Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3320/20 (G. S.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3320/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3320/20, rješavajući apelaciju Gorana Stevanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Stevanović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 096624 19 Gž od 18. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Drago Višnjić advokat iz Bijeljine, podnio je 5. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Mal 096624 19 Gž od 18. juna 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiocu JP Direkcija za izgradnju i razvoj grada Bijeljina, na ime duga za neplaćenu doplatnu kartu isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka u novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da iz pismeno provedenih dokaza slijedi da je tužilac povjerilac iz obligaciono-pravnog odnosa po osnovu člana 2., 6. i 7. Zakona o komunalnim djelatnostima RS (u daljnjem tekstu ZKD), člana 262. Zakona o obligacionim odnosima(u daljnjem tekstu: ZOO), te Pravilnika o javnim parkiralištima u Gradu Bijeljina (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Okružni sud je naveo da tužilac u ovoj parnici traži od apelanta kao dužnika ( član 262. ZOO, član 24 ZKD) da mu plati utuženi iznos nastao korištenjem parkirnog mjesta na navedenoj adresi u Bijeljini dana 11. novembra 2017. godine (vrijeme uočavanja 09,31 h) parkiranjem apelantovog vlastitog vozila, koja činjenica nije sporna. Okružni sud je naveo da navedenu uslugu korištenja apelant nije platio, o istoj je bio upoznat, što takođe apelant nije osporio nijednim provedenim dokazom pred tim sudom. Okružni sud je naveo da je navedena adresa na kojoj je apelant parkirao svoje vozilo obuhvaćena Zonama parkiranja (član 5. Pravilnika), u dijelovima ulice na kojima tužitelj vrši naplatu parkiranja, a samim tim i doplatne karte (član 18. Pravilnika). Okružni sud je nadalje naveo da je apelant spornog dana koristio uslugu parkiranja tužioca, a što slijedi, osim iz naprijed navedenih nespornih činjenica i iz fotokopije priložene doplatne karte za predmetnu uslugu parkiranja na navedenoj adresi od 11. novembra 2017. godine, provedene kao dokaz pred prvostepenim sudom. Okružni sud je naveo da je iz navedenih razloga preinačio prvostepenu presudu te usvojio kao osnovan tužiočev tužbeni zahtjev, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Okružni sud je naveo da, imajući u vidu da je tužilac u cijelosti uspio u ovoj parnici to mu po osnovu troškova koji su mu bili potrebni radi pravilnog vođenja prvostepenog postupka, ovaj sud dosuđuje novčani iznos bliže naveden u izreci, prema visini uspjeha u ovom postupku, primjenom Advokatske tarife RS i Zakona o sudskim taksama RS, a sve shodno primjeni članova 386. i 387. Zakona o parničnom postupku RS.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da sve što je Okružni sud u obrazloženju presude naveo nije tačno, jer tužilac uz podnesenu tužbu Osnovnom sudu u Bijeljini nije podnio niti jednu doplatnu kartu koja bi bila izdata zbog toga što je apelant parkirao svoje vozilo na navedenoj adresi, niti je ista izvedena kao dokaz na glavnoj raspravi. Apelant prigovara i visini troškova postupka na koje je obavezan da plati osporenom presudom, jer je tužilac tek na zadnjem ročištu glavne rasprave smanjio svoj tužbeni zahtjev, te prema tome tužilac nije u cijelosti uspio u predmetnoj parničnoj stvari.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3320/20 (G. S.) | Sudska praksa | Aktio