Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-770/19 (RTV BN d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Sloboda izražavanja
  • Miješanje
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Internet
  • Nematerijalna šteta
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-770/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 770/19, rješavajući apelaciju RTVBN d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija RTVBN d.o.o. Bijeljina.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 201271 17 Gž od 13. marta 2018. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant RTVBN d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 18. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 201271 18 Rev od 16. januara 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 201271 17 Gž od 13. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 201271 14 P od 13. oktobra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2478/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2478/18 od 6. juna 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Okružnog suda, koja je precizirana u prethodnoj tački ove odluke, zbog toga što Vrhovni sud nije donio odluku o apelantovoj reviziji koju je podnio protiv osporene presude Okružnog suda.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca Pere Simića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 9. juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 16. do 25. juna 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 201271 14 P od 13. oktobra 2017. godine, donesenom po tužiočevoj tužbi protiv apelanta, obavezan je apelant da tužiocu zbog iznošenja neistinitih činjenica na portalu http://www.rtvbn.com u sadržaju pod naslovom „Simićeve liste za odstrel kreirane u Dodikovom kabinetu“ od 23. septembra 2014. godine isplati nematerijalnu štetu u iznosu od 3.000,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.043,52 KM. Istom presudom odbijen je kao neosnovan tužiočev zahtjev za naknadu nematerijalne štete i troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužilac 20. oktobra 2014. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta i S. V. radi naknade štete zbog klevete, navodeći da je apelant na svom zvaničnom portalu http://www.rtvbn.com preuzeo autorski tekst drugotuženog (S. V.) sa internet stranice ,,SlobodanVaskovićBlog“, pod naslovom „Simićeve liste za odstrel kreirane u Dodikovom kabinetu“ u kojem su iznesene neistinite činjenice o tužiocu. Između ostalog, u tekstu se tvrdi da „Pero Simić organizuje ... i likvidacije ... to i ne čudi, jer Tužilaštvo i MUPRS su tu da štite ubice...“. Dalje, navedeno je da sporni tekst ima karakter izražavanja (imajući u vidu svrhu i cilj člana 3 stav 1 pod a) Zakona o zaštiti od klevete, u daljnjem tekstu: ZZK), te da su tuženi na vrlo grub i zlonamjeran način oklevetali tužioca. Tuženi su bili zlonamjerni nastojeći da promijene percepciju javnosti o tužiocu, rušenjem ugleda tužioca koji je ugledan novinar i savjetnik u Kabinetu predsjednika RS. Istaknuto je da se radi se o neistinitim činjenicama koje su prouzrokovale neimovinsku štetu tužiocu u vidu duševnih bolova, kao i da nanesena šteta od klevete ima negativan uticaj na ličnost i porodicu tužioca koji je svjestan da je kao savjetnik predsjednika RS podložniji kritici nego drugi, ali iznošenje navedenih neistinitih činjenica nema nikakve veze sa slobodom izražavanja koju su tuženi očigledno zloupotrijebili. Tokom postupka tužilac je povukao tužbu u odnosu na S. V., te je precizirao tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi tako što je tražio da sud donese presudu kojom se obavezuje apelant da tužiocu zbog iznošenja neistinitih činjenica na portalu http://www.rtvbn.com u sadržaju pod naslovom „Simićeve liste za odstrel kreirane u Dodikovom kabinetu“ od 23. septembra 2014. godine isplati neimovinsku štetu u iznosu od 5.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

8. U odgovoru na tužbu apelant je istakao da u cijelosti osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, te je istakao da je od jula 2014. godine vlasnik adrese rtv.bn.com fizičko lice koje nije bilo ni u kakvoj vezi sa RTVBN d.o.o. Bijeljina, što je vidljivo i na ispisu registra internet domena (gdje jasno stoji da autorska prava na navedenoj stranici ima Aleksandar Kamenjašević). Dalje, apelant je naveo da na navedenoj stranici stoji i znak BN televizije, što je vid promocije ove televizije i da se radi o marketinškom ugovornom odnosu između televizije i Aleksandra Kamenjaševića, dok se u spornom tekstu radi o novinarskom stavu S. V. i da se u tom smislu ne može govoriti o kleveti. Takođe, nema ni podataka o bilo kakvoj povredi ugleda s obzirom na to da je tužba usmjerena na kažnjavanje lica koja su iznijela svoje mišljenje, kao i da tužiocu nije smanjen ugled jer se on i dalje nalazi na visokoj političkoj poziciji, te da se njegov položaj nije promijenio.

9. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporan osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, da li je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije i da li je tužilac dokazao štetu koju je pretrpio u smislu opredijeljenog tužbenog zahtjeva. Nakon provedenih materijalnih dokaza (preciziranih na str. 2 i 3 predmetne presude), koji su cijenjeni shodno odredbi člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je nesporno utvrdio da je sadržaj spornog teksta (pod nazivom „Simićeve liste za odstrel kreirane u Dodikovom kabinetu“) objavljen 23. septembra 2014. godine na apelantovom sajtu gdje se vidi internet adresa koja glasi na apelanta. Dalje, utvrđeno je da je drugi tekst (pod nazivom „lista za odstrel Dodikovog kabineta“ NO 1 „Američki stipendista Vasković“) objavljen na blogu Slobodana Vaskovića u odnosu na kojeg je tužba povučena. Zatim, iz ugovora o zakupu (između Drage Stajića kao zakupodavca i Aleksandra Kamenjaševića kao zakupoprimca, zaključenog na pet godina počev od 1. jula 2014. godine) utvrđeno je da je predmetnim ugovorom zakupodavac izdao zakupoprimcu internet adresu Rtv.bn.com, s tim da zakupodavac nema pravo izmjene sadržaja na prezentaciji koja bude objavljena na internet adresi niti bilo koji drugi uticaj na istu. Takođe, utvrđeno je da je apelant radi marketinške promocije ustupio na korišćenje Aleksandru Kamenjaševiću svoje zaštitne znakove na internet prezentaciji koja će biti postavljena na adresi Rtv.bn.com, mobilnim aplikacijama, Facebook i Twitter nalozima koji će preuzimati podatke sa ove internet prezentacije, te se obavezao da će u svom radio i TV programu marketinški promovisati internet prezentaciju na adresi Rtv.bn.com. Osim toga, dozvoljeno je Aleksandru Kamenjaševiću preuzimanje vijesti iz programa Rtv.bn, te je usaglašeno da nema pravo da koristi zaštitne znakove van obima predviđenog u članu 2 stav 1 predmetnog ugovora zaključenog sa apelantom. Sud je utvrdio da je tužilac za sporni tekst saznao od prijatelja (nakon čega je i sam pogledao sajt) i bio užasnut od gnusnih laži iznesenih u tekstu koje je morao da objašnjava porodici, djeci i prijateljima, da ga je tekst jako pogodio i da mu nije jasno zašto je u tekstu naveden kao lice koje odlučuje o likvidacijama.

10. Osnovni sud je istakao da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje ZZK kao lex specialis u odnosu na druge propise, kao i odredbe čl. 154 stav 1 i 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je citirao odredbe čl. 3, 5, 6 i 7 ZZK i odredbu člana 10 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje, Osnovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor u pogledu nedostatka pasivne legitimacije, gdje se apelant poziva na zaključene ugovore o poslovnoj saradnji sa Aleksandrom Kamenjaševićem i na ugovor o zakupu internet adrese (zaključen između Drage Stajića i Aleksandra Kamenjaševića). Naime, kako dalje navodi Osnovni sud, apelant je imao mogućnost i mehanizme kontrole, odnosno lice koje je ovlastio za (ne)puštanje u eter spornog sadržaja iz kojeg proizlazi kleveta, ali nije učinio ništa da to spriječi, odnosno da izvrši provjeru istinitosti tih navoda. Dakle, apelantov prigovor o nedostatku njegove pasivne legitimacije u konkretnom slučaju je neosnovan zato što je sporni tekst objavljen na internet stranici sa zaštitnim znakom BN televizije kao TV stanice koja je registrovana za javno emitovanje i koja je odgovorna za sadržaj koji emituje, kao i preuzimajući rizik zaključenog ugovora sa Aleksandrom Kamenjaševićem (kojem je dala na upotrebu svoj zaštitni znak) u smislu odredbi Kodeksa o javnom emitovanju i Kodeksa za štampu i onlajn medije BiH.

11. Osnovni sud je naveo da tužilac u toku postupka nije izveo dokaz na okolnosti postojanja duševnih bolova zbog povrede ugleda (osim što je dao svoj iskaz), međutim, u postupcima za naknadu štete po ZZK dokazivanje činjenice postojanja duševnih bolova zbog povrede ugleda oštećenog nije neophodno. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 200 ZOO-a i člana 11 ZZK istaknuvši da ZZK pravo na naknadu štete oštećenom propisuje po objektivnom kriterijumu, što u krajnjem znači da nije nužno da je oštećeni pretrpio i duševne bolove zbog narušavanja ugleda, već je dovoljno da je učinjena kleveta kojom je nanesena šteta ugledu oštećenom da bi se stvorila obaveza naknade štete koja svakako mora biti proporcionalna nanesenoj šteti. U konkretnoj situaciji, apelant tokom postupka nije dokazao istinitost prenesenih informacija – klevete iz sadržaja spornog teksta, pri čemu se tužiocu stavlja na teret eventualno izvršenje krivičnog djela. Osnovni sud je istakao da u ovakvoj situaciji nije neophodno da tužilac dokazuje postojanje duševnih bolova zbog narušavanja svog ugleda jer bi prebacivanje tereta dokazivanja postojanja sopstvenog ugleda predstavljalo omalovažavanje i šikaniranje svakog lica na čiju štetu je učinjena kleveta. Naime, ugled je kategorija čije se postojanje pretpostavlja i koja označava društveni status i status pojedinca u sopstvenoj percepciji ili percepciji trećih lica. Zbog toga, eventualno bi bilo moguće dokazivanje nepostojanja tužiočevog ugleda u kojem slučaju bi teret dokazivanja nepostojanja te osobine bio na apelantu koji takve činjenice nije dokazivao.

12. Osnovni sud je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva cijenio da je tužilac savjetnik predsjednika RS i samim tim izložen većoj pažnji javnosti, međutim, u konkretnom slučaju se ne radi ni o kakvoj kritici ili vrijednosnom sudu, nego o konkretnim nedokazanim optužbama zbog činjenja radnji koje po svojim obilježjima čine krivično djelo. Sud je istakao da takve informacije plasirane na apelantovoj internet stranici, sa apelantovim zaštitnim znakom, u objavljenom članku „Simićeve liste za odstrel kreirane u Dodikovom kabinetu“ nikako ne mogu predstavljati samo kritiku, istraživačko novinarstvo, niti se iznošenjem takvih neprovjerenih i neistinitih informacija ostvaruje cilj opredijeljen odredbom člana 1 ZZK.

13. S obzirom na to da apelant nije dokazao da su objavljene optužbe istinite, Osnovni sud je zaključio da postoje razlozi propisani ZZK za apelantovu odgovornost za klevetu i za naknadu štete nanesene tužiočevom ugledu i časti zbog čega je djelimično usvojio tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da isplati iznos kao u izreci presude, u smislu citiranih odredbi ZZK, ZOO-a, Evropske konvencije i člana 127 ZPP-a. Naime, s obzirom na to da je objavljenim sadržajem spornog teksta apelant prenio neistinite činjenice i samim tim oklevetao tužioca, proizlazi da je tužilac uslijed takvih neistina pretrpio nematerijalnu štetu, te mu, prema mišljenju suda, pripada pravo na naknadu štete u iznosu od 3.000,00 KM. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio u skladu s odredbama čl. 386, 387 i 396 ZPP-a, odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i uspjehom stranaka u postupku, te je s obzirom na konačno opredijeljenu visinu tužbenog zahtjeva (imajući u vidu tužiočev uspjeh u ovom postupku od 60%) tužiocu dosudio troškove postupka u iznosu od 1.043,52 KM.

14. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 201271 17 Gž od 13. marta 2018. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu odluke o glavnoj stvari i sporednim potraživanjima tako što je apelant obavezan da tužiocu isplati nematerijalnu štetu u iznosu od 2.000,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 3.000,00 KM, kao i da tužiocu na ime troškova parničnog postupka naknadi iznos od 695,70 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.043,52 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

15. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je naveo da apelant u žalbi, kao i tokom prvostepenog postupka, ističe da nije pasivno legitimisan jer nije vlasnik predmetne internet adrese i da je prisiljen da se reklamira na njoj. U žalbi je navedeno da je nejasan navod prvostepenog suda da je apelant imao mogućnost kontrole objavljenog sadržaja, da autorska prava na navedenoj stranici ima Aleksandar Kamenjašević, a ne apelant, da nije izveden niti jedan dokaz u pogledu postojanja povrede tužiočevog ugleda, kao i da je pogrešna odluka o troškovima postupka. Dalje, Okružni sud je naveo da apelant neosnovano ukazuje da navodno nije pasivno legitimisan u predmetnoj parnici, te je istakao da stvarna legitimacija u parnici predstavlja materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora, odnosno prema pravu za čiju zaštitu je parnica pokrenuta, pa su u toj parnici stvarno legitimisani (aktivno i pasivno) subjekti materijalnopravnog odnosa iz kojeg je parnica nastala. Pitanje stvarne legitimacije je pitanje materijalnopravne prirode od čijeg postojanja zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Aktivna legitimacija pripada licu koje u određenom materijalnopravnom odnosu ima položaj ovlašćene strane koja nešto zahtijeva (tužilac), a tuženi je pasivno legitimisan ako se taj zahtjev, odnosno odgovarajuća dužnost vezuje za njega. Okružni sud je citirao odredbu člana 5 ZZK istaknuvši da između parničnih stranaka nije sporno da je predmetni sporni članak objavljen na internet adresi koja u svom nazivu sadrži skraćeni naziv – apelantov logo, kao i da apelant ne osporava da se na pomenutoj internet adresi objavljuju vijesti koje on emituje, a što proizlazi i iz provedenih dokaza (ugovora o poslovnoj suradnji između apelanta i Aleksandra Kamenjaševića). U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda, shodno citiranoj odredbi člana 5 ZZK i suprotno žalbenim navodima, da apelant kontroliše sadržaj na toj internet stranici. Naime, apelant u toku postupka nije tvrdio, niti izvodio dokaze, već sasvim suprotno iz samih apelantovih dokaza proizlazi da se na predmetnoj internet stranici objavljuju apelantove vijesti i da on na takav način i kontroliše sadržaj pomenute internet stranice. Iz navedenih razloga proizlazi da je apelant pasivno legitimisan u ovom parničnom postupku i da na njemu leži odgovornost u pogledu sadržaja objavljenih na pomenutoj internet stranici, uključujući i sporno izražavanje u predmetnom članku. Okružni sud je ukazao na odredbe čl. 3, 4, 5 i 13 ZZK, kao i na navedene činjenice da je sporni članak objavljen na internet stranici koja nosi apelantov skraćeni naziv, da se na istoj stranici koristi apelantov logo i da se prenose njegove vijesti. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da bi svako drugo tumačenje u smislu nepostojanja apelantove pasivne legitimacije za iznošenje i prenošenje nečega neistinitog dovelo do izigravanja samog smisla i cilja koji se postiže ZZK.

16. Takođe, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da tužilac nije izveo niti jedan dokaz u pogledu postojanja povrede ugleda budući da iz stanja predmetnog spisa jasno proizlazi da je tužilac saslušan u svojstvu parnične stranke, čiji iskaz je pravilno cijenjen od prvostepenog suda. S obzirom na to da je cilj ZZK postizanje pravične ravnoteže između slobode izražavanja i prava na ugled, što se odražava primjenom principa proporcionalnosti, proizlazi da tužioci u parnici naknade štete zbog povrede ugleda nisu ograničeni nekim posebnim formalnim dokaznim sredstvima (vještačenja po vještaku medicinske struke), već takvu štetu mogu dokazivati i drugim dokaznim sredstvima (kao u konkretnom slučaju saslušanjem tužioca u svojstvu parnične stranke). Imajući u vidu tužiočev iskaz (u kojem je naveo da je bio užasnut spornim izražavanjem, da se radi o gnusnim lažima i konstrukcijama koje su pročitali i članovi njegove porodice, da je šokiran konstatacijom da on organizuje hajke i likvidacije, odnosno da je lice koje odlučuje o likvidacijama), proizlazi da je spornim izražavanjem narušen tužiočev ugled, koji predstavlja vanjski dio časti i podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici.

17. Uzimajući u obzir navedenu proporcionalnost između apelantovog prava na slobodu izražavanja s jedne strane, a s druge strane tužiočev ugled, prvostepeni sud je pravilno i zakonito zaključio da sporno izražavanje da tužilac organizuje hajke i likvidacije (koje nesumnjivo predstavlja iznošenje činjenica koje ne spori ni apelant) nije istinito. Dalje, iako je tužilac javna ličnost (savjetnik predsjednika RS u vrijeme spornog izražavanja), koji se za razliku od privatnih lica neizbježno i svjesno stavlja pred ocjenu javnosti, čiji je rad izložen pažljivijem ispitivanju javnosti i stoga mora pokazati veći stepen tolerancije, ipak nije dužan trpjeti bezrazložnu kritiku ili iznošenje određenih neistinitih tvrdnji koje nemaju nikakvog činjeničnog osnova. Naime, spornim izražavanjem tužilac se nesumnjivo kvalifikuje kao lice koje organizuje izvršenja teških krivičnih djela, dok autor spornog članka dovodi u vezu samog tužioca kao lice koje organizuje hajke i likvidacije, pa se tako, između ostalog, navodi da je tužilac savjetnik za egzekuciju, koji kao vrijednosni sud takođe nema nikakav činjenični osnov. Osim toga, apelant nije preduzeo niti jednu radnju prilikom prenošenja spornog izražavanja s ciljem provjere tačnosti, što govori da apelant nije postupao u dobroj namjeri (bona fide) u nastojanju da se javnosti pruži tačna i pouzdana informacija u skladu s novinarskom etikom, dok s druge strane tužilac kao oklevetano lice nije se u smislu člana 8 ZZK obraćao apelantu za ispravku klevetničkog izražavanja. Sloboda izražavanja zagarantovana članom 10 Evropske konvencije ne predstavlja apsolutno pravo, već se ono može ograničiti u smislu stava 2 navedenog člana, kao u konkretnom slučaju kada je povrijeđen ugled oklevetanog lica. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud, na osnovu odredbi čl. 5 i 11 ZZK i u smislu kriterijuma proporcionalnosti, obavezao apelanta da tužiocu naknadi nematerijalnu štetu. Međutim, u pogledu visine naknade nematerijalne štete, uzimajući u obzir navedene kriterijume (da je tužilac javna ličnost, da se nije u smislu člana 8 ZZK obraćao apelantu, težina neistinitih navoda, tužiočev iskaz), Okružni sud je zaključio da je pravičan iznos naknade nematerijalne štete (shodno odredbi člana 200 ZOO-a) u konkretnom slučaju 2.000,00 KM, te da navedeni iznos predstavlja pravičnu satisfakciju za zadovoljenje i ublažavanje pretrpljenih bolova u pogledu tužiočevog ugleda.

18. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud u osporenoj presudi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je odlučio kao u izreci presude. S obzirom na to da je preinačio odluku u pogledu odluke o glavnoj stvari, Okružni sud je preinačio i rješenje o troškovima parničnog postupka istaknuvši da je prvostepeni sud pravilno odmjerio troškove prvostepenog postupka u pobijanoj odluci, međutim, kako tužiočev uspjeh sada iznosi 40%, njemu pripadaju troškovi parničnog postupka u iznosu od 695,70 KM umjesto ranije dosuđenih 1.043,52 KM.

19. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji donio Rješenje broj 71 0 P 201271 18 Rev od 16. januara 2019. godine kojim je reviziju odbacio kao nedozvoljenu jer vrijednost osporavanog dijela presude ne prelazi cenzus koji je propisan članom 237 stav (2) ZPP-a, kao ni uslovi za dopuštenost revizije iz stava (3) člana 237 ZPP-a. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, te je istaknuo da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ga obavezali da tužiocu naknadi nematerijalnu štetu zbog klevete. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno izveli zaključak o njegovoj odgovornosti za izražavanje izneseno na internet portalu rtvbn.com, odnosno smatra da nije pasivno legitimisan u predmetnom postupku. Apelant je istakao da nije autor spornog izražavanja, niti je vlasnik navedenog portala, kao i da nema kontrolu nad sadržajima koji se prenose na navedenom portalu, izuzev sadržaja čiji je sam autor. Dalje, smatra da se na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja može izvesti jasan zaključak da u predmetnom postupku nije pasivno legitimisan u smislu odredbe člana 5 ZZK, odnosno da su redovni sudovi pogrešno utvrdili njegovu odgovornost za klevetu u konkretnom slučaju. Naime, provođenjem nesporno utvrđenih činjenica pod relevantnu zakonsku normu proizlazi da nije odgovoran za tekst autora Slobodana Vaskovića koji je objavljen na internet portalu rtvbn.com i koji je u svojini Drage Stajića, odnosno u zakupu Aleksandra Kamenjaševića, što proizlazi iz sadržaja zaključenih ugovora (između Drage Stajića i Aleksandra Kamenjaševića, kao i između apelanta i Aleksandra Kamenjaševića). Apelant je istakao da iz odredaba predmetnog ugovora, zaključenog sa Aleksandrom Kamenjaševićem, proizlazi da ima mogućnost da od vlasnika navedenog portala zahtjeva objavljivanje medijskih sadržaja koje emituje RTVBN, dok s druge strane nema pravo i mogućnost da ograniči ili zabrani da se na navedenom portalu ujedno prenose i medijski sadržaji drugih autora, tj. da apelant nema kontrolu nad objavljivanjem takvih sadržaja. U vezi s tim, apelant je naveo da zaključak redovnih sudova o njegovoj kontroli nad sadržajem objavljenim na predmetnom internet portalu nema apsolutno nikakvo utemeljenje u izvedenim dokazima, odnosno da je takav zaključak redovnih sudova proizvoljan. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i utvrdi povredu navedenih prava.

b) Odgovor na apelaciju

21. Okružni sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci, te je istakao da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

22. Osnovni sud je kratko naveo hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da su neosnovani apelantovi navodi iz apelacije, odnosno da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva.

23. Tužilac je u odgovoru naveo da je pravilan zaključak redovnih sudova u pogledu apelantove pasivne legitimacije s obzirom na to da je sporni tekst objavljen na internet adresi (stranici) koja u svom nazivu nosi skraćeni naziv– apelantov logo, da se na navedenoj stranici emituju apelantove vijesti, te shodno članu 5 ZZK proizlazi da apelant kontroliše sadržaj na navedenoj stranici, odnosno da je pasivno legitimisan u konkretnom slučaju. Osim toga, navedeno je da svakodnevno na transkriptu kod emitovanja apelantovih emisija stoji adresa internet stranice koja sadrži skraćeni naziv – apelantov logo koji je ujedno i adresa na kojoj je objavljen sporni članak. Takođe, navedeno je da iz spornog teksta proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o iznošenju mišljenja ili vrijednosnog suda, već o iznošenju činjeničnih tvrdnji za koje apelant tokom postupka nije ni pokušao da dokaže da su istinite.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

DOKAZI

1. Opšte odredbe Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

25. Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:

OPŠTI DEO

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;

v)sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.

DEFINICIJE

Član 3. tač. a) i g) U smislu ovog zakona:

a)„izražavanje" znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizuelni ili elektronski materijal, bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili prenošenja;

g)„autor" je svako lice koje iznosi ili pronosi izražavanje.

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

[...]

ODNOS OVOG ZAKONA PREMA DRUGIM ZAKONIMA

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju u roku propisanom članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 71 0 P 201271 18 Rev od 16. januara 2019. godine kojim je kao nedopuštena odbačena njegova revizija iz formalnih razloga. Slijedom navedenog, konačna odluka u konkretnom slučaju je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 201271 17 Gž od 13. marta 2018. godine kojom je meritorno odlučeno o tužiočevom tužbenom zahtjevu, koju je apelant osporio u apelaciji broj AP 2478/18, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.

30. Ustavni sud, dakle, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu AP 2478/18 koja je odbačena kao preuranjena Odlukom broj AP 2478/18 od 6. juna 2018. godine (vidi tačka 2 ove odluke). Navedenu presudu Okružnog suda apelant je primio 26. marta 2018. godine, a apelaciju broj AP 2478/18 kojom je osporio tu presudu je podnio 24. aprila 2018. godine, dakle blagovremeno, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

31. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da su osporenim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati apelantove navode o navodnoj povredi prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

35. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

36. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov demokratskog društva, jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

37. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je u brojnim odlukama ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66 i 67).

38. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud nema dilemu da jeste, budući da je u postupku okončanom osporenom presudom apelant obavezan na naknadu štete, što predstavlja miješanje u slobodu izražavanja zagarantovanu članom 10 stav 1 Evropske konvencije.

39. Razmatrajući zakonitost miješanja, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je presudom Osnovnog suda, koja je djelimično preinačena presudom Okružnog suda, apelant obavezan da tužiocu na ime nematerijalne štete zbog klevete isplati određeni novčani iznos. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, na osnovu provedenih dokaza (između ostalog, na osnovu zaključenih ugovora o zakupu i poslovnoj saradnji), zaključili da je u konkretnom slučaju apelant pasivno legitimisan. Prilikom donošenja takvog zaključka redovni sudovi su naveli uglavnom prava Aleksandra Kamenjaševića kojem je apelant, na osnovu ugovora o poslovnoj saradnji, ustupio na korišćenje svoj zaštitni znak (logo) i dozvolio mu preuzimanje vijesti sa svog programa, dok je apelant imao mehanizam kontrole – lice koje je ovlastio za (ne)puštanje u eter spornih sadržaja iz kojih proizlazi kleveta. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je sporni članak objavljen na internet stranici koja nosi apelantov logo i prenosi njegove vijesti pa samim tim proizlazi da apelant kontroliše i sadržaj na toj stranici zbog čega je pasivno legitimisan i odgovoran za sadržaj koji je objavljen u skladu sa odredbom člana 5 ZZK. Osim toga, navedeno je da bi svako drugo tumačenje u pogledu nepostojanja apelantove pasivne legitimacije u konkretnom slučaju dovelo do izigravanja smisla i cilja ZZK. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom, kao i u žalbenim navodima, ukazivao na odredbe ugovora o poslovnoj saradnji (koje je zaključio sa Aleksandrom Kamenjaševićem) i isticao da nije pasivno legitimisan u konkretnoj parnici. Naime, kako to proizlazi iz sadržaja konkretnog predmeta, prigovor nedostatka pasivne legitimacije apelant je isticao tokom cijelog postupka, kao i u samoj apelaciji, navodeći da nije vlasnik predmetne internet adrese na kojoj je prenesen sporni tekst, te ukazujući na odredbe ugovora o poslovnoj saradnji iz kojih je vidljivo da nema kontrolu nad objavljivanjem takvih sadržaja.

40. Međutim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi (Osnovni i Okružni sud) prilikom razmatranja prigovora nedostatka pasivne legitimacije (koji je istakao apelant) naveli relevantne ugovore – ugovor o zakupu internet adrese zaključen između Drage Stajića i Aleksandra Kamenjaševića, kao i ugovor o poslovnoj saradnji zaključen između apelanta i Aleksandra Kamenjaševića u vezi s korišćenjem predmetne internet adrese. Naime, sudovi su uvidom u navedene ugovore uopšteno naveli njihov sadržaj, te su kod ugovora o poslovnoj saradnji naveli prava i obaveze Aleksandra Kamenjaševića, dok u odnosu na apelanta nisu eksplicitno naveli u čemu se ogledaju njegova prava i obaveze iz navedenog ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključak o postojanju apelantove pasivne legitimacije izveli samo na osnovu činjenice da je predmetni sporni članak objavljen na internet adresi koja u svom nazivu sadrži skraćeni naziv – apelantov logo, kao i da apelant ne osporava da se na pomenutoj internet adresi objavljuju vijesti koje on emituje. Dakle, na osnovu činjenice da se na predmetnoj internet stranici objavljuju apelantove vijesti, Osnovni i Okružni sud su zaključili da apelant na takav način kontroliše sadržaj pomenute stranice, odnosno da je pasivno legitimisan u ovom parničnom postupku u skladu sa odredbom člana 5 ZZK.

41. Imajući u vidu navedena obrazloženja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja zaključka o postojanju apelantove pasivne legitimacije paušalno zaključili da je apelant pasivno legitimisan u konkretnoj parnici. Naime, redovni sudovi su navođenjem da internet adresa na kojoj je objavljen sporni članak ima apelantov logo i da se na njoj objavljuju njegove vijesti izveli zaključak da apelant kontroliše sadržaj stranice i da je pasivno legitimisan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi propustili da u konkretnom slučaju izvrše uvid u sadržaj ugovora u vezi sa korišćenjem internet adrese (prava i obaveze ugovornih strana, posebno apelanta) i dovedu ga u kontekst sa ostalim izvedenim dokazima i relevantnim odredbama ZZK prije donošenja zaključka o (ne)postojanju apelantove pasivne legitimacije. Navedeno se pojavljuje kao preduslov utvrđivanja da li je u okolnostima konkretnog slučaja pravilno primijenjeno materijalno prava, odnosno da li je apelant, za kojeg je nesporno utvrđeno da nema svojstvo autora, urednika ili izdavača izražavanja, lice koje je u smislu člana 5 ZZK na neki drugi način moglo efikasno kontrolisati sadržaj tog izražavanja.

42. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud podsjeća na standard obrazložene odluke, koji je imanentan pravu na pravično suđenje, ali koji svoju primjenu nalazi i u vezi s razmatranjem ostalih prava, da razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti, (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83 s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj20883/09, tačka 34 i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, imajući u vidu data obrazloženja Osnovnog i Okružnog suda, nameće se zaključak da su navedeni sudovi donijeli osporene odluke bez ispitivanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja u vezi s pitanjem apelantove pasivne legitimacije, što je u konačnici dovelo do toga da je apelant obavezan da tužiocu naknadi nematerijalnu štetu zbog klevete. Naime, proizlazi da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka, suprotno relevantnim okolnostima konkretnog slučaja i odredbi člana 5 ZZK, paušalno zaključili da je apelant pasivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi takav zaključak zasnivali isključivo na postojanju ugovora, koje nisu adekvatno analizirali, niti su, a što je podrazumijevala odredba člana 5 ZZK, utvrđivali da li iz navedenih ugovora zaista proizlazi apelantovo pravo da može efikasno kontrolisati sadržaj izražavanja objavljenog na navedenom portalu. Stoga, Ustavni sud smatra da u datim okolnostima konkretnog slučaja, zbog paušalnog zaključka redovnih sudova da je apelant imao mogućnost i mehanizme kontrole, miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja nije bilo u skladu sa zakonom.

43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Ostali navodi

44. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada su redovni sudovi paušalno zaključili da je apelant imao mogućnost i mehanizme kontrole, tj. da je apelant lice koje je u smislu člana 5 ZZK na neki drugi način moglo efikasno kontrolisati sadržaj spornog izražavanja, zbog čega miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja nije bilo u skladu sa zakonom.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-770/19 (RTV BN d.o.o. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio