Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3352/20 (J. L.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3352/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3352/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Jozo Lovrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jozo Lovrić protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 047404 19 Gž od 18. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Lovrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Kvesić&Martinović“ d.o.o. iz Širokog Brijega, podnio je 8. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Mal 047404 19 Gž od 18. juna 2020. godine.
2. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 047404 18 Mal od 20. avgusta 2019. godine u cijelosti je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i obavezan tuženi („Central osiguranje“ d.d. Sarajevo) da mu na ime naknade materijalne štete na vozilu isplati određen novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka.
3. Kantonalni sud je osporenom odlukom broj 64 0 Mal 047404 19 Gž od 18. juna 2020. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi da mu na ime nakade materijalne štete na vozilu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se, prema utvrđenju prvostepenog suda, predmetna saobraćajna nezgoda dogodila na magistralnoj cesti Široki Brijeg- Posušje, u neposrednoj blizini benzinske pumpe „TI Oil“ u naseljenom mjestu Trn u kojem vrijedi pravilo ograničenja brzine od 50 km/h, na način da je vozilo osiguranika tuženog („Ford“) skretalo ulijevo na spomenutu benzinsku pumpu brzinom od oko 18 km/h, dok je vozač apelantovog vozila („Golf“) bio u fazi preticanja kolone vozila, pri čemu je brzina vozila ,,Golf‘ u trenutku naleta na zadnji dio vozila ,,Ford“ iznosila 87 km/h. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 58. stav (2) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, a koje odredbe je prvostepeni sud propustio da primijeni, propisano da se preticanje mora vršiti s desne strane ako se vozilo na kolovozu nalazi u takvom položaju i njegov vozač daje takav znak da se sa sigurnošću može zaključiti da to vozilo skreće ulijevo. Kantonalni sud je naveo da se, naime, vozač vozila ,,Ford“ kretao brzinom od svega 18 km/h i o svojoj namjeri skretanja ulijevo na benzinsku pumpu je obavijestio ostale učesnike u saobraćaju dajući im znak pokazivačem smjera, pa se, dakle nije radilo ni o kakvoj ishitrenoj ili neočekivanoj radnji, ali da vozač apelantovog vozila to nije uočio, iako su mu sve te okolnosti kao vozaču bile čulno primjetljive. Kantonalni sud je naveo da je, ocjenjujući ponašanje vozača oba vozila, osnovano žalbom ukazano da je predmetna saobraćajna nezgoda uzrokovana obostranom krivicom vozača motornih vozila u omjeru 50% prema 50%, u smislu odredaba člana 178. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je dalje naveo da nije sporno da je šteta na apelantovom vozilu iznosila 10.800,00 KM, te da je tuženi 29. novembra 2017 godine isplatio apelantu iznos od 5.400,00 KM na ime štete na vozilu. Kantonalni sud je takođe naveo da je odredbama člana 192. stav (1) ZOO propisano da oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu, pa je, imajući navedeno u vidu uvažio žalbu tuženog i tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbio kao neosnovan.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe konvencijskih prava). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise, te navodi da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivno-pravne propise, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH i ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević