Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1301/19 (N. R.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1301/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1301/19, rješavajući apelaciju Nenada Rajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Rajića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 K 038668 18 Kž od 21. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 K 038668 17 K od 18. jula 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nenad Rajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ iz Travnika, podnio je 20. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 K 038668 18 Kž od 21. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 K 038668 17 K od 18. jula 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 3. juna 2020. godine zatraženo je od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. juna do 9. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Kantonalno tužilaštvo (glavni tužitelj) je na osnovu člana 98. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) donijelo 27. decembra 2016. godine, odnosno 14. februara 2017. godine odluke kojima se A.S., odnosno T.B. daje imunitet od krivičnog gonjenja za krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 381. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a u vezi sa davanjem osumnjičenom apelantu označenog novčanog iznosa, koji je apelant trebalo da da S.Š. kao ovlaštenoj osobi u Federalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (za dodjelu podsticaja za kapitalna ulaganja, u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo).
6. Na osnovu navedenih odluka, Kantonalno tužilaštvo je 27. decembra 2016. godine sa A.S., odnosno 14. februara 2017. godine sa T.B. zaključilo sporazume o imunitetu u kojima su se oni obavezali da kao svjedoci u postupku istrage, a potom i kod nadležnog suda budu saslušani kao svjedoci i da pritom iznesu sve činjenice koje su im bile poznate bez bojazni da će biti krivično gonjeni, a u vezi sa davanjem novca apelantu.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
7. Kantonalno tužilaštvo je optužnicom od 6. marta 2017. godine (potvrđenom 20. marta 2017. godine) optužilo apelanta zbog krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav (1) KZFBIH u vezi sa članom 33. istog zakona.
8. Presudom Općinskog suda broj 49 0 K 038668 17 K od 18. jula 2018. godine, između ostalog, apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (tokom 2014. godine), mjestu i na način, pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav (1) u vezi sa članom 33. KZFBiH za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Također je odlučeno da se A.S. i T.B. upućuju da svoj imovinskopravni zahtjev mogu ostvariti u parničnom postupku.
9. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano da su u toku dokaznog postupka s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja saslušani svjedoci A.S., T.B., M.B., M.S., I.P., M.V., V.A., S.Š., A.T., B.S., N.B. i apelant u svojstvu svjedoka. Također je ukazano i na materijalnu dokumentaciju u koju je izvršen uvid (pobliže navedeno na strani 5 presude). Zatim je, između ostalog, navedeno i da je sud odbio prijedlog odbrane da se pozovu i saslušaju označeni svjedoci na okolnosti pobliže opisane u obrazloženju presude (strana 5) uz obrazloženje da je odbrana na te okolnosti već saslušala svjedoka M.V. i svjedoka B.S., pa je ovakav prijedlog ocijenjen kao nepotreban, te je ocijenjen kao prijedlog usmjeren na nepotrebno odugovlačenje postupka. Isto tako je navedeno da je sud odbio prijedlog odbrane da sud zatraži od Kantonalnog suda u Tuzli transkript zapisnika iz predmeta u kojem su svjedočili A.S. i T.B. zbog toga što je to, po ocjeni suda, nepotrebno s obzirom na to da je odbrana tokom ispitivanja ovih svjedoka koristila iskaze koje su ovi svjedoci dali u fazi istrage, te ih ispitivala na glavnom pretresu, dakle, bila je u mogućnosti da ispituje, te da na taj način provjerava tačnost njihovih iskaza. Dalje je navedeno i da je na prijedlog odbrane saslušan i svjedok S.Š. protiv kojeg je vođen krivični postupak u Tuzli (2018. godine) u kojem je donesena osuđujuća presuda, a koji je u ovom postupku potvrdio da su u tom drugom postupku neki drugi svjedoci spominjali apelanta, ali da apelant nije bio sudionik u tom procesu. U vezi s tim je Općinski sud istakao da su iskazom navedenog svjedoka samo potvrđene činjenice koje su nesporno dokazane materijalnim dokazima optužbe (pobliže opisano na strana 8 presude).
10. Dalje je Općinski sud istakao da su na okolnosti podnošenja zahtjeva za odobrenje investicione podrške, te svega što se dešavalo u vezi sa tim zahtjevima unakrsno saslušani svjedoci A.S. i T.B. (sadržaj iskaza pobliže opisan na str. 9-15 presude). Zatim je Općinski sud ukazao na sadržaj iskaza svjedoka N.B. (strana 15 presude), navodeći da je detaljnom analizom ovog iskaza jasno da on, u suštini, potvrđuje izjavu svjedoka A.S. i T.B., koji su, također, potvrdili da je sa njim jednom prilikom išao i navedeni svjedok, da je sa njima bio i optuženi apelant, da ih je u dogovoreno vrijeme i na dogovorenom označenom mjestu sačekao S.Š., koji im je uzeo dokumentaciju i otišao. Potom je istaknuto i da je iskaz svjedoka T.B. (u dijelu da je označeni novčani iznos predao apelantu) u cijelosti potvrdio i svjedok M.B. (majka T.B.). S tim u vezi je Općinski sud istakao da je navedeni svjedok istakao da je „znala da su T.B. odobrena sredstva i da ju je on izvijestio da je na njegov račun leglo 20.000,00 KM i da je rekao da je sredstva predao apelantu isti dan kad ih je podigao sa banke u (označenom) restoranu. Vidjela je priznanicu s kojom je podigao novac a sigurna je da je taj novac predao apelantu“. Zatim je Općinski sud naveo da je upravo i svjedok I.P. (tetak T.B.) izjavio da „potvrđuje da mu je poznato da je T.B. podnosio zahtjev Federalnom ministarstvu za dodjelu podrške za kapitalna ulaganja, da mu je poznato da su mu odobrena sredstva, spominjao je apelanta da mu je pomogao da dobije taj kredit, rekao mu je da treba dati jedan dio odobrenih sredstava 'nekim ljudima', da ne zna u kojem svojstvu mu je apelant pomogao, jer nikad nije sjedio sa apelantom i T.B., pa ne zna detalje“. Također je Općinski sud ukazao i na sadržaj iskaza svjedoka M.S. (otac A.S.), koji je izjavio da je „na svadbi [...] sa (svjedokom) V.A. [...], razgovarao o zahtjevu za dodjelu sredstava koji je podnijela N.S. (majka A.S.), da je poslije toga došao na sastanak kod svjedoka V.A. u Kiseljaku, da je upoznao apelanta i da svjedok V.A. nije prisustvovao njihovom razgovoru. Apelant mu je rekao da će pokušati da vidi sve što može i da on ima uticaja. [...]“.
11. S druge strane, Općinski sud je naveo da nije mogao pokloniti vjeru iskazima svjedoka M.V. i A.T. saslušanih na prijedlog odbrane (o planu svjedoka A.S. i T.B. da ne vrate dobivena novčana sredstva i da slažu da su ih dali Lijanoviću i nekom od njegovih ljudi, tj. apelantu), jer nijednim drugim dokazom njihovi iskazi nisu potvrđeni, a u suprotnosti su sa svim ostalim dokazima, te su navedeni svjedoci djelovali neuvjerljivo, pa je njihov iskaz ocijenjen kao smišljen, pripremljen sa namjerom da pomognu apelantu u izbjegavanju krivice za učinjeno krivično djelo. Potom je Općinski sud ukazao na sadržaj apelantovog iskaza koji je dao u svojstvu svjedoka (pobliže opisano na str. 18-20 presude), smatrajući da apelant kroz svjedočenje pokušava da izbjegne krivicu za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a kako je to u suprotnosti sa svim izvedenim dokazima, to mu sud nije mogao pokloniti vjeru.
12. Na osnovu svih navedenih iskaza, Općinski sud je naveo da ostaje nejasno kad su se upoznali svjedok A.S. i apelant, ali da ta činjenica i nije od bitnog značaja, jer je nesporno da su se oni upoznali i to povodom rješavanja zahtjeva za dodjelu sredstava, s obzirom na to da je apelant osoba koja je trebalo da mu pomogne oko rješavanja zahtjeva koji je podnijela njegova majka (N.S.), kao i zahtjeva koji je podnio svjedok T.B. a koji, također, potvrđuje da je apelant osoba posredstvom koje se to trebalo riješiti i koji im je i pojasnio „recept” za dobivanje sredstava. S tim u vezi je dalje ukazano da je istina da su dva navedena svjedoka iznosila različite detalje (pobliže opisane na strani 21 presude), te da obojica opisuju način na koji su apelantu dali novac, da je to bio recept za dobivanje poticaja. Također je ukazano i da je istina da ovu primopredaju novca nije niko drugi posvjedočio, a što ima smisla, jer je riječ o zabranjenim radnjama, pa je interes i jedne i druge strane bio da se one sakriju od eventualnih svjedoka, ali da to nije razlog da sud (imajući u vidu sve ostale dokaze i ovaj dio iskaza dva navedena svjedoka) ne pokloni vjeru. U tom smislu je dalje navedeno da je sasvim razumljivo da navedeni svjedoci nakon četiri godine isti događaj ne interpretiraju potpuno identično, te da bi čak bilo simptomatično da su do detalja iskazivali isto, te da bi to upravo značilo da je riječ o pripremljenim i naučenim iskazima a ne o jednostavnom prisjećanju nakon četiri godine, i to ne jednog događaja, nego dešavanja koje je trajalo izvjestan vremenski period.
13. U odnosu na navode kojima je apelantova odbrana isticala razloge za sumnju u iskaze dva navedena svjedoka, te provodila dokaze na okolnosti njihovog kredibiliteta (uz isticanje postojanja imuniteta na njihovoj strani, te da su imali finansijski motiv za davanje lažnog iskaza), Općinski sud je istakao da je tačna činjenica da oni imaju odluku o davanju imuniteta i potpisan sporazum sa Kantonalnim tužilaštvom (od 27. decembra 2016. godine i 14. februara 2017. godine). Međutim, Općinski sud je naveo da je riječ o zakonitim dokazima i da postojanje imuniteta nije razlog da se iskazima ovih svjedoka ne pokloni vjera zbog eventualne zloupotrebe ovog prava. Pritom je navedeno i da je, upravo zbog mogućnosti zloupotrebe prava, sud detaljno pristupio analizi iskaza svjedoka sa imunitetom, te ustanovio da su, osim kvaliteta njihovih iskaza, oni potvrđeni i ostalim izvedenim dokazima optužbe M.S. (otac A.S.), M.B. (majka T.B.) i I.P. (tetak T.B.), te materijalnim dokazima optužbe, pa čak dijelom i iskazima označenih svjedoka odbrane. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da na strani ovih svjedoka (A.S. i T.B.) nema razloga za davanje lažnog iskaza, odnosno nema (finansijskog) motiva za davanje lažnog iskaza (pobliže opisano na strani 22 presude). Na drugoj strani, Općinski sud je istakao da je apelant i te kako motiviran da pokuša izbjeći krivicu i sankciju za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a pogotovo u situaciji kad mu je poznato da su u vezi sa istim dešavanjem pred Kantonalnim sudom u Tuzli osuđeni nekadašnji ministar Lijanović i njegov pomoćnik S.Š., a koji je upravo bio osoba kojoj je apelant „predstavio novac“ koji su mu dali svjedoci A.S. i T.B. po tzv. receptu za dobivanje podsticaja. Zbog navedenog, Općinski sud je naveo da je kao nesporno utvrđeno da su u apelantovim radnjama (na način pobliže opisan na str. 22 i 23 presude) u cijelosti ostvarena sva obilježja bića krivičnog djela pomaganje u krivičnom djelu primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav (1) KZFBiH u vezi sa članom 33. istog zakona, a u čijem je izvršenju apelant postupao sa direktnim umišljajem.
14. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu Općinski sud je naveo da je imao u vidu zakonom propisanu kaznu za predmetno krivično djelo (kazna zatvora od jedne do 10 godina), te svrhu kažnjavanja propisanu u članu 49. KZFBiH. Argumentirajući navedeno, Općinski sud je ukazao na okolnosti koje je ocijenio kod odmjeravanja kazne (pobliže opisano na str. 23 i 24 presude), u smislu člana 42. navedenog zakona.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 49 0 K 038668 18 Kž od 21. decembra 2018. godine žalbe apelanta i njegovog branioca, te Kantonalnog tužilaštva su odbijene kao neosnovane, te je potvrđena prvostepena presuda.
16. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da prvostepeni sud, suprotno žalbenim tvrdnjama, jeste ocijenio i analizirao iskaze svjedoka A.S. i T.Š., te ostali dokazni materijal. S tim u vezi je ukazano da prvostepeni sud u bitnom prenosi sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza, a zatim daje svoje razloge zbog čega kao osnovane ne prihvata prigovore i primjedbe odbrane iznesene u pravcu da dva navedena svjedoka nisu istinito svjedočila. Kod takvog stanja stvari, tj. kad kod prvostepenog suda ne postoji nikakva sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela, ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Kantonalni sud je naveo da onda nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu principa in dubio pro reo, kako je to propisano u odredbi člana 3. stav 2. ZKPFBiH.
17. Dalje je navedeno da, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud jeste na jednak način tretirao stranke i apelantovog branitelja i odbrani pružio jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi, kako to propisuje odredba člana 15. stav (1) ZKPFBiH. U tom smislu je navedeno da činjenica da nisu prihvaćeni dokazni prijedlozi odbrane da se kao svjedoci pozovu i saslušaju S.K. i A.H, kao i da se od Kantonalnog suda u Tuzli zatraži transkript zapisnika iz predmeta u kojem su svjedočili A.S. i T.B., te da se u dokazni materijal uvrsti dokumentacija do koje je odbrana došla od A.H., sama po sebi ne ukazuje da je time povrijeđena jednakost stranaka u postupku, a posebno ne da se samo na osnovu takve odluke suda o dokaznim prijedlozima stekne dojam pristrasnosti usmjerene na ometanje rada odbrane, suprotno odredbi člana 61. ZKPFBiH (pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju). Pritom je navedeno i da je uporište o ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedoka A.S. i T.B. u objektivnim dokazima i iskazima drugih svjedoka čija se istinitost nije dovela u pitanje niti u prvostepenom postupku, niti u žalbenim navodima, slijedom čega je Kantonalni sud istakao da se kao pravilna pokazuje odluka da se kao nepotrebni odbiju navedeni dokazni prijedlozi odbrane, što je pravo suda propisano odredbom člana 278. stav (2) ZKPFBiH.
18. Kada je u pitanju žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz žalbe branitelja optuženog, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da činjenica da ne postoji apsolutna podudarnost u svim pojedinostima između iskaza svjedoka A.S. i T.B. (i ostalih svjedoka optužbe, kako se to žalbama apelanta i njegovog branitelja prigovara) nije valjan i prihvatljiv argument da se iskazi tih svjedoka ne prihvate kao istiniti a zbog toga što je i u tom pravcu prvostepeni sud dao argumentirano i uvjerljivo obrazloženje, potvrđujući da jeste istina kako su dva navedena svjedoka iznosila različite detalje, ali da se oni ne odnose na odlučne činjenice i okolnosti od kojih zavisi ocjena vjerodostojnosti njihovih iskaza, a time i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.
19. Zatim je ukazano da činjenica da su dva navedena svjedoka dobila imunitet nadležnog tužilaštva za krivično gonjenje nije razlog da im se zbog toga ne vjeruje, kako se tvrdi žalbama apelanta i njegovog branitelja, jer je davanje imuniteta pravni institut koji je propisan odgovarajućim zakonskim odredbama i kao takav zakonit način da se učesniku nekog kriminalnog događaja da status svjedoka, kao što ni srodstvo M.S., M.B. i I.P. sa spomenutim svjedocima ne može biti osnova da se ni njima ne vjeruje zbog pristrasnosti, jer bi to u nedostatku drugih argumenata, kakvih nema u žalbama, podrazumijevalo da se po automatizmu ne vjeruje svjedocima koji potvrđuju navode svjedoka sa kojima su u srodstvu, a što je apsolutno neprihvatljivo.
20. Konačno, Kantonalni sud je, suprotno žalbenim prigovorima koji se tiču odluke o krivičnopravnoj sankciji, naveo i da su sve olakšavajuće okolnosti, koje se objektivno stiču na strani apelanta i koje je ocijenio prvostepeni sud, svakako došle do izražaja u dovoljnoj mjeri, te da nema mjesta za izricanje blaže kazne, a posebno ne blaže vrste krivične sankcije, jer se takvom blažom kaznom ili sankcijom ne može postići svrha kažnjavanja propisana članom 42. KZFBiH. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prije svega, apelant ističe da je nakon provedenog dokaznog postupka povrijeđeno pravilo „pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo“ iz člana 3. ZKPFBiH, u skladu sa kojim sud nije donio odluku u predmetnom postupku. S tim u vezi se dalje navodi da je u toku dokaznog postupka provjeravana kredibilnost svjedoka optužbe A.S. i T.B., te da je ta kredibilnost provjeravana kroz njihove iskaze koji su kontradiktorni u bitnim dijelovima, a pored toga, dokazano je da su svjedoci svjesno prikrivali neke činjenice, ili ih dodatno drugačije tumačili i obrazlagali. Pored navedenog, apelant ukazuje da je sticanje statusa svjedoka sa imunitetom za sud bila irelevantna činjenica, budući da su dva navedena svjedoka zaključila sporazume sa tužilaštvom, a koju su pokušali prikriti, jer se time dovodi u pitanje njihova kredibilnost. S tim u vezi se ističe da u postupku pred redovnim sudovima ovo pitanje nije uvaženo na odgovarajući način, kako je to već prihvaćena sudska praksa u odnosu na ovu vrstu svjedoka. U tom smislu apelant ukazuje i da je sud dozvolio apelantu da koristi pravo na odbranu, onda bi se utvrdila upravo istina u odnosu na okolnost imuniteta navedenih svjedoka. Stoga se, po apelantovoj ocjeni, radi o ozbiljnom narušavanju položaja odbrane koja nema mogućnosti da svjedoku ponudi „imunitet” kao što je to učinilo tužilaštvo, čime su „dobili“ svjedoka za tezu iz optužnice. Pritom apelant navodi i da je sud, postavljajući u privilegiran položaj optužbu, onemogućio odbrani da dokaže da navedeni svjedoci nisu kredibilni i da su dali lažan iskaz. Apelant posebno naglašava da je bio spriječen u izvođenju dokaza odbrane uz korištenje paušalnih stavova suda da bi se time odugovlačio postupak. U kontekstu navedenih tvrdnji apelant se pozvao na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 661/04, smatrajući da se radi o identičnom slučaju, te da su zaključci Ustavnog suda iz navedene odluke primjenjivi i na konkretan predmet. Konačno, apelant smatra i da je izrečena kazna u nerazmjernom obimu u odnosu na krivično djelo koje se stavlja na teret apelantu. b)Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod pravnog stajališta iz osporene drugostepene odluke u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o navodima apelacije. U tom smislu je ukazano da osporenom drugostepenom odlukom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, kao ni ostala prava propisana Ustavom Bosne i Hercegovine, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
23. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje kod pravnog stajališta iz osporene prvostepene odluke u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o navodima apelacije. U tom smislu je navedeno da osporenom prvostepenom odlukom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, kao ni ostala prava propisana Ustavom Bosne i Hercegovine, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
24. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je u toku postupka u cijelosti postupalo u skladu sa važećim zakonskim propisima, kao i Općinski sud prilikom izvođenja dokaza, tako da su navodi iz apelacije neosnovani. Stoga je ukazano da nije došlo do povrede apelantovih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom.
V.Relevantni propisi
25. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnog djela (tokom 2016. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 33.
Pomaganje (1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na raspolaganje učinitelju sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela, te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.
Član 42.
Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:
a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;
c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;
d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.
Član 49.
Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.
(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja, vodeći računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim porodičnim obavezama.
Član 380. stav (1) Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu ili arbitra ili sudiju porotnika koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje funkcije učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
26. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 49 0 K 038668 18 Kž od 21. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelantov branilac je primio 21. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 20. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
34. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav (1) KZFBiH, te da je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
35. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
36. Naime, apelant prvenstveno problematizira način na koji su redovni sudovi proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da centralno pitanje u tom smislu predstavlja apelantov navod da je osuđujuća presuda u njegovom slučaju zasnovana na iskazima dvaju svjedoka (A.S. i T.B.) datim na glavnom pretresu, a koji su sa Kantonalnim tužilaštvom zaključili sporazume o imunitetu, obezbijedivši sebi na taj način oslobađanje od krivičnog gonjenja povodom istog inkriminiranog događaja koji je apelantu stavljen na teret i za koji je suđen. S tim u vezi, prema apelantovom shvatanju, dva navedena svjedoka su imala lični interes da apelanta lažno optuže, a da redovni sudovi nisu (u kontekstu slobodne ocjene dokaza) u pogledu ocjene kredibiliteta dva navedena svjedoka i vjerodostojnosti njihovih iskaza pristupili sa dovoljnom pažnjom radi utvrđenja činjenica koje terete apelanta, tako i onih koje mu idu u korist.
37. Također, apelant ukazuje i da mu je u predmetnom krivičnom postupku prekršeno načelo in dubio pro, kao i da je prekršen princip jednakosti stranaka. Sve navedeno je, prema apelantovom shvatanju, rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima kako u pogledu njegove krivičnopravne odgovornosti, tako i u pogledu izrečene krivičnopravne sankcije.
38. Naime, u kontekstu primarnog navoda koji se tiče navoda o zasnovanosti osuđujuće presude na iskazima svjedoka koji su dobili imunitet od krivičnog gonjenja, Ustavni sud podsjeća da tamo gdje izjava-iskaz može da bude ključna za donošenje osude, bez obzira na to da li ju je dao svjedok u najstrožem smislu riječi ili saokrivljeni, ona predstavlja dokaze optužbe podložne primjeni jemstava stava 1. i stava 3.d) člana 6. Evropske konvencije (vidi, Kaste i Mathisen protiv Norveške, br. aplikacija 18885/04 i 21166/04, presuda od 9. novembra 2006. godine, stav 53, Luca protiv Italije, broj aplikacije 33354/96, presuda od 27. februara 2001. godine, stav 41). Osim toga, upotreba iskaza – izjava koje su dali svjedoci u zamjenu za imunitet ili druge beneficije čini važno sredstvo u borbi domaćih vlasti protiv teškog kriminala, mada upotreba takvih iskaza – izjava može dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv optuženog, što povlači osjetljiva pitanja budući da su, zbog svoje same prirode, takve izjave podložne manipulaciji i mogu biti date isključivo kako bi se dobile beneficije zauzvrat ili zbog lične osvete. Međutim, upotreba tih vrsta izjava-iskaza nije sama po sebi dovoljna da učini postupak nepravičnim (vidi, Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava, npr. X. protiv Velike Britanije, broj aplikacije 7306/75, odluka od 6. oktobra 1976. godine, Erdem protiv Njemačke, broj aplikacije 38321/99, djelimična odluka od 9. decembra 1999. godine, i Verhoek protiv Holandije, broj aplikacije 54445/00 od 27. januara 2004. godine).
39. Dalje, u kontekstu činjenica konkretnog predmeta Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi da su A.S. i T.B. zaključili sporazume o imunitetu prije podizanja optužnice protiv apelanta za krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav (1) KZFBiH. Navedenim licima u ovoj krivičnopravnoj stvari imunitet je isključivo dat u svjetlu diskrecionog prava Kantonalnog tužilaštva (glavnog tužitelja) iz odredbe člana 45. u vezi sa članom
98. ZKPFBiH (pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja). U ovakvim slučajevima radi o izuzetku od principa legaliteta krivičnog gonjenja i specifičnoj primjeni načela oportuniteta krivičnog gonjenja osobe koja je na određeni način bila umiješana u izvršenje krivičnog djela ukoliko takva osoba sarađuje sa organima gonjenja u smislu davanja podataka, informacija i dokaza koji imaju presudnu ulogu u otkrivanju teških krivičnih djela i procesuiranju njihovih izvršilaca. Posljedično navedenom, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti je li u konkretnom slučaju osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana u najvećoj mjeri na iskazima svjedoka A.S. i T.B. (koji su dobili imunitet), odnosno jesu li redovni sudovi dali logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu kako tih, tako i drugih provedenih dokaza, te da li se ta ocjena doima kao proizvoljna.
40. Kako bi dao odgovore na pitanja iz prethodnog stava, Ustavni sud ukazuje na relevantnu praksu Evropskog suda (kao i Ustavnog suda) u vezi sa pokrenutim pravnim pitanjima. Kada je u pitanju sama ocjena dokaza, Ustavni sud ističe da njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
41. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
42. Imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tačno da je Općinski sud saslušao više lica osim dva navedena svjedoka (A.S. i T.B.), kao i da su u toku dokaznog postupka izvedeni i mnogobrojni materijalni dokazi. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, analizom sadržaja izvedenih dokaza (primarno saslušanih svjedoka) prezentiranih u obrazloženju osporene prvostepene presude proizlazi da utvrđenje apelantove krivične odgovornosti u konkretnom slučaju jeste u odlučujućoj mjeri zasnovano prvenstveno na iskazima svjedoka A.S. i T.B. (koji su sa Tužilaštvom zaključili sporazume o imunitetu) kao neposrednim dokazima izvedenim na okolnosti podnošenja zahtjeva za odobrenje investicione podrške Federalnom ministarstvu (te svega što se dešavalo u vezi sa zahtjevima), uključujući i okolnost primopredaje spornog novca u kontekstu dokazivanja elemenata koji čine biće predmetnog krivičnog djela (primanje dara i drugih oblika koristi). S druge strane, iz sadržaja iskaza ostalih svjedoka optužbe (pobliže opisano u činjeničnom dijelu ove odluke) - kojima je sud poklonio vjeru kod utvrđenja apelantove krivice proizlazi da se radi o svjedocima koji imaju posredna saznanja u vezi sa inkriminiranim radnjama koje su apelantu stavljene na teret.
43. Naime, Ustavni sud ponavlja da sama činjenica da je osuđujuća presuda u krivičnom postupku donesena u odlučujućem dijelu i obimu na iskazu svjedoka koji su dobili imunitet ne čini per se postupak nepravičnim u konvencijskom smislu, u odsustvu utvrđenja nezakonitosti pribavljanja takvih dokaza i proizvoljnosti njihove ocjene sa stanovišta autonomnih načela člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da se činjenice koje sud treba utvrditi mogu dokazivati neposrednim i posrednim dokazima – indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst, zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključuju mogućnost drukčijeg zaključka u odnosu na tu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu verziju mogućnosti od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/14 od 22. aprila 2005. godine, stav 36, dostupna na www.ustavnisud.ba). S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi posebnu pažnju posvetili detaljnoj analizi pouzdanosti dva navedena svjedoka i kvalitetu njihovih iskaza (vjerodostojnosti, istinitosti, kao i određenim protivrječnostima), a u vezi sa kojima su redovni sudovi iznijeli opširne stavove i zaključke koji se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnima. Također, obrazloženja osporenih odluka sadrže jasna i logična ukazivanja da su iskazi navedenih svjedoka suštinski međusobno saglasni, da se potvrđuju u odlučujućim detaljima, te da su pritom i saglasni sa ostalim posrednim dokazima izvedenim na glavnom pretresu, a koje je apelantova odbrana imala mogućnost da osporava. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženja redovnih sudova u tom smislu tvore jednu logičku cjelinu i objašnjavaju pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koje se apelant tereti. Pritom, iz obrazloženja osporenih odluka donesenih u predmetnom krivičnom postupku ne proizlazi ni da su Općinski sud i Kantonalni sud dokaz o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveli paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim.
44. Stoga, Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza (u smislu čl. 16. i 296. ZKPFBiH) kako onih koje je predlagala „optužba“, tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Upravo je na ovu činjenicu ukazao i Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanta i njegovog branioca, a koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, odgovorio na sve žalbene navode od suštinskog značaja. Dakle, redovni sudovi su detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant kao pomagač počinio predmetno krivično djelo - primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav (1) u vezi sa članom 33. KZFBiH. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Općinski sud, a potom i Kantonalni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeni zaključak, Ustavni sud, također, konstatira da se u ovom predmetu ne radi o identičnoj situaciji (kako to smatra apelant) kao u predmetu koji je riješen Odlukom Ustavnog suda broj AP 661/04 u kojem je utvrđena proizvoljnost u ocjeni dokaza, slijedom čega proizlazi da je neosnovano apelantovo pozivanje na primjenu zaključaka i utvrđenja da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz citiranog predmeta na konkretan slučaj.
45. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju krivičnog djela koje je apelantu stavljeno, između ostalog, na teret i za koje je u konačnici osuđen (primanje dara i drugih oblika koristi), u kontekstu apelantovih radnji, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi kojima se osporava način na koji su redovni sudovi u ovoj krivičnopravnoj stvari primijenili relevantne propise (čl. 42. i 49. KZFBiH) kod izricanja krivičnopravne sankcije apelantu, tj. kazne zatvora u trajanju od jedne godine. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
46. Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao i na kršenje principa jednakosti (iz člana
15. ZKPFBiH u svjetlu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 3.d) Evropske konvencije) u predmetnom krivičnom postupku. Ovi navodi se, po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, gdje je od odlučnog značaja da li je apelantu bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je, u okolnostima konkretnog predmeta, apelantovoj odbrani u predmetnom krivičnom postupku (sagledanom u cjelini) bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke, a da je Općinski sud dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila apelantova odbrana na okolnost osporavanja kredibiliteta svjedoka A.S. i T.B. i istinitosti njihovih iskaza. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti (uključujući i odluku o krivičnopravnoj sankciji), apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, odnosno zašto su iskazima svjedoka koji su dobili imunitet poklonili vjeru. Redovni sudovi su za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen i zašto mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta, niti je apelant u predmetnom postupku doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević