Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3339/20 (M. H.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Troškovi postupka
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3339/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3339/20, rješavajući apelaciju Merime Hrelja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Merime Hrelja podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 035903 20 Rsž od 28. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 035903 18 Rs od 24. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Merima Hrelja (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda, koju zastupa Adela Duraković advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 Rs 035903 20 Rsž od 28. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 035903 18 Rs od 24. oktobra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je apelantici nezakonito prestao radni odnos odjavom sa obaveznog osiguranja 23. jula 2017. godine i da se obaveže tuženi (Unis Ginex dd Goražde) da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke radnog mjesta-poslove izrade inicijalnih i pirotehničkih smjesa i rad na zapreminskom aparatu ili na druge odgovarajuće poslove koji odgovaraju stručnoj spremi i sposobnostima apelantice, da apelantici isplati naknade plaća za period od 24. jula 2017. do 12. februara 2019. godine u iznosu od 14. 252,89 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da za apelanticu za period od 24. jula 2017. do 10. februara 2019. godine uplati doprinose za PIO u iznosu od 4.750,95 KM. Obavezana je apelantica da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.895,40 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je osnovom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku i člana 12., člana 13. stav 1. točka 1. alineja a.,b. i c. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata obavezao apelanticu da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.895,40 KM, a koji se odnose na sastav odgovora na tužbu, zastupanje na pripremnom ročištu, zastupanje na ročištu za glavnu raspravu, zastupanje na dva nastavka ročišta za glavnu raspravu, te PDV.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica sa tuženim zaključila Ugovor o obavljanju pripravničkog staža od 22. jula 2015. godine u trajanju od 6 mjeseci, tj. do 22. januara 2016. godine na poslovima „Izrada inicijalnih i pirotehničkih smješa i rad na zapreminskom aparatu“, a nakon toga je sa tuženim zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme od 22. januara 2016. godine u trajanju od jedne godine, tj. do 22. januara 2017. godine na istim poslovima. Kantonalni sud je naveo da je apelantica 15. oktobra 2016. godine doživjela povredu na radu uslijed eksplozije zapreminskog aparata, kojom prilikom je zadobila lakšu tjelesnu povredu. Kantonalni sud je naveo da je apelantica sa tuženim 23. januara 2017. godine zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od 23. januara do 23. jula 2017. godine na istim poslovima, da je apelantica 23. jula 2017. godine odjavljena sa obaveznog osiguranja, te da je Sindikalna organizacija tuženog 1. decembra 2017. godine dala preporuku upravi tuženog da se apelantica vrati na svoje radno mjesto, jer je bila uzoran radnik i protiv nje nije vođen disciplinski postupak. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelantice, jer je apelantici radni odnos prestao istekom vremena na koji je bio zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme od 23. januara 2017. godine, te da se ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u smislu Zakona o radu (član 94. stav 1. tačka g) Zakona o radu FBiH, koji propisuje da ugovor o radu prestaje istekom vremena na koji je zaključen ugovor). Kantonalni sud je naveo da apelantici nije prestao radni odnos nakon povrede koju je zadobila na radu 15. oktobra 2016. godine, niti što je apelantica zatražila pomoć ljekara specijaliste zbog nesanice i straha uzrokovanog eksplozijom. Kantonalni sud je naveo da je po proteku ugovora o radu na određeno vrijeme od 22. januara 2016. godine tuženi sa apelanticom zaključio novi ugovor o radu na određeno vrijeme od 23. januara 2017. godine, zbog čega su neosnovani apelantičini navodi da je zbog povrede na radu diskriminisana. Kantonalni sud je naveo da se apelantica nije nalazila na bolovanju u vrijeme kada joj je isticao ugovor o radu na određeno vrijeme od 23. januara 2017. godine, te naglasio da bi povreda na radu predstavljala osnov diskriminacije da apelantici za vrijeme bolovanja zbog povrede na radu, te nesanice i straha uzrokovanih eksplozijom na radu nije produžen ugovor o radu. Kantonalni sud je naveo da je tuženi, nakon što je apelantici istekao ugovor o radu na određeno vrijeme, primao nove radnike, ali po osnovu ugovora o poticanju zapošljavanja nezaposlenih osoba i po osnovu ugovora o sufinasiranju zapošljavanja, da je pojedinim radnicima produžavao ugovore o radu na određeno vrijeme, dok sa apelanticom istekom posljednjeg ugovora o radu na određeno vrijeme nije zaključen novi ugovor. Kantonalni sud je naveo da ovakvo različito postupanje tuženog prema apelantici u odnosu na druge radnike nije zasnovano na zabranjenom osnovu iz člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije i člana 8. stav 2. Zakona o radu, već da je diskreciono pravo tuženog da odluči sa kojim radnikom će zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme. Kantonalni sud je naveo da je bez uticaja na donošenje drugačije odluke žalbeni prigovor apelantice da je sindikat dao preporuku za vraćanje apelantice a na posao na koju preporuku tuženi nije odgovorio, jer apelantici nije prekinut radni odnos, odnosno apelantici je radni odnos prestao istekom vremena na koji je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme, shodno članu 94. stav 1. tačka g. Zakona o radu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno obračunao ukupne troškove parničnog postupka na koje ima pravo tuženi, te da se pravilno pozvao na član 386. stav 1. i član 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, član 12 i član 13. stav 1. tačka 1.alineja a., b. i c. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelantica navodi da je stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge zaposlenike tuženog budući da je povrijeđena na radu i da je razlog zbog kojeg apelantici nije produžen ugovor o radu upravo povreda koju je pretrpila, te da se tuženi oglušio na preporuke sindikata za produženje ugovora o radu apelantici. Apelantica navodi da je obavezana da tuženom naknadi troškove postupka, te da je na taj način apelantici ugrožena egzistencija.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a Ustavni sud u ovakvom obrazloženju redovnih sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3339/20 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio