Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3427/20 (N.P.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3427/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3427/20, rješavajući apelaciju N. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. P.
protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 079320 20 Gž 2 od 15. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je 18. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 079320 20 Gž 2 od 15. jula 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženu D.Ć. da mu na ime duga plati novčani iznos, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Obavezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je prihvatljivo stanovište prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju po predmetnoj tužbi radi o povratu datog zajma na način predviđen odredbama članova od 557. do 565. Zakona o obligacionim odnosima, ali da apelant tokom postupka nije dokazao da je tuženoj dana 19. oktobra 2018. godine dao na zajam novčani iznos u svrhu vraćanja kredita, te novčane iznose na ime troškova pribavljanja dokumentacije za vjenčanje i novčani iznos radi polaganja kaucije za stan. Okružni sud je naveo da iz spisa proizilazi da je apelant, pozivajući se na usmeni ugovor o zajmu zaključenim sa tuženom, svojim tužbenim zahtjevom tražio da mu tužena vrati novčani iznos tvrdeći da je toliki iznos pozajmio tuženoj, dok je u svojoj izjavi datoj pred sudom prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke jasno i nedvosmisleno naveo da je predmet pozajmice manji novčani iznos od onog navedenog u tužbi, te da je preostali iznos pozajmio drugoj osobi koja je taj iznos i vratila. Okružni sud je naveo da se na osnovu iznesenog ne mogu prihvatiti navodi apelanta da mu je sud trebao dosuditi određeni novčani iznos, kada je sam apelant izjavio da je greškom naveo određene iznose u tužbi, te da ih tužena nije od njega ni primila. Okružni sud je naveo da je i svjedok S.Ć. u svom iskazu potvrdila i navode tužene da joj apelant nije u Ljubljani isplatio novčani iznos, te kako ni ostali provedeni dokazi ne ukazuju da su tačne i istinite tvrdnje apelanta o pozajmljivanju novca tuženoj, to je pravilno prvostepeni sud odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, prilikom donošenja osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno pravne propise. Apelant navodi da je u postupku diskriminisan iz razloga što je on strani državljanin, te da sud nije pravilno cijenio izvedene dokaze. Apelant navodi da je bilo osnova za izuzeće sudije S.P. koja je bila član vijeća u predmetnom postupku, obzirom da je punomoćnik apelanta u krivičnom postupku koji se vodio pred drugim sudom učestvovao kao branilac lica koja su navodno nanijela teške tjelesne povrede sinu sudije, a koji postupak je još uvijek u toku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević