Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3364/20 (E. G.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Služnost
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3364/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3364/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Enver Gušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Enver Gušić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 384416 15 Gž od 8. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Gušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Fuad, Kačapor Elvir Čolak i Esad Oruč iz Ilidže, podnio je 10. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 384416 15 Gž od 8. jula 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da su tužioci (A.R. kao prvotužilac i M.L. kao drugotužilac) dosjelošću stekli pravo služnosti puta preko dijela parcele u vlasništvu apelanta pobliže označene izrekom prvostepene presude, prema nalazu sudskog vještaka geodetske struke A.M. od 30. oktobra 2014. godine, u korist nekretnina tužilaca kao povlasnih dobara pobliže označenih izrekom prvostepene presude, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se pravo služnosti po osnovu predmetne presude upiše u zemljišne knjige, te je obavezan apelant da tužiocima nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu. Odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta da se odbije tužbeni zahtjev tužilaca i da se utvrdi da su isti bespravno i nezakonito koristili parcelu u vlasništvu apelanta, pobliže označenu izrekom prvostepene presude, te da se naloži tužiocima da predmetni dio parcele vrate u posjed apelantu i da im se zabrani da koriste predmetnu parcelu tj. da vrše prolaz preko tog zemljišta.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 60. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da se stvarna služnost stiče dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio. Kantonalni sud je dalje naveo da se stvarna služnost ne može steći dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, prevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je prvotužilac sporni put koristio od 1964. godine, a drugotužilac od 1972. godine, kako pješice, tako i automobilom, a koje utvrđenje proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i iskaza apelanta, datih saglasno na navedene okolnosti. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio neosnovanim tvrdnje apelanta da tužioci mogu koristiti drugi put (koji se nalazi sa jugozapadne strane od nekretnina tužioca) kao pristup svojim nekretninama. Kantonalni sud je naveo da je uviđajem na licu mjesta, a što potvrđuju i fotografije iz nalaza vještaka geodetske struke, prvostepeni sud pravilno utvrdio da se radi o puteljku širine oko l m između kuće prvotužioca s jedne strane i rijeke Tilave koja se nalazi naspram kuće prvotužioca, da se na navedeni puteljak nastavlja put širine 2-3 metra i izlazi na ulicu Butmirskog bataljona, te da iz iskaza svjedoka S.Dž. (koji iskaz je suglasan iskazima tužilaca) proizlazi da je navedenim pristupnim putem prvotužilac prolazio ponekad pješice, dok automobilom nije bilo moguće prići parcelama tužilaca, što potvrđuje i skica stanja lica mjesta, a s obzirom da se pristupni put na mjestu na kojem završava sužava i takav vodi do kuće prvotužioca iza koje se nalazi i kuća drugotužioca. Kantonalni sud je naveo da okolnost da povlasna nekretnina prvotužioca ima izlaz na put Butmirskog bataljona, koji se može koristiti samo pješice ne ukazuje na nesavjesnost tužilaca odnosno da su mogli koristiti ovaj put bez korištenja poslužne nekretnine apelanta. Kantonalni sud je naveo da tvrdnje apelanta da se njegov prednik, pa i sam apelant, protivio korišćenju spornog puta na bilo koji način apelant nije dokazao izvedenim dokazima, odnosno na koji način se manifestovalo to protivljenje, a imajući u vidu iskaze saslušanih svjedoka. Kantonalni sud je naveo da, kako su tužioci faktički ostvarivali služnost spornog puta kao poslužnog dobra duže od 20 godina, a prednik apelanta i apelant se tome nisu protivili, pravilno je prvostepeni sud primjenom odredaba čl. 60. i 61. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima cijenio osnovanim tužbeni zahtjev.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Apelant navodi da u njegovom slučaju nije ostvaren poseban uslov propisan odredbama navedenog zakona, a s obzirom da se u konkretnom predmetu povlasne nekretnine mogu koristiti bez korišćenja poslužne nekretnine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud predmetne navode apelanata, prilikom donošenja odluke o žalbi protiv prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević