Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3381/20 (A. S.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3381/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3381/20, rješavajući apelaciju Arslana Suljovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Arslan Suljović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 036151 20 U od 13. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Arslan Suljović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 036151 20 U od 13. augusta 2020. godine.
2. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je tužba apelanta izjavljena protiv Rješenja tuženog Vlade Kantona Sarajevo broj 02-23-189/20 od 20. februara 2020. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv Zaključka Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo broj 04-27-15450/20 od 16. oktobra 2019. godine, kojim zaključkom je odbačen zahtjev apelanta za dodjelu dopunske taksi oznake, kao preuranjen.
3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da se apelant obratio prvostepenom organu sa zahtjevom za izdavanje odobrenja-taksi oznake za obavljanje taksi službe, kao fizičko lice. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ u skladu sa članom 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku i članom 26. Zakona o taksi prijevozu u Kantonu Sarajevo pravilno odbacio kao preuranjen zahtjev apelanta za izdavanje odobrenja-taksi oznake za obavljanje taksi službe, s obzirom da Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo nije raspisalo javni poziv za dodjelu dopunskih taksi oznaka. Kantonalni sud je naveo da Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo pokreće postupak dodjele slobodnih taksi oznaka u skladu sa citiranim članom 20. stav 4. Zakona o taksi prijevozu u Kantonu Sarajevo. Kantonalni sud je naveo da Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo raspisuje javni poziv za dodjelu dopunskih taksi oznaka koji se objavljuje u jednim dnevnim novinama u Federaciji Bosne i Hercegovine i na web stranici Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo u skladu sa članom 26. stav 4. Zakona o taksi prijevozu u Kantonu Sarajevo, te kako Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo nije raspisalo javni poziv za dodjelu dopunskih taksi oznaka to su nižestepene odluke zakonite i pravilne. Kantonalni sud je naveo i da su neosnovani navodi apelanta da drugostepeni organ nije dao odgovore koji su postavljeni u žalbi na zaključak prvostepenog organa, nego samo objašnjava da se nisu ispunili zakonski uslovi za podnošenje zahtjeva za dodjelu slobodnih taksi oznaka, jer su i prvostepeni i drugostepeni organ pravilno obrazložili zaključak odnosno rješenje, kao i sve navode žalbe. Kantonalni sud je naveo i da se iz istaknutih razloga ukazuju neosnovanim i navodi apelanta da nije imao „pravično suđenje“, pa da je došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima, te da je prekršeno „pravo na rad“ kao jedna ustavna kategorija. Kantonalni sud je ukazao da apelant po raspisivanju javnog poziva za dodjelu slobodnih taksi oznaka na području Kantona Sarajevo, odnosno po sticanju uslova za raspisivanje javnog poziva, može učestvovati u proceduri po javnom pozivu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (npr., pravo na rad), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno pravnih propisa. Apelant navodi da, s obzirom da Ministarstvo saobraćaja ne objavljuje „Javni poziv“ niti Skupština Kantona obavlja svoj dio posla, onemogućena je dodjela dopunske taksi oznake, pa je u tom smislu apelantu oduzeto pravo na rad a nije ni imao pravično suđenje jer upravni organi i sud ne obavezuju nadležno ministarstvo da preduzme radnje koje su im zakonom dodijeljene i koji su obavezni donositi i sprovoditi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević