Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1196/19 (L. L.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1196/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1196/19, rješavajući apelaciju Ljube Lazića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ljube Lazića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 052558 19 Rev od 22. maja 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 052558 18 Gž od 18. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 052558 17 P 2 od 27. aprila 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ljubo Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Petar Bibić, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 052558 18 Gž od 18. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 052558 17 P 2 od 27. aprila 2018. godine. Navedena apelacija zavedena je pod brojem AP 1196/19.
2. Apelant je 17. oktobra 2019. godine podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 052558 19 Rev od 22. maja 2019. godine, Presude Okružnog suda broj 80 0 P 052558 18 Gž od 18. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda broj 80 0 P 052558 17 P 2 od 27. aprila 2018. godine. Navedena apelacija zavedena je pod brojem AP 3943/19.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
1. S obzirom na to da se predmetne apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1196/19.
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 18. avgusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 24. avgusta 2020. do 27. avgusta 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 052558 17 P 2 od 27. aprila 2018. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev i apelant je obavezan da tužiocu na ime glavnog duga isplati novčani iznos od 15.742,54 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, tužbeni zahtjev odbijen.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužilac temeljio tužbeni zahtjev na činjenici da je apelant, kao direktor privrednog društva „Ruding“ a.d. Ugljevik, krivičnom presudom Osnovnog suda od 1. oktobra 2010. godine proglašen krivim i osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 4.500,00 KM, jer je pribavio imovinsku korist za navedeno privredno društvo u iznosu od 131.244,47 KM odobravanjem eksploatacije građevinskog kamena, krečnjaka i krede na određenom području i njihovu prodaju bez saglasnosti Ministarstva za privredu, energetiku i razvoj Republike Srpske, na koji način je oštetio tužioca za vrijednost prodatog kamena, krečnjaka i krede u iznosu od 131.244,47 KM i uskratio sredstva i oštetio budžet Republike Srpske u iznosu od 15.742,54 KM. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je sud u parničnom postupku, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. Slijedom navedenog je zaključio da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na apelantovoj strani, jer je u krivičnom postupku utvrđena apelantova odgovornost, a što proizlazi iz odredbe člana 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da krivica za štetu postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Nadalje je naveo da je vještak ekonomske struke u nalazu i mišljenju naveo da je u konkretnom slučaju nanesena šteta budžetu Republike Srpske zbog neprijavljivanja i neplaćanja koncesionih naknada za eksploataciju krede i tehničkog građevinskog kamena u iznosu od 15.742,54 KM, te da se iznos od 131.244,47 KM odnosi na dio ostvarenog prihoda od eksploatacije na koji je obračunata naknada, uz konstataciju da ne postoji dokumentacija na osnovu koje bi se mogla utvrditi ostvarena dobit za koju bi se moglo teretiti preduzeće ,,Ruding“ a.d. Ugljevik. Stoga je Osnovni sud djelimično usvojio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.742,54 KM, dok je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na iznos od 131.244,47 KM, jer je sudski vještak naveo da nema dokumentacije na osnovu koje bi se mogla utvrditi ostvarena dobit.
7. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 052558 18 Gž od 18. decembra 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena je prvostepena presuda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda i istakao da ih u bitnome prihvata. Naveo je da je pravilna odluka prvostepenog suda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se apelant obaveže da mu isplati iznos od 131.244,47 KM, jer iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da tužilac ničim nije dokazao na koji način je pretrpio štetu u navedenom iznosu, a što je bio dužan učiniti shodno odredbama čl. 7. i 123. ZPP. Okružni sud je nadalje ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da nije pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari, već da to može biti samo privredno društvo kao obveznik poreza i doprinosa. S tim u vezi je istakao da je krivičnom presudom utvrđena krivična odgovornost apelanta zbog neuplaćivanja na račun javnih prihoda budžeta Republike Srpske iznosa od 15.742,54 KM na ime renti i koncesionih naknada obračunatih na iznos od 131.244,47 KM na koji način je oštećen budžet Republike Srpske. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 12. stav 3. ZPP i čl. 154. i
158. ZOO kada je utvrdio da je apelant odgovoran za prouzrokovanje štete tužiocu u visini neuplaćenih renti i koncesionih naknada. Pri tome je naglasio da je, zbog utvrđene apelantove odgovornosti u krivičnom postupku za pričinjenu štetu, isključena primjena odredbe člana 172. ZOO na koju se apelant u žalbi pozivao.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 052558 19 Rev od 22. maja 2019. godine djelimično je usvojena tužiočeva revizija i preinačene su nižestepene presude na način da je dosuđeni iznos od 15.742,54 KM povećan na iznos od 131.244,47 KM, te je apelant obavezan da tužiocu isplati iznos od 131.244,47 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a u preostalom dijelu je tužiočeva revizija odbijena, dok je apelantova revizija odbačena.
10. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelantova revizija ne ispunjava imovinski cenzus propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP, te da, s obzirom na to da apelantova revizija nije sačinjena saglasno odredbi člana 237. stav 4. ZPP, nisu ispunjeni uslovi da se o reviziji raspravlja ni primjenom odredaba člana 237. st. 3. i 4. ZPP. Ukazao je da je Zakonom o rudarstvu propisano da je za eksploataciju mineralnih sirovina, u koje spadaju građevinski kamen, krečnjak i kreda (član 3. stav 1. tačka 5), potrebna dozvola za korištenje u skladu sa Zakonom o koncesijama (član 14), te da mineralne sirovine predstavljaju rudno blago koje je u zemlji i na njenoj površini kao prirodno bogatstvo dobro od opšteg interesa, koje je u državnoj svojini i za čije korištenje se plaća naknada u skladu sa zakonom (član 2). Nadalje je ukazao da je za odgovornost određenog lica za naknadu štete, shodno odredbama čl. 154, 155. i 158. ZOO, potrebno da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetniku i da postoji uzročna veza između radnji, odnosno propuštanja i nastale štete. Nadalje je ukazao da je odredbom člana 170. ZOO propisano da za štetu koju zaposleni u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kome je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako se dokaže da je u datim okolnostima postupao kako je trebalo (stav 1), te da oštećeni ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od zaposlenog ako je štetu prouzrokovao namjerno (stav 2). Kako iz pravosnažne krivične presude proizlazi da je apelant krivično djelo kojim je pribavljena imovinska korist preduzeću ,,Ruding“ a.d. Ugljevik u iznosu od 131.244,47 KM učinio sa umišljajem, sa namjerom da drugome pribavi imovinsku korist, što znači da je bio svjestan štete i htio tu štetu, a kojom odlukom je parnični sud, shodno odredbi člana 12. stav 3. ZPP vezan, Vrhovni sud je zaključio da je apelant nedopuštenim radnjama tužiocu prouzrokovao stvarnu štetu. Stoga je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani s obzirom na to da tužilac, shodno odredbi člana 170. stav 2. ZOO, ima pravo zahtijevati naknadu štete i od zaposlenog ako je štetu prouzrokovao namjerno. Vrhovni sud je nadalje istakao da stvarnu štetu za tužioca u konkretnom slučaju ne predstavlja iznos neplaćene koncesione naknade od 15.742,54 KM, jer se ta naknada plaća nakon pribavljanja potrebnih saglasnosti i odobrenja nadležnih organa, već iznos od 131.244,47 KM za koji je tužiočeva imovina umanjena usljed toga što je apelant, kao odgovorno lice, dozvolio eksploataciju i prodaju mineralnih sirovina bez potrebne saglasnosti. Pri tome je istakao da visina štete pričinjene tužiocu odgovara visini imovinske koristi pribavljene privrednom društvu u kojem je apelant bio odgovorno lice utvrđene u krivičnom postupku, te da je u pogledu činjeničnog stanja krivičnog djela parnični sud vezan za odluku krivičnog suda ukoliko to činjenično stanje čini ujedno činjenično stanje zahtjeva za naknadu štete, što je u konkretnom postupku slučaj. Stoga je zauzeo stanovište da u konkretnom slučaju nije ni bilo potrebe za provođenjem vještačenja o visini pribavljene imovinske koristi.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi na predmetni spor pogrešno primijenili odredbe čl. 154, 158. i 170. stav 2. ZOO i da su u konkretnom slučaju bili dužni primijeniti odredbu člana 172. ZOO. Takođe, navodi da su sudovi bili dužni u potpunosti odbiti tužbeni zahtjev, jer je za predmetnu štetu pasivno legitimisano privredno društvo „Ruding“ a.d. Ugljevik, koje kao pravno lice svojom imovinom odgovara za poslovanje prema trećim licima, a ne apelant kao zaposlenik tog privrednog društva. Navodi da je privredno društvo „Ruding“ a.d. Ugljevik obveznik koncesionih naknada i da je ono prisvojilo imovinsku korist u iznosu od 131.244,47 KM utvrđenu u krivičnom postupku, a ne apelant.
b)Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te da smatra da ne stoje apelantovi navodi o povredi prava na koja se u apelaciji poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
13. Okružni sud je naveo da odlukom tog suda nije došlo do povrede apelantovih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
14. Osnovni sud je naveo da nije došlo do povrede prava na koje apelant ukazuje u apelaciji.
15. Tužilac je naveo da nije došlo do povrede apelantovih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu zbog razloga navedenih u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda. V.Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je […] Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.
Odsjek 4.
ODGOVORNOST PREDUZEĆA I DRUGIH PRAVNIH LICA
PREMA TREĆEM
Odgovornost preduzeća Član 170.
(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kome je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
(2) Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno.
[…] Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 12.
[…] U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom broj AP 1196/19 je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 052558 18 Gž od 18. decembra 2018. godine, dok je predmet osporavanja apelacijom broj AP 3943/19 Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 052558 19 Rev od 22. maja 2019. godine. Budući da je osporenom presudom Vrhovnog suda preinačena drugostepena presuda na način kako je to navedeno u izreci osporene presude, Ustavni sud ukazuje da je u konačnici tom presudom odlučeno o cjelokupnom tužbenom zahtjevu. Dakle, konačna odluka u predmetnom postupku je osporena presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. avgusta 2019. godine a apelacija je podnesena 17. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristraSnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, kako to apelant smatra.
28. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud, kao razlog za djelimično usvajanje tužbenog zahtjeva, pozvao na odredbu člana 170. stav 2. ZOO, kojom je propisano da oštećeni naknadu štete koju mu prouzrokuje radnik u radu ili u vezi sa radom ima pravo zahtijevati i neposredno od radnika, ako je štetu prouzrokovao namjerno. S tim u vezi je istakao da je pravosnažnom krivičnom presudom, kojom odlukom je parnični sud shodno odredbi člana 12. stav 3. ZPP vezan, apelant osuđen za krivično djelo izvršeno sa umišljajem, odnosno sa namjerom da drugome pribavi imovinsku korist, slijedom čega je zaključio da je apelant predmetnu štetu pričinio namjerno, u smislu odredbe člana 170. stav 2. ZOO. Vrhovni sud je pri tome naglasio da imovinska korist koju je apelant izvršenjem krivičnog djela pribavio privrednom društvu „Ruding“ a.d. Ugljevik odgovara šteti koja je na taj način prouzrokovana tužiocu. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je u vezi sa tim dao, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant protivpravnom radnjom učinjenom sa namjerom, koja pri tome predstavlja i krivično djelo, prouzrokovao tužiocu štetu, čime su se ispunile sve zakonske pretpostavke za njegovu građanskopravnu odgovornost da tu štetu nadoknadi (protivpravnost radnje, postojanje štete i uzročno-posljedična veza između navedenog). Stoga, činjenica da je apelant prouzrokovao predmetnu štetu zastupajući privredno društvo „Ruding“ a.d. Ugljevik, s namjerom da pribavi imovinsku korist tom privrednom društvu, ne isključuje apelantovu odgovornost, kao štetnika, da oštećenom nadoknadi štetu koju mu je prouzrokovao primjenom pravila građanskog prava o naknadi štete. Dakle, činjenica da se korist ostvarena štetnom radnjom nalazi kod trećeg lica, a ne apelanta, te da je štetnik postupao upravo s namjerom da pribavi korist nekome drugom, a ne sebi, ne može dovesti do isključenja odgovornosti apelanta, kao štetnika, za štetu koju je takvim postupanjem prouzrokovao oštećenom. Pri tome Ustavni sud zapaža da bi apelant u konačnici snosio odgovornost za predmetnu štetu i u slučaju primjene odredaba člana 172. ZOO za koje apelant smatra da su u konkretnom slučaju trebale biti primijenjene s obzirom na to da bi, u slučaju da je tužilac zahtijevao naknadu štete od privrednog društva „Ruding“ a.d. Ugljevik, to privredno društvo imalo pravo na regres od apelanta, kao lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom u smislu odredbe člana 172. stav 2. ZOO. Stoga, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije postupao proizvoljno kada je obavezao apelanta, kao lice koje je namjerno prouzrokovalo predmetnu štetu, da tu štetu i nadoknadi.
29. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant, kao lice koje je namjerno prouzrokovalo predmetnu štetu u smislu odredbe člana 170. stav 2. ZOO, dužan da tu štetu i nadoknadi.
32. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević