Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-897/19 (J. T.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-897/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-897/19, rješavajući apelaciju Jelenka Tamburića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jelenko Tamburić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. maja 2018.

godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 020421 17 K od 26. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jeleko Tamburić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-897/19.

2. Ustavni sud primjećuje da je apelant prije apelacije AP-897/19, Ustavnom sudu podnio apelaciju 24. jula 2018. godine protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. maja 2018. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4197/18. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti AP-3809/18, od 11. septembra 2018. godine, kojom je između ostalih odbacio i apelaciju apelanta AP-4197/18, kao preuranjenu (jer je bio u toku postupak po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, tač. 21-26 Odluke AP-3809, dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Stoga će Ustavni sud činjenice predmeta prezentirati u ovoj odluci imajući u vidu apelaciju AP-4197/18, kao dokumentaciju i navode iz apelacije AP-897/19.

4. U predmetnom postupku, Okružni sud u Banjaluci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu 11 0K 020421 17 od 26. januara 2018. godine 2019. godine, kojom su O.B., V.T., V.B., N.O., N.M. i apelant su proglašeni krivim zbog krivičnog djela izvršenog u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), a apelant i zbog krivičnog djela nedozvoljene trgovine iz člana 207. stav 3 u vezi st. 1. i 2. KZ RS, pa je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.

5. Vrhovni sud, odlučujući po žalbama, donio je presudu broj 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. maja 2018. godine, kojom je žalbe ostalih optuženih odbio kao neosnovane, dok je žalba apelanta djelomično uvažena i u odnosu na njega je preinačio navedenu presudu Okružnog suda u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni tako što je radnje apelanta opisane u izreci presude (pravno ocjenjene kao krivično djelo nedozvoljene trgovine iz člana 207 stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZ RS) pravno kvalifikovao kao krivično djelo nedozvoljene trgovine iz člana 281,. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakona RS, pa ga je primjenom relevantnih zakonskih odredbi osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, dok je prvostepena presuda u ostalom dijelu ostala neizmijenjena.

6. U obrazloženju presude (strana 6.) Vrhovni sud je naveo da prihvaćanjem iskaza osuđene V.T., datog u istrazi, prvostupanjska presuda nije zasnovana na nezakonitom dokazu, jer se o njenoj sposobnosti davanja izjave u istrazi nije pojavila sumnja, a ta sposobnost je potvrđena u toku glavnog pretresa izvršenim psihijatrijskim vještačenjem. S tim u vezi, je naveo da je u istrazi V.T. oba puta saslušana u svojstvu osumnjičene u prisustvu branioca, a prethodno je upozorena u smislu odredbe čl. 143., uključujući i st. 2. tačku v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), pa se ovakav iskaz osuđene koji je dat u istrazi može koristiti na glavnom pretresu po zakonom propisanom izuzetku od načela neposrednosti u skladu s čl. 288. st.

3. ZKP RS, bez obzira što ona na njemu nije iznosila svoju odbranu. Činjenica da zbog takve njene odbrane suoptuženima nije data mogućnost da je ispitaju u vezi iskaza iz istrage ne utiče na zakonitost ovog dokaza i donesene presude, niti povređuje pravo na odbranu, budući da se presuda ne zasniva jedino, niti u odlučujućoj mjeri na njenom iskazu, već i na iskazima saslušanih svjedoka A.K., M.V., D.M. i ostalih, koje je sud cijenio zajedno sa materijalnim dokazima. Nadalje, na strani

10. Vrhovni sud je ukazao na iskaz V.T., koji je doveo u vezi sa sms komunikacijom apelanta i optuženog O.B., te je izveo zaključak da je apelant tablete nabavljao radi prodaje.

7. Vrhovni sud je donio presudu broj 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine kojim je zahtjeve za zaštitu zakonitosti optuženih, uključujući apelanta, odbio kao neosnovane.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor kojim se poziva na povredu Krivičnog zakona iz razloga što su osuđeni proglašeni krivim za krivično djelo izvršeno u sastavu kriminalnog udruženja iz čl. 366. stav 1. u vezi sa članom 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZ RS, a da činjenični opis djela iz izreke prvostepene presude, odgovara biću Krivičnog djela iz čl. 383.a stav 2. ranije važećeg Kaznenog zakona. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo odredbe ranijeg zakona i važećeg zakona, te ukazao da u ranije važećem Krivičnom zakonu, naziv krivičnog djela ,,organizirani kriminal“ i u opisu djela se koristi pojam „pripadnik zločinačkog udruženja“, dok u novom zakoniku, naziv djela je „izvršenje djela u sastavu kriminalnog udruženja“ i u opisu djela koriste se pojmovi „grupa i organizirana kriminalna grupa“. Takođe, ukazano je na član 147. st. 12. ranijeg krivičnog zakona koji definiše pojam organizovane kriminalne grupe ( i dalje ), a stav 13. tog člana definiše pojam zločinačke organizacije ( i dalje), dok važeći KZ RS u čl.123. stav 1. tačka 10. definiše pojam organizovane kriminalne grupe ( i dalje kako je navedeno u zakonu). Dakle, definicija pojma „zločinačkog udruženja“ prema ranije važećem kaznenom zakonu, identična je definiciji pojma „organizirane kriminalne grupe“ prema sada važećem KZ RS, te obzirom (kako je naveo Vrhovni sud) da je u činjeničnom opisu djela navedeno „kao pripadnici zločinačkog udruženja“, umjesto „kao pripadnici organizirane grupe“, nikako ne znači da je pobijanim odlukama povrijeđen KZ RS, niti da je došlo do proizvoljne primjene ovih materijalnih zakona, jer dispozicija krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, po elementima koji određuju biće krivičnog djela u novom zakoniku i ranijem krivičnom zakonu, sadržajno se ne razlikuju.

9. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da obveza drugostepenog suda da obrazloži svoju odluku ne podrazumijeva potrebu da se u presudi obrazlože svi prigovori i da se odgovori na sve navode stranaka, nego se ograničava na zahtjev da se u obrazloženju navedu razlozi za činjenice od odlučnog značaja, na jasan i razumljiv način. U pogledu toga Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud dao odgovore na žalbene prigovore u pogledu svih odlučnih činjeničnih i pravnih pitanja, te se pozvao i na razloge iz prvostepene presude (koji su i po ocjeni Vrhovnog suda detaljni i valjani), zbog čega su neosnovani i prigovori da je obrazloženje drugostepene presude zahvaćeno takvim manjkavostima koji manifestiraju povredu prava na odbranu.

10. Apelant je u apelaciji (AP-897/19) istakao da u postupnosti ostaje kod apelacije AP- 4197/18, u kojoj je ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana 7. Evropske konvencije i prava iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da se na iskazu osuđene V.T. iz istrage nije mogla zasnovati presuda, jer osuđena nije saslušana u svojstvu svjedoka i ostali optuženi nisu je mogli unakrsno ispitati, a njen iskaz predstavlja „krucijalni“ dokaz na kome sud zasniva presudu u odnosu na apelanta za taj dio optužnice. U odnosu na krivično djelo koje se samo apelantu stavlja na teret apelant navodi da nije dokazano da su tablete nabavljene u svrhu prodaje. Osim toga, apelant je osporavao primjenu materijalnog prava i s tim u vezi ukazivao da je KZ RS retroaktivno primijenjen (u odnosu na član 366. KZ RS) jer navedeno djelo nije postojalo „u vrijeme radnji koje opisuje optužnica“, čime je povrijeđeno pravo apelanta iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant je takođe naveo da nije imao efikasan pravni lijek, jer Vrhovni sud nije dao obrazloženje za žalbene navode apelanta, niti se osvrnuo na njih.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku o dopustivosti, AP-1334/19, od 8. aprila 2020. godine ( dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je apelaciju odbacio kao nedopuštenu, jer je očigledno (prima facie) neosnovana. U predmetu AP- 1334/19 apelant je jedno od lica koje je osuđeno zajedno sa apelantom u konkretnom krivičnom predmetu (za krivično djelo počinjeno u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366. stav 2. KZ RS, u vezi sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZ RS) i koje je osporavalo iste presude kao apelant u konkretnom predmetu – je ukazivao na povredu prava na pravično suđenje navodeći da drugostepeni sud nije dao odgovor na navod zbog čega se na iskazu osuđene V.T. iz istrage mogla zasnovati presuda, ako osuđena nije saslušana u svojstvu svjedoka i njen iskaz predstavlja jedini iskaz na kome sud zasniva presudu u pogledu postojanja zločinačkog udruženja.

17. Ustavni sud primjećuje da u odnosu na apelanta u konkretnom predmetu nema ništa zbog čega bi njegova apelacija trebala biti riješena na drugačiji način u odnosu na apelaciju AP-1334/29, bez obzira što je apelant proširio navode i u odnosu na navode o povredi člana 7. i 13. Evropske konvencije, jer je suština navoda iz obje apelacije ista. Ustavni sud je imao u vidu i navode u odnosu na tačku presude koja se odnosi samo na apelanta, ali ni navedeno ne utiče na drugačije odlučenje. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje zaključke i odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda (odluku o žalbi, kao i odluku o zahtjevu za zaštitu zakonitosti), kao i Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena odluka o krivici apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-897/19 (J. T.) | Sudska praksa | Aktio