Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3220/20 (A.Š.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3220/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3220/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela A. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A. Š.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 089687 16 Rsž od 19. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 089687 11 Rs od 6. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. Š. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijela je 29. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 089687 19 Rev od 24. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 089687 16 Rsž od 19. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 089687 11 Rs od 6. juna 2016. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3524/19 od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 089687 19 Rev od 24. decembra 2019. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (Projektni zavod „Hercegovina“ d.o.o. Mostar) da apelantkinji, na ime plate i naknade za ishranu, za periode označene izrekom prvostepene presude, isplati određene novčane iznose precizirane u osporenoj presude (sa zakonskom zateznom kamatom), te da na ime doprinosa za apelantkinju uplati određeni novčani iznos Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje. Odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje da joj tuženi isplati određeni novčani iznos na ime regresa, kao i dio zahtjeva za isplatu plata i uplate doprinosa (preko dosuđenog), te je obavezana apelantkinja da tuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da okolnost što prvostepeni sud nije prihvatio valjanim Pravilnik o platama i drugim ličnim primanjima tuženog nije od uticaja na pravilnu primjenu materijalnog prava, kako to u žalbi neosnovano navodi apelantkinja. Kantonalni sud je naveo da obračun plate po navedenom pravilniku nije moguć iz razloga što odredbama čl. 6, 7. i 8., koje odredbe se odnose na plate, nisu propisani parametri za obračun plata zaposlenika, odnosno nije utvrđen koeficijent radnog mjesta apelantkinje, kolika je vrijednost boda, niti da li se apelantkinja isticala svojim radom i stručnim sposobnostima, a što bi sve uticalo na obračun plate. Kantonalni sud je dalje naveo da obračun plate po Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) predstavlja minimum prava koji pripadaju svim zaposlenicima, pa se primjenjuje i na apelantkinju, što znači da tuženi nije mogao isplaćivati manju platu od one koja je propisana odredbama čl. 7. i 8. navedenog ugovora, a kojim je propisana najniža plata, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud. Kantonalni sud je takođe naveo da je pravilno prvostepeni sud prihvatio varijantu obračuna plate koju je sačinio vještak finansijske struke shodno Općem kolektivnom ugovoru (kojim je utvrđena najniža neto plata) i, u skladu sa nalazom vještaka, odlučio kao u izreci prvostepene presude. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud našao djelimično osnovanim zahtjev za uplatu na ime doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja, takođe prema varijanti vještaka, a primjenom Općeg kolektivnog ugovora, jer je utvrđeno da tuženi nije redovno uplaćivao doprinose za određeni period, pa je sud (prema stručnom i objektivnom nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke) pravilno dosudio apelantkinji doprinose za 2010. godinu. Kantonalni sud je dalje naveo da pravo na isplatu regresa nije propisano nikakvim aktom tuženog, koji bi kao dokaz bio proveden u predmetnom postupku, pa se u pogledu tog zahtjeva imao primijeniti čl. 19. Općeg kolektivnog ugovora koji pravo na isplatu regresa u visini najmanje 50% prosječne neto plate svih zaposlenih, ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa uslovljava time da privredni subjekt-poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio s gubitkom. Kantonalni sud je naveo da, kako vještak finansijske struke svojim nalazom nije potvrdio da je tuženi prethodnu poslovnu godinu poslovao sa gubitkom, apelantkinji bi pripao iznos u visini od najmanje 50% prosječne neto plate svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, a koji iznos je apelantkinji i isplaćen (odnosno i više od toga iznosa) pa je pravilno prvostepeni sud odbio zahtjev apelantkinje za isplatu regresa.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantkinja ističe da je „pobijana odluka u suprotnosti sa utvrđenim činjenicama“, te da „ostaje nejasno na osnovu kojih dokaza sud smatra da je utvrdio činjenice na kojima zasniva svoju odluku“. Apelantkinja navodi da je vještak finansijske struke obračun plate vršio prema finansijskim karticama tuženog, pa je nejasno zbog čega se sud „upuštao u razmatranje zakonitosti pravilnika“, te osporava i iznos koji je utvrđen za uplatu na ime doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja za apelantkinju. Takođe navodi da je i sam tuženi „vodio u svojim knjigama dug u odnosu na regres“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Općeg kolektivnog ugovora, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih pozitivno-pravnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević