Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-167/19 (RTV BN d.o.o. Bijeljina, V. T. i S. R. T.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Povreda
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Legitiman cilj
  • Sloboda izražavanja
  • Građanski postupak
  • Miješanje
  • Kleveta
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-167/19

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 167/19, rješavajući apelaciju RTV BN d.o.o. Bijeljina i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija RTV BN d.o.o. Bijeljina, Vladimira Trišića i Suzane Rađen-Todorić.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 044769 17 Gž od 29. novembra 2017. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. RTV BN d.o.o. Bijeljina, Vladimir Trišić i Suzana Rađen-Todorić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelantkinja ili apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 10. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 P 044769 18 Rev od 24. oktobra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 044769 17 Gž od 29. novembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 044769 17 P 2 od 30. avgusta 2017. godine. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu primljena 14. januara 2019. godine i evidentirana kao AP 167/19.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4131/17 od 10. aprila 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1618/18 koju su apelanti podnijeli 8. marta 2018. godine protiv Presude Okružnog suda broj 92 0 P 044769 17 Gž od 29. novembra 2017. godine, jer su apelanti protiv navedene presude Okružnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njezinog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost da ponovno podnesu apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Rajka Dukića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 9. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 18. do 28. septembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 92 0 P 044769 17 P 2 od 30. avgusta 2017. godine obavezani su apelanti da tužiocu na ime naknade štete, zbog klevete iznesene u prilozima koje je emitovao prvoapelant, u informativnim emisijama „Dnevnik“ emitovanim 24, 25, 27, 28. i 30. oktobra 2015. godine, sa početkom u 19.30 časova, i 29. oktobra 2015. godine, sa početkom u 16 časova, isplate određene novčane iznose (prvoapelant iznos od 2.000,00 KM, drugoapelant iznos od 1.000,00 KM i trećeapelantkinja iznos od 1.000,00 KM), sve sa zakonskim zateznim kamatama. Presudom je dalje naloženo apelantima da o svom trošku, nakon pravosnažnosti ove presude, objave izreku presude u informativnoj emisiji „Dnevnik“ prvoapelanta u terminu od 19.30 časova, te je obavezan tužilac da apelantima solidarno isplati troškove postupka u određenom novčanom iznosu. Takođe, presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužioca u dijelu u kojem je traženo da se prvoapelant obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 18.000,00 KM, a drugoapelant i trećeapelantkinja iznose od po 9.000,00 KM.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo šta je utvrđeno iz uvida u transkript priloga emisije „Dnevnik“, emitovane 24. oktobra 2015. godine, i pregledom CD snimka, te ukazao da se u navedenoj emisiji u negativnom kontekstu govori o tužiocu. S tim u vezi, obrazložio je da su novinari prvoapelanta iznijeli izražavanje kojim se tužiocu stavlja na teret da pod prijetnjom otkaza primorava radnike na poligrafsko testiranje, zatim, da je prijetio i fizički zlostavljao radnicu Jelenu Simić, da je u javnosti poznat da maltretira radnike i primorava ih da čitaju knjige koje je napisao, da vrši nezakonito poligrafsko testiranje radnika u sopstvenoj režiji, da je formirao tzv. industrijsku policiju koja, takođe, fizički maltretira radnike i da se očito uzdao u zaštitu aktuelne vlasti koju godinama uživa. Dalje je obrazložio da je u objavljenom prilogu preneseno izražavanje Milojke Simić (sestre Jelene Simić), kojim se, takođe, u negativnom kontekstu govori o tužiocu i stavlja mu se na teret da je radnicu Jelenu Simić psovao, vrijeđao, nazivao pogrdnim imenima, čupao za kosu i udarao, da ju je stezao za vrat, a da se ona nije branila, jer se bojala njegove industrijske policije, kao i da je policija u strahu od Rajka Dukića. Istakao je da su pri tome objavljene i fotografije tužioca. Osnovni sud je naveo da su apelanti u navedenoj emisiji objavili i saopštenje portparola SJB Bijeljina u kome je navedeno da se Policijskoj stanici Milići 23. oktobra, oko 22 časa, obratila J.S. koja je prijavila lice sa inicijalima R.D., da ju je fizički napao i nanio joj povrede u predjelu vrata, te da je upućena na medicinske preglede u Dom zdravlja Milići, gdje je ustanovljeno da je zadobila lakše tjelesne povrede. Dalje je naveo da je u saopštenju navedeno da je o tome obaviješteno i nadležno tužilaštvo i da, nakon kompletiranja i dokumentovanja predmeta protiv lica sa inicijalima R.D., slijedi izvještaj nadležnom tužilaštvu zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo laka tjelesna povreda. Osim toga, ukazao je i da su apelanti informaciju o navedenom događaju telefonskim putem zatražili i od samog tužioca. Kako su apelanti od ovlašćenih državnih organa, odnosno MUP-a Republike Srpske, imali samo podatke koji su navedeni u saopštenju portparola SJB Bijeljina, po mišljenju Osnovnog suda, u spornoj emisiji je izražena namjera klevetničkog izražavanja, a ne iskrena namjera apelanata da samo objave podatke koji su im dostavljeni od MUP-a Republike Srpske, odnosno od Centra javne bezbjednosti Bijeljina.

8. Osnovni sud je opisao sadržaj priloga u emisiji „Dnevnik“, emitovanoj 25. oktobra 2015. godine, te njegovim analiziranjem utvrdio da se tužilac ponovo pominje u negativnom kontekstu, a da mu se stavlja na teret da je više puta napadao novinare. Međutim, po mišljenju Osnovnog suda, ne mogu se smatrati klevetom navodi da je tužilac izvrijeđao i opsovao novinara prvoapelanta Željka Raljića 24. oktobra 2015. godine (u presudi očitom omaškom navedena 2017. godina), da koristi neprikladan rječnik i da se ponaša neprimjereno civilizacijskom razgovoru, jer su te činjenice dokazane uvidom u transkript informativne emisije „Dnevnik“, emitovane 24. oktobra 2015. godine (u presudi očitom omaškom navedena 2017. godina) i pregledom CD snimka te emisije. Osnovni sud je dalje naveo da se i u emitovanoj emisiji „Dnevnik“ 27. oktobra 2015. godine o tužiocu, takođe, govori u negativnom kontekstu. S tim u vezi, obrazložio je da mu se stavlja na teret da je naložio poligrafsko testiranje radnika nakon čega je jedna djevojka fizički maltretirana, da se navodi da je tipičan primjer bahate vlasti koja ima veze sa vlašću Milorada Dodika i da se pozivaju institucije Republike Srpske i policija Republike Srpske da tužioca uhapse, navodi se da je tjerao radnike da idu na poligraf laži, što je kršenje ljudskih sloboda, zatim, da je fizički napao jednu radnicu, osuđuje se za siledžijstvo, nasilje i mobing i da se ponovo pozivaju nadležni organi da ga uhapse. Naime, obrazloženo je da je uvidom u transkript emitovane emisije „Dnevnik“, kao i pregledom CD snimka utvrđeno da ta emisija sadrži izjavu novinara u kojoj se navodi afera u Milićima, gdje je po nalogu direktora kompanije „Boksit“ Milići sprovedeno poligrafsko testiranje radnika, te jedna djevojka fizički maltretirana, a objavljen je i poziv predsjednika SDS Mladena Bosića, koji je upućen MUP-u Republike Srpske, da uhapsi tužioca. Dalje je obrazloženo da je objavljena izjava Mladena Bosića, koja glasi: „Mislim da je Rajko Dukić tipičan primjer bahate vlasti koja ima veze sa vlašću Milorada Dodika. Inače je to isti politički koncept još 1997. godine. Mi pozivamo institucije Republike Srpske i policiju Republike Srpske da odmah uhapse Rajka Dukića. To što je radio tjerajući radnike da idu na poligraf laži da vidi ko mu je vjeran, a ko nije strašno je krivično djelo. To je nevjerovatno kršenje ljudskih sloboda, a ovaj fizički napad na jednu radnicu je priča za sebe. Znači, ukoliko vlast ništa ne preduzme, kao što sada ne preduzima, ovo će biti signal da su praktično siledžijstvo, nasilje, mobing u Republici Srpskoj ozvaničeni. Znači, pozivam ih da odmah uhapse Rajka Dukića.“

9. Osnovni sud je naveo da je izvedenim dokazima utvrđeno da je u „Dnevniku“ prvoapelanta 28. oktobra 2015. godine objavljeno da iz SDS ne odustaju od poziva nadležnim institucijama da procesuiraju tužioca i da kao zastrašujuću činjenicu navode da Ombudsman Bosne i Hercegovine za zaštitu ljudskih i građanskih prava nije zainteresovan za ovaj slučaj. Dalje je naveo da je nakon toga objavljena izjava Aleksandre Pandurević u kojoj je navela da je strašno da živite u zemlji u kojoj jedan nasilnik, tajkun i ne znam kako sve da ga nazove, koji se zove Rajko Dukić, svoje radnike tjera na poligraf, zatim ih fizički zlostavlja. Pri tome ne biva priveden, ne biva uhapšen i ombudsmani ne reaguju umjesto da su drugi dan bili u Milićima i stali ukraj takvom ponašanju. Rajka Dukića imamo još u ovoj zemlji, on, nažalost, nije jedini, on je samo eklatantan primjer. Po mišljenju Osnovnog suda, i u ovoj emisiji prenesena su neistinita izražavanja o tužiocu, budući da apelanti nisu ni dokazivali istinitost iznesenih navoda. Ukazao je da je objavljeno saopštenje koje je dao tužilac u kome je naveo da je za 48 godina aktivnog rada i 72 godine života, za ono što je stvarao kao opšte društveno dobro, a što je vidljivo na svakom koraku, a ne samo na regiji Birač, dobio najveća društvena priznanja, a da je poštovao zakone i zakonitosti u radu, govore i činjenice da nikada nije kao privrednik ni prekršajno kažnjen. Dalje je ukazano da je istakao da su vršili poligrafsko ispitivanje zaposlenih na dobrovoljnoj bazi, prije svega sa ciljem da utvrde ko krade i ko dostavlja neovlašćene informacije kojekuda, kojima se nanosi šteta kompaniji. Međutim, po mišljenju Osnovnog suda, bez obzira na objavljeno saopštenje, u emitovanoj emisiji se na vrlo pogrdan način karakteriše tužilac, naziva se nasilnikom, tajkunom, stavlja mu se na teret da tjera radnike na poligraf, da ih fizički zlostavlja, a da pri tome ne biva priveden ni uhapšen i da ni ombudsmani ne reaguju.

10. Osnovni sud je naveo da je izvedenim dokazima utvrđeno da je u emisiji „Dnevnik“ prvoapelanta, emitovanoj 29. oktobra 2015. godine, prenesena izjava Jelene Simić u kojoj je navela da se tužilac u motelu u Milićima, gdje se nalazio, na nju derao, nazivao je pogrdnim imenima, psovao joj oca i majku, a zatim je skočio, počeo da je čupa za kosu i da je udara po glavi, da ju je davio i stegao za vrat, a rekao joj je da ima sedam dana da se iseli iz Milića inače će je Crno jezero progutati, zatim, da će dobiti otkaz, da će joj uzeti stan i da se gubi iz Milića da je ne vidi. Dalje je naveo da je navedeno utvrđeno uvidom u transkript navedene emisije i pregledom CD snimka u kojoj je objavljeno saopštenje Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu prvoapelantu, koje sadrži navode da je to tužilaštvo primilo policijski izvještaj protiv predsjednika kompanije „Boksit“ Milići, tužioca, nakon što ga je radnica Jelena Simić prijavila za fizičko zlostavljanje. Istaknuto je da je u obavještenju Tužilaštva navedeno da je tom tužilaštvu 28. oktobra 2015. godine podnesen izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv tužioca, koji je dostavila Policijska stanica Milići, za krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 155 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske, te da će se dalji rad na predmetu nastaviti u redovnom postupku. Ukazao je da je nakon toga objavljena i izjava Jelene Simić uz navode da je ono što je ona izjavila policiji potvrdila i prvoapelantu. Po mišljenju Osnovnog suda, objavljivanjem te izjave apelanti su pronijeli neistine o tužiocu, jer ni u ovom slučaju nije utvrđivana istinitost objavljenih navoda, a tužilac se ponovo pominje u negativnom kontekstu, budući da mu se stavlja na teret da se derao na Jelenu Simić, da ju je nazivao pogrdnim imenima, psovao joj oca i majku, čupao za kosu, udarao po glavi, da ju je davio i stezao za vrat, zatim, da joj je naredio da se iseli iz Milića, a da će je, u protivnom, Crno jezero progutati, da će dobiti otkaz, da će joj uzeti stan i da se gubi iz Milića.

11. Osnovni sud je naveo da je izvedenim dokazima, odnosno uvidom u transkript emitovane emisije i pregledom CD snimka utvrđeno da se u emisiji „Dnevnik“, emitovanoj 30. oktobra 2015. godine, u negativnom kontekstu pominje tužilac. S tim u vezi, obrazložio je da je u objavljenom prilogu navedeno da se saga o poligrafskom ispitivanju radnika kompanije „Boksit“ Milići nastavlja, da se oglasio i Sindikat kompanije koji je stao u zaštitu tužioca, a da, sa druge strane, radnica Jelena Simić tvrdi da na poligraf nije dobrovoljno pristala, dok iz asocijacije za poligrafska ispitivanja ističu da ono što je rađeno u „Boksitu“ nije uopšte rađeno po propisima. Dalje je obrazloženo da je navedeno da je Sindikat kompanije, koji je stao na stranu tužioca, objavio saopštenje koje glasi: „Ako zaposleni u kompaniji koji su bili na poligrafskom ispitivanju ne spore da su dobrovoljno na to pristali i da se nisu obratili Sindikatu, niti bilo kojoj drugoj instituciji za zaštitu prije ispitivanja, ko su lica izvan kompanije koja brinu o zaštiti prava zaposlenih u 'Boksitu'.“ Istakao je da iz sadržaja objavljenog priloga slijedi da su sindikalci donijeli odluku da zbog, kako navode, izjava pojedinaca u medijima istupe iz Saveza i Konfederacije sindikata. Takođe je ukazao da je navedeno i da je predsjednik Konfederacije Obrad Belenzada, uprkos njihovom insistiranju, izbjegao da komentariše trenutna dešavanja u „Boksitu“, te da za to vrijeme ne gube u sindikatu kompanije. Osnovni sud je naveo da je u spornom prilogu navedeno i da drugu priču ima radnica Jelena Simić, koja tvrdi da na „vruću stolicu“ nije sjela dobrovoljno, kao ni ostali radnici koji su bili na poligrafskom ispitivanju, zatim, da ona tvrdi da ju je tužilac u motelu u Milićima brutalno pretukao i čupao za kosu, nakon čega je citirana njena izjava sljedeće sadržine: „To je bila obaveza, to niko nije potpisao. Mi smo morali da odemo tamo, ko ne dođe, ja imam tu spisak i poziv, ko ne dođe biće disciplinski suspendovan. Evo ovako ja javno pozivam Rajka Dukića, znači, da ode i on na poligrafsko ispitivanje kao i ja, koje sam inače radila u Banjoj Luci, da odgovori na pitanje da li sam se sama davila, ili me je on davio.“ Osnovni sud je ukazao da se u emitovanoj emisiji, dalje, navodi da je pozvan i tužilac, ali da su ostali uskraćeni za komentar, jer na njihove telefonske pozive nije odgovarao. Takođe je ukazao da se navodi da tužilac izbjegava da se javi na telefon, ali da nastavlja da daje saopštenja, te da u tužiočevom saopštenju stoji da je poligrafski testirao 25 lica od kojih sedam nije prošlo poligraf. Osnovni sud je istakao da emitovana emisija sadrži navode da je uslijedilo i saopštenje Slobodana Zečevića, vlasnika agencije „Poligraf“, u kojem piše da su od 25 lica 23 prošla poligrafsko ispitivanje. Takođe je ukazao da se zatim navodi da je na osnovu ovih podataka jasno da neko ne govori istinu, a da je grubo prekršen zakon i da su radnici bili prisiljeni da idu na poligraf, potvrđeno je i u asocijaciji psiholoških i poligrafskih ispitivanja. Obrazloženo je i da je prenesena izjava koja glasi: “Poligrafista koji je poligrafisao radnike u 'Boksitu' u Milićima nije ispoštovao proceduru, nije ispoštovao pravila, odnosno nije se pridržavao kodeksa poligrafske profesije koji je inače zastupljen u svijetu i koji koristi Američka poligrafska asocijacija, kao i Izraelska poligrafska asocijacija.“ Osnovni sud je naveo da je, dalje, objavljeno da Milovanović potvrđuje da je Jelena Simić prošla poligrafsko ispitivanje u asocijaciji i da su rezultati testiranja potvrdili da je tužilac nanio povrede djetetu poginulog borca, kao i da je navedeno da će se Okružno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu u narednim danima baviti tužiocem zbog izvještaja u Policijskoj stanici u Milićima da je fizički zlostavljao Jelenu Simić. Po mišljenju Osnovnog suda, i u ovoj emisiji tužiocu se stavlja na teret da je nezakonito vršio poligrafsko testiranje radnika, da su radnici bili prisiljeni da idu na poligraf, a objavljeni prilog ponovo sadrži navode da je tužilac brutalno pretukao Jelenu Simić, da ju je čupao za kosu, kao i da su rezultati poligrafskog testiranja potvrdili da je nanio povrede djetetu poginulog borca.

12. Osnovni sud je citirao član 5 st. 1 i 2 i član 11 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete, te zaključio da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su u informativnim emisijama „Dnevnik“ emitovanim 24, 25, 27, 28. i 30. oktobra 2015. godine u 19.30 časova i 29. oktobra 2015. godine u 16 časova iznesene i pronesene neistinite činjenice o tužiocu. S tim u vezi, obrazložio je da je tužilac prikazan u negativnom svjetlu i da je u takvom svjetlu identifikovan javnosti. Dalje je obrazložio da se u objavljenim prilozima tužiocu stavlja na teret da u sopstvenoj režiji organizuje poligrafsko testiranje, na koje pod prijetnjom otkaza primorava radnike, da je prijetio i fizički zlostavljao radnicu Jelenu Simić, koja je dijete poginulog borca, da joj je psovao, vrijeđao je, nazivao pogrdnim imenima, čupao za kosu i udarao, da ju je stezao za vrat i tjerao da se iseli iz Milića, a da će je, u protivnom, Crno jezero progutati, kao i da joj je prijetio otkazom i gubitkom stana. Istakao je da je za tužioca navedeno da je i u javnosti poznat po tome da maltretira radnike i da ih primorava da čitaju knjige koje je napisao, da je formirao tkz. industrijsku policiju, koja, takođe, fizički maltretira radnike, zatim, da je više puta napadao novinare, da je tipičan primjer bahate vlasti koja ima veze sa vlašću Milorada Dodika, da krši ljudska prava, a da mu se stavljaju na teret i siledžijstvo, nasilje, mobing, da se pri tome pozivaju vlasti da ga uhapse, a naziva se i nasilnikom i tajkunom. Osnovni sud je naveo da je sporne priloge emitovao prvoapelant, što je utvrđeno pregledom CD snimka, te da nije sporno da je drugoapelant direktor i vlasnik prvoapelanta i da je trećeapelantkinja glavni i odgovorni urednik Informativnog programa prvoapelanta.

13. Kako su apelanti objavljivanjem spornih priloga prouzrokovali štetu ugledu tužioca, Osnovni sud je ocijenio da su odgovorni za klevetu, i to u svojstvu izdavača izražavanja, urednika i pravnog lica koje je objavilo izražavanje. Osnovni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata da su činjenice o tužiocu objavljene u emitovanim prilozima istinite. S tim u vezi, obrazložio je da je teret dokazivanja istinitosti tih činjenica bio na apelantima, a oni tokom postupka niti jednim dokaznim sredstvom nisu ni pokušali da dokažu da su informacije, odnosno činjenice koje su iznijeli i pronijeli o tužiocu istinite. Dalje je obrazložio da nisu dokazali ni navode da je protiv tužioca vođena istraga. Po mišljenju Osnovnog suda, zbog toga se izneseni navodi smatraju neistinitim, a apelanti su odgovorni za štetu koju su prouzrokovali tužiocu kao fizičkom licu. Istakao je da je tužilac u emitovanim emisijama nazvan imenom i prezimenom, a da su objavljene i njegove fotografije, čime je identifikovan trećim licima. Imajući u vidu sadržinu i težinu činjenica iznesenih u spornim prilozima, kao i da su apelanti sporne priloge objavljivali u informativnim emisijama koje su veoma gledane na ovom području u udarnim terminima, i to više dana uzastopno, Osnovni sud je ukazao da je razumno zaključiti da bi svaki prosječni građanin, a time i tužilac, kao javna ličnost, koji se nalazi na čelu kompanije ,,Boksit“, koja zapošljava veliki broj radnika sa ovog područja, trpio štetu zbog povrede časti i ugleda, pa mu zbog toga i pripada adekvatna naknada te štete. Po mišljenju Osnovnog suda, dosuđeni iznos naknade predstavlja adekvatnu naknadu obimu pretrpljene štete i odgovara iznosima koji su prihvaćeni u sudskoj praksi.

14. Osnovni sud je ocijenio da su neosnovani navodi apelanata da su samo prenosili izjave drugih lica i da su se trudili da objektivno prikažu događaje koji su se desili, budući da je Osnovni sud utvrdio da su apelanti iznijeli i pronijeli i neistinite činjenice kojim se narušavaju čast i ugled tužioca. Osnovni sud je naveo da je tačno da su apelanti nakon objavljivanja spornih navoda pokušali da dobiju izjavu i od samog tužioca, a da je tačno da su u emisiji „Dnevnik“ emitovanoj 28. oktobra 2017. godine objavili i demanti, odnosno saopštenje tužioca. Međutim, te činjenice Osnovni sud je ocijenio prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete i one ne mogu uticati na odgovornost apelanata za klevetu. Osnovni sud je zaključio da tužilac nije dokazao da su na portalu prvoapelanta objavljeni tekstovi 25, 26, 28. i 29. oktobra 2015. godine u kojim se u negativnom kontekstu pominje tužilac, jer iz transkripta objavljenih tekstova dostavljenih u spis nije moguće utvrditi da su ti tekstovi, zaista, objavljeni na portalu prvoapelanta. Kako je u konkretnom slučaju utvrđena povreda prava ličnosti tužioca, te kako je tužilac zatražio objavljivanje presude u sredstvima javnog informisanja-informativnoj emisiji „Dnevnik“ prvoapelanta, u kojoj su objavljivani i navodi za koje je utvrđeno da predstavljaju klevetu, Osnovni sud je naložio apelantima da i izreku presude objave na način naveden u izreci presude.

15. Presudom Okružnog suda broj 92 0 P 044769 17 Gž od 29. novembra 2017. godine djelimično je uvažena žalba apelanata i presuda Osnovnog suda preinačena u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđene iznose nematerijalne štete (u pogledu datuma početka toka kamate), dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je, dalje, obavezan tužilac da apelantima nadoknadi troškove koji se odnose na sastavljanje žalbe i paušalnu nagradu u određenom novčanom iznosu, te je odbijen zahtjev tužioca za naknadu troškova na ime sastavljanja odgovora na žalbu.

16. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda donesena uz potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te da je sprovedene dokaze i činjenice utvrđene u toku postupka prvostepeni sud pravilno ocijenio i na osnovu njih izveo pravilan zaključak za djelimično usvajanje tužbenog zahtjeva. Dalje je naveo da su žalbeni navodi, u suštini, samo sopstveno viđenje činjenica i pokušaj da se predmetne informativne emisije koje su emitovali apelanti predstave kao objektivno informisanje javnosti navođenjem da su i druga lica davale izjave o istom događaju i iznošenjem stava, a da, u suprotnom, nije moguće napraviti informativnu emisiju na televiziji. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud se pravilno pozvao na odredbe člana 5 st. 1 i 2 i člana 11 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete. Istakao je da je prvostepeni sud u tu svrhu uzeo u obzir sve okolnosti slučaja, što proizilazi iz analize izvedenih dokaza datih u obrazloženju, i da je pravilno izveo zaključak da je u navedenim informativnim emisijama tužilac prikazan u negativnom svjetlu u javnosti, čime su apelanti narušili njegov ugled. I po ocjeni Okružnog suda, objavljeni prilozi su nesumnjivo prikazali tužioca kao lice koje prijeti radnicima firme ,,Boksit“, gdje on, kao njen direktor, maltretira, fizički zlostavlja, da se bahato ponaša, da to ima odlike siledžijstva sa elementima nasilja i mobinga, zbog čega bi ga trebalo uhapsiti, da je nazvan nasilnikom i tajkunom. Okružni sud je naveo da je pravilno, prema okolnostima slučaja i težini ugroženog dobra, odmjerena visina štete koja pripada tužiocu kao satisfakcija za povredu ugleda i časti zbog iznesenih neistina i negativnih informacija o njemu kao ličnosti. Istakao je da je tužiocu pripadalo pravo da traži, uz novčanu naknadu, i objavljivanje pravosnažne presude u javnosti u istoj emisiji u kojoj je njegov ugled narušen iznošenjem neistinitih podataka i prikazivanjem njegove ličnosti u negativnom kontekstu.

17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 92 0 P 044769 18 Rev od 24. oktobra 2018. godine odbačena je revizija apelanata, te odbijen zahtjev tužioca za naknadu troškova revizionog postupka.

18. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je revizija nedozvoljena zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa iz člana 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku, te da revizija nije sastavljena u skladu sa odredbom člana 237 st. 3 i 4 Zakona o parničnom postupku, slijedom čega nije bilo mjesta za meritorno odlučivanje, ni za primjenu ovih zakonskih odredaba.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelanti navode da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Povredu prava na slobodu izražavanja apelanti vide u proizvoljnoj primjeni odredaba Zakona o zaštiti od klevete s obzirom na to da redovni sudovi u pogledu spornog izražavanja nisu napravili jasnu distinkciju između činjenica i vrijednosnih sudova, niti su razjasnili koje činjenice su istinite, a koje nisu. Takođe, smatraju da su sudovi propustili da ocijene i ostale okolnosti (da li je pronošenje izražavanja bilo razumno, da li su poštovani opšteprihvaćeni standardi, da li se radi o pitanju od javnog značaja i dr.). Apelanti smatraju da se radilo o pitanju od javnog značaja, budući da su se bavili postupcima predsjednika „Boksita“ Milići, jednog od najvećih poslodavaca podrinjske regije, a ne njegovim privatnim životom. Takođe, smatraju da izvještavanje apelanata u konkretnom slučaju zadovoljava standard „razumnog izražavanja“, imajući u vidu činjenice da je Jelena Simić nesporno pretrpjela fizičke povrede, koje su potvrđene medicinskom dokumentacijom, da je Policijska stanica Milići podnijela izvještaj protiv tužioca radi počinjenog krivičnog djela, da je nadležno tužilaštvo preduzelo predistražne radnje, te da je i glavni republički tužilac po pravu nadzora naložio preduzimanje dodatnih radnji. Ističu da su ispoštovali i sve profesionalne standarde izvještavanja, jer su u više navrata pozivali tužioca da da izjavu, te prenosili saopštenje tužioca i Sindikata „Boksita“ Milići. Posebno ističu da su prenijeli izjave visokih političkih funkcionera, koje je sud okarakterisao i podveo pod klevetu, pa smatraju da iz ovakvog stava suda proističe da mediji treba da sprovode istragu i da cenzurišu izjave funkcionara, što smatraju nezakonitim i nerazumnim.

20. Apelanti navode da je i sam tužilac potvrdio da je radio poligrafsko testiranje zaposlenih, a da je Jelena Simić tvrdila da je to rađeno protiv njene volje, pa stoga smatraju da je izražavanje u ovom dijelu suštinski istinito. Takođe, smatraju da sud nije pravilno ocijenio suštinsku istinitost tvrdnji Jelene Simić u pogledu povreda koje je pretrpjela u prostorijama tužioca, imajući u vidu da su preduzete predistražne radnje i da je podnesen policijski izvještaj, te suprotne izjave oštećene Jelene Simić i tužioca. Ističu i da je prvostepeni sud nesporno utvrdio da je tužilac vrijeđao novinare koji su mu tražili izjavu, te da su u tom dijelu sporni prilozi istiniti. S tim u vezi, podsjećaju na stav iz odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Dalban protiv Rumunije, naveden u tač. 49-50 odluke. Apelanti smatraju da se redovni sudovi prilikom odlučivanja uopšte nisu bavili prethodno navedenim pitanjima, te da je ovakvo postupanje sudova u suprotnosti sa dosljednim stavom sudske prakse Ustavnog suda, npr. Odlukom broj AP 2193/15.

b) Odgovori na apelaciju

21. Okružni sud smatra da u postupku donošenja drugostepene presude nisu povrijeđena prava apelanata zaštićena Evropskom konvencijom koja su naveli u apelaciji.

22. Osnovni sud ističe da su apelacioni navodi neosnovani i da u prvostepenom postupku nije povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja proizvoljnom i paušalnom primjenom relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete. Smatra da su netačni apelacioni navodi da se sud nije bavio pitanjima koja su od odlučnog značaja da li neko izražavanje podliježe ograničenjima slobode izražavanja predviđenim Evropskom konvencijom i Zakonom o zaštiti od klevete.

23. Tužilac smatra da su apelanti sve informacije koje su dobili bili dužni da provjere, ili da zastanu sa informisanjem javnosti, te da nisu iskazali dovoljan stepen provjere istinitosti objavljenih informacija. Ističe da se u konkretnom slučaju činjenični iskaz mogao provjeriti, što apelanti nisu učinili, i da je vrijednosni sud u navedenom slučaju, između ostalog, obrazovan i tom imputacijom očigledno radi pojačanja utiska koji treba da proizvede i zbog toga je tužiocu povrijeđena čast. Smatra da takvo tretiranje tužioca ukazuje i da je vrijednosni sud uvredljiv preko razumne mjere i da on u kombinaciji sa neistinitim činjeničnim iskazima uzrokuje povredu časti i ugleda tužioca. Tužilac smatra da su apelacioni navodi neosnovani i tvrdi da u vezi sa onim što su iznijeli apelanti nadležni organi nisu vodili bilo kakav postupak. V.Relevantni propisi

24. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;

v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.

TUMAČENJE

Član 2.

Ovaj zakon tumači se tako da se u najvećoj meri obezbedi princip slobode izražavanja.

GRANICE DELOVANJA ZAKONA

Član 4. stav 1.

1. Ovaj zakon se primenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5. st. 1, 2. i 3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

IZUZECI OD ODGOVORNOSTI

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

STANDARD DOKAZIVANJA

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

OBAVEZA UBLAŽAVANJA

Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.

NAKNADA ŠTETE

Član 11. stav 1.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju osporavaju, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 92 0 P 044769 18 Rev od 24. oktobra 2018. godine kojim je odbačena njihova revizija kao nedopuštena (koju je zastupnik apelanata primio 24. decembra 2018. godine). Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj 92 0 P 044769 17 Gž od 29. novembra 2017. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu tužioca, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1618/18 koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4131/17 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osporenu Presudu Okružnog suda broj 92 0 P 044769 17 Gž od 29. novembra 2017. godine zastupnik apelanata je primio 15. januara 2018. godine a apelanti su apelaciju u predmetu broj AP 1618/18 podnijeli 8. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelanti navode da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

31. Međutim, Ustavni sud, s obzirom na sadržaj tužiočevog tužbenog zahtjeva, status prvoapelanta (medij – javni emiter) i suštinu apelacionih navoda, smatra da je neophodno prvo razmotriti apelacione navode o povredi prava na slobodu izražavanja garantovanog članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije.

aPravo na slobodu izražavanja

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

33. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

Opšti principi

34. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a da drugim stavom definišu dopuštena miješanja i ograničenja tih prava pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno, ili se smatraju neuvredljivim, ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i ona može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

35. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se prilikom odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“.

a) Da li je došlo do miješanja

36. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja, Ustavni sud nema dilemu da jeste, budući da su osporenim presudama obavezani na naknadu štete, što predstavlja miješanje garantovano članom 10 stav 1 Evropske konvencije.

b) Zakonitost i legitimni cilj

37. Ustavni sud nema dilemu ni da je navedeno miješanje „propisano zakonom“, jer se zasnivalo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZOO i da je miješanje imalo legitiman cilj, jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih.

38. Utvrdivši da je uplitanje u slobodu izražavanja apelanata u ovom predmetu bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj, jedino pitanje koje Ustavni sud treba ispitati jeste da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

c) Nužno u demokratskom društvu

39. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja u smislu člana 10 Evropske konvencije u vezi sa zaštitom tužiočevog prava na njegov ugled u smislu člana 8 Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti, odnosno prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i tužiočevog prava na zaštitu njegovog ugleda, u smislu člana 8 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109 - 113, ECHR 2012. godina). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Pri tome treba uzeti u obzir da, kada je zahtjev podnesen na osnovu člana 10 Evropske konvencije (kao u konkretnom slučaju), nameće se potreba da se ispita i način prikupljanja informacija i njihova vjerodostojnost, kao i težina nametnute sankcije (vidi, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv BiH, aplikacija broj 17224/11, § 88 i 118, ECHR 2017. godine s daljnjim referencama, i Ärztekammer für Wien i Dorner protiv Austrije, aplikacija broj 8895/10, st. 64, 16. februar 2016. godine).

40. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće brojna pitanja u kontekstu spornog izražavanja budući da apelanti tvrde da redovni sudovi nisu napravili jasnu distinkciju između činjenica i vrijednosnih sudova, niti su razjasnili koje činjenice su istinite, a koje nisu. S tim u vezi, apelanti smatraju da redovni sudovi nisu ispitali suštinsku istinitost prenesenih informacija, imajući u vidu da je i sam tužilac potvrdio da je sprovodio poligrafsko ispitivanje zaposlenih i da je Jelena Simić nesporno pretrpjela fizičke povrede, koje su potvrđene medicinskom dokumentacijom, te da je Policijska stanica Milići podnijela izvještaj protiv tužioca radi počinjenog krivičnog djela. Nadalje, apelanti ukazuju da su sudovi propustili da ocijene i ostale okolnosti koje su relevantne u kontekstu ograničavanja slobode izražavanja, te ističu da su u konkretnom slučaju ispoštovali sve profesionalne standarde izvještavanja (postojao je javni interes za izvještavanje, u više navrata pozivali su tužioca da da izjavu, prenijeli su saopštenje tužioca, sindikata i političara, izjave o tjelesnim ozljedama su potvrđene dokumentacijom nadležnih organa i dr.).

41. U vezi sa iznesenim, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radilo o nizu povezanih priloga emitovanih u emisiji „Dnevnik“ u kojim su, u suštini, objavljene informacije koje su se odnosile na tužiočevo navodno sprovođenje nezakonitog poligrafskog ispitivanja radnika, kao direktora velike firme, te prijetnjama i nanošenju tjelesnih ozljeda Jeleni Simić. Ustavni sud zapaža da iz sadržaja spornih priloga, onako kako su navedeni u obrazloženju prvostepene presude, proizilazi da su apelanti prenijeli niz izjava različitih lica koje su se ticale konkretnog događaja (uključujući i izjave tužioca i oštećene radnice) i službenih saopštenja, te da su dali i svoj kritički osvrt na sporna dešavanja i stanje u privrednom društvu „Boksit“ Milići.

42. Ustavni sud naglašava da mediji imaju ključnu ulogu u demokratskom društvu, ali je, isto tako, bitno istaći da mediji prilikom informisanja javnosti o temama od javnog interesa ne smiju prekoračiti određene granice, posebno kada su u pitanju ugled i prava drugih. Zaštita koju novinarima pruža član 10 Konvencije podliježe uslovu da djeluju u dobroj vjeri kako bi pružili tačne i pouzdane informacije u skladu s principima odgovornog novinarstva (vidi, Evropski sud, Bédat protiv Švajcarske, [GC], broj 56925/08, stav 72, 29. mart 2016. godine).

43. Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji pokreću pitanje prava na slobodu izražavanja potrebno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja, jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti, jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76). Ustavni sud zapaža da apelanti, u prvom redu, u tom segmentu uočavaju propust redovnih sudova, smatrajući da redovni sudovi, u prvom redu, nisu dovoljno razgraničili šta su vrijednosni sudovi, a šta činjenice, niti su ispitali suštinsku istinitost prenesenih informacija.

44. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi analizirali sporne priloge i da su nakon analize zaključili da su u spornim prilozima iznesene činjenice koje apelanti tokom postupka nisu ni pokušali da dokažu. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon analize spornih priloga, zaključio da se u objavljenim prilozima tužiocu stavlja na teret da u sopstvenoj režiji organizuje poligrafsko testiranje na koje pod prijetnjom otkaza primorava radnike, da je prijetio i fizički zlostavljao radnicu Jelenu Simić, koja je dijete poginulog borca, da joj je psovao, vrijeđao je, nazivao pogrdnim imenima, čupao za kosu i udarao, da ju je stezao za vrat i tjerao da se iseli iz Milića, a da će je, u protivnom, Crno jezero progutati, kao i da joj je prijetio otkazom i gubitkom stana. Istakao je da je za tužioca navedeno da je i u javnosti poznat po tome da maltretira radnike i primorava ih da čitaju knjige koje je napisao, da je formirao tkz. industrijsku policiju koja, takođe, fizički maltretira radnike, zatim, da je više puta napadao novinare, da je tipičan primjer bahate vlasti koja ima veze sa vlašću Milorada Dodika, da krši ljudska prava, a da mu se stavljaju na teret i siledžijstvo, nasilje, mobing, pri tome pozivajući vlasti da ga uhapse, da se naziva i nasilnikom i tajkunom. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud ukazao da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata da su istinite činjenice o tužiocu objavljene u emitovanim prilozima, jer oni tokom postupka niti jednim dokaznim sredstvom nisu ni pokušali da dokažu da su informacije, odnosno činjenice koje su iznijeli i pronijeli o tužiocu istinite, niti su dokazali navode da je protiv tužioca vođena istraga. Po mišljenju Osnovnog suda, zbog toga se izneseni navodi smatraju neistinom, a apelanti su odgovorni za štetu koju su prouzrokovali tužiocu kao fizičkom licu. Takođe, Osnovni sud je ocijenio da su neosnovani navodi apelanata da su samo prenosili izjave drugih lica i da su se trudili da objektivno prikažu događaje koji su se desili, budući da je Osnovni sud utvrdio da su apelanti iznijeli i pronijeli i neistinite činjenice kojim se narušavaju čast i ugled tužioca. Ustavni sud primjećuje da je činjenicu da su apelanti pokušali da dobiju izjavu tužioca i da su objavili demanti, odnosno saopštenje tužioca, Osnovni sud ocijenio prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete uz obrazloženje da one ne mogu uticati na odgovornost apelanata za klevetu. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svemu podržao stav Osnovnog suda.

45. Imajući u vidu sporno izražavanje u kontekstu iznesenih prigovora, Ustavni sud se slaže s redovnim sudovima da se tvrdnje koje se odnose na sprovođenje poligrafskog ispitivanja i prijetnje i nanošenje tjelesnih ozljeda Jeleni Simić odnose na činjenične tvrdnje. Međutim, Ustavni sud zapaža da su apelanti navedene tvrdnje zasnovali na izjavama same Jelene Simić i njene sestre, saopštenju policijskih i tužilačkih organa, saopštenju tužioca koji je potvrdio da je sprovodio poligrafsko ispitivanje radnika na dobrovoljnoj bazi i vlasnika agencije „Poligraf“, te da, stoga, apelanti prije objavljivanja spornih priloga nisu imali razloga da sumnjaju u istinitost iznesenih tvrdnji. Osim toga, proizilazi da su apelanti emitovali sporne priloge u danima nakon što je Jelena Simić napadnuta, te da, zbog tako kratkog vremenskog roka, i nije bilo moguće očekivati da apelanti prilikom emitovanja spornih priloga raspolažu dokazima iz eventualnog krivičnog postupka protiv tužioca. Pri tome Ustavni sud primjećuje da, kad se radi o navodnom prisiljavanju na poligrafsko ispitivanje, to je proizilazilo jedino iz izjave Jelene Simić i potvrde asocijacije psiholoških i poligrafskih ispitivanja, odnosno da nije bilo drugih dokaza u tom pravcu. Takođe, izražavanje koje se odnosi na pozive na hapšenje tužioca, povezanost sa vlašću Milorada Dodika, nereagovanje ombudsmana i dr. bilo je sadržano u izjavama političara koje su apelanti emitovali u spornim prilozima.

46. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno, ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle, „u dobroj namjeri“ kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi, Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Dakle, čak i kad su u pitanju neistinite informacije, moguća je odbrana medija ako su postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, dakle bona fide. Ustavni sud podsjeća da novinarska sloboda obuhvata i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacije (vidi, Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije (broj 2) od 1. jula 1997. godine).

47. Analizirajući osporene odluke Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda proizilazi da se redovni sudovi prilikom analize spornog izražavanja uopšte nisu bavili pitanjem da li su apelanti postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima prilikom emitovanja spornih priloga, što je, prema ocjeni Ustavnog suda, propust redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je cjelishodno da razmotri ovo pitanje.

48. Dovodeći u vezu sporne priloge sa kriterijumima navedenim u tački 39 Odluke, Ustavni sud smatra da je tema o kojoj govori sporni tekst, svakako, zaslužila pažnju javnosti i da ima javni interes, jer je pitanje navodno nezakonitog poligrafskog ispitivanja radnika i nasilničkog ponašanja prema radniku od poslodavca od izuzetne važnosti za javno mnjenje. Ustavni sud, takođe, zapaža da se sporno izražavanje odnosi na djelovanje tužioca kao direktora „Boksita“ Milići, jednog od većih poslodavaca na tom području, iz čega proizilazi da su u spornim prilozima razmatrana pitanja koja su se odnosila na profesionalni aspekt njegovog djelovanja. Osim toga, apelanti su sporne priloge zasnovali na izjavama lica koja su bila uključena u sporna dešavanja i na saopštenjima nadležnih organa iz kojih je proizilazilo da je podnesen policijski izvještaj protiv tužioca radi krivičnog djela laka tjelesna ozljeda. Iz raspoloživih dokumenata proizilazi da je tužilac pozivan da da izjavu, kao i da je objavljeno njegovo saopštenje u kojem je naveo da je sprovodio poligrafsko ispitivanje na dobrovoljnoj osnovi. Takođe, Ustavni sud zapaža da su u spornim prilozima emitovane i izjave političara, predstavnika Sindikata „Boksit“ Milići, vlasnika agencije „Poligraf“ i dr., te da su apelanti time doprinijeli da u spornim prilozima budu izneseni suprotni stavovi i mišljenja u pogledu spornih dešavanja.

49. Prema ocjeni Ustavnog suda, apelanti su takvim postupanjem prilikom objave spornih priloga postupali profesionalno, te u skladu s novinarskom etikom obavili dužnost informisanja javnosti o pitanju od javnog interesa, te da se za postupanje apelanata ne može reći da nije bilo u dobroj vjeri (bona fide), kao i da su uloženi razumni napori radi provjeravanja vjerodostojnosti informacija koje su objavljene.

50. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja obavezivanjem apelanata na naknadu nematerijalne štete nisu postigli pravičan balans između dva konkurentska prava, odnosno tužiočevog prava na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, sve navedeno ukazuje da osporene presude nisu proporcionalne zakonitom cilju kojem se teži i da obavezivanje apelanata na isplatu naknade nematerijalne štete u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu, u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.

51. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

d) Pravo na pravično suđenje

52. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i prigovore u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada redovni sudovi obavezivanjem apelanata na isplatu nematerijalne štete nisu postigli pravičan balans između prava apelanata na slobodu izražavanja i tužiočevog prava na zaštitu ugleda, tj. kada reakcija redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja nije bila proporcionalna zakonitom cilju kojem se teži i kada nije bila nužna u demokratskom društvu.

54. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-167/19 (RTV BN d.o.o. Bijeljina, V. T. i S. R… | Sudska praksa | Aktio