iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ), prirodu krivičnih djela za koja se provodi istraga, da se radi o djelima koja su počinjenja u vezi sa obavljanjem službenih dužnosti i djelatnosti (kako se osnovano sumnja) i da postoji visoki stepen opasnosti od njihovog ponovnog činjenja, te da ove mjere imaju isključivu svrhu da zaštite društvo od opasnosti koja proizlazi od nastavljanja bavljenja djelatnošću koju su osumnjičeni obavljali u društvu, opet ukazujući na zabranu obavljanja poslovnih i službenih aktivnosti „Pramod Mittala“ i drugo, kako je navedeno na strani 11 rješenja.
12. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 03 0 K 019373 19 Kv 3 od 10. marta 2020. godine kojim je žalbe apelantice i njenog branioca, kao i žalbu tužilaštva odbio kao neosnovane.
13. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica (i njen branilac) pobijala prvostepeno rješenje zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se žalba uvaži, osporeno rješenje preinači, te apelantici ukine mjera zabrane. Kantonalni sud je ispitao pobijano rješenje u granicama navoda iz podnesene žalbe, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 321. u vezi sa članom 338. ZKP, nakon čega je odlučio kao u izreci zbog sljedećih razloga:
14. Apelantica je osnovanu sumnju kao opći uvjet dovodila u pitanje žalbenom tvrdnjom da obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrži razloge, okolnosti i činjenice koje ukazuju na postojanje osnovane sumnje na strani apelantice, niti da postoje dokazi koji bi ukazivali da je ona iskoristila ovlaštenja kao sekretar, pa je iznosila stav da prvostepeni sud u pobijanom rješenju iznosi, uglavnom, sadržinu prikupljenih materijalnih dokaza, iskaza svjedoka, a da nakon toga kratko obrazlaže, konkretizira takve dokaze, ali na nedovoljan način da bi se stekao dojam da na strani apelantice postoji osnovana sumnja da je počinila djela koja joj se stavljaju na teret naredbom o provođenju istrage, da su navedeni dokazi i iznesen njihov sadržaj, ali da oni nisu analizirani, tako da u pobijanom rješenju nije navedeno šta iz dokaza (čiji je sadržaj iznesen) ukazuje na postojanje osnovane sumnje, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP.
15. Kantonalni sud je naveo da su, suprotno žalbenim navodima (kojima se pojednostavljenom analizom pojedinih dokaza nastoji stvoriti uvjerenje da su prethodno komentarisani dokazi nedovoljni da se na njima konstituira osnovana sumnja), po nalaženju suda u pobijanom rješenju dati uvjerljivi razlozi koji opravdavaju izvedeni zaključak prvostepenog suda na polju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za pritvor. Prije svega, Kantonalni sud je ukazao da se u ovoj fazi postupka, kada se rješava o opravdanosti pritvora osumnjičenom, ne zahtijeva da je osumnjičeni učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret naredbom o provođenju istrage, kako to pogrešno apelantica (i njen branilac) navodi u žalbi. Kantonalni sud je istakao da iz obrazloženja pobijanog rješenja, na str. 7. i 8, proizlazi da je prvostepeni sud izvršio detaljnu analizu materijalnih i subjektivnih dokaza koji su prikupljeni tokom istrage, pozivajući se pri tome na prethodna rješenja navedenog broja i datuma u kojima je naveo na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje osnova sumnje da je apelantica počinila krivično djelo za koje se provodi istraga protiv nje, te dao jasne i određene razloge u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela koja su joj naredbom o provođenju istrage stavljena na teret, a koji razlozi paušalnim navodima apelantice (i branioca) nisu dovedeni u sumnju, niti je u sumnju dovedena pravilnost pobijanog rješenja, tako da nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP, niti je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno. Kantonalni sud je naveo da se u ovoj fazi krivičnog postupka utvrđuje postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, tako da se ne radi o apsolutnoj dokazanosti činjenica za krivična djela za koja se protiv osumnjičenih vodi istraga. Zbog tih razloga, da li su materijalni dokazi u pogledu činjenica koje se u žalbi navode uvjerljivi ili nisu, pitanja su o kojima će se raspraviti u toku kontradiktornog postupka, a ocjenu njihove vjerodostojnosti će dati sud, tako da za sada apelanticini žalbeni prigovori ne dovode u pitanje pravilnost zaključka o postojanju osnovane sumnje.
16. Apelantica je, također, osporila, kako je naveo Kantonalni sud, stav suda da na strani apelantice egzistira posebni razlog u vezi iteracijskom opasnosti. U žalbi je apelantica iznosila da je sud propustio dati relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje mjere zabrane obavljanja dužnosti sekretara i drugih odgovornih dužnosti u ,,Gikilu“ d.o.o. iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, da težina krivičnog djela i visina zaprijećene kazne same po sebi nisu dovoljne za opravdanost mjera zabrane. Dalje, apelantica je iznosila da nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje, da opasnost od ponavljanja krivičnog djela nije uvjerljivo utvrđena i da nije vjerovatna, da ponovno (kao i u prethodno ukinutom rješenju prvostepenog suda) nije konkretizirano šta se želi postići izricanjem mjere zabrane, da navedena svrha nije potkrijepljena dokazima i da su izostali razlozi i okolnosti koji ukazuju na potrebu izricanja ove mjere zabrane.
17. Ove žalbene prigovore Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim. Kantonalni sud je ustanovio da su u pobijanom rješenju otklonjeni nedostaci kojima je bilo zahvaćeno ranije ukinuto rješenje suda, a koji su se odnosili na izostanak razloga koji ukazuju na potrebu izricanja mjere zabrane obavljanja dužnosti sekretara i drugih odgovornih dužnosti u društvu, u kom pravcu su usmjereni apelanticini žalbeni prigovori. Po nalaženju Kantonalnog suda, u obrazloženju pobijanog rješenja sud je naveo u svemu jasne i određene razloge za zaključak da na strani osumnjičenih i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni, za slučaj boravka na slobodi, mogli ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Suprotno tvrdnji iz predmetne žalbe, postojanje iteracijske opasnosti sud nalazi u činjenici da je pokazana upornost (kako je to ustanovio i prvostepeni sud), a time i postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni mogli na slobodi ponoviti krivično djelo, ali da se, i pored postojanja ovih okolnosti, imajući u vidu odredbe člana 137. stav 2. i člana 145. stav 4. ZKP, u konkretnom slučaju i blažim mjerama, odnosno mjerama zabrane može postići ista svrha kao i mjerom pritvora, te da je potrebno osumnjičenima i dalje produžiti mjere zabrane, i to apelantici-zabrana obavljanja dužnosti sekretara privrednog društva ,,Gikil“ d.o.o., kao i drugih odgovornih dužnosti u ,,Gikilu“ d.o.o., što svakako, i prema mišljenju Kantonalnog suda, ukazuje na opravdanost produženja mjera zabrane osumnjičenima (među kojima je apelantica), a kako je to odlučeno u stavu II pobijanog rješenja. Dakle, ovakav zaključak suda je potkrijepljen konkretnim, a ne apstraktnim i teoretski mogućim okolnostima koje bi opravdale takvu bojazan, tako da su u pobijanom rješenju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da je činjenično stanje koje se odnosi na postojanje posebnih uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP pravilno i potpuno utvrđeno. Stoga je neosnovana žalbena tvrdnja da nisu dati valjani razlozi za postojanje ovog zakonskog osnova za pritvor u odnosu na apelanticu.
18. Kantonalni sud je, također, naveo da je apelantica (i branilac), pobijajući prvostepeno rješenje zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, u žalbi ukazivala da su priložili nove dokaze (109 materijalnih dokaza) koji osporavaju osnovanu sumnju u odnosu na apelanticu, koje je branilac priložio sudu uz prijedlog za ukidanje izrečenih mjera zabrane, a za koje sudija za prethodni postupak, po apelanticinom mišljenju, nije dao adekvatno obrazloženje, odnosno nije dao nikakvo obrazloženje uslijed čega su učinjene bitne povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tač. d) i k) ZKP. Međutim, iz obrazloženja pobijanog rješenja (strana 5, 6, 7. i 8) slijedi da se sudija za prethodni postupak povodom iznesenih prigovora i dokaza očitovao i dao određene razloge, te da stoga nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tač. d) i k) ZKP.
Osporena rješenja u apelaciji broj AP 2429/20
19. Prije nego što navede rješenja koja su osporena u apelaciji broj AP 2429/20, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, sudija za prethodni postupak, ispitujući po službenoj dužnosti daljnju opravdanost izrečenih mjera zabrane donio rješenje od 30. marta 2020. godine kojim su produžene mjere zabrane (i) apelantici, a na koje je apelantica izjavila žalbu.
20. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 03 0 5 019373 20 Kv 4 od 7. maja 2020. godine kojim je žalbe apelantice i njenog branioca i ostalih osumnjičenih uvažio, a povodom tih žalbi po službenoj dužnosti i u odnosu na I.V., na osnovu člana 324. ZKP ukinuo rješenje Kantonalnog suda od 30. marta i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
21. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je prihvatio kao osnovane navode iz žalbe da je osnovan navod da ne postoji svrha za izricanje mjera zabrane, zato što osumnjičeni nisu više članovi nadzornog odbora, niti je apelantica sekretar društva. Pri tome je ukazano da je sudija za prethodni postupak naveo razloge za postojanje osnovane sumnje, ali da je propustio da navede okolnosti koje u bitnome ukazuju na postojanje razloga za određivanje mjera zabrane s obzirom na to da (konkretno) apelantica nije više sekretar navedenog društva.
22. Kantonalni sud, sudija za prethodni postupak, donio je Rješenje broj 03 0 K 019373 20 Kpp 21 od 14. maja 2020. godine kojim je osumnjičenima, uključujući apelanticu, ukinuo mjere zabrane, i to apelantici zabranu obavljanja dužnosti sekretara privrednog društva „Gikil“ d.o.o. i drugih odgovornih dužnosti u društvu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelantica (u obje apelacije) ukazuje po redu na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i Aneksa I tačka 7. Ustava Bosne i Hercegovine, dok je u apelaciji broj AP 1840/20 navela i povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je u veoma opširno napisanim apelacijama ukazivala na povredu njenih prava koja se suštinski mogu svesti na sljedeće: da je apelantica najprije nezakonito lišena slobode, a zatim da joj je određena mjera zabrane, da Tužilaštvo nije dostavilo dokaze kojim potkrepljuje postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret, odnosno da sud nije dao jasne i konkretne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje. Dalje, apelantica iznosi, prema njenom mišljenju, nedostatke u pogledu postojanja osnovane sumnje, odnosno dokaza i činjenica koji je potvrđuju. Također, apelantica navodi da je sud propustio dati relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje mjere zabrane apelantici (obavljanja dužnosti sekretara), ukazujući da je dato obrazloženje u tom dijelu rješenja potpuno proizvoljno, da apelantica nije preduzimala radnje, niti su održavane sjednice kako je navedeno u rješenju. Apelantica ukazuje na nepravičnost cijelog postupka (i time povrede čl. 5. i 6. Evropske konvencije), kao i na povredu principa pravne jednakosti, te jednakosti oružja i proizvoljnu ocjenu dokaza. Apelantica smatra da nije jasno šta je svrha ove zabrane, kao i da je njeno pravo da joj se obrazloži odluka. Apelantica je navela (apelacija broj AP 1840/20) i da je, zbog izrečene mjere zabrane, dobila otkaz u društvu, čime je navedena zabrana lišila apelanticu imovine. Također, apelantica je ukazivala na povredu prava da joj se odluči u razumnom roku, jer je o njenoj žalbi odlučeno tek nakon 21 dana, a odluka joj je dostavljena nakon 44 dana od podnošenja žalbe. Također, u apelaciji broj AP 2429/20 apelantica ukazuje da je o njenoj žalbi izjavljenoj (6. aprila 2020. godine) na rješenje od 30. marta 2020. godine odlučeno tek 7. maja, a da joj je odluka dostavljena 18. maja 2020. godine, dakle, nakon 39 dana od dana izjavljivanja žalbe. Apelantica, također, navodi da je ovo kašnjenje u odlučivanju „pogodovalo tome da dobije otkaz“, jer da je sud odlučio na vrijeme, u zakonom propisanom roku, „možda apelantici poslodavac ne bi na dan 13. april 2020. godine dao otkaz“.
b)Odgovor na apelaciju
24. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su navodi iz žalbi apelantice ( i njenog branioca) sada sažeti u sadržaju apelacije, ali da su ti navodi (iz žalbe) ocijenjeni u rješenju Kantonalnog suda, te da je sud (sudija za prethodni postupak, kao i krivično vijeće) u obrazloženju navedenih rješenja dao jasne i određene razloge na osnovu kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo, a da sve to proizlazi iz brojnih konkretnih dokaza i iz njihove analize, a kako je za produženje mjera zabrane potrebno da sud utvrdi postojanje osnovane sumnje, to su u konkretnom slučaju dati uvjerljivi razlozi koji opravdavaju zaključak na polju osnovane sumnje. Što se tiče naročitih okolnosti na apelanticinoj strani, ovaj sud smatra da su navedene okolnosti ispravno ocijenjene i obrazložene na strani 4. i 5. rješenja od 10. marta 2020. godine, pa je opravdana primjena iz zakonskog osnova iteracijske opasnosti, kada se uzme u obzir da postoji osnovana sumnja da je apelantica u dužem vremenskom periodu činila krivična djela za koja se tereti, čime je pokazala upornost u preduzimanju inkriminiranih radnji. U nastavku se Kantonalni sud izjasnio zašto smatra da su neosnovani i ostali apelanticini navodi o povredi prava na pravnu sigurnost, te ukazao da apelantica nije kompetentna da odlučuje o kredibilitetu svjedoka, da nije povrijeđena pretpostavka nevinosti i drugo. Također, Kantonalni sud je naveo da apelantici izricanjem mjere zabrane - zabrana obavljanja dužnosti sekretara privrednog društva „Gikil” d.o.o., kao i drugih odgovornih dužnosti u navedenom društvu nije povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine. Naime, rješenje o otkazu koje je dobila od privrednog društva „Gikil" d.o.o. ne može ukazivati na to da je ono u cijelosti proizvod izrečenih mjera zabrane zbog toga što je privredno društvo prethodno ispitalo mogućnost da zaposli apelanticu na drugo radno mjesto, u skladu sa izrečenom mjerom zabrane. Sud apelantici nije zabranio obavljanje bilo kakvih poslova, niti pravo na uživanje imovine, nego samo poslova koji bi ometali dalji tok istrage.
25. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da se apelantica žali na neispunjenje uvjeta propisanih zakonom za određivanje pritvora, odnosno mjera zabrane, i to kako u pogledu osnovane sumnje, tako i u pogledu posebnih pritvorskih razloga. Međutim, Tužilaštvo je u svom prijedlogu na 105 stranica teksta i dokaznog materijala, a što je prihvatio i Kantonalni sud, utvrdilo da postoji osnovana sumnja da je apelantica, zajedno sa drugim licima koja su navedena u tom prijedlogu i protiv kojih se vodi istraga za krivična djela navedena u naredbi o proširenju istrage, počinila predmetna krivična djela, te da je sud donio osporena rješenja u kojima su vidljivi svi razlozi kojima se sud rukovodio kada je donosio ta rješenja.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:
Član 140a. stav 1. tačka a) Ostale mjere zabrane (1)Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, Član 140b. st. (1), (4), (5), (6) i (7) Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak [...].
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. [...].
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na apelaciju broj AP 1840/20
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom (broj AP 1840/20) je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 2. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Dopustivost apelacije broj AP 2429/20
30. U apelaciji broj AP 2429/20 apelantica je osporila nepravomoćna rješenja kojim je (rješenjem od 7. maja 2020. godine) uvažena njena žalba, a zatim nepravomoćno rješenje od 14. maja 2020. godine kojim su apelantici ukinute mjere zabrane. U odnosu na donošenje rješenja od 7. maja 2020. godine (kojim je odlučeno o žalbi ), apelantica je problematizirala dužinu trajanja postupka, odnosno da sud nije odlučio u zakonom propisanom roku po apelanticinoj žalbi. Stoga će u nastavku odluke Ustavni sud razmotriti ovaj navod, te zašto apelaciju u ovom dijelu Ustavni sud smatra dospustivom.
31. Nadalje, apelantica u odnosu na rješenje od 14. maja 2020. godine, kojim su apelantici ukinute mjere zabrane, problematizira razloge koje je redovni sud dao u pogledu postojanja osnovane sumnje. Apelantica, također, navodi da nije izjavila žalbu jer se žalba nije odnosila na izreku, već na obrazloženje rješenja. Ustavni sud primjećuje da ovi navodi, koji su i u apelaciji označeni kao navodi o povredi prava na pravičan postupak, u suštini, pokreću (i) određena pitanja koja će tek biti predmet raspravljanja pred sudom ukoliko protiv apelantice bude podignuta optužnica. Stoga, sve ove navode u pogledu povrede prava na pravičan postupak, a kojim apelantica osporava postojanje osnovane sumnje u rješenjima kojima je apelantici ukinuta mjera zabrane, Ustavni sud smatra preuranjenim, shodno svojoj ustaljenoj praksi, jer je postupak protiv apelantice u toku i nije okončan.
32. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
33. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da postojanje osnovane sumnje u rješenju kojim su apelantici ukinute mjere zabrane ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, već da je postupak u toku i da nije okončan, pa se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zaključak u vezi sa dopustivošću apelacija
34. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u odnosu na rješenje od 14. maja 2020. godine odlučio kao u dispozitivu ove odluke, a apelacije br. AP 1840/20 i AP 2429/20 u odnosu na rješenje od 7. maja ispunjavaju uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
VII.Meritum
35. Apelantica (apelacija broj AP 1840/20) pobija rješenje od 10. marta 2020. godine kojim su apelantici produžene mjere zabrane, konkretno zabrana obavljanja dužnosti sekretara privrednog društva „Gikil“ d.o.o., kao i drugih odgovornih dužnosti u društvu. Apelantica je navela povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i Aneksa I tačka 7. Ustava Bosne i Hercegovine. U apelaciji broj AP 2429/20 apelantica ukazuje na dužinu odlučivanja po žalbi, što dovodi u vezu sa daljnjom povredom njenih prava, te ističe da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) i II/4. i Aneksa I tačka 7. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 14. Evropske konvencije.
36. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj praksi imao predmete koji su pokretali slična pitanja (vidi, inter alia, odluke br. AP 859/17 i AP 1620/17, dostupne na www.ustavnisud.ba), odnosno da su apelanti ukazivali na brojne povrede ustavnih prava i konvencijskih prava u vezi sa izrečenim mjerama zabrane (zabrane obavljanja poslovnih aktivnosti, zabrane kretanja, sastajanja sa određenim licima i drugo). Ustavni sud je, ukazujući na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Raimondo protiv Italije (presuda Evropskog suda od 22. februara 1994. godine, aplikacija broj12954/87), ustanovio da se stavljanje pod specijalni policijski nadzor – što je podrazumijevalo da se apelant morao javljati policiji u određene dane, zabrana napuštanja kuće noću i zabrana napuštanja kuće bez saglasnosti policije - ne odnosi na povredu prava na lišavanje slobode, već na povredu prava na slobodu kretanja. Također, u svojoj praksi Evropski sud je naveo da, osim velike sličnosti između povrede prava na slobodu kretanja sa članom 5. Evropske konvencije, ova zabrana je usko povezana i sa članom 8. Evropske konvencije, odnosno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
37. Dalje, u određenim predmetima koji su pokretali pitanje mjera zabrane - obavljanje poslovnih aktivnosti i druge (vidi, inter alia, AP 302/17, dostupna na www. ustavni sud.ba) apelant je ukazivao na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost, prava na imovinu, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali da je Ustavni sud zapazio da se srž apelantovih navoda zasniva na navodima o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 13. Evropske konvencije, pa je u vezi sa tim navodima i ispitao apelaciju. U navedenoj Odluci broj AP 302/17 Ustavni sud je ustanovio (u skladu sa praksom Evropskog suda na koju se pozvao) da pojam imovine ne obuhvaća samo vlasništvo na fizičkim stvarima već da i druga prava i interesi mogu biti tretirani kao imovinska prava i, prema tome, kao imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kada je u pitanju poslovanje privrednih subjekata, Evropski sud je dao veoma široko tumačenje tog pojma. Naprimjer, stečena klijentela (goodwill) ili odobrenje za točenje alkohola u ugostiteljskom objektu mogu, također, predstavljati zaštićenu imovinu u smislu ovog člana. U navedenom predmetu, ocjenjujući okolnost da je apelant advokat kojem je izrečena zabrana obavljanja advokatske djelatnosti Ustavni sud je ukazao na odredbe Zakona o advokaturi FBiH, kojim je propisano da advokat „[...] osigurava pružanje stručne pravne pomoći fizičkim i pravnim licima u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava, obaveza i pravnih interesa“ (član 1), zatim, da je propisano da je „advokatura nezavisna profesionalna djelatnost [...]“ (član 2), te da „[...] advokatsku djelatnost, kao profesionalnu djelatnost, vrše advokati kao pojedinci“ (član 3). Dakle, apelant se bavi pružanjem advokatskih usluga kao profesionalnom djelatnošću na koji način osigurava svoju egzistenciju, pa se, stoga, bavljenje advokatskom djelatnošću može okarakterizirati kao imovina koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1uz Evropsku konvenciju.
38. Konačno, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 3357/19 od 19. februara 2020. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud naveo da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo.
39. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da, imajući u vidu sadržaj izrečenih mjera, one ne pokreću pitanje garancija prava na ličnu slobodu i sigurnost, prava na imovinu, prava na pravično suđenje i drugo, kako je apelantica navela, već da ispitivanju osporene odluke i svih ostalih navoda apelacije treba pristupiti sa aspekta ne kako to predlaže apelantica, već u svjetlu garancija obuhvaćenih pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, a što je u skladu sa praksom Ustavnog suda i činjenicom da nije „vezan“ navodima iz apelacije o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, već samo činjeničnim navodima.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
40. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
41. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
42. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog privatnog i porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
43. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8. Evropske konvencije Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li je u konkretnom predmetu zaštićeno apelanticino pravo na „privatni život“ u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije a, zatim, da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ javnih vlasti u poštivanje tog apelanticinog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je nesporno da se privatni život, kako je naveo Evropski sud, ne prostire samo na sferu „ličnog“ i „unutrašnjeg“, već da je proširen i na međudjelovanje pojedinca i drugih ljudi čak i u javnom kontekstu.
44. Osim toga, Ustavni sud ističe da suština svakog pojedinačnog slučaja određuje da li se određeni životni aspekt može okvalificirati kao „privatni život“ u smislu Evropske konvencije. U tom smislu Ustavni sud podsjeća i na uspostavljene principe iz prakse Evropskog suda za ljudska prava kojima je, između ostalog, na općenit način istaknuto da „privatni život“ obuhvata širok spektar aktivnosti u ličnoj sferi (vidi, S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva , stav 66) iz čega slijedi da će se uzeti u obzir sve promjene koje se događaju u društvu. Osim takozvanog užeg kruga u okviru koga pojedinac slobodno živi svoj život po vlastitom nahođenju i koji apsolutno isključuje bilo koga izvana, pravo na privatni život obuhvata i odnose koje pojedinac uspostavlja sa svim ostalim ljudskim bićima, odnosno „vanjskim svijetom“ u smislu „privatnog društvenog života“ (vidi, Niemetz protiv Njemačke, Bărbulescu protiv Rumunije [GC], stav 71, i Botta protiv Italije, stav 32). Navedeno može da uključuje pod određenim okolnostima i profesionalne aktivnosti (vidi, Fernández Martínez protiv Španije [GC], stav 110, Antović i Mirković protiv Crne Gore, stav 42) i poslovne aktivnosti (vidi, Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske[GC], stav 130), budući da većina ljudi upravo kroz te oblasti uspostavlja najznačajnije i najčešće odnose sa vanjskim svijetom. Dakle, iz jurisprudencije Evropskog suda slijedi da ograničenja nametnuta pristupu (obavljanju) određenoj profesiji (djelatnosti) utječu na „privatni život“ (vidi, Sidabras i Džiautas protiv Litvanije, stav 47, Bigaeva protiv Grčke, st. 22-25). Konačno, Ustavni sud u kontekstu garancija iz opsega člana 8. Evropske konvencije ukazuje da i pojam „doma“ obuhvaća ne samo tradicionalne stambene objekte već i ured ili poslovni prostor lica koje obavlja profesionalnu djelatnost (vidi, Buck protiv Njemačke, stav 31, i Niemietz protiv Njemačke, st. 29 - 31), što se, također, odnosi i na registrirano sjedište i na poslovnice ili druge poslovne prostore nekog društva (vidi, Société Colas Est i drugi protiv Francuske, stav 41, te Kent Pharmaceuticals Limited i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.)). Tako je pretresanje advokatskih kancelarija ili nadziranje telefona državnog službenika u kancelariji, također, u ovom domenu privatnog.
45. Apelantica je u sferi „privatnog“ života izvršila odabir profesije i zaposlenja, a sve radnje preduzete u okviru krivičnog postupka (pretresanje kancelarije, kako navodi apelantica, iznošenje određenih podataka u odnosu na radnje koje je preduzela apelantica u okviru obavljanja dužnosti sekretara i drugo), uključujući zabranu obavljanja dužnosti sekretara i drugih odgovornih funkcija, nesumnjivo predstavljaju odluke kojim je došlo do miješanja u apelanticino pravo na poštivanje porodičnog života. Naime, ovo pravo na privatni život podrazumijeva da je apelantica (po zanimanju dipl. pravnik) vršila poslove/dužnosti sekretara privrednog društva, a što joj je omogućavalo kako beneficije koje proizlaze iz samog zakona zbog obavljanja određenog posla (npr. pravo na plaću i druge doprinose), tako i da se ostvaruje u svojoj karijeri, da napreduje, da gradi profesionalni ugled, da ostvaruje i da ima kontakte sa ostalim zaposlenima na svom poslu, kao i druga prava koja proizlaze iz same vrste poslova koje je vršila. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je intervencijom javne vlasti, konkretno suda koji je donio rješenja osporena apelacijama (jer je apelantica osumnjičena za određena krivična djela), došlo do miješanja u apelanticino pravo na privatni život. Ovo zbog toga što svaki krivični postupak povlači određene posljedice po privatni život pojedinca kojem je stavljeno na teret izvršenje određenih inkriminiranih radnji. Takve posljedice su kompatibilne sa članom 8. Evropske konvencije pod uvjetom da ne prelaze normalne i neizbježne posljedice takve situacije.
46. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je „miješanje“ u apelanticino pravo na poštivanje „privatnog života“ opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi „miješanje“ bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u smislu značenja termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prilagodi svoje postupke prema njemu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom, ono i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. U ovom kontekstu neophodno znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Serija A, broj 251).
47. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je navedena mjera zabrane apelantici izrečena prema odredbama ZKP, kojim je predviđena mogućnost (član 140a. stav 1. tačka a)) u okviru krivičnog postupka „kada okolnosti slučaja na to ukazuju” da sud izrekne jednu ili više mjera zabrane, uključujući „zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti“. Nadalje, odredbama ZKP (član 140b.) je propisano da „sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja, dok je istim članom u stavu 2. određeno da, „kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora“. Dakle, mjere zabrane i njihovo izricanje je propisano odredbama ZKP i one su „alternativa“ mjeri pritvora, te se, dakle, izriču umjesto pritvora i imaju isti cilj kao pritvor, ali manje pogađaju osumnjičenog/optuženog. Njihovo izricanje od suda zahtijeva određene uvjete, koji su, također, jasno propisani ZKP, i to sa materijalnog i proceduralnog aspekta domaćeg zakona. Pojam „materijalni aspekt“ podrazumijeva postojanje ili (ne)postojanje uvjeta za izricanje mjera zabrane. S druge strane, pod pojmom „procesni aspekt“ smatrat će se da li je miješanje izvršeno u skladu sa pravilima relevantnog procesnog zakona (ZKP).
48. U pogledu navoda kojim se osporavaju predmetna rješenja sa materijalnog aspekta, navodeći pri tome da nisu ispunjeni uvjeti za izricanje mjera zabrane, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud apelantici produžio mjere zabrane - zabrane obavljanja dužnosti sekretara i drugih odgovornih dužnosti u društvu. Kantonalni sud je svoju odluku obrazložio stavom da je zaključio da iz prijedloga Tužilaštva i dostavljenih dokaza proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelantica počinila krivična djela, kako je to navedeno u rješenju, ali koja ne podrazumijeva u ovoj fazi postupka apsolutnu dokazanost činjenica za krivična djela za koja se protiv apelantice vodi istraga. Apelantica, u suštini, najviše problematizira postojanje osnovane sumnje, odnosno kvaliteta dokaza koje je prikupilo Tužilaštvo, negira izvršenje krivičnog djela, samo postojanje krivičnog djela i drugo, što će biti tek predmet postupka koji se vodi protiv apelantice, odnosno glavnog pretresa, ako do njega dođe.
49. Dalje, u osporenom rješenju (od 14. februara 2020. godine) Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo tražilo određivanje mjere pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, jer postoji iteracijska opasnost, ali da je sud, imajući u vidu lične prilike osumnjičenih, uključujući apelanticu, ustanovio da se ista svrha može postići mjerama zabrane, te je apelantici odredio mjeru zabrane obavljanja dužnosti sekretara i drugih odgovornih dužnosti u navedenom društvu. Ispitujući opravdanost izrečene mjere zabrane, Kantonalni sud je ocijenio određene okolnosti (upornost osumnjičenih, jer su održavali sjednice i donosili odluke i pored činjenice da su osumnjičenom „Promod Mittalu“ bile izrečene mjere zabrane radi ostvarenja imovinske koristi „Promod Mitalla“, ali i svoje lične koristi - kako se osnovano sumnja), te je zaključio da je mjere potrebno produžiti. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da ZKP propisuje da mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najkasnije do upućivanja lica na izdržavanje kazne, ako je tom licu izrečena kazna zatvora. Nadalje, Kantonalni sud je opravdao izricanje mjere zabrane stavom da je krivično djelo koje se apelantici stavlja na teret počinjeno u vezi sa obavljanjem poslova sekretara u društvu (službenih dužnosti i djelatnosti), ukazujući opet na određene radnje za koje su osumnjičeni (uključujući apelanticu) osnovano sumnjivi i njihovu upornost, te da je sud ocijenio da postoji visok stepen opasnosti od njihovog ponovnog činjenja, pa je ustanovio da ove mjere imaju isključivu svrhu da zaštite društvo od opasnosti koja proizlazi iz nastavljanja bavljenja osumnjičenih njihovom djelatnošću. Stoga, Ustavni sud smatra da su ove mjere određene radi uspješnog vođenja krivičnog postupka.
50. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, predmetna rješenja su, gledano sa materijalnog aspekta, donesena „u skladu sa zakonom“, te je u tom kontekstu miješanje bilo zakonito.
51. Dalje, Ustavni sud će ispitati zakonitost miješanja sa procesnog aspekta. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelantica ističe da Kantonalni sud, odlučujući o žalbi, nije donio rješenje u skladu sa zakonskim odredbama (člana 140b. tačka (7)), odnosno da nadležno vijeće nije odlučilo o žalbi u roku od tri dana, kako je propisano navedenim članom, već tek 10. marta (apelacija broj AP 1840/20), odnosno rješenjem od 7. maja 2020. godine (apelacija broj AP 2429/20). Dakle, prvostepeno rješenje je, kako proizlazi iz apelacije i dostavljene dokumentacije, doneseno u postupku kontrole opravdanosti daljnjeg trajanja mjere zabrane, u skladu sa zakonom. Međutim, nesporno je da postoji i očigledno kašnjenje u donošenju rješenja povodom žalbe (izjavljene 18. februara 2020. godine i 6. aprila 2020. godine) koja su donesena tek 10. marta 2020. godine, odnosno 7. maja 2020. godine. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 140b. stav
7. ZKP propisano da se „protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane [...] može podnijeti žalba [...]. O žalbi odlučuje vijeće u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja“. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud nije odlučio o apelanticinoj žalbi u roku koji je propisan zakonom od tri dana. Apelantica navodi da je izjavila žalbu protiv rješenja (od 14. februara) 18. februara 2020. godine (žalbe su dostavljene Ustavnom sudu, ali bez prijemnog pečata redovnog suda zbog čega je Ustavni sud telefonskim putem od Kantonalnog suda zatražio i dobio ove informacije koje su potvrđene). Kantonalni sud je, dakle, trebalo da odluči u roku od tri dana (najkasnije 21. februara), a on je donio rješenje povodom žalbe 10. marta 2020. godine, dakle, nakon 21 dana. Osim navedenog, rješenje od 10. marta 2020. godine je dostavljeno apelantici i njenom braniocu 2. i 6. aprila 2020. godine, što proizlazi iz dostavnica koje je apelantica dostavila Ustavnom sudu. Također, protiv rješenja od 30. marta 2020. godine apelantica i branilac su izjavili žalbu 6. aprila 2020. godine, te je rok za donošenje rješenja povodom žalbe bio najkasnije 9. april 2020. godine. Umjesto navedenog datuma, Kantonalni sud je odlučio o žalbi 7. maja, dakle, 31 dan nakon podnošenja žalbe, a drugostepeno rješenje je dostavljeno apelantici i advokatu 18, odnosno 21. maja 2020. godine. Kako je Ustavni sud ranije zaključio (vidi odluku o meritumu u predmetu broj AP 1003/17, dostupnu na www.ustavnisud.ba), Kantonalni sud ne može ekskulpirati činjenica da je odredbama tog člana propisano da žalba ne zadržava izvršenje rješenja, jer je njegova obaveza da u roku koji je propisan u tim odredbama odluči o podnesenoj žalbi. Također, u navedenoj Odluci broj AP 1003/17 Ustavni sud je utvrdio „nezakonitost“ rješenja (koja nisu bila donesena u predviđenom roku od dva mjeseca, što se tiče sudske kontrole opravdanosti daljnjeg trajanja mjera zabrane, kao ni u postupku povodom žalbe u roku propisanom zakonom, tačka 36. navedene odluke). U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio da nadležni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije poštovao odredbe člana 140b. stav
7. ZKP kada o apelantovoj žalbi nije odlučio u roku od tri dana koji je propisan tim odredbama, nego je odlučio protekom 48 dana od isteka tog roka, pa stoga (i) zbog tog razloga, miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno u skladu sa zakonom u odnosu na njegov proceduralni aspekt, usljed čega postoji kršenje apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Isti princip „zakonitosti“ se primjenjuje u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, pa primjenjujući navedene standarde na konkretan predmet, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom predmetu povrijeđeno apelanticino pravo zbog nepostupanja redovnog suda u skladu sa procedurom propisanom zakonom.
52. Iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava iz člana II/ 3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
53. Imajući u vidu činjenicu da su osporena rješenja (iz apelacije broj AP 1840/20) bila temporalnog karaktera, te da je nakon rješenja od 7. maja 2020. godine uslijedio „ponovljeni postupak“ (u kojem je, prema informacijama dostavljenim Ustavnom sudu, apelantici ukinuta izrečena mjera zabrane), Ustavni sud smatra da je dovoljno utvrditi povredu u osporenim rješenjima u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, te ukazati na učinjene propuste u postupku određivanja mjera zabrane (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je miješanje u navedeno pravo „nezakonito“, odnosno kada sud nije odlučio o žalbi izjavljenoj na prvostepeno rješenje u roku propisanom zakonom.
55. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević