Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3336/20 (A. A.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3336/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3336/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Abdulamer Abais, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Abdulamer Abais protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 22 0 Rs 020304 19 Rev od 2. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Abdulamer Abais (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 7. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 Rs 020304 19 Rev od 2. juna 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, poništene su kao nezakonite odluke (o razrješenju dužnosti direktora i o otkazu ugovora o radu) tuženog (Javna ustanova Općinski fond za komunalnu djelatnost i infrastrukturu Sanski Most) od 6. marta 2012. godine, te je obavezan tuženi da apelantu na ime naknade materijalne štete u vidu neisplaćenih plata, za period od 15. avgusta 2013. godine do 18. juna 2014. godine, isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se obaveze tuženi da ga vrati na radno mjesto, na poslove koje je obavljao prije donošenja odluke o razrješenju dužnosti direktora i odluke o otkazu ugovora o radu, te da mu na ime naknade materijalne štete u vidu neisplaćenih plata, za period od 18. juna 2014. godine, zaključno sa avgustom 2017. godine, isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je apelant imenovan za direktora tuženog odlukom o imenovanju direktora tuženog od 18. juna 2010. godine, sa trajanjem mandata od četiri godine, te da je odlukom o razrješenju dužnosti direktora od 6. marta 2012. godine razriješen dužnosti direktora prije isteka mandata, tj. prije 18. juna 2014. godine zbog, kako je navedeno u odluci od 6. marta 2012. godine, činjenice da je tuženi u dvije godine uzastopno iskazao gubitak (za 2010. i 2011. godinu), pa da je to razlog za razrješenje apelanta od dužnosti direktora. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti, te da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepene presude, istu preinačio na način da je poništio osporene odluke tuženog i apelantu dosudio isplatu na ime naknade materijalne štete u vidu neisplaćenih plata za naznačeni period, dok je u preostalom dijelu žalbu apelanta odbio. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud zaključio da tuženi nije imao opravdan razlog za smjenu apelanta jer su tokom 2010. i 2011. godine ostvareni prihodi tuženog bili veći od rashoda, pa je shodno prednjem utvrđenju pravilno poništio odluku o razrješenju dužnosti direktora i odluku o otkazu ugovora o radu, te dosudio apelantu neisplaćene plate za period do kraja njegovog mandata. Vrhovni sud je dalje naveo da neosnovano apelant ukazuje da je tuženi trebao da ga vrati na poslove na kojima je radio prije donošenja odluka od 6. marta 2012. godine, ili na druge odgovarajuće poslove, kao i da mu isplati plate za period od 18. juna 2014. do avgusta 2017. godine, jer se u konkretnom slučaju radi o menadžerskom ugovoru po kojem je mandat apelanta istekao 18. juna 2014. godine, te se apelant ne može vratiti na to radno mjesto, niti na druge odgovarajuće poslove. Vrhovni sud je takođe naveo da je pravilno zapazio drugostepeni sud da apelant u predmetnom postupku nije ni tražio vraćanje na druge odgovarajuće poslove (nego je tražio da se naloži tuženom da vrati apelanta na radno mjesto na poslove koje je obavljao prije donošenja osporenih odluka tuženog), te da je sud u konkretnom slučaju, shodno odredbama člana 2. stav (1) Zakona o parničnom postupku, mogao odlučivati samo u granicama postavljenog tuženog zahtjeva. Vrhovni sud je dalje naveo da neosnovano apelant traži isplatu plata za period od 18. juna 2014. godine do avgusta 2017. godine, jer mu je mandat, po redovnom roku stvari, prestao protekom četiri godine od dana imenovanja, tj. 18. juna 2014. godine (do kojeg perioda je mogao ostvariti to svoje pravo).
Apelacioni navodi
4. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da su sudovi, udovoljavajući njegovom zahtjevu da se ponište odluka o razrješenju dužnosti direktora i odluka o otkazu ugovora o radu, bili obavezni da apelanta vrate „na iste ili slične poslove kod tužene“, a onda da usvoje i drugi dio njegovog tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plate u periodu od 18. juna 2014. godine do avgusta 2017. godine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević