Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2241/20 (R. P.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Trajanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2241/20
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2241/20, rješavajući apelacije Ratka Pantoša, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ratka Pantoša podnesene protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 K 062615 20 Kž od 21. jula 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 K 062615 20 Kv od 12. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ratko Pantoš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 K 062615 20 Kv od 12. juna 2020. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 2241/20.
2. Apelant je po istom punomoćniku 31. jula 2020. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 K 062615 20 Kž od 21. jula 2020. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 2700/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod br. AP 2241/20 i AP 2700/20 odnose na isti predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2241/20.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 13. jula i 18. avgusta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je 1. oktobra 2020. godine zatražen na uvid spis broj 84 0 K 062615 20, koji je Ustavnom sudu dostavljen 12. oktobra 2020. godine.
5. Svi pozvani su dostavili tražene odgovore na apelacije.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Tužilaštvo je, nakon prijema Izvještaja o počinjenom krivičnom djelu PS Derventa broj KU 45/20 od 5. juna 2020. godine, donijelo Naredbu o sprovođenju istrage broj T15 0 KT 0030976 20 protiv apelanta te je apelanta 6. juna 2020. godine u jutarnjim časovima ispitalo u svojstvu osumnjičenog. O preduzetim radnjama je sačinjen Zapisnik broj T15 0 KT 0030976 20. U zapisniku je konstatovano da privedeni apelant „ima zavijenu desnu nogu i desnu ruku, te da je kolima SHMP Doma zdravlja Doboj u pratnji policije“ dovezen u prostorije Tužilaštva, kao i da lice prati potvrda trijažnog centra Opšte bolnice „Sveti apostol Luka“ u Doboju (u daljnjem tekstu: Opšta bolnica) u vezi s COVID-19. U zapisniku je konstatovano da je apelant, nakon pouke o pravima propisanim u članu 6 stav 3 i članu 143 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), naveo da ih je razumio, te je upoznat s „dokazima koji potkrepljuju osnove sumnje“ da je počinio krivično djelo. U skladu s odredbama člana 143 stav 3 ZKP-a, apelant se izjasnio da je sebi angažovao branioce, i to Vladimira i Milicu Cvijanović, advokate iz Banjaluke, te je prisutni branilac Vladimir Cvijanović uložio punomoć u spis. Konstatovano je da se apelant, nakon pouke o pravu iz člana 7 stav 3 ZKP-a, izjasnio da mu ne treba dodatno vrijeme za pripremu odbrane te je, u smislu odredbe člana 142 stav 3 ZKP-a potpisao da je razumio date pouke o pravima, nakon čega je ispitan, to jest iznio je svoju odbranu. Nakon završenog ispitivanja, apelantu je saopšteno da će Tužilaštvo podnijeti prijedlog sudiji za prethodni postupak Osnovnog suda za određivanje pritvora iz razloga navedenih u članu 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. Apelant na zapisnik nije stavio primjedbe, potpisao ga je te je zatim vraćen u Opštu bolnicu.
8. Tužilaštvo je 6. juna 2020. godine Osnovnom sudu dostavilo prijedlog za određivanje pritvora apelantu. U prijedlogu je, između ostalog, navedeno da su apelanta 4. juna 2020. godine u 21.20 časova slobode lišili policijski službenici PS Doboj 1, o čemu je sačinjena potvrda o lišenju slobode, a Tužilaštvu je predat 5. juna 2020. godine u 19.10 časova, o čemu je takođe sačinjena potvrda o predaji lica lišenog slobode uz Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu. Navedeno je da se apelant nalazi na liječenju u Opštoj bolnici.
Rješenja o određivanju pritvora
9. Rješenjem sudije za prethodni postupak Osnovnog suda broj 84 0 K 062615 20 Kpp od 6. juna 2020. godine apelantu je zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teške krađe iz člana 226 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), na osnovu člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca koji se ima računati od 4. juna 2020. godine u 21.20 časova, kada je apelant lišen slobode.
10. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da se u vrijeme održavanja ročišta radi odlučivanja o prijedlogu za određivanje pritvora apelant nalazio na liječenju u Opštoj bolnici – Odjeljenje ortopedije, zbog čega je prethodno pribavljena saglasnost dežurnog ljekara navedene bolnice da se apelant može sprovesti 6. juna 2020. godine na ročište u prostorije suda, te je zbog apelantovog zdravstvenog stanja (povreda na nozi) obezbijeđen njegov transport od strane Hitne službe Doma zdravlja Derventa uz asistenciju sudske policije.
11. Osnovni sud je ocijenio da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjeni uslovi za određivanje pritvora apelantu u trajanju od mjesec dana na osnovu člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. Osnovni sud je prije svega utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinilac krivičnog djela teške krađe iz člana 226 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka 1 KZRS koja proizlazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora povodom provalne krađe u porodični objekat B. I. (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji se nalazi u Austriji, čiji sadržaj je detaljno naveden na str. 3–6 obrazloženja rješenja, uključujući i iskaz oštećenog koji je naveo šta je tom prilikom otuđeno iz njegove kuće. Osnovni sud je naveo da iz prijedloga Tužilaštva, kao i materijalnih dokaza predočenih uz prijedlog za određivanje pritvora, koje je sud obrazložio, kao i iz zapisnika o uviđaju, nesporno proizlazi da je apelant bio na licu mjesta konkretnog događaja, odnosno da je oštećeni na kamerama koje su postavljene u njegovoj kući, u kojoj tada nije bio, vidio da je u noći 3. juna 2020. godine neko u kući; da je zatim nazvao telefonom brata L. I. koji je, kako je izjavio, otišao odmah do kuće oštećenog, te da je ponio pušku sačmaricu i dva metka; da je zatekao lice kako izlazi iz garaže bratove kuće, koje je imalo nešto na licu samo su mu se oči vidjele i kačket na glavi; da se okliznuo i puška je opalila; da mu je supruga zvala policiju, koja je u blizini kuće pronašla apelanta s prostrelnom ranom u stopalu, fantomkom u ruci i otuđenim stvarima iz kuće oštećenog razbacanim po travi. Navedeno je da je apelant ubrzo kolima hitne pomoći odvezen do ljekarske ustanove, a policija je ostala obezbjeđivati lice mjesta, kojom prilikom je uočeno da je nasilno otvorena kuća, pomoćni objekat i garaža, a nedaleko od kuće pored lokalnog puta pronađeni su navedeni odbačeni predmeti. Sve navedeno je, prema ocjeni Osnovnog suda, dovoljno da u ovoj fazi potkrijepi osnovanu sumnju kao opšti uslov za određivanje pritvora.
12. Uz postojanje opšteg uslova za određivanje pritvora, Osnovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju postoji i poseban pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v), odnosno okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. U tom kontekstu je navedeno da se apelantu stavlja na teret da je počinio krivično djelo teške krađe za koje se može izreći kazna zatvora od dvije do deset godina, odnosno za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime je ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora po ovom osnovu. Osim toga, Osnovni sud je imao u vidu da je apelant lice sklono izvršenju krivičnih djela, što je vidljivo iz podataka iz kaznene evidencije. Navedeno je da je apelant do sada četiri puta osuđivan, između ostalog tri puta za istovrsna krivična djela iz grupe krivičnih djela protiv imovine, i to za krivično djelo krađe 2006. godine, za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine; 2019. godine zbog krivičnog djela teške krađe u pokušaju, za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, kao i 2008. godine zbog krivičnog djela razbojništva, za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina, što ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o višestrukom povratniku u vršenju krivičnih djela. Pored toga, apelant je osuđivan i u Njemačkoj 2011. godine zbog krivičnog djela nedozvoljenog ulaska i nedozvoljenog boravka bez pasoša nakon protjerivanja, zatim nedozvoljenog ulaska i nedozvoljenog boravka bez pasoša nakon protjerivanja uz falsifikovanje dokumenata i korišćenje lažnih dokumenata, vožnje bez vozačke dozvole i nedozvoljenog ulaska i nedozvoljenog boravka bez pasoša, uz dva slučaja pribavljanja lažnih službenih dokumenata. Okolnosti da je apelant nekoliko puta osuđivan, pa između ostalog za istovrsna krivična djela, odnosno za djela protiv imovine, te da mu je više puta izricana zatvorska kazna, koja nije preventivno djelovala na njega, prema stavu Osnovnog suda, ukazuje na njegovu upornost prilikom izvršenja krivičnih djela te stoga i na povećanu opasnost kao počinioca ove vrste krivičnih djela i ukazuje da postoje opravdana bojazan da će ponoviti ovo ili slično krivično djelo.
13. Osnovni sud je takođe naveo da je imao u vidu braniočeve navode u pogledu apelantovog zdravstvenog stanja, odnosno da on nije u fizičkoj mogućnosti da ponovi krivično djelo, da je operisan i da se nalazi u bolnici, a da se pri tome ne zna ni koliko će mu liječenje trajati. Međutim, prema ocjeni Osnovnog suda, apelantovo zdravstveno stanje nije razlog da mu se ne ograniči sloboda kretanja s obzirom na njegovu sklonost ka ponavljanju krivičnog djela, naročito kada se ima vidu da je trenutno smješten i adekvatno zbrinut na Odjeljenju ortopedije Opšte bolnice i da će na njemu ostati sve dok za tim postoji potreba i po preporuci nadležnog ljekara, a pri tome mu teku rokovi određeni ovim rješenjem. S druge strane, kako je naveo Osnovni sud, ako u roku od mjesec dana dok bude trajao pritvor određen ovim rješenjem apelant bude otpušten iz bolnice, on će se sprovesti u KPZ Doboj, u kojoj ustanovi će ga prilikom prijema pregledati doktor, te će imati smještaj i adekvatnu njegu u zavisnosti od zdravstvenog stanja. Istaknuto je da se ne zna do kada će apelant biti u bolnici na liječenju, ali s druge strane određivanje pritvora po ovom osnovu ima smisla upravo ako apelant bude otpušten iz bolnice kroz par dana ili u slučaju da boravi u bolnici duže vrijeme (o okviru vremena kada je određen pritvor) pa da sam ode iz bolnice (na svoju inicijativu), što u konkretnom slučaju neće biti moguće jer će biti obezbijeđeno stalno obezbjeđenje od strane sudske policije. U svakom slučaju određivanje pritvora u konkretnom slučaju je, prema mišljenju suda, srazmjerna mjera u odnosu na naprijed obrazloženu opasnost da postoji mogućnost da apelant ponovi krivično djelo.
14. Osnovni sud je takođe imao u vidu i prigovor odbrane da sud, shodno odredbi člana 196 stav 2 ZKPRS, ne može odlučiti o prijedlogu za određivanje pritvora jer se apelant nije izjasnio na prijedlog tužioca s obzirom na to da se apelant izjasnio na prijedlog tužioca, što je sud i naveo u obrazloženju rješenja, a isto je potkrijepljeno i zapisnikom s ročišta. Osnovni sud je cijenio i principe srazmjernosti i proporcionalnosti prilikom odlučivanja o mjerama za obezbjeđenje prisustva apelanta, međutim, uvažavajući sve gore utvrđene i navedene okolnosti, zaključak ovog suda je da nema mjesta određivanju blaže mjere, odnosno mjera zabrane jer se njima ne bi mogla ispuniti svrha zbog koje je pritvor određen.
15. Rješenjem vijeća Osnovnog suda broj 84 0 K 062615 20 Kv od 12. juna 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantove braniteljice izjavljena protiv rješenja o određivanju pritvora apelantu od 6. juna 2020. godine.
16. Vijeće je, nakon što je pobijano rješenje ispitalo u granicama žalbenih razloga, ocijenilo da je žalba neosnovana ukazujući pri tome na relevantne dijelove pobijanog rješenja sudije za prethodni postupak u kome su navedeni dokazi iz kojih proizlazi kako osnovana sumnja kao opšti uslov za mjeru pritvora tako i poseban pritvorski razlog.
17. Vijeće je takođe navelo da je nesporno da je apelant ranjen u vrijeme kada se desio kritičan događaj, da je hospitalizovan u Opštoj bolnici i da je nad njim izvršen operativni zahvat na Odjelu ortopedije u istoj bolnici. Ponovljeno je da je nakon zakazanog ročišta sudija za prethodni postupak imao saglasnost ortopeda za izvođenje apelanta pred sud, iz čega jasno proizlazi da apelantu nije bilo ugrožavano zdravlje. Zbog činjenice da se radilo o operaciji desne noge i povrede ruke, a kako bi se vodilo računa o apelantovom zdravlju transport je izvršen bolničkim kolima na nosilima kako je to jedino i izvodljivo s obzirom na apelantovo zdravstveno stanje. Imajući u vidu okolnosti kompletnog događaja vijeće je zaključilo da ni u jednom momentu nisu kršena bilo kakva apelantova ljudska prava, niti je kršen sudski kodeks. Pored toga, navedeno je da iz uvida u zapisnik s ročišta za određivanje pritvora jasno proizlazi da ni apelantov branilac niti apelant nisu zahtijevali da se prije otpočinjanja ročišta za određivanje pritvora izvrši vještačenje od strane vještaka neuropsihijatra, te da se on izjasni o mogućnosti apelanta da prati ročište, odnosno da shvati šta mu se stavlja na teret. Samim tim što branilac nije stavio takav prijedlog vijeće je ocijenilo da branilac nije doveo u sumnju mogućnost apelanta da prati tok ročišta te da shvati i razumije podneseni prijedlog za određivanje pritvora.
18. Ustavni sud konstatuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi i da je:
- Osnovni sud 6. juna 2020. godine aktom broj 84 0 K 0626 615 20 Kpp od Opšte bolnice tražio odobrenje da apelant bude sproveden u prostorije Osnovnog suda radi prisustva ročištu povodom prijedloga za određivanje pritvora i izjašnjenja na prijedlog, kao i dostavljanje potvrde da apelant nema simptome virusa korona; da je, postupajući po zahtjevu, dežurni ljekar u Službi za ortopediju i traumatologiju Opšte bolnice Osnovnom sudu dostavio saglasnost „da se apelant sprovede, uz pratnju sudske policije, u prostorije Osnovnog suda radi njegovog prisustva na ročištu povodom prijedloga za određivanje pritvora i izjašnjenja na taj prijedlog“.
- Osnovni sud je aktom broj 84 0 K 0626 615 20 Kpp od 6. juna 2020. godine obavijestio Opštu bolnicu da je apelantu, koji je hirurški zbrinut 4. juna 2020. godine, od strane ljekara na Odjelu ortopedije, gdje se i sada nalazi, određen pritvor; da će apelanta obezbjeđivati pripadnici sudske policije koji će ga, kada bude otpušten s liječenja iz bolnice, sprovesti u prostorije KPZ Doboj.
Rješenja o produženju pritvora
19. Tužilaštvo je 29. juna 2020. godine Osnovnom sudu dostavilo Prijedlog za produženje pritvora apelantu broj TI 5 0 KT 0030976 20 od 26. juna 2020. godine. Zatim je, na traženje Osnovnog suda, aktom broj 3863-1/20 od 1. jula 2020. godine, direktor Opšte bolnice dostavio saglasnost da se apelant, koji se nalazi na Odjeljenju ortopedije s traumatologijom, sprovede u pratnji sudske policije u prostorije Osnovnog suda radi ročišta za razmatranje prijedloga za produženje pritvora.
20. Osnovni sud je nakon održanog ročišta 2. jula 2020. godine donio Rješenje broj 84 0 K 062615 20 Kv 2. Tim rješenjem apelantu je produžen pritvor koji je „određen Rješenjem sudije za prethodni postupak Osnovnog suda broj 84 0 K 062615 20 Kpp od 6. juna 2020. godine, tako da on može trajati do 4. septembra 2020. godine do 21.20 časova ili do nove odluke suda“.
21. Navedeno je da je Tužilaštvo podneskom od 26. juna 2020. godine, koji je primljen u Osnovnom sudu 29. juna 2020. godine u 15.00 časova, predložilo produženje pritvora apelantu za dodatnih dva mjeseca iz istih razloga iz kojih je određen pritvor, uz obrazloženje da i dalje egzistiraju identični razlozi. Izjašnjavajući se o prijedlogu za produženje pritvora apelantova braniteljica je izjavila da je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora primljen u Osnovni sud 30. juna 2020. godine, da dostavljeni prijedlog za produženje pritvora nije na vrijeme dostavljen apelantu niti njegovom braniocu, pa iz tih razloga, s obzirom na to da su se kršile odredbe člana 196 stav 3 ZKPRS, nisu ispunjeni uslovi da se pristupi saslušanju apelanta i njegovog branioca na okolnosti dostavljenog prijedloga za produženje pritvora. Braniteljica je dalje navela da želi da se konstatuje da je apelant opet unesen u sudnicu na nosilima, s nogom u gipsu, što, prema mišljenju braniteljice, predstavlja kršenje ljudskih prava i dostojanstva čovjeka iz člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da zbog stanja u kojem se apelant nalazi ne postoji mogućnosti da napravi niti jedno krivično djelo osim verbalnog, eventualno da nekoga podstrekava, ali pošto se nalazi u bolnici ne može nikoga ni podstrekavati. „Apelant je izjavio da u cijelosti prihvata navode svog branioca te da ne želi ništa dodati, a na upit da primi prijedlog tužioca za produženje pritvora izjavio je da mu prijedlog ne treba i ne želi da ga čita.“
22. Osnovni sud je izvršio uvid u dokaze dostavljene u prilogu prijedloga za određivanje pritvora, te dokaze dostavljene u prilogu prijedloga za produženje pritvora, te su u rješenju ponovljeni dokazi i razlozi koje je sudija za prethodni postupak imao u vidu prilikom određivanja pritvora, koji upućuju na postojanje osnovane sumnje o počinjenju krivičnog djela teške krađe. Osnovni sud je osim toga, cijeneći neophodnost produženja mjere pritvora, pored osnovane sumnje imao u vidu da i dalje postoji poseban razlog za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. U tom kontekstu su ponovljeni razlozi koje je imao u vidu sudija za prethodni postupak prilikom određivanja pritvora. Osim toga, Osnovni sud je takođe naveo da je apelant nastanjen u Banjaluci, gdje posjeduje stan u svojini, nezaposlen je i da je već ranije počinio krivično djelo teške krađe na području opštine Derventa (presuda je od 27. decembra 2019. godine, gdje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a iz spisa proizlazi da nije upućen na izdržavanje izrečene kazne zatvora), a u međuvremenu postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo krađe takođe na području opštine Derventa, što ukazuje na apelantovu izuzetnu upornost i bezobzirnost.
23. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim navode branioca da se apelant nalazi u bolnici na liječenju, da se dovodi u sud na nosilima, kojom prilikom se krše njegova ljudska prava, te dovodi u pitanje dostojanstvo čovjeka i čovječnosti, da on nije u stanju da ponovi krivično djelo i da samim tim ne postoji uslov za produženje pritvora u smislu člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. Naime, to što se apelant nalazi na bolničkom liječenju sve vrijeme od kada je pritvor određen nije dokaz o njegovom zdravstvenom stanju i njegovim mogućnostima kretanja u sljedeća dva mjeseca za koji period je tužilac tražio produženje pritvora. S obzirom na to da u spisu nema dokaza o apelantovom zdravstvenom stanju, niti dokaza iz kojih bi se moglo zaključiti do kada će apelant biti na liječenju u bolnici, te kada će se moći samostalno kretati, Osnovni sud je ocijenio opravdanim da se pritvor produži te u tom slučaju na siguran način otkloni bojazan da će apelant počiniti novo ovakvo ili slično krivično djelo.
24. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor apelantovog branioca da su prekršene odredbe člana 196 stav 3 ZKPRS i od strane tužioca i do strane suda. Navedeno je da je tužilac prijedlog za produženje pritvora dostavio u Osnovni sud pred kraj radnog vremena 29. juna 2020. godine, a pritvor po prvobitno donesenom rješenju bi istekao 4. jula 2020. godine u 21.20 časova. Nakon zavođenja spisa i formiranja vijeća, 1. jula 2020. godine zakazana je sjednica vijeća za 2. juli 2020. godine u 11.00 časova i bez odlaganja predsjednik vijeća je apelantovom braniocu dostavio poziv za zakazanu sjednicu vijeća 1. jula 2020. godine, te je dostavljen i prijedlog za produženje pritvora. Pozivi i prijedlog poslati su i elektronskom poštom i faksom. S obzirom na otežano komuniciranje suda s apelantom jer se nalazi u bolnici, u čiji se krug zbog epidemiološke situacije teško ulazi, a i otežano dobija veza putem telefona, sud je primjerak prijedloga za produženje pritvora apelantu pokušao uručiti na sjednici vijeća, kojom prilikom je apelant izjavio da mu prijedlog ne treba, a što je potvrdila i njegova braniteljica koja je rekla da on svejedno ne može čitati te je čak predložila da se pismeni prijedlog ne čita od strane tužioca, niti je prihvatila prijedlog predsjednika vijeća da joj se ostavi kraći vremenski period da se konsultuje s apelantom povodom dostavljenog prijedloga.
25. Rješenjem Okružnog suda broj 84 0 K 062615 20 Kž od 21. jula 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 2. jula 2020. godine.
26. Nakon što je pobijano rješenje ispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 321 ZKP-a, Okružni sud je zaključio da žalba nije osnovana te je u nastavku obrazloženja naveo razloge za takav stav. U vezi s tim je navedeno: da su bez osnova prigovori žalbe da neblagovremeno podnošenje prijedloga za produženje pritvora od strane Tužilaštva (pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru) za posljedicu ima odluku suda kojom se taj prijedlog odbacuje. Ukazano je da član 196 stav 3 ZKPRS propisuje ovu tužiočevu obavezu, čiji je cilj, prije svega, da se osumnjičeni i njegov branilac na vrijeme adekvatno upoznaju sa sadržajem tužiočevog prijedloga i dokazima priloženim uz taj prijedlog kako bi mogli da pripreme odgovarajuću odbranu. Stoga, u situaciji kada je apelantovom braniocu na ročištu uručen navedeni prijedlog, a branilac na poseban upit suda izjavio da mu nije potrebno dodatno vrijeme za pripremanje odbrane, nakon čega se o tome detaljno izjasnio, dok se apelant izjasnio da mu ne treba primjerak prijedloga, a tužilac je na ročištu pročitao njegov sadržaj, nisu ni na koji način povrijeđena apelantova prava na odbranu, pa prigovori žalbe da osumnjičenom i braniocu nije „odmah“ uručen prijedlog nemaju značaj koji im žalba pridaje.
27. Takođe su ocijenjeni neosnovanim prigovori žalbe da je pobijanim rješenjem apelantu pritvor produžen za dva mjeseca i dva dana, što bi bilo u suprotnosti sa članom 200 stav 2 ZKP-a jer iz sadržaja pobijanog rješenja jasno proizlazi da je apelantu pritvor produžen za dva mjeseca, pošto je po Rješenju sudije za prethodni postupak Osnovnog suda broj 84 0 K 062615 20 Kpp od 6. juna 2020. godine apelantu određen pritvor od 4. juna 2020. godine u 21.20 časova, kada je apelant lišen slobode, i trajao je do 4. jula 2020. godine u 21.20 časova, da bi pobijanim rješenjem bio produžen još dva mjeseca do 4. septembra 2020. godine u 21.20 časova.
28. Dalje je navedeno da prigovori žalbe ne dovode u pitanje zaključak prvostepenog suda o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela jer se radi o licu koje je i ranije osuđivano za ista ili slična krivična djela, koje je nezaposleno i nema stalan izvor prihoda. Ocijenjeno je da apelantovo zdravstveno stanje nema nikakvog uticaja na odluku suda o produženju pritvora jer je apelant višestruki specijalni povratnik, očigledno specijalizovan za vršenje ovakvih krivičnih djela, pa se stiče utisak da je vršenje krivičnih djela njegov jedini izvor prihoda. Stoga, imajući u vidu da postoji osnov sumnje da je ovo krivično djelo izvršeno zajedno s još nekoliko nepoznatih lica, postoji sasvim realna opasnost da on i dalje nastavi s vršenjem krivičnih djela ukoliko bi se našao na slobodi, pri čemu ne mora nastupati kao izvršilac, već može učestvovati zajedno s tim licima kao saučesnik ili izvršilac na drugi način, a ne samim učestvovanjem u radnji izvršenja, čak i pored njegove zdravstvene situacije.
29. Konačno, Okružni sud je ukazao da se u prvostepenom spisu nalazi i obavještenje Opšte bolnice broj 3951/20 od 3. jula 2020. godine, iz kojeg proizlazi da je apelant tog dana otpušten sa liječenja.
30. Osnovni sud je Naredbom broj 84 0 K 062615 20 Kv 2 od 2. jula 2020. godine naredio Upravi KPZ Doboj da se apelant, ukoliko bude otpušten sa liječenja u vrijeme dok mu pritvor traje, primi na izdržavanje izrečenog pritvora, te da se u pratnji sudske policije i jednog medicinskog tehničara u vozilu hitne pomoći sprovede u prostorije KPZ Doboj.
31. Ustavni sud konstatuje da je Opšta bolnica aktom broj 3951/20 od 3. jula 2020. godine obavijestila Osnovni sud da se apelant otpušta sa liječenja 3. jula 2020. godine te se od suda traži preduzimanje svih potrebnih radnji iz sudske nadležnosti. U prilogu je dostavljeno i otpusno pismo. U otpusnom pismu je navedeno da je apelant bio na liječenju od 4. juna 2020. godine; da je primljen u bolnicu zbog otvorene povrede desnog stopala zadobijene vatrenim oružjem; da je nakon kratkotrajne pripreme urađen hitni operativni zahvat; da je neposredno nakon toga konstatovano povećanje otoka desnog lakta, zbog čega je „nakon repozicije istog postavljena imobilizacija“; da je pod naslovom terapija navedeno: „Zavoj na II dan (dren odstraniti za dva dana), potkoljenica gips longeta...hod sa štakama bez oslonca...“ Navedeno je da je pacijent dobrog opšteg stanja i zadovoljavajućeg lokalnog nalaza, imobilisan, bez nevrovaskularnih ispada.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacija
32. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima o određivanju i produženju pritvora prekršena prava iz člana II/3b), d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 3 i 5, člana 6 stav 1 i stav 3 tačka b) i člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Obrazlažući navode o povredama, apelant je u apelaciji broj AP 2241/20 istakao da u konkretnom slučaju nije postojao pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a jer je očigledno, i bez vještačenja, da apelant nije bio u mogućnosti da hoda, tj. bio je na nosilima, operisan, noga i ruka su mu bile u gipsu, pa u takvom stanju nije bio u fizičkoj mogućnosti da ponovi ili dovrši krivično djelo, odnosno učini ono kojim prijeti. Ističe da, u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), iteracijska opasnost ne postoji i nije dovoljno što je osumnjičeni do sada osuđivan, već je nužno i postojanje drugih okolnosti koje bi ukazivale na opasnost da osumnjičeni ponovi krivično djelo. U konkretnom slučaju, ranija osuđivanost je za pravosudne institucije bila isključivi indikator ponovnog vršenja krivičnog djela od strane apelanta, zanemarujući činjenicu da apelant nije u fizičkoj mogućnosti da izvrši bilo kakvo krivično djelo, posebno ne onakva djela za koja je ranije osuđivan. Dalje je istakao da ga je 3. juna 2020. godine u 23.20 časova ranio brat oštećenog, te da je „u noći 3/4.“ ili pak u toku noći 4. juna 2020. godine operisan. Zatim je 6. juna 2020. godine u 10.00 časova donesen na nosilima u prostorije Tužilaštva radi davanja izjave, bez prethodne pismene konsultacije s bolnicom u kojoj je operisan i hospitalizovan. Istog dana popodne, tj. 6. juna 2020. godine u 16.00 časova, apelant je donesen na nosilima u pidžami koja u gornjem dijelu nije bila skopčana zbog gipsa na ruci, a donji dio pidžame na desnoj nozi bio je zavrnut zbog imobilizacije poslije izvršenog postoperativnog zahvata. Takvim postupanjem je, prema navodima apelacije, povrijeđen član 3 Evropske konvencije. Navodi da je apelantov branilac insistirao da se prije ročišta obavi vještačenje po specijalistima medicinske struke koji će dati svoje mišljenje o apelantovoj sposobnosti da prisustvuje ročištu za određivanje pritvora, ali je sudija za prethodni postupak, u konsultaciji s predsjednikom suda, odbila takav prijedlog, tvrdeći da u spisu postoji dopis kojim je bolnica, u kojoj je apelant hospitalizovan, po ortopedu odobrila mogućnost da apelant prisustvuje ročištu za određivanje pritvora. Smatra da je sud proizvoljno tumačio član 142 stav 2 ZKPRS stavom da je apelant sposoban da da izjavu, tj. da se ispita na okolnosti koje su stavljene u prijedlogu za određivanje pritvora apelantu. Smatra da je očigledno da postoji povreda člana 3 Evropske konvencije jer je nečovječno i ponižavajuće unijeti osumnjičenog na nosilima u sudnicu. Zatim, nečovječno je ne izvršiti adekvatno vještačenje kako bi se utvrdilo da li je apelant psihofizički sposoban da prati tok ročišta i daje izjavu na okolnosti koje se tiču njegovog lišenja slobode. Opreza radi navodi i činjenicu da je apelanta u sudnicu unijela sudska policija u vrijeme pandemije kada bolnica u kojoj je apelant hospitalizovan sprovodi mjere Kriznog štaba RS za sprečavanje širenja koronavirusa, tj. apelant je unesen bez maske, a ni pripadnici sudske policije, koji su bili u apelantovoj pratnji, a ni vozač hitne pomoći koji ga je dovezao iz Doboja nisu imali neophodne zaštitne maske.
33. U apelaciji broj AP 2700/20 apelant je naveo da mu je osporenim odlukama produžen pritvor za dva mjeseca, tj. do 4. septembra 2020. godine do 21.20 časova, a prema mišljenju odbrane, apelantu je produžen pritvor za dva mjeseca i dva dana, tj. od 2. jula 2020. godine, kada je doneseno rješenje o produženju pritvora, do 4. septembra 2020. godine kada pritvor ističe po tom rješenju. Dalje ističe da u ovom predmetu prijedlog za produženje pritvora nije blagovremeno dostavljen nadležnom sudu, kako je propisno članom 196 stav (3) ZKP-a, niti je on odmah dostavljen apelantu i njegovom braniocu. Smatra proizvoljnim tumačenje člana 196 stav (3) ZKP-a od strane Okružnog suda. Nadalje ističe da sud ne disponira pravom da li će, u zavisnosti od volje, u konkretnom slučaju apelanta, njemu uručiti ovaj prijedlog ili neće. Dalje je u apelaciji navedeno da je apelant i na ročište o produženju pritvora opet unesen u sudnicu na nosilima, s mobilizacijom desne ruke i noge, s prikačenim kateterom, te u šorcu i majici, tako da je sve to odavalo sliku povrede prava na dostojanstvo i privatnost, odnosno do kojeg nivoa je bio ponižen kao ličnost. Opreza radi navodi, u svojstvu apelantovog punomoćnika, da je Okružni sud u osporenoj odluci naveo da postoje osnovi sumnje da je apelant s više N. N. lica počinio krivično djelo, pa se sve to dovodi u vezu s egzistiranjem opasnosti da će apelant ponoviti krivično djelo. U naredbi o sprovođenju istrage navodi se samo jedno lice kao počinilac krivičnog djela iz člana 262 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Da li je na ovaj način Okružni sud u rješavanju o žalbi apelantovog punomoćnika postupao van granica ovlašćenja u ovom predmetu, tj. van okvira istrage? Pored toga, prigovara dijelu obrazloženja osporavane odluke gdje se apelant „promoviše” kao lice specijalizovano za vršenje određene vrste krivičnih djela i da upravo vršenjem krivičnih djela obezbjeđuje izvor svoje egzistencije. Bez obzira na raniji apelantov život, tj. da je dva-tri puta osuđivan za slična ili ista krivična djela, sud nije smio ovako etiketirati apelanta jer ne samo što je takva retorika uvredljiva, ponižava i derogira dostojanstvo nego narušava i apelantove porodične odnose.
b) Odgovori na apelaciju
34. Okružni sud je naveo da iz sadržaja apelacije proizlazi da se u njoj ponavljaju svi argumenti koje je apelant već ranije iznosio, kako tokom prvostepenog postupka tako i u žalbi na pobijano rješenje, a koji prigovori su bili predmet ocjene u rješenju tog suda od 21. jula 2020. godine i koje taj sud nije prihvatio, za šta je dao obrazloženje.
35. Osnovni sud je u odgovoru na apelacije naveo da su u postupku određivanja i produžavanja pritvora apelantu donesena rješenja u kojima su detaljno obrazloženi svi prigovori i navode odbrane, pa i oni koji se u apelaciji ponavljaju, a iz prepisa zapisnika (kao i sa CD audio snimka ročišta za određivanje pritvora od 6. juna 2020. godine) vidno je da odbrana nije predložila vještačenje apelanta na okolnosti njegove sposobnosti da se izjasni o prijedlogu za određivanje pritvora iako je postupajući sudija naglasio (strana 2 prepisa zapisnika) da stranke i branilac imaju tu mogućnost, a kako je apelant dao svoje detaljno izjašnjenje na prijedlog za određivanje pritvora i izjasnio se da se protivi određivanju pritvora (iako je par puta od strane branioca bio upozoren da ne mora, ne treba i neće da daje izjavu), to su navodi izneseni u apelaciji u tom pravcu bez pravnog osnova. Takođe su neosnovani navodi u apelaciji da je sud na ročištu za produženje pritvora cijenio volju apelanta koji je izjavio da mu ne treba uručivati prijedlog za produženje pritvora iako je sud bio u obavezi apelantu uručiti prijedlog budući da je apelant odbio da ga primi, rekavši da mu ne treba, a onda je i sama braniteljica potvrdila da se prijedlog ne treba uručivati njenom branjeniku naglašavajući da on ne može da čita, pa čak predložila da se tužiočev pismeni prijedlog ne čita na ročištu za produženje pritvora, što se može provjeriti preslušavanjem audio snimka snimljenog na održanoj sjednici vijeća.
36. Tužilaštvo je navelo da su apelacije neosnovane po svim navodima. Tačno je da je 6. juna 2020. godine apelant u pratnji policijskih službenika kolima Službe hitne pomoći Doma zdravlja u Doboju dovezen i na nosilima unesen u prostorije Tužilaštva iz Opšte bolnice, po prethodno pribavljenoj pismenoj saglasnosti navedene zdravstvene ustanove broj 3377-1/20 od 5. juna 2020. godine radi ispitivanja u svojstvu osumnjičenog zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo teške krađe iz člana 226 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka 1 KZRS u predviđenom roku propisanom ZKP-om. Prilikom ispitivanja u svojstvu osumnjičenog u prostorijama Tužilaštva apelant je u prisustvu branioca iznio svoju odbranu 6. juna 2020. godine. Netačnim su ocijenjeni i ostali apelantovi navodi, u prilog čemu su u odgovoru navedeni razlozi. Navodi Okružnog suda dati u obrazloženju osporene odluke, i prema mišljenju Tužilaštva, ne etiketiraju i ne ponižavaju apelanta. V.Relevantni propisi
37. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Psihijatrijsko vještačenje Član 175. st. (1) i (5) (1)Ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena uračunljivost osumnjičenog, [...] ili da zbog duševnih smetnji nije sposoban da učestvuje u postupku, odrediće se psihijatrijsko vještačenje.
(5) Vrijeme provedeno u zdravstvenoj ustanovi uračunaće se osumnjičenom, odnosno optuženom u pritvor, odnosno u kaznu, ako bude izrečena.
Opšte odredbe Član 196. st. (2), (3) i (4) (2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).
(3) Tužilac je dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i Lišenje slobode i zadržavanje Član 204. st. (1), (5) i (6) (1) Policijski organ može lice lišiti slobode ako postoje osnovi sumnje da je to lice počinilo krivično djelo i ako postoji bilo koji razlog predviđen u članu 197. ovog zakona, a policijski organ dužan je da takvo lice bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 časa sprovede tužiocu. [...] (5) Tužilac je dužan da lice lišeno slobode ispita bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 časa i u tom roku odluči da li će lice lišeno slobode pustiti na slobodu ili će postaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora osiguravajući dovođenje lica pred sudiju za prethodni postupak.
(6) Sudija za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u roku od 24 časa donijeti odluku o prijedlogu za određivanje pritvora.
Trajanje pritvora u istrazi Član 200. st.(1) i (2) (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora.
Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se po odluci vijeća iz člana 24. stav 5. ovog zakona, na obrazložen prijedlog tužioca, može produžiti najviše za dva mjeseca.
[...].
VI.Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju apelant je osporio Rješenje Okružnog suda broj 84 0 K 062615 20 Kž od 21. jula 2020. godine (u predmetu AP 2700/20) i Osnovnog suda broj 84 0 K 062615 20 Kv od 12. juna 2020. godine (u predmetu AP 2241/20), protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je protiv Rješenja broj 84 0 K 062615 20 Kv od 12. juna 2020. godine apelacija podnesena 1. jula 2020. godine, a da je protiv Rješenja broj 84 0 K 062615 20 Kž od 21. jula 2020. godine apelacija podnesena 31. jula 2020. godine, proizlazi da su obje apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelant pobija rješenja Okružnog suda broj 84 0 K 062615 20 Kž od 21. jula 2020. godine (u predmetu AP 2700/20) i Osnovnog suda broj 84 0 K 062615 20 Kv od 12. juna 2020. godine, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz čl. II/3b), d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 3 i 5, člana 6 stav 1 i stav 3 tačka b) i člana 8 stav 2 Evropske konvencije.
43. Imajući u vidu da se suština apelacije tiče lišavanja slobode kao jednog od najznačajnijih ljudskih prava, Ustavni sud će prvo ispitati navode apelacije koji se odnose na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
44. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
45. Član 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. […]
46. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za mjeru pritvora, ističući da je postojanje posebnog pritvorskog razloga (naročite okolnosti) iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS proizvoljno utvrđeno, kako prilikom određivanja tako i prilikom produžavanja pritvora. Apelant, takođe, smatra da je mjera produžavanja pritvora nezakonita iz dva razloga, i to jer Tužilaštvo nije blagovremeno dostavilo prijedlog za produžavanje pritvora i drugo jer je pritvor produžen na period duži od zakonom propisanog.
47. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određen i produžen pritvor zbog razloga predviđenih odredbama člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana 197 ZKP-a sadržani u članu 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije budući da je svrha pritvora određenog/produženog apelantu bila da ga se dovede pred nadležnu pravnu vlast zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo. Ustavni sud, takođe, ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom.
48. Prije razmatranja apelacionih navoda Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5 stav 1 Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavne principe koji potpadaju pod obim zaštite člana 5 stav 1 Evropske konvencije koje je navedeni sud zasnovao u presudi Mooren (vidi Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC) broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72–81).
49. Tako je Evropski sud u kontekstu principa koji se primjenjuju prilikom ispitivanja poštovanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije, te je iznio stav da je period pritvora u principu „zakonit“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“, pa, osim ako ne predstavljaju „tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava, Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na sopstvenu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da, kad nacionalno pravo dozvoljava lišavanje slobode, njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi Evropski sud, Amuur protiv Francuske, 25. juni 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor Evropski sud je iznio opšti princip koji je uspostavljen u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ uprkos tome što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu ukoliko postoji elemenat mala fide na strani vlasti ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.
50. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).
51. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da je Opštinski sud proizvoljno primijenio odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a jer je zaključak o postojanju iteracijske opasnosti zasnovan samo na ranijim osudama apelanta, ali da sud nije uzeo u obzir njegovo trenutno zdravstveno stanje. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, takođe, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
52. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen, a zatim i produžen jer je zaključeno da su ispunjeni uslovi propisani članom 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. Ustavni sud ukazuje na to da je u smislu odredbi člana 197 stav 1 ZKP-a opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim Ustavni sud konstatuje da apelant ne osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 197 stav 1 ZKP-a, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, apelant tvrdi da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da su ispunjeni uslovi za određivanje i produženje pritvora propisani članom 197 stav 1 tačka v) ZKP-a i da zapravo ta okolnost (bojazan od ponavljanja krivičnog djela) nije uvjerljivo i jasno utvrđena jer su u tom pravcu izostali konkretni razlozi. Smatra da ranija osuđivanost kao ključna okolnost koju je sud imao u vidu uopšte nije relevantna za konkretan slučaj jer sud nije uzeo u obzir njegovo zdravstveno stanje te da stoga ne postoji iteracijska opasnost. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je apelant, kako na ročištima koja su održana povodom razmatranja prijedloga Tužilaštva za određivanje i produžavanje pritvora apelantu tako i u žalbama na donesena rješenja, ukazivao da ne postoji iteracijska opasnost te samim tim ni razlozi za pritvor. Ustavni sud zapaža da su Osnovni sud i Okružni sud odbili apelantove žalbe protiv rješenja o određivanju i produženju pritvora, cijeneći da žalbenim prigovorima nije dovedena u pitanje zakonitost osporenog rješenja. U tom kontekstu Osnovni sud je podsjetio na obrazloženje prvostepenog rješenja, zasnovano na izvedenim dokazima iz kojih, prema ocjeni tog suda, proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da na strani apelanta egzistira posebni uslov za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a, dakle opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Osnovni i Okružni sud su tu opasnost, prije svega, ocijenili u smislu konkretnih, specifičnih okolnosti na strani apelanta i u tom pravcu su istakli da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo teške krađe iz člana 226 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka 1 KZRS, odnosno da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od dvije do deset godina, odnosno za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime je ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora po ovom osnovu. Osim toga, Osnovni sud je imao u vidu da je apelant lice sklono izvršenju krivičnih djela, što je vidljivo iz podataka iz kaznene evidencije. Navedeno je da je apelant do sada četiri puta osuđivan, između ostalog tri puta za istovrsna krivična djela iz grupe krivičnih djela protiv imovine, što ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o višestrukom povratniku u vršenju krivičnih djela. Pored toga, apelant je osuđivan i u Njemačkoj 2011. godine. Dakle, redovni sudovi su cijenili okolnosti da je apelant nekoliko puta osuđivan, pa između ostalog za istovrsna krivična djela, odnosno za djela protiv imovine, te da mu je više puta izricana zatvorska kazna, koja nije preventivno djelovala na njega, te su zaključili da ta okolnost ukazuje na njegovu upornost prilikom izvršenja krivičnih djela te stoga i povećanu opasnost kao počinioca ove vrste krivičnih djela i ukazuje da postoje opravdana bojazan da će on ponoviti ovo ili slično krivično djelo. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi imali u vidu i apelantovo zdravstveno stanje te da su ocijenili da okolnost da je apelant u vrijeme odlučivanja bio u bolnici zbog operativnog zahvata na stopalu noge te povrede ruke ne utiču na donošenje drugačije odluke. Ocijenjeno je da apelantovo zdravstveno stanje nije razlog da mu se ne ograniči sloboda kretanja s obzirom na njegovu sklonost ka ponavljanju krivičnog djela, naročito kada se ima u da je trenutno smješten i adekvatno zbrinut na Odjeljenju ortopedije Opšte bolnice i na kojem će ostati sve dok za tim postoji potreba i po preporuci nadležnog ljekara, a pri tome rokovi određeni rješenjima mu teku. Istaknuto je da se ne zna do kada će apelant biti u bolnici na liječenju, ali s druge strane određivanje pritvora po ovom osnovu ima smisla upravo ako apelant bude otpušten iz bolnice kroz par dana ili u slučaju da boravi u bolnici duže vrijeme (o okviru vremena kada je određen pritvor) pa da sam ode iz bolnice (na svoju inicijativu), što u konkretnom slučaju neće biti moguće jer će biti obezbijeđeno stalno obezbjeđenje od strane sudske policije. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je apelant prije isteka inicijalnog pritvora 3. jula 2020. godine otpušten sa liječenja. Ustavni sud ocjenjuje da se naprijed navedeni razlozi oslanjaju na konkretne okolnosti ovog predmeta, te da su sudovi u osporenim rješenjima odgovarajuće analizirali dosadašnje apelantovo ponašanje. Ustavni sud smatra da ocjena redovnih sudova da apelantovi navodi o nemogućnosti ponavljanja djela zbog zdravstvenog stanja nisu od uticaja na postojanje iteracijske opasnosti ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
53. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere određivanja i produženja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentovane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi Evropski sud, I. A. protiv Francuske, stav 102 i Šuput protiv Hrvatske, stav 102). U tom kontekstu je takođe preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive, niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo.
54. Dalje, u odnosu na apelantove navode da Tužilaštvo nije blagovremeno dostavilo prijedlog za produženje pritvora, te navode da mu je pritvor produžen u dužem trajanju od zakonom propisanog, Ustavni sud konstatuje da je Rješenjem Osnovnog suda broj 84 0 K 062615 20 Kpp od 6. juna 2020. godine apelantu određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, a on se ima računati od 4. juna 2020. godine, u 21.20 časova, od kada je apelant lišen slobode te da u tom rješenju nije eksplicitno naveden dan do kada pritvor traje. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je članom 70 stav (3) ZKP-a propisano: „(3) Rokovi određeni po mjesecima, […] završavaju se istekom onog dana posljednjeg mjeseca, […] koji po svom broju odgovara danu kada je rok počeo. […].“ Ustavni sud, dalje, konstatuje da je odredbama člana 200 ZKP-a propisano trajanje pritvora u istrazi te da je stavom (1) tog člana propisano: „Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode.“ Dakle, iz citiranih odredbi proizlazi da je apelantu pritvor po rješenju od 6. juna 2020. godine mogao trajati do 4. jula 2020. godine do 21.20 časova. U vezi s tim Ustavni sud zapaža i da je Tužilaštvo 29. juna 2020. godine u Osnovni sud dostavilo prijedlog za produženje pritvora apelantu koji je isticao 4. jula 2020. godine. Ustavni sud ukazuje da je članom 196 stav (3) ZKP-a propisano: „Tužilac je dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.“ Ustavni sud zapaža da su apelantov prigovor o neblagovremenosti dostavljanja prijedloga ispitali i Osnovni sud i Okružni sud, te su utvrdili da je neosnovan jer je prijedlog dostavljen sudu 29. juna 2020. godine. Dalje, iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je nakon zavođenja spisa i formiranja vijeća 1. jula 2020. godine Osnovni sud zakazao sjednicu vijeća za 2. juli 2020. godine u 11.00 časova i da je bez odlaganja predsjednik vijeća apelantovom braniocu dostavio poziv za zakazanu sjednicu vijeća 1. jula 2020. godine, te je dostavljen i prijedlog za produženje pritvora. Pozivi i prijedlog poslati su i elektronskom poštom i faksom. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode u vezi s proizvoljnošću primjene člana 196 stav (3) ZKP-a.
55. U tom kontekstu Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da je Rješenjem broj 84 0 K 062615 20 Kv 2 od 2. jula 2020. godine pritvor produžen na dva mjeseca i dva dana budući da je inicijalni pritvor isticao 4. jula 2020. godine, a u izreci rješenja o produženju pritvora je navedeno da se apelantu produžava pritvor koji je „određen Rješenjem sudije za prethodni postupak Osnovnog suda broj 84 0 K 062615 20 Kpp od 6. juna 2020. godine, tako da isti može trajati do 4. septembra 2020. godine do 21.20 časova ili do nove odluke suda“.
56. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5 stav 1c) i stav 3 Evropske konvencije.
Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni
57. Apelant navodi da je zbog „postupanja“ Osnovnog suda prema njemu povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije.
58. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
b) Pravo da ne budu podvrgnuta mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni.
59. Član 3 Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
60. Ustavni sud konstatuje da se apelant u vrijeme podnošenja apelacija koje su predmet ispitivanja u ovom postupku nalazio u pritvoru koji je određen, a zatim i produžen od strane nadležnog Osnovnog suda, te da je, prema dostupnim dokazima, mjeru pritvora od 4. juna do 3. jula 2020. godine proveo u Opštoj bolnici, dok je nakon toga mjeru pritvora, određenu osporenim rješenjima, proveo u KPZ Doboj. Ustavni sud, dalje, konstatuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi, a što ni apelant ne osporava, da je u Opštoj bolnici boravio zbog otvorene povrede desnog stopala zadobijene vatrenim oružjem, te da je 4. juna 2020. godine hirurški zbrinut, kao i da je, zbog povećanog otoka desnog lakta, odmah nakon izvršene operacije na isti postavljena imobilizacija. Ustavni sud, takođe, konstatuje da apelant ni na koji način ne dovodi u pitanje postupanje medicinskih radnika iz Opšte bolnice prema njemu, niti eventualno pripadnika sudske policije koji su bili zaduženi za njegovo obezbjeđenje u vrijeme boravka u Opštoj bolnici. Štaviše, Ustavni sud zapaža da u apelaciji nije navedeno da je apelant 3. jula 2020. godine otpušten sa liječenja iz Opšte bolnice te da je mjera obezbjeđenja apelanta, to jest mjera određenog i produženog pritvora apelantu nastavljena u KPZ Doboj. Međutim, apelant smatra da je, zbog njegovog opšteg stanja uzrokovanog izvršenom operacijom na ročištu održanom 6. juna 2020. godine, redovni sud nečovječno postupao prema njemu budući da je na ročište donesen na nosilima te da nije bio adekvatno obučen (bio je u pidžami koja u gornjem dijelu nije bila skopčana zbog gipsa na ruci, a donji dio pidžame na desnoj nozi bio je zavrnut zbog imobilizacije poslije izvršenog postoperativnog zahvata), niti sposoban da daje izjavu. Osim toga, ističe da se nečovječno postupanje prema njemu ogleda i u činjenici što na ročištu održanom 6. juna 2020. godine nisu primijenjene mjere zaštite od COVID-19. Takođe navodi da je na isti način prema njemu postupano i prilikom održavanja ročišta za produžavanje pritvora, kada je „opet unesen u sudnicu na nosilima, sa imobilizacijom desne ruke i noge, s prikačenim kateterom, te u šorcu i majici, tako da je sve to odavalo sliku povrede prava na dostojanstvo i privatnost“.
61. Ustavni sud napominje da član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3 Evropske konvencije štite jedno od „apsolutnih prava“ od čijeg poštovanja države nikada ne mogu odstupiti, a smisao zaštite koju pruža ovo pravo jeste da se spriječe, onemoguće i sankcionišu postupci koji izazivaju mučenje i nehuman i ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime sprovode nad nekim licima. Radi se, dakle, o pozitivnoj obavezi države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obavezi državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Evropskoj konvenciji (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2009/08 od 9. jula 2010. godine, stav 44, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
62. U vezi s navedenim Ustavni sud smatra neophodnim, prije razmatranja okolnosti apelantovog slučaja, ukazati da sve vrste grubog postupanja ne spadaju u djelokrug člana 3 Evropske konvencije. U vezi s tim Evropski sud je od samog početka sasvim jasno stavio do znanja da zlostavljanje mora imati minimalni nivo okrutnosti da bi spadalo u djelokrug člana 3 Evropske konvencije. Međutim, takođe je prihvaćeno da je ponekad teško povući liniju između okrutnog postupanja, s jedne strane, i kršenja člana 3 Evropske konvencije, s druge strane. U predmetu Irska protiv Velike Britanije Evropski sud je jasno ukazao da je procjena minimalnog stepena okrutnosti relativna: ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što je trajanje takvog postupanja, fizičke i mentalne posljedice, u nekim slučajevima, polna pripadnost, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud, presuda Irska protiv Velike Britanije od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, str. 65 i presuda Tekin protiv Turske od 9. juna 1998, ECHR 1998-IV, stav 52). Ovo su pojmovi koji se stalno ponavljaju u sudskoj praksi Evropskog suda.
63. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je u fazi pritvora veoma bitno da pravni sistem omogućava osnovne garancije protiv zlostavljanja. Te garancije su: pravo lica lišenog slobode (pritvorenog lica) da treća strana po njegovom izboru (član porodice, prijatelj) bude obaviještena o njegovom pritvoru, pravo na advokata i pravo da zahtijeva medicinski pregled koji će obaviti ljekar po sopstvenom izboru. Navedeno bi se trebalo primjenjivati od samog početka lišavanja slobode (vidi 2. opšti izvještaj Evropske komisije za sprečavanje torture (CPT) 1992, paragraf 36). Ustavni sud primjećuje da kada Evropski sud ispituje materijalne povrede člana 3 Evropske konvencije, nastoji utvrditi da li se povreda zaista i dogodila. U tom smislu Evropski sud podsjeća da „navodi o zlostavljanju moraju biti potkrijepljeni odgovarajućim dokazima“ (vidi Evropski sud, presuda Đurđević protiv Hrvatske (2011. godina) stav 79). Standard dokaza koji je prihvaćen u slučajevima navoda o zlostavljanju je standard dokaza „van razumne sumnje“ (vidi Evropski sud, presuda Ananyev i drugi protiv Rusije (2012. godina), stav 121).
64. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je apelant, nakon ranjavanja, 4. juna 2020. godine u Opštoj bolnici hirurški zbrinut jer je imao otvorenu povredu desnog stopala uzrokovanu vatrenim oružjem. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, takođe, proizlazi da su apelanta 4. juna 2020. godine u 21.20 časova slobode lišili policijski službenici PS Doboj 1, o čemu je sačinjena potvrda o lišenju slobode, a Tužilaštvu je predat 5. juna 2020. godine u 19.10 časova, o čemu je takođe sačinjena potvrda o predaji lica lišenog slobode uz Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu. Pored toga, Ustavni sud konstatuje da je apelant 6. juna 2020. godine u jutarnjim satima ispitan u Tužilaštvu, o čemu je sačinjen Zapisnik broj TI 5 0 KT 0030976 20 od 6. juna 2020. godine. U zapisniku je konstatovano da privedeni apelant „ima zavijenu desnu nogu i desnu ruku, te da je kolima SHMP Doma zdravlja Doboj u pratnji policije“ dovezen u prostorije Tužilaštva. Ustavni sud zapaža da je apelantovom ispitivanju bio prisutan branilac, da tom prilikom ni na koji način nije dovedena u pitanje njegova sposobnost da dā izjavu. Štaviše, Ustavni sud konstatuje da je apelant tom prilikom iznio svoju odbranu te da je zapisnik potpisao bez primjedbi. Navedena izjava je, pored ostalog materijala, dostavljena Osnovnom sudu uz prijedlog za određivanje pritvora apelantu. Ustavni sud, dalje, zapaža da je i Osnovni sud, odmah nakon prijema prijedloga za određivanje pritvora, od Opšte bolnice zatražio odobrenje da se apelant dovede u prostorije suda radi prisustva ročištu, te izjašnjavanja na prijedlog, te da je od Opšte bolnice (dežurni ljekar u službi za ortopediju i traumatologiju) dobijena saglasnost „da se apelant sprovede, uz pratnju sudske policije, u prostorije Osnovnog suda radi njegovog prisustva na ročištu povodom prijedloga za određivanje pritvora i izjašnjenja na isti prijedlog“. U vezi s tim Ustavni sud konstatuje da iz postupanja svih učesnika u postupku, uključujući apelanta lično, sve do održavanja ročišta za razmatranje prijedloga za određivanje pritvora, proizlazi da nije postojala sumnja da je isključena ili smanjena uračunljivost apelanta ili da zbog duševnih smetnji nije sposoban da učestvuje u postupku, što bi zahtijevalo određivanje psihijatrijskog vještačenja.
65. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je apelant, odmah nakon održanih ročišta, odvezen u zdravstvenu ustanovu, odnosno u Opštu bolnicu kako bi bilo nastavljeno pružanje adekvatne medicinske pomoći i preduzete radnje radi apelantovog daljnjeg liječenja. Okolnost da je apelant unesen na nosilima u sudnicu i da nije bio adekvatno obučen u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja ne prestavlja nehumano postupanje prema njemu. Štaviše, Osnovni sud je imao u vidu specifičnost predmetnog slučaja. Iz navedenog Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant, prilikom dovođenja na ročište za određivanje i produžavanje pritvora, bio izložen bilo kakvoj torturi, ponižavajućem tretmanu ili nehumanom postupanju, što bi bilo u suprotnosti s odredbom člana 3 Evropske konvencije. Dakle, imajući u vidu takve okolnosti koje su se desile, s jedne strane, i potrebu održavanja ročišta za određivanje i produženje pritvora po prijedlogu Tužilaštva zakazane za 6. juni i 2. juli 2020. godine, s druge strane, da su u odnosu na apelanta zahtijevale hitno postupanje u smislu odredbe člana 196 stav 4 ZKP-a prema kojoj: „Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću“, Ustavni sud u postupanju Osnovnog suda ne vidi bilo kakvo nehumano postupanje. Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja, kao i dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je prema apelantu prilikom održavanja navedenih ročišta postupano na način koji bi bio suprotan principima iz člana 3 Evropske konvencije. Naime, iz osporenih rješenja redovnih sudova proizlazi da je na predmetnim ročištima apelant aktivno učestvovao, te da, on lično nije iskazao ili ispoljio sumnju u svoju sposobnost da učestvuje u postupku.
66. Stoga, na osnovu navedenog, Ustavni sud, imajući u vidu standard dokaza „van razumne sumnje“, ne može zaključiti da je apelant na bilo koji način u predmetnom postupku, imajući u vidu okolnosti koje su se desile prije zakazivanja predmetnog ročišta (apelantova operacija), bio izložen nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, niti bilo kakvoj vrsti torture ili mučenja prilikom davanja iskaza na ročištu za određivanje i produženje pritvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku koji je okončan osporenim rješenjima nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije.
67. Konačno, u vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije jer prilikom održavanja ročišta za određivanje pritvora nisu primijenjene mjere zaštite od COVID-19, Ustavni sud zapaža da iz uvida u sadržaj apelantove žalbe ne proizlazi da je apelant taj navod istakao u žalbi, nego te navode prvi put ističe pred Ustavnim sudom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ističe da su apelantovi navodi izneseni u tom smislu očigledno neosnovani jer ih apelant ne može s uspjehom isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom, a da u toku postupka pred redovnim sudovima nije problematizovao ovo pitanje, usljed čega se redovni sudovi i nisu mogli očitovati o njemu. Stoga, Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine), zaključuje da je apelant, ukoliko je takve prigovore želio s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, iste morao, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, što prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu očigledno nije učinio.
Ostali navodi
68. Apelant je u obrascima apelacija naveo i povredu prava iz člana 6 stav 1 i stav 3 tačka b) te člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Međutim, u sadržaju apelacija apelant ničim nije potkrijepio ove navode, niti je ukazao na bilo šta što bi upućivalo na navedene povrede, osim nezadovoljstva osporenim odlukama. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije ovog navoda, a imajući u vidu sadržaj osporenih rješenja, smatra da nema potrebe da se dalje upušta u razmatranje ovih navoda.
VIII.Zaključak
69. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi razloge za određivanje i produžavanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a zasnovali na relevantnim razlozima proisteklim iz dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva, na osnovu kojih je utvrđeno postojanje kako osnovane sumnje tako i postojanje opravdane bojazni da bi apelant, puštanjem na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo za koje se sumnjiči (poseban uslov), koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge za određivanje i produžavanje pritvora apelantu.
70. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije budući da nema dokaza „van razumne sumnje“ da je apelant prilikom dovođenja u prostorije Osnovnog suda iz nadležne zdravstvene ustanove u kojoj je liječen, kao i na održanim ročištima pred Osnovnim sudom za određivanje i produženje pritvora, bio izložen bilo kakvom nehumanom ili ponižavajućem tretmanu koji je suprotan principima iz člana 3 Evropske konvencije.
71. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
72. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević