Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-9/19 (M. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- In dubio pro reo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-9/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 9/19, rješavajući apelacije Mirka Bosnića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Mirka Bosnića podnesene protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 100941 18 Kž 10 od 16. oktobra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 100941 16 K od 24. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirko Bosnić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi u Kazneno-popravnom zavodu Foča, kojeg zastupa advokat Dragan Oparnica iz Brčkog, podnio je 28. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 100941 18 Kž 10 od 16. oktobra 2018. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 9/19. Apelant je u ovoj apelaciji, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se određuje prekid izdržavanja kazne utvrđene Presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 100941 16 K od 24. maja 2018. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Apelant je 11. januara 2019. godine posredstvom istog pravnog zastupnika ponovo podnio apelaciju protiv navedene presude Apelacionog suda od 16. oktobra 2018. godine i presude Osnovnog suda od 24. maja 2018. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 215/19. U ovoj apelaciji je takođe postavljen identičan zahtjev za donošenje privremene mjere kao u prethodno podnesenoj apelaciji broj AP 9/19.
3. Apelant je podneskom od 30. januara 2019. godine predložio spajanje apelacija br. AP 9/19 i AP 215/19 radi vođenja jedinstvenog postupka „jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, po kome Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 19. maja i 9. jula 2020. godine je od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovore na apelacije.
5. Apelacioni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo su u periodu od 29. maja do 3. avgusta 2020. godine dostavili odgovore na apelacije.
6. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, te da ih podnio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 9/19 i AP 215/19 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 9/19.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
8. Povodom događaja (maj 2015. godine) u kojem je smrtno stradao M. D. (u daljnjem tekstu: oštećeni) Tužilaštvo je 10. novembra 2015. godine podiglo optužnicu prvo protiv G. R., a naknadno i protiv apelanta 9. novembra 2016. godine, koja je potvrđena 11. novembra 2016. godine, zbog krivičnog djela ubistva iz člana 163 u vezi sa članom 31 Krivičnog zakona Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZDB). U vezi s navedenim događajem vođena su dva odvojena krivična postupka.
9. Presudom Osnovnog suda od 23. novembra 2017. godine optuženi G. R. proglašen je krivim za krivično djelo ubistva iz člana 163 stav (1) u vezi sa članom 31 KZDB i osuđen na kaznu zatvora. U izreci presude je, između ostalog, navedeno da je optuženi G. R. u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci, kao saizvršilac, oštećenog lišio života, čime je počinio predmetno krivično djelo. Takođe je u izreci navedene presude pobliže opisano i apelantovo učešće u inkriminisanom događaju, odnosno radnje koje je apelant preduzeo prema oštećenom.
10. Apelacioni sud (u vijeću sastavljenom od, između ostalog, i sudije Ilje Klaića) donio je presudu od 29. marta 2018. godine kojom je potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda od 23. novembra 2017. godine.
11. Ustavni sud je 22. aprila 2020. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3235/18 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju G. R. podnesenu protiv presude Apelacionog suda od 29. marta 2018. godine i presude Osnovnog suda od 23. novembra 2017. godine.
Krivični postupak protiv apelanta okončan osporenim presudama
12. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 100941 16 K od 24. maja 2018. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i mjestu, te na način pobliže opisan u izreci presude, kao saizvršilac, drugog (oštećenog) lišio života i na taj način počinio krivično djelo ubistva iz člana 163 stav (1) u vezi sa članom 31 KZDB, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u ekstradicionom pritvoru i pritvoru u periodima preciziranim u izreci presude.
13. U obrazloženju presude Osnovni sud je prije svega ukazao (pobliže opisano na str. 3 i 4 presude) koji svjedoci su saslušani na glavnom pretresu na prijedlog optužbe i odbrane, kao i da je u svojstvu svjedoka saslušan i apelant. Takođe je navedeno koji su vještaci saslušani, pri čemu je istaknuto da je po naredbi suda saslušan i vještak označenog instituta za sudsku medicinu (opisano pobliže na strani 4 presude). Dalje je navedena materijalna dokumentacija u koju je sud izvršio uvid na prijedlog optužbe i odbrane (pobliže opisano na str. 4–15 presude).
14. Zatim je Osnovni sud naveo da je odbio prijedlog apelantovog branioca da se provede dokaz rekonstrukcijom događaja, smatrajući je bespotrebnom, uz navođenje da se zaključak o načinu, mjestu i vremenu izvršenja predmetnog krivičnog djela, kao i izvršiocima, mogao van razumne sumnje izvesti na osnovu dokaza izvedenih tokom glavnog pretresa. U vezi s tim je takođe navedeno da je sud rekonstrukciju događaja u kojoj je oštećeni lišen života ubodima dva povredna sredstva, od strane dva izvršioca, smatrao ekstremno zahtjevnom i veoma teško izvodivom zbog prirode krivičnog djela i nemogućnosti ponavljanja radnji, a da bi to za sud bilo prihvatljivo i realno.
15. Cijeneći sve dokaze provedene na glavnom pretresu, pojedinačno, kao i u njihovoj uzajamnoj vezi, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je apelant na način opisan u dispozitivu presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 163 stav (1) u vezi sa članom 31 KZDB, zasnivajući prednje utvrđenje na iskazima svjedoka, nalazima i mišljenjima vještaka, te materijalnoj dokumentaciji u spisu predmeta. U tom smislu Osnovni sud je ukazao (pobliže opisano na str. 49–53 presude) kojim iskazima svjedoka je poklonio vjeru i smatrao ih pouzdanim. Pri tome je, između ostalog, navedeno da je iskaz svjedoka M. V., koji je dao na glavnom pretresu, a dovodeći ga u vezu s iskazima koje je davao policiji 23. i 25. maja 2015. godine, sud posmatrao u njihovoj sveukupnosti, posebno cijeneći da je navedeni svjedok bio izložen prijetnjama od strane nepoznatih lica, kao i da je „dobio instrukcije“ šta smije, a šta ne smije reći, zbog čega je prilikom njegovog saslušanja na glavnom pretresu bila isključena javnost. Takođe je istaknuto da su za sud prihvatljive određene nedorečenosti i nepotpunosti u iskazu navedenog svjedoka koji je dao 23. maja 2015. godine u odnosu na kasnije izjave.
16. U odnosu na nalaze i mišljenje vještaka sudske medicine dr Zdenka Cihlarža i označenog instituta za sudsku medicinu, Osnovni sud je naveo da ih je u cijelosti prihvatio, smatrajući ih jasnim i preciznim, te datim od strane kvalifikovanih i stručnih lica. U vezi s tim je dalje navedeno i da je saglasne navode vještaka (da nije bilo moguće dati precizno mišljenje o broju lica koja su učestvovala u nanošenju tjelesnih povreda pokojnom oštećenom, kao i precizno definisana sredstva podobna za nanošenje spornih povreda, kao ni broj povrednih sredstava) sud takođe prihvatio cijeneći da nije postojala objektivna mogućnost na osnovu koje bi vještaci s potpunom preciznošću mogli odgovoriti na pitanja koja se odnose na broj lica koja su oštećenom zadala povrede i broj povrednih sredstava pogodnih za nanošenje takvih povreda.
17. Zatim je Osnovni sud istakao da je sud na nesumnjiv način utvrdio apelantovu krivicu, te da je on u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela bio uračunljiv, a koja tvrdnja je prevashodno zasnovana na nalazima i mišljenjima vještaka psihijatra i psihologa. U pogledu vinosti, Osnovni sud je naveo da je apelant predmetno krivično djelo učinio s direktnim umišljajem, a koji proizlazi iz radnji koje je preduzeo izvršenjem predmetnog krivičnog djela (pobliže opisano na str. 55 i 56 presude). Takođe je ukazano i da je motiv, zbog kojeg je apelant preduzeo inkriminisane radnje prema oštećenom (opisane u dispozitivu presude) zajedno sa G. R., jasno utvrđen, a to je reakcija prema oštećenom zbog činjenice da su mu polupana stakla na automobilu i sumnje da je to uradio oštećeni.
18. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 100941 18 Kž 10 od 16. oktobra 2018. godine (u vijeću sastavljenom od, između ostalog, i sudije Ilje Klaića) odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegovih branilaca, kao i Tužilaštva, te je potvrđena prvostepena presuda.
19. U obrazloženju presude je između ostalog navedeno da je, suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostepeni sud u uvodnom dijelu obrazloženja prvostepene presude taksativno naveo koje je dokaze proveo tokom prvostepenog postupka, da bi u nastavku obrazloženja interpretirao kratak sadržaj tih dokaza u njihovom relevantnom dijelu, uključujući i dokaze koji su izvedeni po prijedlogu odbrane, dajući istovremeno njihovu ocjenu u smislu člana 281 stav (2) Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPDB), iznoseći pritom koje to relevantne činjenice sadrže navedeni dokazi, odnosno koje odlučne činjenice je na osnovu tih dokaza utvrdio. Stoga je navedeno da se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni prigovori branioca u vezi s navođenjem i ocjenom provedenih dokaza. Dalje je navedeno da su neosnovane tvrdnje apelantove odbrane da su protivrječni iskazi svjedoka M. V. (dva iz istrage i jedan na glavnoj raspravi) jer navedeni iskazi ne isključuju jedan drugoga jer o istoj činjenici „da li je i apelant nožem nanio ubodne rane oštećenom“ ne govore različito, nego se po pitanju tog detalja upotpunjuju. Pritom je ukazano da određene nedosljednosti u iskazima navedenog svjedoka ne čine te iskaze protivrječnim zato što sadržaj tih iskaza valja posmatrati i kroz strukturu pitanja i način na koji su ona postavljana tokom istrage, imajući u vidu da istraga nema karakter stranačkog postupka, pa je za očekivati da iskaz navedenog svjedoka koji je dao tokom glavne rasprave bude detaljniji, pa i precizniji s obzirom na to da su ga na sve okolnosti događaja koji je predmet krivičnog postupka detaljno saslušali, osim tužioca, apelantov branilac, sam apelant i sud koji vodi postupak.
20. Dalje je navedeno da, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud nije povrijedio apelantovo pravo na odbranu odbijanjem prijedloga odbrane da se u ovom krivičnom postupku sprovede rekonstrukcija događaja s ciljem provjere navoda iz iskaza svjedoka M. V. Ovo zato što, kako je navedeno, apelantov branilac nije na adekvatan način definisao prijedlog za rekonstrukciju jer je insistirao da se ona obavi u prisustvu označenog vještaka, ne određujući se pri tome da li u konkretnom slučaju predlaže rekonstrukciju radi provjere vjerodostojnosti prikupljenih dokaza ili provjere vjerodostojnosti svjedoka koji su o događaju, koji je predmet ovog krivičnog postupka, različito svjedočili (u smislu člana 93 ZKPDB) ili se pak ta rekonstrukcija sprovodi u svrhu drugog vještačenja koju eventualno odbrana namjerava da sprovede u skladu sa članom 269 navedenog zakona. Stoga je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio takav prijedlog apelantovog branioca, imajući u vidu da svjedok M. V. nije na glavnoj raspravi u svojoj izjavi događaj opisao na drugačiji način od drugih svjedoka (B. M.), a to što je on oprečan odbrani koju je iznio apelant nije razlog da bi se udovoljilo prijedlogu odbrane za sprovođenje rekonstrukcije događaja. Takođe je navedeno i da, suprotno žalbenim tvrdnjama, saslušanje navedenog svjedoka M. V. na glavnoj raspravi nije obavljeno suprotno članu 262 ZKPDB budući da je navedenom svjedoku tužilac postavljao direktno pitanja, dok ga je apelantov branilac unakrsno ispitao (na okolnosti apelantovog učestvovanja u inkriminisanom događaju). Stoga je Apelacioni sud naveo da je netačno da je prvostepeni sud na bilo koji način onemogućio bilo koju od strana u postupku da ispita navedenog svjedoka, niti je prvostepeni sud na bilo koji način narušio princip jednakosti u postupanju ili jednakosti stranaka u postupku u smislu člana 14 navedenog zakona.
21. Kada je u pitanju žalbeni navod u vezi s dostavljanjem svih dokaza apelantovoj odbrani, odnosno tonskog zapisa iskaza svjedoka M. V. iz policije (uz navod odbrane da ona nije bila u prilici da taj dokaz prezentuje tokom unakrsnog ispitivanja tog svjedoka), Apelacioni sud je naveo da iz obavještenja koje je tužilac uz optužnicu dostavio apelantovom braniocu proizlazi da je on obavijestio (u smislu člana 226 stav (2) ZKPDB) branioca da mu se stavljaju na raspolaganje svi dokazi prikupljeni tokom istrage, u koje ima pravo uvida (u skladu sa članom 47 stav (3) ZKPDBBiH), što je uključivalo, između ostalog dokaznog materijala, i navedene tonske zapise o saslušanju svjedoka u policiji. Pritom je ukazano i da dokazni materijal na kojem se zasniva optužnica ne obuhvata navedeni tonski zapis. U vezi s tim je ukazano (pobliže na str. 9 i 10 presude) na sadržaj navedenog tonskog zapisa, te istaknuto da su potpuno neosnovani prigovori apelantovog branioca koji se odnose na navodne razlike u tome šta je svjedok M. V. izjavio na tonskom zapisu u policiji i onoga što je navedeno tim povodom u transkriptu s tog saslušanja budući da prvostepeni sud pravilno zaključuje da navedene razlike nisu imale nikakvog uticaja na donošenje pravilne i zakonite presude. Takođe je ukazano i da, suprotno žalbenim tvrdnjama, odlučne činjenice u vezi s apelantovim učešćem u inkriminisanom događaju (nanošenje ubodne rane oštećenom) prvostepeni sud nije zasnovao isključivo na iskazu navedenog svjedoka, nego i na iskazu svjedoka B. M. kao direktnim očevicima i akterima tog događaja, te materijalnim dokazima (tragovima) prikupljenim tokom istrage i prezentovanim na glavnoj raspravi. Stoga je navedeno da se, suprotno tvrdnjama odbrane, zaključak prvostepenog suda o apelantovom učešću u počinjenju predmetnog krivičnog djela ne zasniva na proizvoljnoj ocjeni iskaza navedenih svjedoka, te da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
22. Konačno je navedeno i da, suprotno žalbenim tvrdnjama apelantovih branilaca, obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge u pogledu činjenice da je apelant kao saizvršilac učestvovao u počinjenju predmetnog krivičnog djela u smislu člana 31 KZDB, koje se manifestovalo kroz zajedničko nanošenje teških i po život opasanih ubodnih rana oštećenom od strane apelanta i G. R. U smislu prednjeg je ukazano i da je tačno da u činjeničnom supstratu izreke prvostepene presude nije raščlanjeno koju od pobrojanih ubodnih rana je oštećenom nanio apelant, a koju G. R., kao i da nije definisano koja od tih povreda je dovela do smrti oštećenog. Međutim, Apelacioni sud je istakao da imajući u vidu da na pouzdan način nije bilo moguće utvrditi koje povrede je nanio koji od saizvršilaca jer su nastale u veoma kratkom vremenskom intervalu djelovanjem oba saizvršioca, onda nije bilo moguće to navesti u činjeničnom supstratu izreke prvostepene presude.
23. Konačno, a suprotno žalbenim tvrdnjama, istaknuto je da se stav vještaka medicinske struke (dr Zdenka Cihlarža) o mogućem djelovanju dva povredioca zasniva na isključivo medicinskim činjenicama, a ne kako to definišu apelantovi branioci na tzv. nemedicinskim dokazima. Stoga je Apelacioni sud naveo da, suprotno tvrdnjama apelantovih branilaca, nije našao manjkavost u prvostepenoj presudi u pogledu definisanja saizvršilačke apelantove radnje jer je ona na jasan i nesumnjiv način opisana u izreci prvostepene presude i ogleda se u „zajedničkom nanošenju ubodnih rana oštećenom, koje su u svojoj ukupnosti dovele do smrti oštećenog“, o čemu je prvostepeni sud dao uvjerljive razloge u obrazloženju prvostepene presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacija
24. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant, prije svega, ukazuje da su redovni sudovi propustili cijeniti izvedene dokaze i na taj način proizvoljno utvrdili činjenično stanje, odnosno učinili bitne povrede odredbi krivičnog postupka. U vezi s tim se navodi da prvostepeni sud odlučne činjenice za donošenje osuđujuće presude utvrđuje iz kvalitativno nepouzdanih dokaza, a o tome ne daje valjano obrazloženje, dok drugostepeni sud (i pored apelantovog ukazivanja u žalbi) pravda navedenu procesnu povredu prvostepenog suda. Na navedeni način je, prema apelantovoj ocjeni, prekršeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku. Ne opisujući proces ocjene navedenih dokaza, te ne upuštajući se s jednakom pažnjom na utvrđivanje činjenica koje terete apelanta u odnosu na činjenice koje mu idu u prilog, navodi se da je došlo i do kršenja principa in dubio pro reo. Shodno navedenom, apelant ukazuje na posljedičnu proizvoljnost činjeničnih utvrđenja koja nemaju uporišta u dokaznoj podlozi, kao i na proizvoljnost u primjeni materijalnih odredbi kojima je uređeno pitanje saizvršilaštva, kao i pitanje vinosti, o čemu osporene presude ne sadrže nikakve razloge.
25. Apelant, dalje, ističe i kršenje prava na odbranu zbog odbijanja prijedloga njegove odbrane da se sprovede rekonstrukcija događaja kako bi se provjerili (kontradiktorni) navodi svjedoka koje su dali u toku glavnog pretresa i pred policijom u pogledu apelantovih radnji. Zatim se, u kontekstu protivrječnosti iskaza, ukazuje na sadržaj iskaza svjedoka M. V. i B. M. koji su, prema apelantovom mišljenju, „interno i međusobno“ protivrječni, te su u suprotnosti i s nalazom vještaka sudske medicine koji se izjasnio samo o mogućnosti djelovanja dva izvršioca. U vezi s tim se ističe da je samo G. R. zadavao udarce oštećenom, te da je to „sudbonosno“ za apelantovu odbranu, kao i da se radi o značajnom detalju koji je izmakao pažnji prvostepenog suda jer je on u funkciji kontrole iskaza navedena dva svjedoka.
26. Apelant, zatim, navodi i kršenje principa jednakosti oružja i narušavanje procesne jednakosti stranaka, prvenstveno zbog toga što sud pri ocjeni dokaza nijednom od svjedoka odbrane nije poklonio vjeru, a zatim i zbog nesankcionisanja nedostavljanja od strane Tužilaštva tonskog zapisa izjave svjedoka M. V. od 25. maja 2015. godine, smatrajući da je na taj način njegova odbrana bila onemogućena da pod jednakim uslovima sasluša svjedoka M. V. na okolnosti razlika njegove izjave sadržane u navedenom tonskom zapisu u odnosu na izjavu iz zapisnika o saslušanju svjedoka.
27. Takođe, s obzirom na to da je protiv G. R. vođen poseban postupak da je počinio krivično djelo ubistva, koje je kao saizvršilac s apelantom počinio, te da je taj postupak u odnosu na postupak koji se vodio protiv apelanta ranije okončan, a u kojem postupku nije učestvovao apelant, za koga je izrekom te presude utvrđeno da je kao saizvršilac počinio predmetno krivično djelo (presuda Osnovnog suda od 23. novembra 2017. godine, potvrđena presudom Apelacionog suda od 29. marta 2018. godine), apelant ističe da navedeno jasno ukazuje na povredu pretpostavke njegove nevinosti. Dakle, apelant ističe da navodi da je sud odluku da je apelant učinio predmetno krivično djelo donio prije nego što je dokazni postupak okončan. Osim toga, apelant ukazuje i da se kršenje principa presumpcije nevinosti u njegovom slučaju ogleda i u tome što je u žalbenom postupku kao član vijeća učestvovao sudija koji je učestvovao u žalbenom postupku u predmetu koji se vodio protiv G. R.
28. Osim toga, apelant navodi i da „prvostepeni sud u presudi ne daje razloge o saizvršilaštvu iako je ono u sektoru utvrđivanja vinosti“, pa su izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Konačno, apelant ukazuje da je „pri najvažnijoj djelatnosti suda – utvrđivanju sankcije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje“, ističući u vezi s tim da su u konkretnom slučaju pogrešno riješena pitanja na relaciji odnosa direktnog umišljaja i namjere.
29. S obzirom na naprijed navedeno, apelant predlaže utvrđivanje povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te ukidanje osporenih odluka i vraćanje predmeta na ponovno suđenje, kao i donošenje privremene mjere kojom se određuje prekid izdržavanja kazne utvrđene presudom Osnovnog suda od 24. maja 2018. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
b) Odgovori na apelacije
30. Apelacioni sud je, u odnosu na navode koji se tiču zahtjeva apelantove odbrane za rekonstrukciju događaja, istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio takav prijedlog apelantove odbrane, te da time nije povrijedio njegovo pravo na odbranu. U vezi s tim Apelacioni sud je dalje naveo i da je odluka o apelantovoj krivici donijeta nakon okončanja prvostepenog postupka i ocjene svih provedenih dokaza u skladu sa članom 281 stav (2) ZKPDB, zbog čega nisu osnovani apelantovi navodi da je odbijanjem jednog prijedloga odbrane na bilo koji način dovedena u pitanje presumpcija njegove nevinosti. U odnosu na navode koji se tiču protivrječnosti iskaza označenih svjedoka (M. V. i B. M.), Apelacioni sud je naveo da su ti navodi u sadržajnom smislu uglavnom tretirani i u žalbi na prvostepenu presudu, povodom čega je taj sud dao detaljne razloge (na str. 7, 8, 9 i 10 obrazloženja osporene drugostepene odluke). S obzirom na navedeno, Apelacioni sud je istakao da je u obrazloženju osporene drugostepene presude odlučio o svim žalbenim tvrdnjama iznesenim u žalbi na prvostepenu presudu, tako da se neosnovanim čine apelantovi prigovori u vezi s pravičnošću postupka sprovedenog pred redovnim sudovima, kao i povredu apelantovog prava na obrazloženu sudsku odluku. Kada je u pitanju kazna izrečena apelantu, kao i pitanje oblika vinosti, odnosno apelantove krivice za počinjeno krivično djelo, Apelacioni sud je istakao da su netačne tvrdnje da se navedenim pitanjem nije bavio prvostepeni sud kako mu to nalažu odredbe člana 290 stav (7) ZKPDBBiH. Stoga je navedeno da pri donošenju osporene drugostepene presude nije povrijeđeno niti jedno apelantovo pravo, uključujući i pravo na pravično suđenje zajamčeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije.
31. Osnovni sud je naveo da nije učinio propuste na koje apelant ukazuje, te da nije došlo do povrede niti jednog njegovog prava garantovanog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Dalje je istaknuto da su svi odgovori na apelantove navode sadržani u obrazloženju osporene prvostepene presude tog suda, pa je zaključeno da su predmetne apelacije neosnovane.
32. Tužilaštvo je prvenstveno ukazalo da su neosnovani apelantovi navodi da je odbijanjem prijedloga njegove odbrane da se sprovede rekonstrukcija događaja povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i presumpciju nevinosti na način kako to interpretira apelant. Zatim je navedeno i da je apelantov branilac imao na raspolaganju cjelokupan dokazni materijal, te da su neosnovani apelantovi navodi apelacije da je on doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu. U odnosu na apelantove navode koji se tiču iskaza svjedoka M. V. i B. M., Tužilaštvo je istaklo da je drugostepeni sud u ovom dijelu takođe dao detaljan osvrt i odgovor na žalbene navode branioca, te da iz sadržine osporenih odluka proizlazi da su utvrđene sve relevantne činjenice, i to pažljivom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti. Takođe je navedeno i da apelant potpuno zanemaruje sadržinu iskaza koje su navedena dva svjedoka dala na glavnom pretresu, kao i da potpuno zanemaruje i zaključak sprovedenog medicinskog vještačenja koji se tiče mehanizma povređivanja oštećenog. Pritom je ukazano i da je prvostepeni sud dao valjane razloge zašto nije prihvaćen prijedlog odbrane za rekonstrukciju događaja. Konačno, u pogledu visine izrečene kazne zatvora i stepena apelantove krivice, Tužilaštvo je istaklo da je apelant inkriminisanu radnju počinio svjestan iste u smislu mogućnosti da shvati njen značaj i upravlja svojim postupcima, da je njegova namjera bila da liši života oštećenog, što su elementi direktnog umišljaja, te da je u tom kontekstu sud i odmjerio apelantovu sankciju kao saizvršioca. S obzirom na navedeno, Tužilaštvo je navelo da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da postupak kao cjelina nije bio pravičan, niti da su dovedene u pitanje garancije u pogledu jednakosti stranaka, pravo na odbranu, te kada obrazloženja osporenih presuda sadrže detaljne razloge i obrazloženja kako u pogledu svih odlučnih činjenica tako i ocjene provedenih dokaza, nesporno je da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
33. Krivični zakon Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 33/13 – prečišćeni tekst, 26/16, 13/17 i 50/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 33/13 – prečišćeni tekst) koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnog djela (maj 2015. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi:
Saizvršilaštvo Član 31.
Ako više lica zajednički učine krivično djelo, sudjelovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući šta drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Granice krivice i kažnjivosti saučesnika Član 34. stav (1) (1) Saučinilac je kriv u granicama svog umišljaja ili nehata, [...].
Ubistvo Član 163. stav (2) tačka 1) (2) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:
1) ko drugoga liši života na svirep ili podmukao način;
34. Zakon o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst, 27/14, 3/19 i 16/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst, 27/14 i 3/19) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju i pravedno suđenje (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
(3) Pravila utvrđena ovim zakonom treba da osiguraju da se osumnjičenom odnosno optuženom omogući pravedno suđenje.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 29.
Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
a) ako je oštećen krivičnim djelom;
b) ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branilac, tužilac, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni, odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena;
c) ako je sa osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staralaca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika;
d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak;
e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom;
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 100941 18 Kž 10 od 16. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelantov branilac je primio 16. novembra 2018. godine, a apelacije su podnesene 28. decembra 2018. i 11. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojih apelacije nisu dopustiva, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije.
40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
41. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
42. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
43. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
44. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno sproveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima kako u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti tako i u pogledu izrečene mu sankcije (zatvora). Apelant, takođe, ukazuje i da mu je u predmetnom prekršajnom postupku prekršen princip presumpcije nevinosti, te princip in dubio pro reo, kao i da je došlo do kršenja prava na nepristrasan sud i da je prekršen princip jednakosti stranaka („jednakost oružja“). Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
45. Naime, Ustavni sud će prije svega raspraviti navode o navodnom kršenju prava na nepristrasan sud budući da se radi o prigovoru od kojeg zavisi daljnje raspravljanje ostalih navoda o kršenju garancija – prava obuhvaćenih pravom na pravično suđenje. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva da sud bude nepristrasan. Nepristrasnost označava odsustvo predrasuda ili naklonosti. Prema apelantovoj ocjeni, pristrasnost se u konkretnom slučaju ogleda zbog toga što je u žalbenom postupku protiv apelanta, odnosno u donošenju osporene drugostepene presude, učestvovao sudija koji je učestvovao i u donošenju konačne drugostepene presude u krivičnom postupku koji se vodio protiv G. R. U svjetlu ovog navoda, Ustavni sud konstatuje, iako apelant nije precizirao imenom sudiju, da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je riječ o sudiji Ilji Klaiću koji je u predmetnom postupku učestvovao kao član sudskog (apelacionog vijeća), a u postupku protiv optuženog G. R. kao predsjednik navedenog vijeća. U vezi s tim se postavlja pitanje da li je navedeni sudija imao obavezu biti izuzet iz donošenja osporene drugostepene odluke u postupku protiv apelanta, odnosno da li je njegovo učešće u njenom donošenju ugrozilo garancije obuhvaćene pravom na nepristrasan sud. U tom smislu, Ustavni sud posebno naglašava činjenicu da se ovdje nije radilo o istom postupku, već u formalnopravnom smislu o dva odvojena krivična postupka povodom istog inkriminisanog događaja, slijedom čega se ne mogu primijeniti obaveze iz odredbi člana 29 tač. d) i e) ZKPDB (koje se odnose na isti krivični postupak, odnosno predmet), a niti je sam apelant problematizovao svojstvo navedenog sudije u smislu prethodnih tačaka navedene zakonske odredbe (tač. a), b) i c)). Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, prednji apelantov navod može biti eventualno razmotren u kontekstu odredbe iz tačke f) člana 29 ZKPDB, kojom se na generalan način ukazuje na postojanje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u sudijsku nepristrasnost. Međutim, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud ne nalazi postojanje kauzalnosti između diskrecionog prava sudije da u svakom konkretnom predmetu cijeni dokaze, odnosno u konkretnom slučaju pokloni vjeru dokazima optužbe kod utvrđivanja apelantove odgovornosti za izvršenje predmetnog djela. Ovo zato što ni sam apelant, osim paušalnih navoda, u vezi s navodnom (ne)pristrasnošću označenog sudije nije u svojim apelacionim navodima na konkretan način ukazao u čemu se ogleda povreda navedenog prava, niti, prema ocjeni Ustavnog suda, iz stanja spisa predmeta proizlaze okolnosti koje bi objektivno opravdale apelantovu bojazan i dovele u pitanje nepristrasnost navedenog sudije, tj. Apelacionog suda. Ustavni sud posebno ističe da, kako se radilo o postupku po žalbi, navedeni sudija nije učestvovao samostalno u donošenju osporene odluke, već ju je donijelo tročlano sudsko vijeće u kojem se odluke donose većinom glasova (član 164 ZKPDB). Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju samo učešće sudije Ilje Klaića u donošenju osporene drugostepene presude, bez predočenja i postojanja konkretnih dokaza i utvrdivih činjenica u vezi s njegovom navodnom (ličnom) pristrasnošću, nije ugrozilo garancije apelantovog prava na nepristrasan sud. U svakom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je, radi dodatnog obezbjeđenja pravičnosti predmetnog krivičnog postupka sagledanog u cjelini, apelantu, u kontekstu ovog apelacionog navoda, stajala na raspolaganju i zakonska mogućnost u smislu člana 30 ZKPDB da u ovoj krivično-pravnoj stvari traži izuzimanje navedenog sudije, odnosno bilo kojeg sudije ukoliko su sumnjali u njegovu/njihovu nepristrasnost, a što su on i njegova odbrana propustili da učine.
46. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari sproveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).
47. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“ tako i onih koje je predlagao apelant i njegov odbrana. U vezi s tim Ustavni sud ističe da su redovni sudovi posebnu pažnju posvetili prijedlogu apelantove odbrane za rekonstrukciju događaja, te su u vezi s tim dali detaljne razloge i obrazloženja koji Ustavnom sudu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Osnovni sud je dalje dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne) prihvaća kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelant, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Upravo je na ovu činjenicu ukazao i Apelacioni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, a koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, odgovorio na sve žalbene navode od suštinskog značaja. Dakle, redovni sudovi su detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant kao saučinilac počinio predmetno krivično djelo ubistva. Pritom, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetnih apelacija, a koji se tiču primarno kvaliteta pojedinih dokaza, a posebno iskaza svjedoka očevidaca (M. V. i B. M.) u kontekstu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke. Zatim, iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ni da su Osnovni sud i Apelacioni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka (datih kako u fazi istrage tako i na glavnom pretresu) izveli paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Osnovni sud, a zatim i Apelacioni sud, načinom sprovođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stava 1 Evropske konvencije.
48. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da obrazloženje osporene prvostepene presude (kao i osporene drugostepene presude) sadrži i dio u kojem je elaborirano pitanje apelantove saizvršilačke uloge u ubistvu oštećenog, kao i sadržaja apelantove krivice (uračunljiv i direktni umišljaj) u kontekstu odluke o krivičnoj sankciji, a koje obrazloženje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim budući da je zasnovano na sprovedenom dokaznom postupku, a ne paušalnim zaključivanjem suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela ubistva, koje je apelantu optužnicom stavljeno na teret i za koje je u konačnici i osuđen, isključivo u kontekstu apelantovih radnji izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na navedeni način ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
49. Takođe, u odnosu na apelantove navode da je bio osuđen i prije suđenja, a koje apelant dovodi u vezu s činjenicom da je u drugom krivičnom postupku protiv G. R. (u izreci osuđujuće presude) označen kao saučinilac, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi tiču navodnog kršenja principa presumpcije nevinosti iz stava 2 člana 6 Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni prije svega sud zapaža iz stanja spisa predmeta proizlazi da su povodom istog krivičnog događaja (ubistva oštećenog) vođena dva razdvojena postupka, tj. jedan protiv G. R, a drugi protiv apelanta. Isto tako, Ustavni sud ne spori da su u izreci presude Osnovnog suda od 23. novembra 2017. godine opisane apelantove radnje koje je preduzeo prema oštećenom. Međutim, Ustavni sud zapaža da u postupku u kojem je donesena navedena presuda, potvrđena presudom Apelacionog suda od 29. marta 2018. godine, apelant nije bio optuženo lice, niti se u tom postupku utvrđivala njegova krivica. S druge strane, Ustavni sud naglašava da je ona utvrđivana isključivo u predmetnom postupku u kojem su donesene osporene odluke, te da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da su redovni sudovi po automatizmu prihvatali činjenična utvrđenja i pravne zaključke iz drugog krivičnog postupka (protiv G. R.), odnosno presuda donesenih u tom drugom postupku kako to implicira apelant. U takvim okolnostima, kada je apelantova krivica rezultat izvedenih dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu u zasebnom krivičnom postupku, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim u smislu člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
50. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizovao i pitanje poštovanja principa jednakosti u postupanju strana u postupku, čija obaveza poštovanja u (predmetnom) krivičnom postupku proizlazi u smislu člana 14 ZKPDB. Ovi navodi se, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara s pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6 stav 1 Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, od odlučnog značaja je da li je apelantu i njegovoj odbrani bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno da li mu je pružena mogućnost da unakrsno ispita svjedoke i pobija sadržaj njihovih iskaza kako onih datih na (glavnom) pretresu tako i onih datih u fazi istrage (vidi Ž. protiv Letonije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivične odgovornosti u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već na cjelokupnosti sprovedenog dokaznog postupka na usmenom (i javnom) pretresu/pretresima u pogledu kojih je apelantu, tj. njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Pri tome, Ustavni sud ističe da je apelantovoj odbrani u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke. Stoga, u situaciji kada utvrđenje apelantove krivice nije isključivo i jedino zasnovano na izjavi primarno svjedoka M. V., a zatim i svjedoka B. M., već na sveukupnosti ocjene izvedenih dokaza kako optužbe tako i odbrane u smislu čl. 15 i 281 ZKPDB, te kada iz stanja spisa predmeta (niti apelacionih navoda) ne proizlazi da je apelantova odbrana pred redovnim sudovima (glavnom pretresu pred Osnovnim sudom) bila lišena mogućnosti pobijanja kako iskaza navedenih svjedoka tako i ostalih svjedoka, kao i označenih vještaka (i njihovih nalaza i mišljenja), pri čemu su dati eksplicitni razlozi zašto je odbijen apelantov prijedlog za provođenje dokaza rekonstrukcijom događaja, Ustavni sud smatra da apelantova odbrana u konvencijskom smislu nije bila ograničena i dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da je apelantu povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije. VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela ubistva iz člana 163 stav (2) u vezi sa članom 31 KZDB koje mu je optužnicom stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, koji je postavio u predmetnim apelacijama.
55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević