Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1902/19 („Eurotranzit“ d.o.o. Čapljina i Z. Đ.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1902/19

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1902/19, rješavajući apelacije „Eurotranzita“ d.o.o. Čapljina i Zorana Đope, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija „Eurotranzita“ d.o.o.

Čapljina i Zorana Đope.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 096186 15 Gž od 6.

ožujka 2019. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantima „Eurotranzitu“ d.o.o. Čapljina i Zoranu Đopi u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od po 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantima „Eurotranzitu“ d.o.o. Čapljina i Zoranu Đopi zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Eurotranzita“ d.o.o.

Čapljina i Zorana Đope podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 096186 15 Gž od 6. ožujka 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 096186 11 P od 10.

ožujka 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Eurotranzit“ d.o.o. Čapljina i Zoran Đopa (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Čapljine, koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijeli su 2. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 096186 15 Gž od 5. ožujka 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 096186 11 P od 10. ožujka 2015. godine. Ova apelacija je registrirana pod brojem AP 1902/19.

2. Apelanti, koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijeli su 28. rujna 2019. godine novu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 096186 19 Rev od 2. srpnja 2019. godine kojim je revizija apelanata odbačena zbog formalnih razloga. Ova apelacija je registrirana pod brojem AP 3698/19. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti postupak i zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1902/19 i AP 3698/19 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1902/19.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene (Federacija BiH, Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar) zatraženo je u periodu od 30. srpnja do 27. kolovoza 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. kolovoza do 9. rujna 2020. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelanti su 20. lipnja 2011. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu radi naknade materijalne štete po osnovi umanjenja imovine zbog izrečene novčane kazne koju su apelanti platili u prekršajnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Gradišci. Apelanti su kao tužene označili 1. Federaciju BiH, HNK, Vladu HNK i 2. Federaciju BiH, HNK, Ministarstvo prometa i veza.

8. Na pripremnom ročištu od 12. studenog 2014. godine apelanti su preinačili tužbeni zahtjev zbog čega je pripremno ročište odgođeno za 8. prosinac 2014. godine. Općinski sud je ročište za glavnu raspravu koje je bilo zakazano za 23. siječanj 2015. godine odgodio zbog nemogućnosti pristupa na raspravu zakonskog zastupnika tuženih, nakon čega je glavna rasprava održana 23. veljače 2015. godine.

9. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 096186 11 P od 10. ožujka 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da se naloži tuženim (1. Federacija BiH, HNK, Vlada HNK i 2. Federacija BiH, HNK, Ministarstvo prometa i veza) da mu na ime naknade materijalne štete solidarno isplate iznos od 5.050,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev drugoapelanta kojim je tražio da se naloži tuženim da mu na ime naknade materijalne štete solidarno isplate iznos od 350,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanata da im tuženi solidarno nadoknade troškove postupka.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza (preciznije navedeni u obrazloženju presude) utvrđeno da su prvoapelant (pravna osoba) i drugoapelant (odgovorna osoba) u prekršajnom postupku pred Osnovnim sudom u Gradišci proglašeni odgovornim zbog toga što su 9. veljače 2007. godine obavljali robni promet vozilom marke „mercedes“ sa priključnim vozilom marke „Schmitz“ (u daljnjem tekstu: vozila) koja nisu posjedovala važeću licencu „C“, čime su počinili prekršaj iz članka 5. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu u BiH i za koji su im izrečene novčane kazne. Općinski sud je naveo da su apelanti u tužbi ukazali da su preuzeli i platili licencu koju im je izdalo nadležno ministarstvo, a da je nadležni sud (Osnovni sud u Gradišci) u prekršajnom postupku utvrdio da licenca u trenutku nadzora nije bila valjana, tj. nije donesena zakonito, te da iz toga proizlazi odgovornost nadležnog ministarstva.

11. Općinski sud je istaknuo da sud u parničnom postupku nije vezan odlukama prekršajnog suda. Dalje je naveo da je Ministarstvo prometa i veza HNK (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) u svezi sa postupkom produljenja obrazaca licenci za vozila dopisom od 25. veljače 2009. godine obavijestilo prvoapelanta da je, sukladno članku 17.a Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o licenci za obavljanje javnog prijevoza u unutarnjem cestovnom prometu (u daljnjem tekstu: Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o licenci), produljilo valjanost obrasca licenci za vozila. Nadalje je naveo da je svjedok D. P. (pomoćnik ministra u nadležnom ministarstvu) u svom iskazu izjavio da će, prema članku 17.a Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o licenci, rok važenja obrazaca starih licenci izdanih na temelju prethodne licence produljavati nadležno kantonalno ministarstvo do primjene novog načina registracije vozila koji će biti realiziran prema projektu Direkcije CIPS-a. Također, navedeno je da je svjedok izjavio da je izdavanje novih obrazaca vršeno prema vremenu isticanja registracije vozila, odnosno kako ta vozila budu dobivala nove registarske oznake prema projektu Direkcije CIPS-a. Općinski sud je naveo da je člankom 17.a Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o licenci propisano da se, zbog primjene novog načina registracije vozila po projektu CIPS-a, a da bi se olakšalo prijevoznicima da zbog promjene registarskih oznaka ne moraju u kratkom roku dva puta mijenjati licencu, ne izdaju novi obrasci licence za vozila, nego da se valjanost već postojećih obrazaca licenci produljuje posebno izrađenim pečatom. Dalje je naveo da su licenca za prijevoz stvari, serijski broj 0013020, i licenca za prijevoz stvari, serijski broj 0013021, obje od 8. travnja 2004. godine, produljene 3. kolovoza 2006. godine stavljanjem posebno izrađenog pečata. Također je citirao odredbe članka 29. Pravilnika o licenci za obavljanje javnog prijevoza u unutarnjem cestovnom prometu (u daljnjem tekstu: Pravilnik o licenci), kao i članka 24. st. 1. i 2. Pravilnika o uvjetima i postupku izdavanja licenci za obavljanje međunarodnog drumskog prijevoza putnika, tereta i opasnih materijala (u daljnjem tekstu: Pravilnik o uvjetima i postupku izdavanja licenci). Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da su tuženi u svemu postupili po važećim zakonskim propisima, slijedom čega je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 096186 15 Gž od 6. ožujka 2019. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanata i potvrđena prvostupanjska presuda.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, ukazao da se u konkretnom slučaju radi o jednom tuženom (Federacija BiH, Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar), kojeg zastupa zakonski zastupnik Kantonalno javno pravobraniteljstvo u Mostaru, jer Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona i Ministarstvo prometa i veza nemaju svojstvo pravne osobe. Nadalje je naveo da je člankom 5. stavak 1. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prijevozu Bosne i Hercegovine propisano da domaći prijevoznik može obavljati međunarodni prijevoz ako posjeduje licencu za obavljanje te vrste prijevoza, a stavkom 2. je propisano da licencu za obavljanje prijevoza iz stavka 1. izdaje Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija, na temelju licence koju izdaje ministarstvo entiteta ako domaći prijevoznik, između ostalog, ispunjava uvjete domaćih propisa, taksativno određene u toč. od 1. do 5. Kantonalni sud je ukazao na odredbe članka 17.a Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o licenci kojima je propisano da će rok važenja starih obrazaca licenci izdanih na temelju prethodne licence nadležno kantonalno ministarstvo produljiti do primjene novog načina registracije vozila koji će biti realiziran prema projektu Direkcije CIPS-a (stavak 1). Izdavanje novih obrazaca za vozila vršit će se prema vremenu isticanja registracije vozila, odnosno kako ta vozila budu dobivala nove registarske oznake prema projektu Direkcije CIPS-a (stavak 2). Zatim je naveo da iz licenci za prijevoz stvari od 8. listopada 2004. godine proizlazi da je nadležno ministarstvo izdalo licence za prijevoz stvari sukladno odredbama Pravilnika o licenci za period od 8. listopada 2004. godine do 1. srpnja 2006. godine. Također je naveo da su licence na temelju članka 17.a Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o licenci produljene do primjene novog načina registracije vozila u projektu CIPS-a. Kantonalni sud je naveo da je ispod teksta o produljenju licence stavljen pečat nadležnog ministarstva. Dalje je naveo da je odredbama članka 29. stavak 3. Pravilnika o licenci propisano da ovako produljeni obrasci licenci za vozila vrijede do primjene novog načina registracije vozila, a najdulje godinu dana od dana stupanja na snagu ovog pravilnika.

14. Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 24. stavak 1. Pravilnika o uvjetima i postupku izdavanja licenci propisano da su prijevoznici koji obavljaju međunarodni i drumski prijevoz dužni pribaviti licence prijevoznika i licence za vozila i iskaznice sukladno odredbama Pravilnika najkasnije do 30. lipnja 2006. godine, dok je stavkom 2. propisano da licence za drumski prijevoz putnika i tereta koje su izdali entiteti i Distrikt Brčko BiH vrijede za obavljanje međunarodnog drumskog prijevoza do pribavljanja licenci prijevoznika i licenci vozila sukladno ovom pravilniku, a najkasnije do 30. lipnja 2006. godine. Također je naveo da je izmjenama i dopunama Pravilnika rok produljen do 31. prosinca 2006. godine, a novim izmjenama i dopunama rok je ponovno produljen do 30. lipnja 2007. godine. Dalje je naveo da je posljednjim izmjenama i dopunama, objavljenim 28. travnja 2010. godine, propisano da istekom roka od 90 dana od dana stupanja na snagu Pravilnika za obavljanje međunarodnog drumskog prijevoza ili putnika važe samo licence koje je izdalo Ministarstvo komunikacija i transporta BiH. Kantonalni sud je ukazao da su licence koje je izdalo nadležno ministarstvo prema važećem Pravilniku o licenci važile 9. veljače 2007. godine i da u to vrijeme Ministarstvo komunikacija i transporta BiH nije izdavalo licence za obavljanje međunarodnog prijevoza. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno ukazao da u odštetnoj parnici sud nije vezan rješenjem prekršajnog suda. Potom je ukazao na odredbe članka 172. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojima pravna osoba odgovara za štetu koju njezino tijelo prouzroči trećoj osobi u vršenju ili u svezi sa vršenjem svojih funkcija. Kantonalni sud je naveo da su apelanti dužni dokazati uzročnu vezu između nepravilnog rada tijela tužene i nastale štete da bi postojala odgovornost tužene za nastalu štetu. Kantonalni sud je istaknuo da apelanti nisu dokazali da, u smislu odredaba članka 172. stavak 1. ZOO, postoji odgovornost tužene u konkretnom slučaju.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 096186 19 Rev od 2. srpnja 2019. godine odbačena je kao nedopuštena revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostupanjske presude. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su apelanti u ovom sporu formalni (obični) suparničari, pa se dopustivost revizije ocjenjuje obzirom na vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara. Vrhovni sud je naveo da imovinski cenzus, kao kriterij uvjeta dozvoljenosti revizije u smislu članka 237. stavak 2. ZPP, nije ostvaren, slijedom čega revizija nije dopuštena. Također je naveo da, u smislu članka 237. stavak 3. ZPP, odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, tako da revizija ni po ovom kriteriju nije dopuštena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

17. Apelanti su naveli da je prvostupanjski sud počinio povredu odredaba ZPP, jer nije pozorno i savjesno ocijenio sve dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, niti je ocjenu dokaza jasno obrazložio, što je rezultiralo donošenjem nezakonite odluke, koja se temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava (povreda odredaba ZOO). Također su naveli da drugostupanjski sud nije ocijenio sve prizivne navode, niti je na jasan način obrazložio zašto je nekim dokazima poklonio vjeru i koje je činjenice na temelju njih utvrdio. Zatim su naveli da je licenca izdana u suprotnosti sa pozitivnim zakonskim propisima, pri čemu im je pričinjena šteta u visini kazne plaćene u prekršajnom postupku. Apelanti su ukazali da iz odluke Osnovnog suda u Gradišci nepobitno proizlazi da su morali imati novu važeću licencu sukladno propisanom izgledu, a ne staru licencu čija je važnost produljena pečatom. Dalje su naveli da u tekstu Pravilnika koji propisuje način produljenja valjanosti licenci nije navedeno kako će se licence produljavati, posebice ne pečatom. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je drugostupanjski sud bez ocjenjivanja njihovih prizivnih navoda, paušalno, bez pozivanja i na jednu zakonsku odredbu ignorirao povrede zakona koje je počinio prvostepeni sud.

18. U odnosu na navode o duljini trajanja postupka, apelanti su ukazali da je tužba podnesena 20. lipnja 2011. godine, a da je postupak okončan 6. ožujka 2019. godine, te su zatražili da im se, zbog duljine trajanja postupka, isplati iznos od 2.000,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

19. Kantonalni sud je naveo da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

20. Općinski sud je naveo da prvostupanjskom presudom nisu povrijeđena prava na koja su se pozvali apelanti u apelaciji.

21. Tužena je navela da osporene odluke sadrže sve odgovore u svezi sa apelacijskim navodima. Također je navela da su sudovi svoje odluke temeljili na provedenim dokazima, da su pravilno primijenili materijalno pravo, tako da nije bilo povrede bilo kakvih prava apelanata. V.Relevantni propisi

22. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

24. Pravilnik o licenci za obavljanje javnog prijevoza u cestovnom prometu („Službene novine Federacije BiH“ br. 65/06, 18/08 i 56/10) U konkretnom slučaju primjenjuje se Pravilnik o licenci za obavljanje javnog prijevoza u cestovnom prometu („Službene novine Federacije BiH“ broj 65/06), koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 29. stavak 3.

Obrasci licence za vozilo, koji su prijevozniku izdati prema odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o licenci za obavljanje prijevoza u unutarnjem cestovnom prometu ("Službene novine Federacije BiH", broj 21/06), važe do primjene novog načina registracije vozila, a najdulje godinu dana od dana stupanja na snagu ovog Pravilnika.

25. Pravilnik o licenci za obavljanje javnog prijevoza u unutarnjem cestovnom prometu ("Službene novine Federacije BiH" br. 46/00, 24/03, 3/05, 56/05 i 21/06). Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o licenci za obavljanje javnog prijevoza u unutarnjem cestovnom prometu ("Službene novine Federacije BiH" broj 21/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 2.

Iza članka 17. dodaje se novi članak 17a. koji glasi:

"Članak 17a.

Rok važenja starih obrazaca licenci za vozila, izdatih na temelju prethodne licence, nadležno kantonalno ministarstvo će produljiti do primjene novog načina registracije vozila koji će biti realiziran prema projektu Direkcije CIPS-a.

Izdavanje novih obrazaca za vozila vršit će se prema vremenu isticanja registracije vozila, odnosno kako ta vozila budu dobivala nove registarske oznake prema projektu Direkcije CIPS-a".

VI.Dopustivost

26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je rješenjem Vrhovnog suda od 2. srpnja 2019. godine odbačena revizija koju su apelanti izjavili protiv presude Kantonalnog suda od 6. ožujka 2019. godine, dakle, revizija nije bila efektivan pravni lijek. Obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Kantonalnog suda od 6. ožujka 2019. godine. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 6. ožujka 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 15. ožujka 2019. godine, a apelacija je podnesena 2. svibnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud konstatira da su apelanti pokrenuli parnični postupak radi naknade štete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

34. Ustavni sud zapaža da se suština apelacijskih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

35. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. U svezi sa apelacijskim navodima kojima se dovodi u sumnju ocjena dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

37. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju odbijen tužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da se obveže tužena da mu po osnovi naknade materijalne štete isplati iznos od 5.050,00 KM, odnosno tužbeni zahtjev drugoapelanta kojim je tražio da se obveže tužena da mu po osnovi naknade materijalne štete isplati iznos od 350,00 KM. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude prvostupanjskog suda proizlazi da je taj sud proveo dokazni postupak i utvrdio relevantno činjenično stanje, te sukladno relevantnim odredbama procesnog i materijalnog prava, zaključio da apelantima u konkretnom slučaju ne pripada pravo na naknadu štete. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostupanjske presude, kao konačne odluke, slijedi da je prvostupanjski sud pravilno ukazao da u odštetnoj parnici sud nije vezan rješenjem prekršajnog suda, a da apelanti u konkretnom postupku nisu dokazali odgovornost tužene kako to propisuje odredba članka 172. stavak 1. ZOO. Dalje, Ustavni sud zapaža da je odredbama članka 17.a Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o licenci propisano produljenje roka starih obrazaca licenci do primjene novog načina registracije vozila, dok će se izdavanje novih obrazaca vršiti prema vremenu isticanja registracije vozila. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostupanjske odluke slijedi da je na temelju uvida u licence utvrđeno da je nadležno ministarstvo izdalo licence za određeni vremenski period, kao i da ih je produljilo do primjene novog načina registracije vozila, sukladno odredbama članka 17.a Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o licenci. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi zaključak da je nadležno ministarstvo izdalo licence sukladno relevantnim odredbama materijalnog prava (Pravilnik o uvjetima i postupku izdavanja licenci, Pravilnik o licenci i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o licenci). Sukladno tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, nasuprot navodima apelanata, imao u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da je dao jasne razloge kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi, Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. rujna 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stavak 32). U svezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da, sukladno standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obvezan iznijeti sve detalje i odgovoriti na sve iznesene prizivne argumente, nego je bio dužan odgovoriti na relevantne navode i obrazložiti razloge za svoju odluku, što je i učinio.

38. Također, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu, jer drugostupanjski sud nije ocijenio prizivne navode, te je paušalno i bez pozivanja na zakonske odredbe ignorirao povrede zakona koje je počinio prvostupanjski sud. S tim u svezi, Ustavni sud napominje da sama činjenica da je Kantonalni sud donio osporenu odluku kojom je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je pravo na pristup sudu apelanata u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. srpnja 2004. godine i AP 1521/16 od 17. srpnja 2018. godine). Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata istaknuti u tom pravcu neutemeljeni.

39. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju konačne odluke dao jasne razloge kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ovaj dio apelacijskih navoda iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljena.

U odnosu na duljinu trajanja postupka Relevantna načela

41. U svezi sa apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da su apelanti konkretni postupak pokrenuli tužbom od 20. lipnja 2011. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku donio 6. ožujka 2019. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine osporenog postupka jeste sedam godina i osam mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

43. Ustavni sud zapaža da su apelanti pokrenuli postupak radi naknade štete. U pogledu ocjene složenosti predmeta, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Analizirajući ponašanje parničnih stranaka, Ustavni sud zapaža da su apelanti na pripremnom ročištu koje je održano 12. studenog 2014. godine preinačili tužbeni zahtjev (što jeste njihovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produljava postupak u kojem se ono konzumira). Također, Ustavni sud zapaža da je ročište za glavnu raspravu koje je bilo zakazano za 23. siječanj 2015. godine, na prijedlog tužene strane, odgođeno za 23. veljaču 2015. godine. Dalje, analizirajući ponašanje redovitog suda, Ustavni sud zapaža da su Općinskom sudu bile potrebne tri godine i pet mjeseci da zakaže pripremno ročište, a da je prvostupanjsku presudu donio nakon tri godine i osam mjeseci od dana podnošenja tužbe. Također, Ustavni sud zapaža da su Kantonalnom sudu bile potrebne četiri godine da donese drugostupanjsku presudu, računajući od datuma donošenja prvostupanjske presude. Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud tijekom prizivnog postupka nije poduzimao nikakve procesne radnje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud i Općinski sud u odgovoru na apelaciju nisu izjašnjavali u odnosu na apelacijske navode o duljini trajanja predmetnog postupka.

44. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku, koji nije složen i koji je na dvije instance trajao sedam godina i osam mjeseci, podjednaku odgovornost snose kako Općinski sud (prvostupanjski postupak trajao je tri godine i osam mjeseci), tako i Kantonalni sud, koji je odlučujući o prizivu apelanata donio drugostupanjsku odluku nakon četiri godine, za što u odgovoru na apelaciju nisu ponudili razloge kojima bi opravdali duljinu trajanja postupka.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

46. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

47. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantima u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od po 300,00 KM.

48. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

c)Pravo na imovinu

49. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelacijskih prigovora u svezi sa povredom prava na pravično suđenje. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljeni.

d)Pravo na učinkovit pravni lijek

50. U svezi sa navodima o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelanti nisu eksplicitno naveli, proizlazi da se na povredu ovog prava žale u odnosu na pravo na pravično suđenje. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da su apelanti koristili zakonom raspoložive pravne lijekove (pravo na podnošenje priziva). Činjenica da korištenje navedenog pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom su apelanti zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije u svezi s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga su i ovi apelacijski navodi neutemeljeni.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak za naknadu štete trajao sedam godina i osam mjeseci, za što podjednaku odgovornost snose Kantonalni sud i Općinski sud, a koji u odgovoru na apelaciju nisu ponudili razloge kojima bi opravdali duljinu trajanja postupka.

52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava.

53. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na učinkovit pravni lijek iz članka

13. Europske konvencije kada su apelanti imali mogućnost koristiti i kada su koristili zakonom propisani pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata u parničnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.

54. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1902/19 („Eurotranzit“ d.o.o. Čapljina i Z. Đ.) | Sudska praksa | Aktio