Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1857/19 (H. B. i drugi)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1857/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-1857/19, rješavajući apelacije Habiba Baljića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Habib Baljić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 325612 13 Rsž od 30. novembra 2018. godine, Nijaz Šurković, Mensur Frlj, Muamer Gljiva, Emir Reso, Mirsad Sakalaš, Sena Mekić, Šerif Džambegović, Vahida Panjeta, Mirsada Pandžić i Elvis Lakač protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu 65 0 Rs 314480 14 Rsž od 11. jula 2018. godine, Mustafa Kustura i Asim Omerović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 310437 14 Rsž od 24.

oktobra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1857/19

1. Habib Baljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Sead Festić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 325612 13 Rsž od 30. novembra 2018. godine.

2. Apelant je protiv osporene presude ranije podnosio apelaciju koja je odbačena kao preuranjena Odlukom o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-7495/18 od 10. januara 2019. godine, iz razloga što je postupak po reviziji izjavljenoj protiv navedene presude bio u toku. Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Rješenjem broj 65 0 Rs 325612 19 Rev od 21. marta 2019. godine odbacio reviziju kao nedozvoljenu, te s obzirom na navedeno, u konkretnom predmetu je konačna odluka navedena presuda Kantonalnog suda, koja je osporena i predmetnom apelacijom.

AP-1991/19

3. Nijaz Šurković, Mensur Frlj, Muamer Gljiva, Emir Reso, Mirsad Sakalaš, Sena Mekić, Šerif Džambegović, Vahida Panjeta, Mirsada Pandžić i Elvis Lakač (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ibro Nezić, advokat iz Konjica, podnijeli su 8. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 314480 14 Rsž od 11. jula 2018. godine.

4. Apelanti su protiv osporene presude ranije podnosili apelaciju koja je odbačena kao preuranjena Odlukom o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-7209/18 od 27. februara 2019. godine, iz razloga što je postupak po reviziji izjavljenoj protiv navedene presude bio u toku. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 314480 18 Rev od 14. februar 2019. godine odbacio reviziju kao nedozvoljenu, te s obzirom na navedeno, u konkretnom predmetu je konačna odluka navedena presuda Kantonalnog suda, koja je osporena i predmetnom apelacijom.

AP-1993/19

5. Mustafa Kustura i Asim Omerović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ibro Nezić, advokat iz Konjica, podnijeli su 8. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 310437 14 Rsž od 24. oktobra 2018. godine.

6. Apelanti su protiv osporene presude ranije podnosili apelaciju koja je odbačena kao preuranjena Odlukom o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-7491/18 od 13. februara 2019. godine, iz razloga što je postupak po reviziji izjavljenoj protiv navedene presude bio u toku. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 310437 19 Rev od 14. mart 2019. godine odbacio reviziju kao nedozvoljenu, te s obzirom na navedeno, u konkretnom predmetu je konačna odluka navedena presuda Kantonalnog suda, koja je osporena i predmetnom apelacijom.

Činjenice u predmetnim postupcima

7. Kantonalni sud je osporenim presudama, preciziranim u izreci ove odluke, žalbe tuženog (Federacije BiH ili Kanton Sarajevo) djelimično uvažio i prvostepene presude preinačio tako da je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknada na ime razlike plata za relevantni period, po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu. U obrazloženju presuda, Kantonalni sud je nakon razmatranja žalbenih prigovora tuženog, zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu odluke koja se odnosi na isplatu razlike plate po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu za relevantni period. Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnoj pravnoj stvari sporno da li je tuženi prilikom obračuna i isplate plate za svakog apelante pojedinačno u relevantnom periodu, primijenio odredbe (izmijenjenog) člana 9. OKU kojim je jasno propisano da usklađivanje najniže bruto satnice Vlada F BiH vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indexa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo, da u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada F BiH je obavezna da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca, s tim da se to povećanje odnosi na sve plate u istom nominalnom iznosu. Takođe je navedeno da je Odlukom Vlade F BiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine, utvrđena najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM i najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM. Vrhovni sud je potom ukazao da prema nalazu vještaka finansijske struke tuženi u relevantnom periodu nije vršio obračun plata u skladu sa Odlukom Vlade F BiH broj V-290/08 i u skladu sa izmijenjenim članom 9. Općeg kolektivnog ugovora, te da je na temelju navedenog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud donio presude kojim je tužbene zahtjeve apelanata usvojio. Prema ocijeni Kantonalnalnog suda, prvostepene presude u tom dijelu nisu pravilne i zakonite. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je Odlukom Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, zauzeto pravno shvatanje “Da sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada F BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.“ Dakle, imajući u vidu navedeno pravno shvatanje Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, koje je Kantonalni sud doveo u vezu sa činjenicama konkretnih predmeta, kao i činjenicu da Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i ukupnog privrednog napretka na osnovu kojih bi Vlada F BiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, Kantonalni sud je zaključio da Odluka Vlade F BiH od 15. aprila 2008. godine ne može biti osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva, s obzirom da ne postoje zvanični podaci Federalnog zavoda za statistiku o povećanju troškova života za 5% u periodu na koji se odnose zahtjevi apelanata.

Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1857/19.

9. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

10. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Kantonalni sud pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi (prava na pravično suđenje i/ili prava na imovinu ili prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama) odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i/ili primijenili materijalno i/ili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-349/18 od 8. maja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci Ustavni sud ukazao da „imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZPP i OKU koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava i izvođenju zaključaka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva na podlozi činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda. Navedeno posebno jer su Vrhovni i Kantonalni sud u osporenim odlukama jasno obrazložili na kojim relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava su utemeljili svoje odluke, pozivajući se pritom na zauzeto pravno shvatanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je bilo predmet tužnbenih zahtjeva apelanata (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5%), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim“. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1857/19 (H. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio