Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4796/19 (V. G., R. T., B. J. i R. L.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4796/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-4796/19, rješavajući apelaciju V. G. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli V. G., R. T., B. J. i R. L. protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Rs 030986 19 Rsž 2 od 12. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. G., R. T., B. J. i R. L. (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelant, odnosno apelanti) iz Zvornika, koje zastupa Dragan Gotovac, advokat iz Zvornika, podnijeli su 10. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 Rs 030986 19 Rsž 2 od 12. septembra 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 Rs 030986 18 Rs 2 od 28. januara 2019. godine poništen je Otkaz ugovora o radu broj 35/16 od 8. februara 2016. godine, te je naloženo Akcionarskom društvu „Metalno“ Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi) da prvoapelanta vrati na rad, zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme i rasporedi ga na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima prvoapelanta. Osim toga, tuženi je obavezan da prvoapelantu isplati naknadu na ime izgubljenih plata za određeni vremenski period, kao i da za prvoapelanta isplati sve zakonom propisane doprinose nadležnim fondovima (sve pobliže navedeno u stavu I izreke presude). Nadalje, poništen je Otkaz ugovora o radu broj 32/16 od 8. februara 2016. godine, te je tuženi obavezan da drugoapelantu na ime naknada izgubljenih plata isplati određeni novčani iznos za određeni vremenski period, kao i da za drugoapelanta isplati sve zakonom propisane doprinose nadležnim fondovima (sve pobliže navedeno u stavu II izreke presude). Osim toga, poništen je Otkaz ugovora o radu broj 33/16 od 8. februara 2016. godine, te je tuženi obavezan da trećeapelantu isplati naknadu u određenom novčanom iznosu na ime izgubljenih plata za određeni vremenski period, kao i da za trećeapelanta isplati sve zakonom propisane doprinose nadležnim fondovima (sve pobliže navedeno u stavu III izreke presude). Također, poništen je Otkaz ugovora o radu broj 34/16 od 8. februara 2016. godine, te je tuženi obavezan da četvrtoapelantu isplati naknadu izgubljenih plata za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, kao i da četvrtoapelantu isplati sve zakonom propisane doprinose nadležnim fondovima (sve pobliže navedeno u stavu IV izreke presude). Tuženi je obavezan da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (kako je to pobliže navedeno u stavu V izreke presude). U konačnici, odbijen je kao preuranjen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se apelanti obavežu da tuženom isplate određene novčane iznose na ime otpremnina koje su primili zbog otkaza ugovora o radu sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da tuženom isplate troškove parničnog postupka (sve pobliže navedeno u stavu VI izreke presude).

3. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, cijeneći ih pojedinačno i u uzajamnoj vezi, utvrdio činjenično stanje i odlučio kao u izreci. Nadalje, istakao je da nije sporno da su apelanti i drugi tužioci u predmetu broj 83 0 P 003994 09 P uspjeli u sporu, te da su poništena rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu, te da su apelanti i drugi tužioci vraćeni na rad i zasnovali radni odnos na neodređeno vrijeme 18. januara 2016. godine, ali da im je 8. februara 2016. godine otkazan ugovor o radu zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, a nakon čega je tuženi ponovo sa apelantima zaključio ugovore o radu na određeno vrijeme od 24. oktobra 2016. godine, koje je produžavao tako da su u trenutku zaključenja glavne rasprave drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelant bili zaposleni kod tuženog na neodređeno vrijeme, osim prvoapelanta, sa kojim tuženi nije zaključio ugovor o radu. Također, Osnovni sud je naveo da su apelanti blagovremeno podnijeli Upravnom odboru tužene zahtjeve za zaštitu prava radnika, navodeći da su otkazi ugovora o radu nezakoniti, a čime su im uskraćena prava koja im garantuje Zakon o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), da je tuženi primio te zahtjeve i da po istim nije odlučivao ni do zaključenja glavne rasprave, odnosno da u toku postupka navedenu činjenicu nije dokazao, zbog čega se apelanti opravdano pozivaju na odredbu člana 200. stav 4. Zakona o radu. Pri tome, Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 200. st. 1.-4. Zakona o radu.

4. Osnovni sud je naveo da činjenica da tuženi na prigovore apelanata na otkaze ugovora o radu, u kojima su isticali da su nezakoniti, nije odgovorio u roku od 30 dana, a što je zakonski zastupnik tuženog potvrdio u ponovnom postupku, čini navedene otkaze nezakonitim, jer je tuženi priznao sve što su apelanti u tim prigovorima isticali. Osnovni sud je istakao da apelanti imaju interes da se akti kojima su otkazani ugovori o radu ponište, da se prvoapelant vrati na rad i da mu se isplate naknade na ime neisplaćenih plata, a da se drugoapelantu, trećeapelantu i četvrtoapelantu isplate naknade plata za period za koji nisu radili. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 187. Zakona o radu, pri čemu je istakao da u konkretnom slučaju tuženi nije ni pred sudom dokazao postojanje razloga za otkaze ugovora o radu. Nadalje, naveo je i da je iskaz zakonskog zastupnika tuženog u suprotnosti sa provedenim materijalnim dokazima, odnosno ostvarenoj dobiti u vrijeme otkaza ugovora o radu apelantima, kao i da je tuženi u vrijeme otkaza ugovora o radu poslovao pozitivno. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao i na odredbu člana 189. Zakona o radu.

5. Osim toga, Osnovni sud je naveo da apelanti opravdano ističu da je protivtužbeni zahtjev preuranjen, budući da je tuženi isplatio apelantima otpremninu po osnovu otkaza ugovora o radu, koji su predmet konkretnog spora i koji nije okončan. S tim u vezi, istakao je da tuženi može tražiti povrat isplaćenih iznosa po prestanku navedenog osnova, a navedeno tim prije što apelanti i ne spore da su im utuženi iznosi isplaćeni.

6. Presudom Okružnog suda broj 83 0 Rs 030986 19 Rsž 2 od 12. septembra 2019. godine uvažena je kao osnovana žalba tuženog, te je prvostepena presuda preinačena tako da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata, te je odbijen kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev tuženog (tužbeni zahtjevi precizirani su u izreci presude). U konačnici, apelanti su obavezani da tuženom nadoknade troškove prvostepenog i žalbenog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka.

7. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi člana 200. stav 4. Zakona o radu. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da se prvostepeni sud nije upuštao u osnovanost razloga za otkaz ugovora o radu.

8. Okružni sud je istakao da propuštanje tuženog da odluči o zahtjevu radnika nije razlog za poništenje otkaza ugovora o radu, ako poslodavac u slučaju spora pred nadležnim sudom dokaže postojanje tih razloga. Nadalje, da je tuženi otkazao ugovore o radu apelantima iz tehnoloških, ekonomskih i organizacionih razloga, u skladu sa odredbom člana 179. stav 1. tačka 3. Zakona o radu. Pri tome, Okružni sud je ukazao i na odredbu člana 187. Zakona o radu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tuženi, kao poslodavac, dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, te da iz materijalne dokumentacije priložene u spisu slijedi da je Upravni odbor tuženog 15. oktobra 2015. godine donio odluku u kojoj je navedeno da je „zbog nedovoljne uposlenosti kapaciteta, nastupajuće zime i drugih ekonomskih razloga potrebno izvršiti smanjenje broja zaposlenih“. Nadalje, da je direktor tuženog na osnovu navedene odluke donio odluku od 5. novembra 2015. godine, koju je dostavio Savezu sindikata Republike Srpske. Osim toga, Okružni sud je istakao da je direktor tuženog, iako nije imao zakonsku obavezu, donio program zbrinjavanja viška radnika od 22. januara 2016. godine, koji je, također, dostavio Savezu sindikata Republike Srpske. Nadalje, da iz navedenog programa zbrinjavanja viška radnika proizlazi da je Uprava tuženog, prilikom proglašenja tehnološkog viška, koristila kriterije koji se odnose na slabiju stručnost i osposobljenost radnika kojima je otkazan ugovor o radu, nižu visinu otpremnine za navedene radnike, manji radni staž u matičnom preduzeću, sposobnost radnika za usavršavanje i prekvalifikaciju u zavarivače i ostalo.

9. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak u pogledu ekonomske situacije tuženog, navodeći da iz akta Poreske uprave PC PJ Zvornik proizlazi da tuženi nije poslovao sa gubitkom u momentu otkaza ugovora o radu. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da treba razlikovati situaciju kada u nekom preduzeću dođe do poslovanja sa gubitkom od situacije kada dođe do smanjenog obima posla. Nadalje, da činjenica da tuženi nije poslovao sa gubitkom, nego da je ostvario manji dobitak od prethodnih godina, ne znači da nije došlo do smanjenog obima posla. Pri tome, Okružni sud je naveo da priloženi bilans stanja i bilans uspjeha tuženog za 2015., 2016. i 2017. godinu ukazuju na loše rezultate poslovanja, tešku ekonomsku situaciju, te samim tim i smanjen obim posla, a što proizlazi i iz iskaza zakonskog zastupnika tuženog B. P. i odluke Upravnog odbora tuženog. Okružni sud je zaključio da je tuženi dokazao da su nastupile promjene koje su dovele do smanjenog obima posla, odnosno da se ostvario zakonski osnov za otkazivanje ugovora o radu određenom broju radnika. Okružni sud je istakao da je poslodavac bio dužan dokazati da apelantima nije mogao obezbijediti drugi posao, a što je, prema mišljenju tog suda, tuženi i dokazao. Okružni sud je naveo da je imao u vidu i činjenicu da nakon otkaza tuženi nije primio nove radnike, nego da je, kada se ukazala potreba za zaposlenjem, vratio iste radnike na rad, osim prvoapelanta.

10. U konačnici, Okružni sud je istakao da odbijanje tužbenog zahtjeva apelanata za poništenje otkaza ugovora o radu i isplatu naknada, dovodi i do odbijanja protivtužbenog zahtjeva tuženog za isplatu otpremnina koje su isplaćene na ime otkaza ugovora o radu, budući da su navedeni otkazi zakoniti, te nema osnova za povraćaj isplaćenih otpremnina.

a)Apelacioni navodi

11. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da je Okružni sud osporenom odlukom očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo na njihovu štetu. Nadalje, navode da su pred redovnim sudovima isticali razloge zbog kojih smatraju da su nezakoniti otkazi ugovora o radu, ali da te navode Okružni sud nije prihvatio. Također, apelanti ističu da su materijalnim dokazima dokazali činjenicu da je tuženi odmah nakon otkaza primio veći broj radnika koje je rasporedio na radna mjesta apelanata. Osim toga, navode da je drugostepeni sud povrijedio i odredbe parničnog postupka kada se u obrazloženju presude bavio samo obrazlaganjem pojedinih razloga zbog kojih otkazi ugovora o radu nisu nezakoniti, dok su apelanti u toku postupka isticali da je otkaz nezakonit iz najmanje sedam razloga. S tim u vezi, ukazuju na razloge zbog kojih smatraju da su navedeni otkazi nezakoniti. U konačnici, apelanti tvrde da drugostepeni sud nije dao jasne razloge zašto je otkaz radnog odnosa zakonit, odnosno zašto je tužbeni zahtjev neosnovan.

b)Relevantni propisi

12. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 1/16 i 66/18)

13. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 1/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca 2.1. Razlozi za otkaz ugovora o radu Član 179. stav (1) tačka 3) (1) Poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog, i to:

3) ako usljed tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promjena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla, a poslodavac ne može radniku osigurati drugi posao;

Član 187.

U slučaju spora pred nadležnim organom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.

Član 200.

(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti pisani zahtjev poslodavcu da mu osigura ostvarivanje tog prava. (2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede.

(3) Podnošenje zahtjeva za zaštitu prava u smislu stava 1. ovog člana ne odlaže izvršenje rješenja ili radnje protiv kojih je radnik podnio zahtjev za zaštitu prava, osim ako se radi o odbijanju radnika da radi na poslovima pri čijem obavljanju postoji neposredna opasnost po život ili teže narušavanje zdravlja radnika ili trećih lica.

(4) Poslodavac je dužan da odluči o zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana dostavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči, smatrat će se da je zahtjev prihvaćen.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koju su se apelanti pozvali, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud ocijenio dokaze, utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Ustavni sud, također, podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, nalazi da iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da Osnovni sud smatra da činjenica da tuženi u roku od 30 dana nije odgovorio na prigovore apelanata na otkaze ugovora o radu (istaknute u zahtjevima za zaštitu prava radnika podnesene Upravnom odboru tužene), a u kojima su apelanti ukazivali na njihovu nezakonitost, čini navedene otkaze nezakonitim. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda proizlazi da propuštanje tuženog da odluči o zahtjevima za zaštitu prava radnika nije razlog za poništenje otkaza ugovora o radu, ako poslodavac u slučaju spora pred nadležnim sudom dokaže postojanje tih razloga, u smislu odredbe člana 187. Zakona o radu. Tuženi je dokazao da su nastupile promjene koje su dovele do smanjenog obima posla, odnosno da se ostvario zakonski osnov za otkazivanje ugovora o radu određenom broju radnika kao i da apelantima nije mogao obezbijediti drugi posao. Ustavni sud u ovakvim zaključcima Okružnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. U odnosu na navode apelanata da se Okružni sud bavio obrazlaganjem samo pojedinih razloga zbog kojih otkazi ugovora o radu nisu nezakoniti, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud je bio dužan da svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, na koju su se pozvali. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4796/19 (V. G., R. T., B. J. i R. L.) | Sudska praksa | Aktio