Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3335/20 ("BIOS" P.O. VISOKO)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3335/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3335/20, rješavajući apelaciju "BIOS" P.O. VISOKO, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "BIOS" P.O. VISOKO protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 082073 20 Gž od 23. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 082073 20 P od 10. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "BIOS" P.O. VISOKO (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 082073 20 Gž od 23. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 082073 20 P od 10. marta 2020. godine.

2. Osporenom presudom zbog propuštanja Općinskog suda obavezan je apelant da tužitelju E.K. na ime naknade štete po garanciji za kvalitetnu izvedbu građevinskih i građevinskozanatskih radova isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

3. Osporenom presudom Kantonalnog suda žalba apelanta je odbijena i presuda Općinskog suda od 10. marta 2020. godine je potvrđena.

4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu materijalne štete po garanciji za kvalitetnu izvedbu građevinskih i građevinsko-zanatskih radova u novčanom iznosu. Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant dana 7. februara 2020. godine primio tužbu sa prilozima (dokazima) i pozivom suda da u skladu sa odredbama člana 70. Zakona o parničnom postupku (u roku od 30 dana) dostavi odgovor na tužbu uz upozorenje na zakonske posljedice propuštanja. Kantonalni sud je naveo i da je tužitelj predložio donošenje presude zbog propuštanja ako se za to steknu zakonski uslovi, pa kako apelant nije dostavio traženi odgovor na tužbu, to su se, pored utvrđenih, stekli i ostali zakonski uslovi za donošenje prvostepene presude zbog propuštanja, koji se odnose na osnovanost tužbenog zahtjeva i uz tužbu predloženih dokaza. Kantonalni sud je naveo da je presuda zbog propuštanja procesna, a ne meritorna odluka, u kojoj je utvrđuju i obrazlažu razlozi da su ispunjene pretpostavke za njeno donošenje (član 182. Zakona o parničnom postupku). Kantonalni sud je naveo da se apelant u žalbi neosnovano „bavi“ ocjenom dokaza koji su uz tužbu priloženi, kako bi dokazao očiglednu neosnovanost tužbenog zahtjeva, iz razloga što je prvostepeni sud u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude uz tužbu priložene dokaze cijenio na zakonom propisani način i u mjeri u kojoj je dovoljno za utvrđenje da tužbeni zahtjev nije „očigledno“ neosnovan, što je uslov propisan odredbom člana 182. stav 1. i stav 2. tačke 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanta i na praksu Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, u nastojanju da definiše imovinu i pravo na istu, prije svega što je presuda zbog propuštanja procesna a ne meritorna odluka, pa se razmatranje imovine na taj način iz žalbe čini preuranjenim i nepotrebnim. Kantonalni sud je nadalje naveo da je donošenjem presude zbog propuštanja tužbeni zahtjev postao osnovan i o tome se neće meritorno raspravljati, pri čemu ne treba zaboraviti da je upravo apelant svojim pasivnim držanjem pristao na sve zakonom propisane posljedice svog propuštanja, uključivo i donošenje prvostepene presude.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da iz dokaza koje je tužitelj priložio uz tužbu sudovi nisu mogli izvesti zaključak da tužbeni zahtjev nije očigledno neosnovan (nedostaje aktivna legitimacija na strani tužitelja, nedostaju dokazi o novčanoj vrijednosti radova u traženom iznosu itd). .

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3335/20 ("BIOS" P.O. VISOKO) | Sudska praksa | Aktio