Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3306/20 (S. S., S. S., N. M., A. K., S. S., J. D. i Z. K.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dioba
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3306/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3306/20, rješavajući apelaciju koju su podnijelo Stojanka Sumonja i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Stojanka Sumonja, Slobodanka Sumonja, Nada Medić, Anđa Kuzek, Stojan Sumonja, Jadranko Despotović i Zora Kočić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 V 060100 19 Gž 5 od 24. juna 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 V 060100 19 V 4 od 19. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stojanka Sumonja, Slobodanka Sumonja, Nada Medić, Anđa Kuzek, Stojan Sumonja, Jadranko Despotović i Zora Kočić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „PUCAR“ iz Banjaluke, podnijeli su 3. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 060100 19 Gž 5 od 24. juna 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 V 060100 19 V 4 od 19. jula (u apelaciji omaškom navedeno od 2. oktobra) 2019. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 060100 14 V 3 od 18. maja 2018. godine, u postupku radi fizičke diobe nekretnina pokrenutom po prijedlogu apelanata protiv protivpredlagača (N.S.), izvršena je fizička dioba nekretnina i uređeni sukorisnički odnosi na način pobliže označen izrekom predmetnog rješenja, naloženo je Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove da predmetnu fizičku diobu nekretnina provede kroz zemljišne knjige, određeni su troškovi postupka u iznosu od 475,00 KM, te je obavezan protivpredlagač da apelantima nadoknadi troškove postupka u navedenom iznosu, dok je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
3. U ponovnom postupku odlučivanja o troškovima predmetnog vanparničnog postupka preko iznosa od 475,00 KM, a koji postupak je proveden po rješenju Okružnog suda od 27. decembra 2018. godine (kojim je rješenje Osnovnog suda od 18. maja 2018. godine ukinuto u odbijajućem dijelu odluke o troškovima preko iznosa od 475,00 KM i predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak) Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 V 060100 19 V 4 od 19. jula 2019. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka.
4. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 19. jula 2019. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 V 060100 19 Gž 5 od 24. juna 2020. godine preinačio predmetno rješenje Osnovnog suda i odredio da svaki od diobnika snosi svoje posebne troškove vanparničnog postupka, te odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je odredbama člana 27. Zakona o vanparničnom postupku propisano da o troškovima postupka sud odlučuje po slobodnoj ocjeni, vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka, a u vanparničnim stvarima koje se odnose na imovinska prava učesnika, učesnici snose troškove na jednake dijelove, ali da će sud, ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u imovinskom pravu o kome se odlučuje, prema srazmjeru tog udjela odrediti koliki će dio troškova snositi svaki učesnik. Okružni sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju, dakle, sud može odlučiti da sve troškove postupka snosi učesnik u čijem se interesu postupak vodi, odnosno učesnik koji je svojim ponašanjem isključivo dao povoda za pokretanje postupka. Okružni sud je dalje naveo da troškove, koji su bili potrebni i nužni za izvršenje fizičke diobe i raskidanje nasljedničke zajednice, snose srazmjerno suvlasničkim dijelovima svi učesnici, tj. diobnici, a to su troškovi koji su u interesu svih diobničara, te da svi učesnici imaju interesa da se izvrši dioba i to kako predlagači tako i protivnik predlagača. Okružni sud je takođe naveo da, budući da protivnik predlagača nije prihvatao diobne prijedloge, to su apelanti bili prisiljeni da angažuju stručnog punomoćnika iz reda advokata, pa je i neprihvatljiv stav prvostepenog suda da je punomoćnik apelanata svojim radnjama doprinio uvećanju troškova. Okružni sud je naveo da, međutim, cijeni da je prvostepeni sud pravilno primjenio citirane odredbe Zakona o vanparničnom postupku prilikom donošenja odluke o troškovima u konkretnom slučaju kada nije prihvatio zahtjev apelanata da im protivnik predlagača nadoknadi troškove zastupanja od strane advokata, nego je prihvatio princip da se nadoknađuju samo troškovi koji su zajednički za sve diobnike, ali ne i posebni troškovi koje snosi svaki učesnik. Okružni sud je naveo da su troškovi zastupanja apelanata po punomoćniku njihovi posebni troškovi, pa je stoga, primjenom člana 235. tačka 3) Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa članom 2. stav 2) i članom 27. Zakona o vanparničnom postupku kao i članom 386. stav (2) i 397. stav (2) Zakona o parničnom postupku, pobijano rješenje preinačio i odlučio kao u izreci predmetnog rješenja.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, kroz navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, osporavaju odluku o troškovima predmetnog vanparničnog postupka. Apelanti ističu da je „ vođenje ovog postupka koji traje duže od 15 godina isključivo prouzrokovao protivpredlagač“, pa je, shodno navedenom isti „dužan da snosi prouzrokovane troškove“ i zbog toga traže ukidanje osporenih odluka. Apelanti navode da je Okružni sud konstatovao da su apelanti bili prisiljeni da angažuju advokata budući da protivnik predlagača nije prihvatio diobne prijedloge, pa je onda nejasno zbog čega nije obavezao protivnika predlagača da apelantima nadoknadi advokatske troškove.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koju su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi, prilikom donošenja odluke o troškovima predmetnog postupka, utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koju su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević