Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-566/19 (ELEKTRO KREZO d.o.o. Livno)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-566/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-566/19, rješavajući apelaciju ELEKTRO KREZO d.o.o. Livno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ELEKTRO KREZO d.o.o. Livno protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 029127 17 Pž 2 od 29. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ELEKTRO KREZO d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 8. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 029127 17 Pž 2 od 29. marta 2018. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-3192/18 od 5. jula 2018.godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 4. juna 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 029127 17 Pž 2 od 29. marta 2018. godine, jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Tužilac je 20. decembra 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanta, a radi isplate duga. Na ročištu održanom 29. avgusta 2014. godine tužilac je konačno opredijelio tužbeni zahtjev tako što je od apelanta potraživao manji iznos duga.
4. Presudom Općinskog suda broj 68 0 Ps 029127 13 Ps od 5. septembra 2014. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 029127 14 Pž od 2. decembra 2016. godine uvažene su žalbe parničnih stranaka, prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.
6. Presudom Općinskog suda broj 68 0 Ps 029127 16 Ps 2 od 14. marta 2017. godine, u ponovnom postupku, obavezan je apelant da tužiocu isplati novčani iznos bliže određen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka u dosuđenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom. Istovremeno je tužilac odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva na ime glavnog potraživanja preko dosuđenog iznosa, a tužilac i apelant su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko priznatog i dosuđenog iznosa.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužilac podnio tužbu protiv apelanta radi isplate duga. U tužbi je navedeno da su tužilac i apelant ispisom otvorenih stavki (u daljnjem tekstu: IOS) na dan 31. decembar 2011. godine usuglasili međusobna potraživanja i obveze pri čemu je apelant ostao dužan tužiocu određeni novčani iznos. U tužbi je, dalje, navedeno da je u narednom periodu apelant i dalje uzimao robu i vršio povremena plaćanja kupljene robe i prethodnog duga, tako da je do dana podnošenja tužbe apelant tužiocu dugovao naznačeni novčani iznos, a sve po fakturama dospjelim na naplatu. Općinski sud je naveo da je apelant u pismenom odgovoru na tužbu dio duga učinio nespornim, dok je ostatak potraživanog iznosa osporio.
8. Općinski sud je, dalje, naveo da je u ponovnom postupku savjesno i brižljivo ocijenio provedene dokaze pojedinačno i zajedno (nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, dopuna nalaza i mišljenja, iskaz vještaka, ponovno saslušanje vještaka, iskaz zakonskog zastupnika apelanta, te je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju: IOS, analitičke kartice, računi sa otpremnicama, izvodi bankovnih računa, knjiga izlaznih računa i dr.), na osnovu čega je utvrdio činjenično stanje. Općinski sud je naveo da je iz izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da su tužilac i apelant bili u obligaciono-pravnom odnosu, da je tužilac vršio isporuku robe iz svog asortimana za koju je uredno ispostavljao račune, a koju je apelant preuzimao. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je tužilac tužbenim zahtjevom potraživao isplatu novčanog iznosa na ime isporučene, a neplaćene robe, dok je apelant u odgovoru na tužbu učinio nespornim dio duga, s tim da je među strankama nesporno da je apelant u međuvremenu tužiocu uplatio dio duga, pa je tužilac visinu tužbenog zahtjeva umanjio za uplaćeni iznos.
9. Kako je među strankama bila sporna visina duga Općinski sud je naveo da je provedeno finansijsko vještačenje na temelju dokumentacije iz spisa predmeta i neposrednim uvidom u poslovno-finansijsku dokumentaciju parničnih stranaka, te da je sud poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka (i dopuni) kao stručnom i sačinjenom u skladu sa pravilima struke. Prema nalazu i mišljenju vještaka, a nakon što je izvršio uvid u cjelokupni period poslovanja stranaka, utvrđeno je da je tužilac izdao ukupno 73 računa s otpremnicama, a da je apelant zaprimio ukupno 69 računa s otpremnicama, pa je utvrđeno postojanje razlike koja se odnosi na četiri računa iz 2010. godine koje je izdao tužilac i postoje u njegovoj dokumentaciji, dok u dokumentaciji apelanta nisu evidentirani i ne postoji dokaz da su primljeni. Općinski sud je, dalje, naveo da je u nalazu i mišljenju vještaka istaknuto da su tužilac i apelant trebali postupiti po zakonu i izvršiti usuglašavanje stanja na dan 31. decembar 2010. godine uslijed čega bi uočili neslaganje stanja za tu godinu (četiri sporna računa), provjerili bi knjigovodstvene dokumentacije i utvrdili činjenice neslaganja stanja na kraju godine i to bi potvrdili u obrascu IOS-a za 2010. godinu. Općinski sud je naveo da prema iskazu vještaka kod apelanta ne postoje dokumenti na osnovu kojih bi mogao knjižiti zaduženje prema tužiocu, a koje se odnose na četiri sporna računa, a računi prema iskazu zakonskog zastupnika apelanta nisu zaprimljeni.
10. Međutim, Općinski sud je naveo da je u ponovnom saslušanju vještak izjavio da su stranke na dan 31. decembar 2011. godine izvršile usuglašavanje knjigovodstvenog stanja potpisivanjem IOS-a, kojim su potvrđena potraživanja i obaveze stranaka na kraju te poslovne godine. Vještak je, takođe, istakao da u navedenom IOS-u ne postoji nikakva napomena po pitanju četiri sporne fakture iz 2010. godine. Nadalje, Općinski sud je naveo da je zakonski zastupnik apelanta tvrdio da su sporni računi izdati fiktivno od strane tužioca na ime apelanta, da roba nikad nije isporučena apelantu, dok je u kontekstu potpisivanja IOS-a iz 2011. godine zakonski zastupnik apelanta istakla da nije njen potpis, da je u tom periodu bila na porodiljskom, te da su „cure imale ovlasti za potpisati“. Međutim, Općinski sud je naveo da nije mogao pokloniti vjeru iskazu zakonskog zastupnika apelanta da nije potpisala IOS za 2011. godinu, jer je takva izjava u suprotnosti s materijalnim dokazom – IOS je potpisan i ovjeren.
11. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da je apelant osporavao četiri računa iz 2010. godine, ali da su tužilac i apelant potpisivanjem IOS-a za 2011. godinu usuglasili međusobna potraživanja i obveze na dan 31. decembar 2011. godine. Općinski sud je istakao šta je propisano odredbama člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je naveo da je usvojen apelantov prigovor zastare potraživanja u odnosu na tri računa iz 2010. godine, dok jedan od sporna četiri računa iz 2010. godine nije zastario. Imajući u vidu izneseno, te odredbe čl. 262., 516. i 324. ZOO, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da apelant tužiocu duguje novčani iznos naveden u izreci presude, koji mu je dužan platiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 029127 17 Pž 2 od 29. marta 2018. godine odbijene su žalbe tužioca i apelanta i potvrđena je prvostepena presuda.
13. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, istakao šta je propisano odredbom člana 454. stav 1 ZOO, te naveo da je prvostepeni sud pored ostalih dokaza proveo i dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke čije je zaključke ponovio i taj sud. Kantonalni sud je naveo da je IOS od 31. decembra 2011. godine potpisan i ovjeren od strane parničnih stranaka i da su potpisivanjem stranke usuglasile međusobna potraživanja i obveze na taj dan. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su potraživanja po tri sporna računa iz 2010. godine zastarjela u skladu sa članom 374. ZOO, jer je od nastanka obaveze pa do podnošenja tužbe protekao zastarni rok od tri godine, dok potraživanja po jednom spornom računu iz 2010. godine nisu zastarjela. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud raspravio sve odlučne činjenice, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo i da nije napravio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka.
Apelacioni navodi
14. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. Apelant navodi da je u toku postupka osporio dio tužbenog zahtjeva tako što je iznio prigovor zastare i neisporuke robe za koju se traži plaćanje, međutim, redovni sudovi nisu odgovorili na iznesene prigovore. Naime, apelant navodi da mu sporna roba nije isporučena, odnosno da nije evidentirana u knjigovodstvu i da ne postoje potpisane otpremnice. Apelant ističe da je u vezi sa tim vršena dopuna vještačenje, da je vještak utvrdio da između parničnih stranaka nije bilo usaglašeno stanje, da kod apelanta nisu bili evidentirani sporni računi, dok kod tužioca jesu, ali da nema otpremnica, odnosno dokaza da je roba isporučena apelantu. Međutim, apelant navodi da ništa od toga nije cijenjeno u postupku od strane redovnih sudova, te da nisu dali nikakvo obrazloženje vezano za prigovore apelanta. Osim toga, apelant smatra da redovni sudovi nisu postupali u zakonskim rokovima, zbog čega je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, a kao posljedica toga apelant je dužan platiti veći iznos zakonskih zateznih kamata. Posebno ukazuje na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom, smatra kako sudovi „u ponovljenim postupku bez potrebe poskupljuju i odugovlače postupak“, te ističe da je Kantonalni sud mogao riješiti predmet spora, bez vraćanja predmeta na ponovni postupak.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, prije svega odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i ocijenjeni dokazi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ako ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno.
19. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u odlukama redovnih sudova. Naime, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud, u ponovnom postupku, detaljno analizirao provedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, navodeći koje dokaze je prihvatio, a koje ne, te koje činjenice je utvrdio iz kojih dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud utvrdio da je između tužioca i apelanta postojalo neslaganje u pogledu četiri računa iz 2010. godine koje je izdao tužilac i postoje u njegovoj dokumentaciji, dok u dokumentaciji apelanta nisu evidentirani i ne postoji dokaz da su primljeni. Međutim, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud iznio i detaljno obrazložio zaključak da su parnične stranke potpisivanjem IOS-a za 2011. godinu usuglasile međusobna potraživanja i obveze na dan 31. decembar 2011. godine, zbog čega je tužiočevo potraživanje osnovano, osim u dijelu za koji je nastupila zastara u skladu sa relevantnim odredbama ZOO. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda slijedi da je u svemu podržao činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda, te da je zaključio da je prvostepeni sud raspravio sve odlučne činjenice, pravilno primijenio materijalno pravo i da nije napravio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu apelant ukazuje, okončan u roku od četiri godine i tri mjeseca, u kojem periodu su donesene tri meritorne i jednu procesnu odluku na dvije instance, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević