Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3485/20 (S. A.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3485/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3485/20, rješavajući apelaciju Safeta Aletića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Safet Aletić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 045387 20 Gž od 14. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 045387 18 P od 18. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safet Aletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, podnio je 28. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 045387 20 Gž od 14. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 045387 18 P od 18. decembra 2019. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio odlaganje izvršenja presude do odluke po apelaciji.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je apelant uznemiravao tužitelja O.S. u faktičkom i mirnom korištenju pristupnog puta na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude, na koji način je smanjio širinu puta za zauzeti dio i time onemogućio tužitelja u normalnom korištenju puta u širini u kojoj je i uspostavljen, a time uznemiravao tužitelja u ostvarivanju suvlasničkih prava na nekretnini pobliže označenoj izrekom prvostepene presude, zbog čega je naloženo apelantu da sa zauzetog dijela puta ukloni trotoar i time omogući tužitelju nesmetano korištenje puta u širini u kojoj je uspostavljen, te se ubuduće uzdrži da na ovaj ili sličan način uznemirava tužitelja u normalnom korištenju ove nekretnineputa, kao i da mu apelant naknadi troškove postupka u novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog pred prvostepenim sudom proizilazi da je apelant na predmetnoj nekretnini upisanoj kao suvlasništvo njega i tužitelja sa po ½ dijela, bez znanja i dopuštenja tužitelja izgradio trotoar, kojim je postupkom zauzeo dio predmetne nekretnine. Kantonalni sud je naveo da bi neka radnja predstavljala uznemiravanje, takva radnja treba imati trajan karakter, da se poduzetim radnjama stvori trajno stanje ili da se te radnje ponavljaju i da se može osnovano očekivati da će se one opet ponoviti. Kantonalni sud je naveo da je gradnjom trotoara na dijelu zajedničke nekretnine parničnih stranaka apelant stvorio trajno stanje. Kantonalni sud je naveo da su, prema upisanom pravu suvlasništva i suposjeda od po ½ na nekretnini, tužitelj i apelant imali jednako pravo vršiti svoja vlasničkopravna ovlaštenja na pristupnom putu. Kantonalni sud je naveo da je naprijed opisanim radnjama apelant tužitelja uznemirio u njegovom pravu suvlasništva i suposjeda na predmetnoj nekretnini u njegovom idealnom dijelu, sužavajući površinu njezinog korištenja kao pristupnog puta i onemogućivši tužitelja u normalnom korištenju puta u širini u kojoj je uspostavljen. Kantonalni sud je ukazao da, budući da apelant nije dokazao da između njega i tužitelja postoji drugačiji dogovoreni način vršenja vlasničko-pravnih ovlaštenja, niti takvo šta proizilazi iz iskaza svjedoka, apelant je svojim radnjama suzio zajednički put i time bitno ograničio tužitelja u ranijem načinu obavljanja faktičke vlasti i suvlasničkog ovlaštenja na predmetnoj nekretnini. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, a imajući u vidu da tužitelj kao suvlasnik i suposjednik ima pravo stvar posjedovati i njome se koristiti razmjerno svom idealnom dijelu, pravilno je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo sadržano u odredbama člana 27., 28. 36, 132., 133. i 333. Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH. Kantonalni sud je naveo i da, s obzirom da se osnovano može očekivati da će gradnja trotoara predstavljati uznemiravanje prava suvlasništva i ponavljati se i u budućnosti, ispravna je odluka prvostepenog suda kada usvaja tužbeni zahtjev koji je preciziran od strane tužitelja nakon uviđaja na licu mjesta i utvrđenja iz nalaza vještaka geometra o zauzimanju dijela nekretnina od strane apelanta, sa nalogom apelantu da sa zauzetog dijela puta ukloni izgrađeni trotoar i time omogući tužitelju nesmetano korištenje puta u širini u kojoj je uspostavljen, te da se ubuduće uzdrži da na ovaj ili sličan način uznemirava tužitelja u normalnom korištenju ove nekretnineputa.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka geometra iz kojeg se ne utvrđuje da su ostali dokazi iskazi saslušanih svjedoka i apelanta u saglasnosti sa navedenim nalazom. Apelant navodi i da saslušanje svjedoka koji je raniji vlasnik parcele apelanta i suvlasničkog dijela zajedničkog puta nije izvršeno, jer je sud odbio prijedlog za njegovo saslušanje, pa na tako pogrešno utvrđeno činjenično stanje primjenjuje materijalno pravo. Apelant nadalje navodi da ovakvo nepotpuno i pogrešno utvrđenje činjenica prihvata i Kantonalni sud, na koji način potvrđuje pogrešnu primjenu materijalnog prava i presudu zasniva na povredi osnovnih ljudskih prava apelanta.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3485/20 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio